Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2205/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, ĆLF, izvjestiteljice i ĆL, članice, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dubravku Arapoviću, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-944/2022 od 16. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-944/2022 od 16. siječnja 2024. te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O zahtjevu tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe bit će odlučeno u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.514,42 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR–a (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se zahtjev tužitelja odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 523,41 EUR–a.

3. Žalba je osnovana.

4.1.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 4.514,42 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR–a.

4.1.2. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev (sadržan u tužbi od 23. prosinca 2022.) postavio sukladno Izračunu tečajnih razlika po kreditu iz prosinca 2022., a koji je dipl. oec. Jurica Dobrinić, sudski vještak za financije i računovodstvo izradio na zahtjev tužitelja prije pokretanja prvostupanjskog postupka, i to na temelju dokumentacije koju mu je tužitelj dostavio.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužitelj na temelju Ugovora o kreditu broj 818-50-4321633 od 20. kolovoza 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivao mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) koja je ugovorena odredbama Ugovora o kreditu, a koje odredbe su, prema mišljenju tužitelja, ništetna.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka utvrdio u bitnom:

- u odnosu na Ugovor o kreditu:

- da je tuženik na temelju Ugovora o kreditu odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.285,29 CHF–a, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je tuženik bio dužan otplatiti kredit u razdoblju od 84 mjeseca te da je otplata kredita bila vezana uz tečaj CHF–a,

- da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja,

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit,

- da je tužitelj na ročištu od 5. prosinca 2023. iskazao u bitnom:

- da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu jer mu je kredit trebao radi kupnje automobila za njegove osobne potrebe,

- da je u poslovnici tuženika zatražio kunski kredit, a na što su mu djelatnici banke odgovorili da u ponudi imaju jedino kredit u CHF–u, koji je tužitelj i prihvatio,

- da je prikupio potrebnu dokumentaciju, a da su mu djelatnici banke dali pripremljeni nacrt teksta ugovora koji je s njima pročitao, ali ne u detalje,

- da mu nitko iz banke nije objasnio značenje ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli, niti je imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama,

- da mu prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu kod javnog bilježnika nije ništa objašnjeno o značenju i pojedinim odredbama Ugovora o kreditu,

- u odnosu na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutnu klauzulu):

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju tog dijela tužbenog zahtjeva,

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je odbijena, između ostalog, i žalba (u ovom predmetu) tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-

1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF–a,

- da iz sadržaja i vremena sklapanja Ugovora o kreditu te činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF–a jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja, kao potrošača u ovom postupku, temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, tuženika, s time da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe takvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF–a, tako da se tužitelj sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP–a ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku da su nepoštene, samim time i ništetne, odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF–u,

- da je sud, sukladno odredbi iz čl. 502.c ZPP–a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 110/15 – u daljnjem tekstu: ZZP/14), vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da je vezan za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, tako da nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate,

- da iz sadržaja Ugovora o kreditu, kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, i to iznos koji je mogao (i je) s vremenom znatno rasti,

- da je tuženik u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručniji od tužitelja jer je banka i ujedno financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, tako da je isti mogao i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj te informirano pristati na iste, dok tužitelj, kao nestručni potrošač, zasigurno nije bio u istovjetnom položaju,

- da tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženikovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze,

- da izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika kod kojeg je sklopljen Ugovor o kreditu nije valjan dokaz jer javni bilježnik upozorava stranke o pravnim posljedicama ugovora, ali im ne razjašnjava financijske posljedice samog ugovora, slijedom čega se tim dokaznim prijedlogom ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora,

- da je odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO–a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a da se, ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako ZOO što drugo ne određuje,

- da je odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO–a propisano da je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi,

- da je odredbom iz čl. 1115. ZOO–a propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,

- da je, uzimajući u obzir da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je otplata glavnice, odnosno anuiteta vezana uz valutu švicarskog franka tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bila nerazumljiva, a da je tuženik propustio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati tužitelja o rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu, odnosno da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega su odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita, odnosno otplata anuiteta vezana za valutu švicarskog franka nepoštene i samim time ništetne, slijedom čega je obvezu tužitelja u utuženom razdoblju trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja CHF–a tečajne liste HNB–a važeće na dan korištenja kredita kao jedinog tečaja švicarskog franka, koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio poznat i određen,

- u odnosu na prigovor zastare tužiteljevog potraživanja:

- da, sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO–a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

- da, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe iz čl. 241. ZOO–a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. u pogledu zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa koji je preplaćen na temelju odredaba ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak,

- da je, kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tako zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF–u, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF–a u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite,

- da, s obzirom na to da od 14. lipnja 2018., kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna pa do 23. prosinca 2022., kada je tužba u ovom predmetu podnesena, nije protekao opći zastarni rok, prigovor zastare tužiteljevog potraživanja nije osnovan,

- da između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva, a koju je tužitelj odredio na temelju Izračuna tečajnih razlika po kreditu iz prosinca 2022. dipl. oec. Jurice Dobrinića, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo (list 8-14 spisa).

8. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tuženik, sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO–a, dužan vratiti tužitelju iznos preplaćenih iznosa anuiteta od 4.514,42 EUR–a, koji predstavlja razliku između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF–a na dan plaćanja te iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF–a na dan isplate kredita, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na svaki preplaćeni mjesečni iznos koje tužitelju, sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a, pripadaju od dana kada su izvršene pojedine uplate pa do isplate, budući da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu znao ili morao znati da nema pravo na uplatu istih, nakon čega je odlučio kao pod točkom I. izreke (pobijane) presude.

9.1. Međutim, tuženik u svojim daljnjim žalbenim navodima osnovano ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

9.2. Konkretno, tuženik smatra da vještak Jurica Dobrinić nije pravilno utvrdio, odnosno izračunao iznos eventualne tužiteljeve preplate jer je njegov zadatak od strane tužitelja bio pogrešno formuliran, kao i da tijekom postupka nisu utvrđene sve odlučne činjenice jer je prvostupanjski sud propustio izvesti sve dokaze koji su predloženi od strane tuženika.

10. U pogledu navedenog iz stanja spisa ovog predmeta proizlazi:

- da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev (sadržan u tužbi od 23. prosinca 2022.) postavio sukladno Izračunu tečajnih razlika po kreditu iz prosinca 2022., a koji je dipl. oec. Jurica Dobrinić, sudski vještak za financije i računovodstvo izradio na zahtjev tužitelja prije pokretanja prvostupanjskog postupka, i to na temelju dokumentacije koju mu je tužitelj dostavio,

- da je tužitelj u svojoj tužbi od dokaza, između ostalih, predložio da se na okolnost visine preplaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF–a provede financijsko–knjigovodstveno vještačenje, i to na temelju dokumentacije koja je dostavljena uz tužbu,

- da je tuženik u svom odgovoru na tužbu, predanom na ročištu od 31. kolovoza 2023., naveo u bitnom da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, dakle i pravnu osnovu i visinu istog, s time da je od dokaza, između ostalih, predložio da se na okolnost informiranosti tužitelja o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula sasluša javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, kao i zaposlenik banke koji je bio prisutan u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu,

- da ni tužitelj, niti tuženik na ročištu od 5. prosinca 2023., na kojem je zaključena glavna rasprava, nisu odustali od svojih dokaznih prijedloga.

11.1. Imajući u vidu da je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva onako kako je isti postavljen u tužbi, a da tijekom postupka nije provedeno financijsko vještačenje na okolnost visine preplaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj dokazao visinu tužbenog zahtjeva, smatrajući pritom da visina tužbenog zahtjeva između stranaka nije bila sporna.

11.2.1. Isto tako, iako izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika zaista nije bilo bitno za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu, budući da javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu nije imao ni zakonske ovlasti, niti potrebno stručno znanje da bi tužitelju, kao korisniku kredita i ujedno potrošaču, mogao objasniti rizike tečaja švicarskog franka, valja istaknuti da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada nije izveo dokaz saslušanjem zaposlenika banke koji je bio prisutan u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

11.2.2. Naime, navedeni dokaz je bilo potrebno izvesti kako bi se utvrdilo je li tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio (dovoljno) informiran o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, odnosno jesu li tužitelju bila (dovoljno) objašnjena sva prava i obveze iz Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o valuti obveze, te kako bi se utvrdilo na koji se način pregovaralo između tužitelja i tuženika prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je posljedično činjenično stanje u tome dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.

12. Slijedom svega navedenog, imajući pritom u vidu i da odluka o trošku parničnog postupka u ovom predmetu ovisi o uspjehu stranaka u pogledu glavne stvari u smislu odredaba iz čl. 154. ZPP–a, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 370. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

13. Prvostupanjski sud će u ponovnom suđenju ispraviti nedostatke na koje mu je rješenjem ovog drugostupanjskog suda ukazano, odnosno postupiti sukladno tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijsko–knjigovodstvenog vještačenja i tuženikovom dokaznom prijedlogu za saslušanjem zaposlenika banke koji je bio prisutan u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu primjenom odgovarajućih odredaba ZPP–a, sve kako bi mogao potpuno utvrditi činjenično stanje u ovom predmetu i potom odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu visine istog.

14. U pogledu zahtjeva tuženika za naknadu troška nastalog povodom žalbe valja dodati da će o istom, sukladno odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP–a, biti odlučeno u konačnoj odluci, tako da je primjenom navedene odredbe valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 7. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac