Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1312/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-465/2025-9 od 27. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 07. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-465/2025-9 od 27. siječnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I/ izreke je utvrđena ništetnom i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 25.11.2005. između tužitelja i tuženika (pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek), a koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke...“.

Pod točkom II/ izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.369,85 € na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. rujna 2011. pa do isplate. Točkom III/ izreke je naloženo tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 901,55 € s pripadajućim zateznim kamatama od 27. siječnja 2026. do isplate, dok je točkom IV/ izreke odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući odluku iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP), te prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da usvoji žalbu, ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika 25. studenog 2005., u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ( čl. 8. Ugovora o kreditu ) te zahtjev za isplatu po osnovi stečenog bez osnove.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno ne proturječe, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi kako između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i Slavonska banka d.d., kao kreditor i pravni prednik tuženika, sklopili 25. studenog 2005. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj [broj kredita], pri čemu je člankom 8. ugovoreno:

"Korisnik kredita se obvezuje da će u slučaju odustajanja Ugovora o kreditu, prije korištenja iznosa iz članka 2. Ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove prema Tarifi Banke.

Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 ( trideset ) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke..."

7. Također, nije sporno da je ugovor o kreditu sklopljen na rok od 25 godina ( čl. 3 ugovora ) kao niti da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, uslijed čega je tuženik naplatio 22. rujna 2011. naknadu u iznosu od 1.369,85 € /10.321,15 kn[1] .

8. Polazeći od tako utvrđenih nespornih činjenica, provođenjem dokaza u skladu sa prijedlozima stranaka, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj u konkretnom slučaju predstavlja potrošača ( jer je kredit sklopio kao fizička osoba za osobne potrebe odnosno zatvaranja ranijeg kredita, kupnje automobila i adaptacije stana ), da od strane djelatnika banke bio informiran o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, kao niti o iznosu te naknade, da odredba o prijevremenoj otplati nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva jer nije sadržavala parametre za određivanje visine, da tužitelj osim što o naknadi nije mogao pregovarati, nije bio informiran o krajnjoj svrsi takve naknade i o kojim se stvarnim troškovima radi, pa nije ispunjen zahtjev transparentnosti, da se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te protivno dobroj vjeri a tužitelj nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje, ni oko njenog prihvaćanja ili neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, a djelatnici banke mu nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada, pa je navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva, nakon čega je primjenom odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača utvrdio odredbu čl. 8. ugovora o kreditu djelomično nepoštenom i posljedično ništetnom, te pozivom na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) obvezao tuženika vratiti tužitelju iznos koji je tužitelj naplatio po takvoj osnovi sa zateznom kamatom koju je utvrdio primjenom čl. 1115. ZOO-a.

9. Tuženica u žalbenim navodima u bitnom ponavlja istaknuti prigovor zastare pozivajući se na praksu i znanstvene radove koji zastupaju da zastarni rok za ostvarivanje restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla treba ograničiti na zakonom propisani zastarni rok, osvrće se i iznosi razloge u sklopu kojih smatra da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo dopušteno temeljem čl. 1024. ZOO te predstavlja izraz volje obje stranke, a tužitelj je dobrovoljno pristao na sklapanje ugovora te nije tražio izmjenu predmetne odredbe, refinanciranje niti raskid ugovora, ukazuje i da se radilo o zabrani manjeg značaja u kojem slučaju smatra da se ništetnost ne može isticati, osporava i tijek dosuđene zatezne kamate te konačno dosuđeni trošak postupka koji mora platiti.

10. Tako izneseni žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske odluke.

11. Naime, kako u postupku nije sporno da je prednik tuženika temeljem odredbe čl. 8. ugovora naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 10.321,15 kn odnosno 1.369,85 €, to je za predmet postupka odlučno da li je takvo ugovaranje i naplaćivanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita u korist banke, bilo dopušteno i zakonito, ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu.

12. Budući su stranke predmetni ugovor o kreditu zaključile u studenom 2005., kao materijalno pravni propisi na konkretan spor se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP) koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti, uređuju primjenom odredaba koje su u nacionalno zakonodavstvo implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, konkretno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993: dalje: Direktiva), kao direktive minimalne harmonizacije te temeljnog akta donesenog sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica u pogledu primjene i reguliranja nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.

13. U tom smislu, iako nacionalni sudovi mjerodavne odredbe ZZP tumače autonomno, nema zapreke da se takvo tumačenje provodi u duhu Europskog prava te uz pomoć prakse Europskog suda u pogledu tumačenja osnovnih pojmova, zahtjeva i načela, kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti u sklopu pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ( tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja) što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju i učinio.

14. U tom smislu odredba čl. 81. ZZP u pogledu utvrđenja ništetnosti propisuje uvjete temeljem kojih se provodi test nepoštenosti i koji polazi od ispunjenja propisanih uvjeta, gdje prvi pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a drugi od postupanja suprotnog dobroj vjeri, te uvjeta da ono uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Sud prvog stupnja je provedenim postupkom utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi čl. 8. Ugovora, što proizlazi ne samo iz presumpcije sadržane u odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a ( i prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac) već i iz iskaza tužitelja. Iz provedenog prvostupanjskog postupka također proizlazi da tuženik ne osporava kako se radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca) pa je tuženik, sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP, bio dužan dokazati da se pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini, a što nije dokazao, niti je u tom smislu ponudio dokaze.

16. Bitan element koji ukazuje na narušavanje ravnopravnosti stranaka u sklopu ugovaranja predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa, što proizlazi iz prakse Europskog suda ( npr. presude C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 AZ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 Ž i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, ). Ovo stoga što je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja, od temeljne važnosti za potrošača, jer on osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

17. U odnosu na zahtjev dobre vjere nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

18. Primjenom navedenih standarda na konkretan slučaj, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelju, kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovaranjem odredbe čl. 8. ugovora, nametnuta obveza koju u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, pri čemu je bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se osvrće na primjenu odredbe čl. 1024. ZOO ( i kojom je propisano da korisnik kredita može raskinuti ugovor i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti ) valja ukazati da iako iz navedene odredbe proizlazi obveza korisnika kredita da naknadi štetu davatelju kredita, banka sukladno odredbi čl. 1024. st. 1. ZOO-a mora dokazati nastanak štete odnosno sve zakonom propisane pretpostavke, a što u konkretnom slučaju nije učinila, kao što nije niti precizirala koji su posebni troškovi za nju nastali uslijed toga što je došlo do prijevremene otplate kredita. U odnosu na tvrdnju da je prijevremenom otplatom kredita tuženiku nastala šteta u vidu izgubljene kamate, valja reći da tuženik na te okolnosti nije dostavio relevantnu dokumentaciju i eventualne dokaze da je zaista takva šteta nastala.

20. Pritom valja naglasiti da zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kada je ugovaraju, tada o toj odredbi moraju posebno pregovarati s potrošačem kako bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

21. Stoga, u takvim okolnostima, neovisno o tome je li davatelju kredita nastala šteta zbog prijevremenog vraćanja kredita prema odredbi članka 1024. ZOO, odnosno je li tuženik imao troškove zbog prijevremenog zatvaranja kredita, pravilno je sud ocijenio da je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članka 87. stavka 1. ZZP).

22. Pri tome u odnosu na postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C- 565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

23. Dakle, postojanje znatne neravnoteže valja promatrati temeljem ukupnog odnosa između stranaka te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivne nemogućnosti tužitelja kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i činjenicu da je ugovorom predviđena obveza korisnika kredita da u slučaju prijevremene otplate plati naknadu:"… prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke…" odnosno prema kriterijima koji nisu jasni niti u dostatnoj mjeri pojašnjeni, pa potrošač nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze niti da li je ugovorena naknada ekvivalentna i opravdana stvarnim troškovima koji eventualno terete tuženika.

24. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 8 ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, pa je posljedično protivna odredbama ZZP-a odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti, pa kako je posljedica iste vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženica pravilno obvezana na vraćanje nesporno primljenog iznosa od 1.369,85 € /10.321,15 kn ( točka II izreke ).

25. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud temeljem sada već ustaljene sudske prakse, pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

26. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja također pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

27. I odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) pa je pravilno odlučeno kao pod točkom III. i IV. izreke.

28. Pri tome nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u sklopu kojih smatra da tužitelj ne ostvaruje pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, ročište za objavu presude predstavlja sudsku radnju koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), i na kojem ročištu se osim objave sadržaja presude, ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), iz čega dalje proizlazi da je pravo na naknadu troškova za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Stajalište o opravdanosti takvog troška potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u odluci od 22. ožujka 2023. broj Rev 832/2022-2, dao odgovor koji glasi "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP ."

29. Kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude i pravodobno zatražio naknadu tog troška u sklopu troškovnika, to mu primjenom čl. 155. ZPP-a i Tbr. 9.3. i 46. Tarife, suprotno navodima žalbe, pripada pravo na dosuđeni trošak radi pristupa na ročište za objavu presude.

30. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom I izreke.

31. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 07. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić