Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ob-70/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i AR, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HR iz [adresa], OlB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tinu Matiću, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Tin Matić i partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženice IR, iz [adresa], OlB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Domagoju Olujiću, odvjetniku u Splitu, radi poništenja/ništetnosti isprave odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P Ob-47/2025-7 od 21. siječnja 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja HR kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P Ob-47/2025-7 od 21. siječnja 2026. godine u dijelu pod točkom I izreke.

II. Preinačava se navedena presuda u dijelu pod točkom II i III izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja HR radi utvrđenja ništetnosti isprave od 9. veljače 2021. godine, ovjerene kod javnog bilježnika Jagode Vuković pod brojem Ov-724/21, u dijelu koji glasi:

„Nekretnina odnosno stan u [adresa] (2 kat) u kojem smo kao obitelj živjeli od 1998., nalazi se u mom vlasništvu i ostaje dalje kao dom IR, A, AR i ŠR. Odričem se prava na tu nekretninu kao i prava raspolaganja istom u njihovu korist te se obvezujem prepisati je na DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], uz uvjet da se ista može koristit isključivo za dobrobit naše djece AR, A i ŠR“.

2. Odbija se zahtjev tužitelja HR za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.030,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 21. siejčnja 2026. do isplate.

III. Tužitelj LR dužan je tuženici IR naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 eura sa kamatama od donošenja drugostupanjske presude do isplate po stopi koja tuženici pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV. Tužitelj LR dužan je tuženici IR naknaditi trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi isprava koja započinje riječima: „Ja LR, rod. 10. 05. 1969. zbog neslaganja u braku...", a završava riječima: „ali u okvirima mojih mogućnosti”, koja je ovjerena kod javnog bilježnika Jagode Vuković iz Splita OV-724/2021 dana 9. veljače 2021., te ista ne proizvodi nikakve pravne učinke za stranke koje su je sačinile, iz razloga iz čl. 279. st. l. i 2. Zakona o obveznim odnosima", te se djelomično prihvaća, a djelomično odbija tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđuje se da je ništetan dio isprave od 09. veljače 2021. ovjeren kod javnog bilježnika Jagode Vuković pod brojem OV- 724/2021 koji glasi: „Nekretnina odnosno stan u [adresa] (2 kat) u kojem smo kao obitelj živjeli od 1998. nalazi se u mom vlasništvu i ostaje dalje kao dom IR, A, AR i ŠR. Odričem se prava na tu nekretninu kao i prava raspolaganja istom u njihovu korist te se obvezujem prepisati je na DR OIB: [osobni identifikacijski broj] uz uvjet da se ista može koristit isključivo za dobrobit naše djece AR, A i ŠR. Također prema svim ostalim nekretninama koje se nalaze u vlasništvu IR neću imati potraživanja uz uvjet da jedini nasljednici budu također naša djeca AR, ŠR i TR.".

2. Ujedno se nalaže tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.030,50 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude žali se tužitelj, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i tuženica, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlažu da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traže trošak sastava žalbi.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Žalba tuženice je osnovana.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva i ne proturječi sama sebi i razlozima presude, te su o njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni i proturječni.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je postupak u svojoj cjelini, uključujući i način na koji su dokazi predloženi i izvedeni, proveden pravično, u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među stranakama nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana.

9. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te o odlučnim činjenicama dao valjano obrazložene razloge, pa ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, zbog čega tuženici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

10. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tužitelja, jer je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

11. Naime, predmetna izjava potpisana po objema strankama predstavlja bračni ugovor u smislu odredbe čl. 40. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 – dalje: OBZ), koji su stranke sklopile na način koji se razlikuje od zakonskog režima, a kojim su stranke ugovorile da će stan, koji je vlastita imovina tuženika pripasti u vlasništvo tuženice, te da se tužitelj odriče prava na tu nekretninu kao i prava raspolaganja istom, a predmetni sporazum je sklopljen u pisanom obliku i ovjereni su potpisi stranaka kod javnog bilježnika.

12. Pri tome neosnovano tužitelj navodi da je prilikom sklapanja tog ugovora postojala mana volje zbog straha koji je tužitelj pretrpio radi prijetnje tuženice samoubojstvom, budući da nije dokazao da bi prilikom sklapanja predmetnog ugovora pretrpio opravdani strah, kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

13. Prema odredbi čl. 279. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi, a sukladno st. 2. istog članka strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe.

14. Tužitelj u svom iskazu navodi kao su stranke u braku imale problema unazad 4 do 5 godina, te kad joj je najavio da se kani iseliti iz stana tuženica je priprijetila samoubojstvom, nakon čega je otišla iz stana i vratila se nakon 2 dana sa rukom napisanom izjavom, te tražila od njega da to potpiše i nakon toga mu je pretipkanu izjavu dala na potpis, a navedenu izjavu mu je pročitala par puta on je tu izjavu potpisao pod stresom i u strahu, jer je tuženica 2 dana prije nego što mu je donijela na potpis tu izjavu prijetila samoubojstvom držeći si nož pod vratom, zbog čega se bojao što bi bilo u tom slučaju s djecom. Navedenu ispravu su otišli potpisat kod javnog bilježnika, jer je tuženica željela ovjeriti potpise na izjavi, a između prijetnje tuženice samoubojstvom i potpisivanja izjave kod javnog bilježnika prošlo je 3 do 4 dana. Takvo ponašanje tuženice nije prijavio niti policiji niti se obratio psihijatru, nego je razgovarao sa psihologom kod kojeg je išla njegova kćer. Iako je osjetio veliki strah nije se liječio kod liječnika, nego je par mjeseci nakon toga utvrdio da možda ima aritmiju i problema sa srcem, a zbog kojih se nije liječio nego će tek naknadno ići na pregled.

15. Iz takvog iskaza tužitelja proizlazi da je on predmetni ugovor potpisao u strahu zbog prijetnje tuženice samoubojstvom, pa se radi o mani volje koja bi opravdavala pobojnost predmetnog ugovora.

16. Međutim, tužitelj takvu nedopuštenu prijetnju na koju ukazuje navodeći da je tuženica ucjenom iznudila od njega potpisivanje predmetnog sporazuma na koji je pristao zbog straha koji je pretrpio i zbog koje bi predmetni ugovor bio pobojan, ničim nije dokazao, te takvi njegovi navodi nisu uvjerljivi jer iz istih ne proizlazi da bi tužitelj bio u tako velikom strahu zbog prijetnje tuženice samoubojstvom s obzirom na činjenicu da to nije prijavio niti policiji, niti liječnicima, a niti se on zbog nekih svojih zdravstvenih problema zbog takvog straha obratio liječniku, jer da je stvarno bio u strahu za život tuženice i da je taj strah bio opravdan logično i životno bi bilo da je te prijetnje prijavio policiji, a ne bi, nakon što mu je tuženica donijela isprintani ugovor i nekoliko puta mu ga pročitala, nakon 3 do 4 dana otišao javnom bilježniku ovjeriti potpise na tom sporazumu, pa i ovaj sud prihvaća pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao bilo kakvo prisilno ponašanje tuženice zbog kojeg je on pretrpio opravdani strah, a što je bio odlučujući razlog za potpisivanje predmetnog ugovora.

17. Stoga i ovaj sud prihvaća pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da da nije utvrđeno da je predmetni sporazum sklopljen u okolnostima utvrđenih mana volje ugovornih strana, u smislu odredbe čl. 279. st. 1. ZOO, nego upravo suprotno, njihovom suglasnom voljom, jer tuženik nije dokazao bilo kakvo prisilno ponašanje tuženice zbog kojeg je on pretrpio opravdani strah, pa je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je utvrdio da predmetni ugovor nije pobojan, sukladno odredbi čl. 330. ZOO i odbio tužbeni zahtjev, pa svi suprotni navodi u žalbi tužitelja u tom pravcu nisu osnovani.

18. Pri tome činjenica da sud prvog stupnja nije proveo sve predložene dokaze, nije odlučna, jer izvođenje tih dokaza ne bi dovelo do drugačije odluke sda prvog stupnja.

19. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice, jer sud prvog stupnja nije imao osnove djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti predmetnog sporazuma u dijelu kojim se odriče prava na stan i raspolaganje istim u korist tuženice, budući da kod sklapanja bračnog ugovora stranke imaju slobodu ugovaranja i mogu urediti svoje imovinskopravne odnose na način koji im najbolje odgovara.

20. Pri tome su stranke mogle urediti imovinskopravne odnose na način da se tužitelj odrekne prava vlasništva na svojoj imovini u korist tuženice i navede da će predmetnu nekretninu prepisati na tuženicu, a za pravnu valjanost takvog sporazuma potrebno je da, sukladno odredbi čl. 40. st. 3. OBZ, bude sklopljen u pisanom obliku i da su potpisi bračnih drugova ovjereni kod javnog bilježnika.

21. Prema tome, kako je predmetni sporazum sklopljen sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, to isti nije ništetan.

22. Sama činjenica da u predmetnom sporazumu nije navedena točna oznaka predmetnog stana, kao i nekretnine koje se nalaze u vlasništvu tuženice predstavlja nemogućnost provedbe u zemljišnim knjigama, ali ne i ništetnost ugovora, što je predmet ovog postupka.

23. Stoga je preinačenjem prvostupanjske presude valjalo odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP, time da je tuženici priznat trošak sastava odgovora na tužbu, 250 boda prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, 126/22, 138/23 – dalje Tarifa), trošak dolaska na ročišta 17. ožujka 2022., 6. rujna 2022., 1. lipnja 2023. i 20. studenoga 2025. godine po 250 boda prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 6. travnja 2022., 14. rujna 2022. te 14. travnja 2023. po 250 bodova za svaki prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te trošak sastava žalbe od 15. veljače 2024. godine prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife, što primjenom Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife iznosi ukupno 5.625,00 eura koji trošak je valjalo dosuditi tuženici.

25. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu.

26. S obzirom da je tužiteljica uspjela sa žalbom to joj je valjalo priznati trošak žalbe primjenom Tbr. 10. toč. 3. Tarife u dosuđenom iznosu.

U Zagrebu 7. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb