Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4479/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, EGŠ, izvjestiteljice i EG, članice, u pravnoj stvari tužitelja OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mersihi Mulalić, odvjetnici u Sisku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Luciji Novak, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-192/2023-17 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-192/2023-17 od 11. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.063,88 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 999,08 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 11. srpnja 2024. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se zahtjev tužitelja odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 312,50 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 6. svibnja 2024. (list 84-87 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju mr. sc. Jasmine Fijačko, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo od 15. travnja 2024. (list 65-74 spisa), da mu tuženik isplati iznos od 4.063,88 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 999,08 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužitelj na temelju Ugovora o kreditu broj 9011825503 od 25. kolovoza 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivao mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbom Ugovora o kreditu, a koje odredba je, prema mišljenju tužitelja, ništetna.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju isti upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 33.146,47 CHF–a po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (čl. 1.), s namjenom kredita za kupnju vozila (čl. 2.) i s rokom otplate 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (članak 7.),

- da se na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz Ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03),

- da je odredbama iz čl. 81. ZZP/03 propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.),

- da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.),

- da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.),

- da je, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, isti dužan to dokazati (st. 4.),

- da je odredbom iz čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna,

- da je odredbom iz čl. 3. ZOO–a propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, da je odredbom iz čl. 4. ZOO–a propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da je odredbom iz čl. 7. st. 1. ZOO–a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a da je odredbom iz čl. 8. st. 1. ZOO–a propisano da je svatko dužan suzdržavati se od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta,

- da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07 i 125/07 – u daljnjem tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama ZOO–a,

- da je odredbom iz čl. 502.c ZPP–a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP–a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da sukladno navedenoj zakonskoj odredbi pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava,

- da je, s obzirom na to da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF–a, iz čega proizlazi da je ta odredba ništetna u smislu odredbe iz čl. 87. st. 1. ZZP/03, navedena pravna utvrđenja valjalo primijeniti i u ovom predmetu,

- da je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da se pravni učinci pravomoćne presude iz kolektivnog spora protežu i na odredbu iz čl. 7. Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno tom presudom, kao i da je tom odredbom Ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je također utvrđeno da je tužitelj potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZZP/03 jer je Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila, i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2 ZZP/03, budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti,

- da je tužitelj (saslušan na ročištu od 18. lipnja 2024.) iskazao:

- da je Ugovor o kreditu sklopio s tuženikom radi kupnje automobila za osobne potrebe, kada nije bio vlasnik ni obrta, niti tvrtke,

- da je automobil kupio u autokući [obrt] u [adresa], u kojoj su mu ponudili ugovor o kreditu samo u švicarskim francima, s time da mu ništa nisu rekli o Ugovoru o kreditu i valutnoj klauzuli, već samo kolika će mu biti rata, ali ne i to da bi mu se rata mogla promijeniti,

- da je u autokući predao papire za kredit, a da je, kada je Ugovor o kreditu bio gotov, otišao je u banku, odnosno kod tuženika po isti,

- da mu u banci ništa nisu rekli o samom Ugovoru o kreditu, niti je mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu,

- da mu prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu nije rečeno da će tečaj švicarskog franka biti promijenjen, niti da neće biti promijenjen,

- da je Ugovor o kreditu ovjerio kod javnog bilježnika, ali da mu niti on nije ništa rekao o Ugovoru o kreditu,

- da je kredit otplatio u cijelosti,

- da ne zna što je valutna klauzula, niti zna što utječe na promjenu tečaja valute,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu nije pregovarao, odnosno nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu, da tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije neposredno obavijestio tužitelja o specifičnim rizicima vezanima uz kredit u švicarskim francima, niti o tome da bi mu mjesečna rata kredita mogla značajno porasti uslijed rasta tečaja švicarskog franka te da tužitelj (koji je po zanimanju vozač), kao osoba koja ne raspolaže znanjima o kretanju tečaja i prilikama na financijskom tržištu kao tuženik, nije mogao predvidjeti, odnosno znati za navedeni rizik, zbog čega je bio u neravnopravnom položaju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu,

- da je, slijedom toga, polazeći od pravnih utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se poziva tužitelj i kojima je ovaj sud vezan u ovom postupku, kao i činjenice da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je prije sklapanja Ugovora o kreditu neposredno informirao tužitelja, kao potrošača, o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima te da se o odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, sud utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, kojom je glavnica vezana uz valutu CHF–a (čl. 7. Ugovora o kreditu), ništetne,

- da je odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO–a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora,

- da je radi utvrđivanja iznosa koji je tužitelj isplatio tuženiku na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu o vezanosti valutom CHF–a tijekom postupka provedeno financijsko vještačenje od strane mr. sc. Jasmine Fijačko, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo,

- da iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 15. travnja 2024. proizlazi da razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao te iznosa koji bi tužitelj plaćao da je plaćao anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita, uspoređujući pritom provedeni otplatni plan u CHF–u u razdoblju od rujna 2008. pa do kolovoza 2013., iznosi 4.054,31 EUR–a, pri čemu se iznos od 4.063,88 EUR–a odnosi na rast tečaja, a iznos od 9,57 EUR–a na pad tečaja u odnosu na dan korištenja kredita,

- da tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka,

- da, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena (kao u ovom slučaju) već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite,

- da, kako iz navedenog proizlazi da zastarni rok za utuženo potraživanje počinje teći od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača, odnosno od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, tako do 31. svibnja 2023., kada je tužba u ovom predmetu podnesena, nije protekao zastarni rok od pet godina, a koji se u ovome postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 225. ZOO–a, slijedom čega je prigovor zastare tužiteljevog potraživanja neosnovan.

8. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio (pobijanu) presudu kojom je pod točkom I. izreke, sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO–a, naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.063,88 EUR–a, koji predstavlja razliku po osnovi valutne klauzule (između iznosa koje je tužitelj stvarno plaćao te iznosa koje bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, u dijelu u kojem je došlo do rasta tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine utužene iznose koji tužitelju pripadaju od dana stjecanja pa do isplate sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a, kojom je propisano da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tužitelj već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao osoba koja je isti sklopila u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je sporna odredba Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima.

9. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja (pobijane) presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom sljedeće:

- da je sud pogrešno zaključio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan,

- da je sud pogrešno zaključio da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u ništetna u smislu odredaba iz ZZP/03.

10.1. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke (pobijane) presude, a kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 999,08 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 11. srpnja 2024., kada je prvostupanjska presuda donesena pa do isplate, pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

10.2. Tuženik u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu.

11. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

12. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 7. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac