1              Poslovni broj 15 Gž-983/2022-2

 

 

 

           Republika Hrvatska                                        

  Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 15 Gž-983/2022-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja te Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika G. M. s prebivalištem u R., i boravištem u Z., OIB: …, kojega zastupa opunomoćenik T. B., odvjetnik u P., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žabi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Rovinju-Rovingo poslovni broj P-1967/2019-19 od 28. srpnja 2022., 11. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Odbija se žalba tuženika G. M. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Rovinju poslovni broj P-1967/2019-19 od 28. srpnja 2022.

- u točki I. izreke, u dijelu kojim se nalaže tuženiku G. M. da tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati iznos od 53.153,45 EUR (pedeset tri tisuće stotinu pedeset tri eura četrdeset pet centi) sa zateznim kamatama tekućima od 28. prosinca 2016. do isplate te

- u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske za naknadom troškova postupka u iznosu 1.441.97 EUR (tisuću četiri stotine četrdeset jedan eur devedeset sedam centi).

 

II. Preinačuje se navedena presuda:

- u točki I. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženiku G. M. da tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati iznos od 32.675,67 EUR (trideset dvije tisuće šest stotina sedamdeset pet eura šezdeset sedam centi) sa zateznim kamatama od 28. prosinca 2016. do isplate te

- u točki II. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženiku G. M. da tužiteljici Republici Hrvatskoj naknadi troškove postupka u iznosu od 4.566,25 EUR (četiri tisuće pet stotina šezdeset šest eura dvadeset pet centi) i za navedeno sudi:

 

1. Odbija tužbeni zahtjev tuženika G. M. za isplatom iznosa od 32.675,67 EUR (trideset dvije tisuće šest stotina sedamdeset pet eura šezdeset sedam centi) sa zateznom kamatom od 28. prosinca 2016. do isplate.

 

2. Odbija se zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske za naknadom troškova postupka u iznosu od 4.566,25 eura (četiri tisuće pet stotina šezdeset šest eura dvadeset pet centi).

 

III. Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj da tuženiku G. M. naknadi troškove postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 761,80 EUR (sedam stotina šezdeset jedan eur osamdeset centi), u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku G. M. da tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati iznos od 646.679,48 kn (85.829,12 EUR) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. prosinca 2016. do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 45.269,00 kn (6.008,23 EUR) - (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja predmet vrati na ponovni postupak, uz naknadu troškova žalbe u iznosu od 15.104,69 kn (2.004,74 ERU).

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa kojega je isplatila tuženiku na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2315/10-36 od 23. prosinca 2013., potvrđene presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-685/14-2 od 14. srpnja 2014., kojom je naloženo tuženici (tužiteljici u ovoj pravnoj stvari) da tužitelju (ovdje tuženiku) isplati iznos od 375.030,64 kn sa zateznom kamatom i troškove parničnog postupka u iznosu od 53.875,00 kn za zateznom kamatom (na koji iznos su pri izravnoj naplati na FINA-i obračunati porez, prirez te doprinosi u iznosu od 246.194,80 kn te je naplaćena i naknada FINA-i u iznosu od 507,00 kuna). No, kako su navedene presude ukinute Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revr-1462/14-2 od 9. studenoga 2016., otpala je osnova za isplatu utuženog iznosa pa ga tužitelj potražuje po pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

 

6. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a.

 

6.1. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP-a, kako to pogrešno ističe tuženik. Iako je za donošenje odluke o povratu i sam povrat poreza plaćenog bez pravne osnove nadležno porezno upravno tijelo (čl. 127. st. 5. Općeg poreznog zakona, ''Narodne novine'', broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 i 114/22, odnosno čl. 113. st. 5. Općeg poreznog zakona, ''Narodne novine'', broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15, 44/16, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu) i čl. 235. Zakona o doprinosima, ''Narodne novine'', broj 152/08, 84/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16 i 106/18), a ne općinski sud, u predmetnom slučaju iznos poreza, prireza i doprinosa nije plaćen u postupku naplate poreza, već su prilikom pljenidbe računa tužiteljice, radi isplate neto plaće tuženiku po ovršnoj ispravi (koja je kasnije ukinuta), na iznos neto plaće obračunati porez, prirez i doprinosi. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da u odnosu na povrat poreza, prireza i doprinosa u predmetnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu pravila o stjecanju bez osnove (čl. 1111. st. 3. ZOO-a), u predmetnom slučaju se navedene odredbe Općeg poreznog zakona i Zakona o doprinosima ne primjenjuju jer se ne radi o povratu doprinosa plaćenih bez pravne osnove pa je za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari nadležan redovan sud, a ne porezno upravno tijelo.

 

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužiteljica na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2315/10-36 od 23. prosinca 2013., potvrđene presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-685/14-2 od 14. srpnja 2014., isplatila ovdje tuženiku iznos od 375.030,64 kn, sa zateznom kamatom i troškove postupka u iznosu od 53.875,00 kn za zateznom kamatom,

- da su navedene presude ukinute Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1462/14-2 od 9. studenoga 2016.,

- da je prema izvješću FINA-e, koje tuženik ne osporava, tuženiku isplaćen ukupan utuženi iznos od 646.679,48 kn.

 

7.1. Iz navedenog izvješća FINA-e (list 9-15 spisa) proizlazi da je tuženiku isplaćena neto glavnica sa zateznom kamatom u ukupnom iznosu od 337.930,64 kn i trošak postupka sa zateznom kamatom u ukupnom iznosu od 62.554,04 kn ili sveukupno 400.484,68 kn / 53.153,45 EUR, a da je preostali iznos od 246.194,80 kn / 32.675,67 EUR plaćen na račun poreza i prireza na dohodak (111.654,55 kn) te na račun doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje (100.905,21 kn) te za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje – II. stup (33.635,04 kn).

 

8. Prema tome, tuženiku je u postupku izravne naplate po osnovi pravomoćne presude koja je naknadno ukinuta, dakle po osnovi koja je kasnije otpala, isplaćen ukupan iznos od 400.484,68 kn / 53.153,45 EUR, po osnovi glavnice i troškova postupka (isplaćen punomoćniku), uvećanih za zateznu kamatu, što ima za posljedicu vraćanje primljenog sukladno s čl. 1111. st. 1. i čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO). Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo propisano tom odredbom kada je tuženiku naložio isplatu navedenog iznosa sa zateznom kamatom jer je za taj iznos povećana njegova imovina. U odnosu na tužiteljici dosuđeni iznos od 400.991,68 kn / 53.153,45 EUR, tuženik određenim žalbenim navodima presudu suda prvoga stupnja i ne osporava.

 

9. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u točki I. al. 1. izreke ove presude.

 

10. Međutim, osnovano žalitelj ističe da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tuženik pasivno legitimiran za povrat poreza, prireza i doprinosa u iznosu od 246.194,80 kn / 32.675,67 EUR sa zateznim kamatama, koji iznos je također obračunat prilikom izravne naplate po ovršnoj ispravi koja je kasnije ukinuta.

 

11. Naime, prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema čl. 1111. st. 3. ZOO-a, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

12. Budući da je iznos od 111.654,55 kn plaćen na račun poreza i prireza na dohodak tj. u Državni proračun, odnosno u proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te da su iznosi od 100.905,21 kn i 33.635,04 kn plaćeni na račun doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje (I. i II. stup), a ne izravno tuženiku, onda ti iznosi (od ukupno 246.194,80 kn / 32.675,67 EUR) ne čine imovinu tuženika. Stoga tužitelj, kao poslodavac koji isplaćuje plaću i koji je obveznik obračunavanja i plaćanja svih doprinosa, poreza i prireza, u slučaju plaćanja poreza, prireza i doprinosa po osnovi koja je kasnije otpala, nije ovlašten zahtijevati povrat plaćenih iznosa od radnika, već od primatelja tih uplata (Rev-1308/2021).

 

12.1. S tim u vezi, ukazuje se i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/23) od 27. veljače 2023. broj: Su-IV-101/2023-2, koje glasi: „Nakon što je ukinuta ili preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 3. ZOO/05, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave“, koje je primjenjivo i u predmetnom slučaju, s obzirom na to da su tuženiku prilikom izravne naplate plaće u neto iznosu putem FINA-e, obračunati i porezi, prirezi i doprinosi.

 

13. Budući da tuženik nije pasivno legitimiran u odnosu na povrat uplaćenih iznosa poreza, prireza i doprinosa u ukupnom iznosu od 246.194,80 kn / 32.675,67 EUR jer iste nije neposredno primio, na temelju čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP-a trebalo je odlučiti kao u točki II. al.1. izreke ove presude.

 

14. Budući da je djelomično preinačena odluka prvostupanjskoga suda, promijenio se i uspjeh stranaka u parnici pa je pobijanu presudu trebalo preinačiti i u odluci o troškovima postupka (čl. 154. st. 2. ZPP).

 

15. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio trošak tužiteljice u iznosu od 45.269,00 kn (6.008,22 EUR). Tužiteljica je u parnici uspjela sa 62%, a tuženik s 38% pa tužiteljica ima pravo na naknadu 24% troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP), odnosno ukupno 10.864,56 kn / 1.441,97 EUR pa je, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP, žalbu tuženika valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku suda prvoga stupnja u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u navedenom iznosu (točka I. al. 2. izreke ove presude), dok je zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu od 34.404,44 kn / 4.566,25 EUR neosnovan pa je na temelju čl. 380. t. 3. ZPP pobijanu odluku u tom dijelu valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u tom iznosu (točka II. al. 2. izreke ove presude).

 

16. Budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio s 38%, u tom omjeru mu je dosuđen i trošak postupka u povodu pravnog lijeka (čl. 154. st. 2., u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP), koji se sastoji od troška sastavljanja žalbe u iznosu od 15.104,69 kn (tbr. 10/1, tbr. 42. i tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, u vezi s čl. 2. st. 1. ZPP), odnosno 5.739,78 kn / 761,80 EUR nakon umanjenja razmjerno uspjehu u sporu pa je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

 

 

U Velikoj Gorici 11. siječnja 2024.

 

 

     Predsjednica vijeća

 

                                                                                                         Verica Kos, v.r.