Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-694/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Aleksandri Vareškić Fodor, odvjetnici iz Velike Gorice, Kurilovečka 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, po generalnoj punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4149/2021-22 od 7. studenog 2023., i dopunske presude istog suda posl. br. P-4149/2021-30 od 29. kolovoza 2024., dana 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4149/2021-22 od 7. studenog 2023.

II Povodom žalbe tužitelja preinačava se presuda u pobijanoj točki V za iznos parničnog troška od 119,55 eura i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi daljnji parnični trošak od 119,55 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje tužitelju pripadaju sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. ZOO tekućim od dana donošenja ove drugostupanjske odluke.

III Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se dopunska presuda Općinskog građanskog suda posl. br.P-4149/2021-36 od 24. prosinca 2025.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbi kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od 3. ožujka 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Dubravke Koretić dana 4. ožujka 2005. pod poslovnim brojem: OU-59/2005 sklopljenog između tužiteljice i tuženika a koje se odnose na valutnu klauzulu kako je to pobliže navedeno u toj točki. U točki II nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 11.688,38 kuna/ 1.551,31 eura[1] sa osnove valutne klauzule zajedno sa zakonskim zateznim kamatama dok se u točki III Utvrđuje se da su ništetne odredbe citiranog ugovora i to Članak 3 kojom je ugovorena naknada 3,30% od iznosa kredita jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

U točki IV nalaže se isplatiti tužiteljici, iznos od 5.287,94 kuna / 701,83 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 7. ožujka 2005. do isplate dok se u točki V nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični u iznosu od 1.728,86 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Dopunskom presudom dopunjena je presuda od 7. studenog 2023. tako da je dodana točka VI koja glasi „ Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 410,19 eura. „

2. Citiranu presudu i dopunsku presudu žalbama pobija tuženik u cijelosti dok tužitelj istu pobija u točki V u dijelu u kojemu nisu dosuđeni daljnji parnični troškovi, iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 70/19 – dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud preinači pobijanu presudu, odredno istu ukine i vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana dok je žalba tužitelja osnovana.

4. Pri tom valja reći da je žalba tuženika u odnosu na dopunsku presudu postala bespredmetna budući da je prvostupanjski sud dopunskom presudom posl. br. P- 4149/21-36 od 24. prosinca 2025., pravomoćno odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 410,19 eura.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, to pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženica u žalbi.

6. Nadalje neosnovano tuženik u žalbi navodi da je povrijeđeno pravo na procesnu ravnopravnost i procesnu ravnopravnost i jednakost oružja, odnosno pravo na pošteno (pravično) suđenje.

7. U tom smislu valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tuženik niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni

8. Također je utvrđeno da pobijana presuda sadrži obrazloženje sukladno čl. 338 st.4 ZPP-a odnosno da su u istom navedeni kako zahtjevi stranaka tako i činjenice koje su stranke iznijele te dokaze koji su predložile kao i koje činjenice je utvrdio temeljem kojih dokaza, te je također utvrđeno da je sud naveo koje je materijalno pravo primijenio u ovom sporu.

9. Tuženik nadalje neosnovano upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a u pogledu savjesnosti i poštenja, odnosno postupanja koje uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, navodeći kako je tužitelj prihvatio ugovor i svaku pojedinačnu odredbu i da je ugovor stvarna volja ugovornih strana.

10. Prvostupanjski su je u dokaznom postupku izvršio uvid u priloženi ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je tužitelj isti sklopio kao potrošač za kupnju motornog vozila, a iz iskaza tužitelja kojeg je pravilno cijenu u smislu čl. 8 ZPP-a proizlazi da je ugovor sklopljen na način daj e ugovor bio unaprijed pripremljen bez mogućnosti pregovaranja, iz čega je bilo osnovano zaključiti da stranke o spornim odredbama ugovora nisu pojedinačno pregovarale, kako to ponovno u žalbi neosnovano tvrdi tuženik.

11. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prednik tuženika nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. 15. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i prednik tuženika, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane prednika tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

12. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i prednik tuženika, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

13. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u iznosu od 1.551, 31 euro pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava.

14. Stoga su žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, te da su prilikom sklapanja ugovora poštivane sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

15. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi.

16. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (18. 5. 2021 .) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

17. U odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita ukazuju se neosnovanim žalbeni navodi tuženika kako o istom pobija presuda nema valjano i dostatno obrazloženje.

18. Također činjenica da je prvostupanjski sud u obrazloženju navode da smatra ništetnom naknadu za prijevremenu otplatu kredita a u konkretnom slučaju se utvrđuje ništetnom jednokratna naknada za obradu kredita nije utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane odluke o tom dijelu zahtjeva budući da se obrazloženje svih odlučnih činjenica odnosi upravo na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3 Ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kredita , pa je isto u tom smislu pravilno i razumljivo i sadrži obrazloženje o svim odlučnim činjenicama i okolnostima upravo u pogledu jednokratne naknade.

19. Naime prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik, ugovarajući spornu naknadu postupio suprotno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07, prema kojim se odredbama ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, kao i odredbi čl. 82. ZZP/03 odnosno čl. 97. ZZP/07 gdje je propisano, kako su ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ZZP/03 odnosno čl. 96 ZZP/07 mogle smatrati nepoštenim primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a potrošač se prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa tom odredbom. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1 ZZP/03 je, kao i prema čl. 102 st. 1 ZZP/07, ništetnost odredbe.

20. Imajući u vidu da se odredbama ZZP uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnih ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita.

21. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 odnosno čl. 99 ZZO/07 o nedopuštenosti ocjene ugovornih odredaba. Presudom suda EU br. C- 26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

22. Osim što se u predmetnim ugovorima ne navodi na što se naplaćena naknada odnosi, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije bilo jasno što i zašto zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci i da mu nitko nije objasnio zašto naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 3,30% od iznosa kredita, pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi jer to podrazumijeva da je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

23. U postupku je utvrđeno na temelju iskaza tužitelja da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su dio unaprijed tzv. tipski formuliranih standardnih ugovora tuženika, kao i da nisu jasne i razumljive iz razloga što tuženik u ugovorima nije naveo niti pojasnio tužitelju što se navedenom naknadom podmiruje, da se o tim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, tim više jer je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a to korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

24. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kako to pravilno i navodi prvostupanjski sud.

25. Stoga su netočni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te su neosnovani navodi da prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je tuženik nepošten stjecatelj pa da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj imao pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a s obzirom da je utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila interes i prava tužitelja kao potrošača, da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije moglo pojedinačno pregovarati, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošten stjecatelj.

26. U tom smislu neprihvatljiva su suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

27. U odnosu na pobijanu odluku o trošku koju u bitnom tuženik osporava posljedično tome što smatra daje odluka o glavnoj stvari nepravilna i nezakonita, žalba se ukazuje neosnovanom.

28. Nadalje neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke o troškovima parničnog postupka koje je prvostupanjski sud pravilno dosudio primjenjujući vrijednost boda od 2,00 eura s obzirom da je . Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/2012,103/14 i 118/14, 107/15,37/22 126/22, 138/23), ista izmijenjena na način da Tbr. 50. određuje vrijednost boda od 2,00 eura Izmjena je stupila na snagu 5. studenoga 2022., to je pravilnom primjenom navedene odredbe tarife koja se primjenjuje na sve radnje poduzete u postupku, donio pobijanu odluku o troškovima parničnog postupka, prethodno pravilno utvrdivši koji su troškovi bili potrebni i poduzeti radi vođenja parničnog postupka, pritom zaključivši kako su i troškovi podneska od 15.2.2022, 31.3.2022 i 25.9.2023. bili potrebni za vođenje postupka.

29. Odluka o parničnom trošku iz točke II izreke u ovoj odluci donijeta je cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju daljnji parnični trošak od 119,55 eura smatrajući da je u cijelosti uspio u sporu.

30. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 7. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević