REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-2579/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ines Slutej, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika 24sata d.o.o. Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 7809307651, zastupan po punomoćniku Hrvoju Ladanu, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3339/21-42 od 28. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3339/21-42 od 28. svibnja 2025 . godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud svojom presudom broj Pn-3339/21-42 od 28. svibnja 2025. godine donio je presudu, koja glasi:

"I. Odbija se kao neosnovan u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.654,46 EUR/20.000,00 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužitelju OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku 24sata d.o.o. Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 7809307651 trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.625,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana".

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj te istu pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupanja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio donošenju pobijene presude, utvrđeno je da nije počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju neosnovano ukazuje u žalbi žalitelj. Također, nisu ostvarene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za isplatu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo.

7. Tužitelj u tužbi tvrdi da mu je šteta prouzročena objavom članka u tiskanom izdanju kao dnevnih novina 24 "sata" 30. ujna 2021. i na portalu tuženika dana 29. rujna 2021. i 30. prosinca 2021. u kojima je objavljen novinski članak u kojem u bitnom iznosi tvrdnje prema kojima tužitelj kao državni službenik odnosno kao viši stručni savjetnik zaposlen u Središnjem državnom uredu za demografiju i mlade, za vrijeme radnog vremena u svojem uredu u kojem obavlja radne zadatke, spava. Predmetni članak, zajedno sa nekoliko fotografija na kojima je prikazan tužitelj, da je objavljen u tiskanom izdanju tuženikovih novina, kako na naslovnici tako i na 6., 7., 8. stranici pri čemu se napominje kako su predmetne prikazane fotografije slikane od strane nepoznate osobe koja je iste onda proslijedila tuženiku. Predmetni članak da je kod svojih čitatelja želi stvoriti dojam kako tužitelj, kao državni službenik, za vrijeme radnog vremena spava umjesto da obavlja radne zadatke koji su mu dodijeljeni, čime da se tužitelja želi prikazati kao neodgovornog i lijenog neradnika odnosno ukratko "lošeg" državnog službenika koji svoje radne zadatke ne obavlja na odgovoran, stručan i pravilan način, a koje tvrdnje nisu istinite te da tuženik nije imao osnovani razlog povjerovati da su iznesene tvrdnje istinite niti da je prije objavljivanja spornog članka poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihovih istinitosti, slijedom čega da tuženik objavu netočnih tvrdnji i vlastitih zaključaka nije izvršio u dobroj vjeri.

7.1. Nadalje, tužitelj u bitnom tvrdi kako je tuženik od Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade zatražio očitovanje o predmetnom događaju te se isti očitovao svom poslodavcu 21. rujna 2021. u kojem je ponovio ono što je izjavio novinaru ŽU tj. još jednom da je istaknuo kako je zbog zdravstvenih problemima o kojima je svog poslodavca obavijestio 10. rujna 2021. i 17. rujna 2021. zauzeo položaj tijela koji je vidljiv na objavljenim fotografijama, a sve kako bi ublažio zdravstvene smetnje kojima je izložen navedenog dana.

8. Prvostupanjski je sud ocjenom izvedenih dokaza, na temelju pravilnog i potpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da se predmetna tužba tužitelja radi naknade štete temelji na Zakonu o medijima ("Narodne novine" broj: 59/04, 84/11, 81/13, dalje ZN), koji je važio u vrijeme objave sporne informacije.

9. U prvostupanjskom postupku temeljem izvedenih dokaza utvrđeno je, kako slijedi:

- da je tužitelj zaposlen u Središnjem državnom uredu za demografiju i mlade,

- da je tuženik 30. rujna 2021. u tiskanom izdanju svojih dnevnih novina (24 sata) kao i u digitalnom izdanju na svojoj web stranici www.24sata.hr dana 29. rujna 2021. i 30. prosinca 2021. objavio članak u kojem u bitnom iznosi tvrdnje prema kojima tužitelj kao državni službenik odnosno viši stručni savjetnik zaposlen u Središnjem državnom uredu za demografiju i mlade, za vrijeme radnog vremena u svom uredu u kojem obavlja radne zadatke, spava. Predmetni članak, zajedno sa nekoliko fotografija na kojima je prikazan tužitelj, da je objavljen u tiskanom izdanju tuženikovih novina, kako na naslovnici tako i na 6., 7. i 8. stranici pri čemu su fotografije snimljene od nepoznate osobe,

- da se tužitelj obratio tuženiku i da 11. listopada 2021., odnosno glavnom uredniku tuženika, sa zahtjevom za objavom ispravka objavljenje informacije te se tuženik na zaprimljene zahtjeve nije očitovao niti je po istima na bilo koji način postupio,

- da je tužitelj u zakonskom propisanom roku podnio tužbu radi naknade štete.

10. Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZM, nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom.

10.1. Odredbom čl. 21. st. 2. ZM propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), dok je st. 3. istog članka propisano da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

10.2. Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZM nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

10.3. Stavkom 2. članka 22. ZM propisano je da pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

10.4. Prema odredbi čl. 23. ZM tužba za naknadu štete može se podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena.

11. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja utvrđujući da pitanja koja se tiču načina obavljanja poslova u državnoj upravi predstavljaju pitanja od općeg interesa koja uživaju zaštitu slobode i izražavanja, da u predmetnom članku nije objavljena niti jedna informacija koja bi se odnosila na privatni život tužitelja, da je objavljena informacija o ponašanju tužitelja kao državnog službenika u javnoj službi od kojeg se očekuje ponašanje na radnom mjestu koje je primjereno položaju, odnosno službi koju obavlja. Prvostupanjski sud je proveo test razmjernosti i ocijenio kako tužitelj nema legitimna očekivanja privatnosti na radnom mjestu u javnoj službi.

12. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

13. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako objavom informacije u predmetnom članku nije narušena ravnoteža između prava na zaštitu prava osobnosti tužitelja i prava slobode izražavanja tuženika, koja prava su zajamčena čl. 35. i čl. 38. Ustava Republike Hrvatske, kao i čl. 8. i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99).

14. Odredbom čl. 10. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, propisano je da svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Stavkom 2. određeno je kako ostvarenje tih sloboda obuhvaća i dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom koji su u demokratskom društvu nužni radi zaštite ugleda ili prava drugih.

14.1. Zajamčena sloboda izražavanja iz čl. 10. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda predstavlja jedan od temelja demokratskog društva, no nije apsolutna, jer je u sukobu sa ustavnim i konvencijskim pravom na zaštitu prava osobnosti, u konkretnom slučaju prava na ugled, čast i dostojanstvo, pri čemu je nužno naći razumnu ravnotežu između ta dva prava.

15. Prema čl. 7. st. 1. ZM svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

15.1. Nadalje, prema čl. 7. st. 2. ZM osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja.

16. Dakle, iz odredbe čl. 7. st. 2. ZM proizlazi da osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima ograničeno pravo na zaštitu privatnosti, jer joj ne pripada pravo na privatnost u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja.

17. U konkretnom slučaju tužitelj je osoba koja obavlja javnu službu, a predmetni članak odnosi se ponašanje tužitelja na radnom mjestu, što je svakako predmet zanimanja javnosti.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1017/2024-4 od 29. listopada 2024. u odgovoru na revizijsko pitanje, naveo je " Ograničenje iz čl. 7. st. 2. Zakona o medijima o pravu na privatnost osoba koje obavljaju javnu službu odnosi se na ograničeno pravo na privatnost osoba koje obavljaju javnu službu ili dužnost kada se radi o slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja, ali ne i na ograničenje njihovog prava na zaštitu dostojanstva, časti i ugleda povrijeđenih neistinitim činjeničnim tvrdnjama objavljenim u medijima."

19. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi da bi tužitelj bio pod nekom točno određenom terapijom u vrijeme kada su snimljene fotografije, a ako je čak i morao upravo u to vrijeme obaviti nekakvu manju terapiju za vrijeme radnog vremena, npr. kapanje uha tada je to trebao napraviti na način da takva radnja ne bude vidljiva trećim osobama te je za to trebao zatražiti i pomoć neposredno nadređenih u smislu da mu omoguće privatnost uzimanja takve terapije što obično traje 5-10 minuta (npr. kapanje uha). Ako je tužitelju bila potrebna neka druga medicinsku pomoć vezano uz kardiološke i njima slične probleme tada je trebao uz pomoć liječnika te uz obavijest neposredno nadređenog to regulirati na drugačiji način a ne biti u poluležećem položaju na fotelji za vrijeme trajanja rada.

19.1. Osim što je sud saslušao tužitelja osobno, na okolnost osnova i visine štete sud je proveo i medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za psihijatriju dr. Gordan Makariću te je izvršio uvid u svu dostupnu medicinsku dokumentaciju.

19.2. U svom nalazu i mišljenju stalni sudski vještak za psihijatriju dr. Gordanu Makariću je naveo da temeljem analize svih relevantnih podataka smatra da se u tužitelja, kao izravna posljedica okolnosti predmetnog štetnog događaja, razvilo prolazno pogoršanje simptomatike od prije prisutnog mješovitog anksiozno i depresivnog poremećaja (F41.2).

20. Tužitelj je u okolnostima predmetnog štetnog događaja bio izložen situacijama stresogenog potencijala, uvažavajući objektivne dimenzije kompromitirajućeg djelovanja objavljenih informacija koje u pravilu izazivaju značajnu društvenu pozornost i osudu. Navedeno je rezultiralo subjektivnim osjećajem povrijeđenosti te promjenama socijalne pozicije i načina života, koji su imali za posljedicu i poremećeno osobno, socijalno i obiteljsko funkcioniranje.

21. Sukladno svemu navedenom smatra da između objavljenih informacija i opisanog pogoršanja psihičkog poremećaja u tužitelja, postoji izravna uzročno- posljedična veza.

22. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. Gordana Makarića, obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u medicinsku dokumentaciju i pregleda tužitelja, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo kako u pisanom obliku tako i u usmenom očitovanju te je dano u suglasju sa suvremenim dostignućima medicinske znanosti.

23. Ali obzirom da u našem društvu već dugo postoji javna rasprava oko toga da je naša državna uprava prevelika, nefunkcionalna, spora i slično te obzirom da tu i takvu državnu upravu koju čine i radnici čije plaće plaćaju državljani ove zemlje svojim porezom. Prvostupanjski sud smatra da postoji legitimni interes javnosti da se objavi kako se ponašaju državni službenici za vrijeme radnog vremena i na radnom mjestu. U svakom slučaju sud je smatrao da je potpuno opravdano prikazati sve ono što ne priliči ponašanju na radnom mjestu, a to je u svakom slučaju ležanje i izležavanje na istom. S druge strane tužitelj je, ukoliko je stvarno imao takvih zdravstvenih problema, iste trebao riješiti na drugačiji način no u svakom slučaju nije mogao očekivati neku privatnost prilikom izležavanja na svojoj službenoj fotelji ispred stola gdje je trebao obavljati svoje radne zadatke.

24. Slijedom svega naprijed navedenog prvostupanjski sud smatra da interes javnosti da sazna za neprimjereno ponašanje ljudi koji bi trebali raditi na svojim radnim mjestima u organu državne uprave preteže nad pravom za privatnost koju tužitelj zapravo i nije mogao očekivati na tom svom radnom mjestu, jer se ne radi o prostoru čiji je on vlasnik ili koju on može sojom vlašću izolirati te stoga sud smatra da je tužitelj u velikoj mjeri i sam odgovoran za situaciju u kojoj se našao jer da se nije neprimjereno izležavao u fotelji na radnom mjestu do cijelog tog događaja i objave predmetnog članka s fotografijama ne bi niti došlo.

25. Stoga sud smatra da se u ovom slučaju ne može govoriti da je krivnjom tuženika došlo do povrede prava tužitelja na ugled i čast, a pogotovo ne u toj mjeri koja bi zavređivala dosudu nekog iznosa naknade neimovinske štete sukladno čl. 19. i 1100. ZOO-a pa je stoga ovaj sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.

26. Odluku o parničnom trošku sud je utemeljio na odredbi članka 154. i 155. ZPP-a.

27. Gore navedene zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud.

28. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, a obzirom da se u predmetnim člancima iznose podaci koji su vezani za ponašanje tužitelja kao državnog službenika, zašto je javnost zasigurno zainteresirana, u odnosu na kojeg je ograničeno pravo na privatnost primjenom članka 7. stavak 1. i 2. ZN-a, to je provođenjem testa nužnosti pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je postupanjem tuženika prilikom objave predmetnog članka, poduzeto u okviru prava na slobodu izražavanja i slobodu medija i da ostvarivanjem toga prava nije povrijeđeno pravo tužitelja na ugled čast i dostojanstvo koje bi opravdavalo pravo na naknadu neimovinske štete koju tužitelj potražuje. Osim toga, istaknuti je da niti svaka povreda ne predstavlja osnov za dosuđenje pravične novčane naknade, već samo ona koja je osobito teška povreda, a provođenjem testa razmjernosti nije utvrđeno da bi tužitelj uživao pravo na zaštitu u vezi sa obavljanjem javne službe, te je upravo tužitelj svojim ponašanjem kao državni službenik u javnoj upravi privukao pozornost javnosti i ne može zahtijevati istu razinu zaštite kao drugi građanin.

29. Radi iznesenog, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u kojima isti ustraje u svim prigovorima koje je isticao i tijekom postupka, a koje prvostupanjski sud kako je gore navedeno pravilno otklonio o čemu pobijana presuda sadrži valjane i jasne razloge. U žalbi tužitelj u bitnom upire da prvostupanjski sud nije na pravilan i zakoniti način razmotrio sukob prava na slobodu izražavanja tuženika i prava na zaštitu osobnosti i privatnog života tužitelja te da nije pravilno i oprezno razmotrio specifične okolnosti ovog konkretnog slučaja. U odnosu na navedeno odgovoriti je da tuženik navedenim izražava svoj subjektivni stav, koji je, međutim, bez uporišta u činjeničnom supstratu. Ni ostalim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

30. Budući tužitelj nije uspio u ovom postupku, pravilno je sud dosudio parnične troškove tuženiku temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelj u žalbi ne ističe konkretne razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, a sud na ovu odluku ne pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe članka 265. stavak 2. ZPP-a.

31. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 7. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić