Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 A

Gž Ob-49/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Dragice Samardžić, predsjednice vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ankice Matić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ulica [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Pokupecu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika: 1. BT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ulica [adresa], zastupanog po privremenoj zastupnici Eleonori Katić, odvjetnici u Zagrebu, i 2. ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika 1. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P Ob-1224/2024-30 od 23. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se žalba tuženika 1. BT kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P Ob-1224/2024-30 od 23. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da tužiteljici KT, OIB: [osobni identifikacijski broj], boravište [adresa], Ulica [adresa] pripada pravo vlasništva na stanu u [adresa], upisan kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zemljišnoknjižnog odjela Zagreb – knjigu položenih ugovora zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška] koji se nalazi na kč. br. [katastarska čestica] (po novoj izmjeri kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) u naravi stan na I. (prvom) katu koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija ukupne površine 29,00 m2 u ½ dijela, što su prvotuženi BT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Ulica [adresa] i drugotuženik ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], dužni priznati.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu koji se odnosi na nekretninu opisanu u točki I. izreke ove presude i to na preostalih ½ dijela, kao neosnovanim.

III. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove u ovom predmetu."

2.Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik 1. BT (u daljnjem tekstu: tuženik 1.), pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13,70/19, 80/22, 114/22. 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika 1. nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje da tužiteljici pripada pravo vlasništva na stanu u [adresa], Ulica [adresa], upisan kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zemljišnoknjižnog odjela Zagreb – knjigu položenih ugovora zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška] koji se nalazi na kč. br. [katastarska čestica] (po novoj izmjeri kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) u naravi stan na I. (prvom) katu koji se sastoji od dvije sobe i ostalih prostorija ukupne površine 29,00 m2, što su tuženici 1. i 2. dužni priznati.

6. Tužiteljica je 31. ožujka 2017. podnijela tužbu protiv tuženika 1. i 2. radi utvrđenja prava vlasništva predmetne nekretnine, podredno isplate. U tužbi tužiteljica navodi da je kao državljanka Ruske Federacije s prvotuženikom BT, u [adresa], sklopila brak 20. prosinca 2013., te da je radi spajanja obitelji prodala svoj stan u [adresa] i došla živjeti u [adresa]. Novčanim iznosom dobivenim prodajom stana u [adresa] i svoje životne ušteđevine kupila je stan u [adresa] na ime prvotuženika BT, a koji stan je bio u vlasništvu drugotuženika ĆT. Tužiteljica ističe da ju je prvotuženik BT uvjerio da kao strana državljanka ne može stjecati nekretnine u Republici Hrvatskoj što je razlog zašto je stan kupljen isključivo na prvotuženika BT iako predstavlja posebnu imovinu tužiteljice jer je kupljen isključivo novcem koji je predstavljao njezinu posebnu imovinu. Tužiteljica ističe da je stan je kupljen za 72.000,00 eura i kupoprodajna cijena da je u cijelosti isplaćena drugotuženiku ĆT, a prvotuženik BT nikada nije upisao svoje pravo vlasništva u zemljišnu knjigu. Prvotuženik BT se iselio iz stana, nije prenio pravo vlasništva na stanu na tužiteljicu i tužiteljica se ne može upisati kao vlasnica stana, a cijelo vrijeme je u mirnom posjedu stana. Radi toga predlaže da se donose odluka kojom će se utvrditi da je ona vlasnica stana što su tuženici dužni priznati i da se zemljišnoknjižnom odjelu naloži provedba upisa njezinog prava vlasništva. Postavila je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prema tuženiku BT na isplatu iznosa od 72.000,00 eura sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2014. do isplate uz nadoknadu troškova parničnog postupka od prvotuženika BT.

7. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P Ob-377/2017-47 od 21. srpnja 2020. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava vlasništva te je naloženo prvotuženiku BT da naknadi tužiteljici parnični trošak. Protiv presude tuženici su podnijeli žalbu. Povodom žalbi Županijski sud u Splitu presudom i rješenjem posl.br. Gž Ob-772/2020-2 od 12. studenog 2020. preinačio presudu i odbio tužbeni zahtjev za utvrđenjem vlasništva navodeći pritom, između ostalog, da tužiteljica ne može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje da je vlasnica predmetnog stana već da je trebala tražiti tabularnu izjavu. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatom, predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom donesena je presuda Općinskog građanskog suda broj P Ob- 1002/2020-15 od 18. veljače 2022. kojom je odbijen tužbeni zahtjev te je naloženo tužiteljici da naknadi tuženicima parnični trošak, a ta presuda je potvrđena presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž Ob-195/2022-2 od 21. travnja 2022. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je preinačeno u dijelu u kojem je odlučeno o trošku.

9. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-4751/2021 od 25. travnja 2024. prihvaćena je ustavna tužba tužiteljice te je ukinuta presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž Ob-772/2020-2 od 12. studenog 2020. i predmet je vraćen navedenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke se navodi, između ostalog, da je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi iznio stajalište da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju postoji onda kada su pravna stajališta proizvod „mehaničke“ primjene pozitivnog prava, bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Tužiteljica da je podnijela tužbu na utvrđenje jer nije mogla ishoditi tabularnu izjavu temeljem koje bi se upisala kao vlasnica stana u zemljišne knjige.

10. Rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž Ob-209/2024-3 od 2. listopada 2024. ukinuta je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-377/2017-47 od 21. srpnja 2020. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje navodeći u bitnome da iz dokaza provedenih tijekom postupka nije razvidno da bi predmetni stan predstavljao posebnu imovinu tužiteljice jer osim kazivanja tužiteljice u tom pravcu nisu izvedeni relevantni dokazi niti to proizlazi iz priloženih isprava. Pored toga, sporno je jesu li tužiteljica i tuženik 1. za vrijeme trajanja braka temeljem bračne stečevine stekli pravo suvlasništva svaki za 1/2 dijela predmetnog stana. Zakonska presumpcija je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drugačije ugovorili.

11. Dokumentaciju dostavljenu od strane tužiteljice, a koja je sastavljena na ruskom jeziku, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir imajući na umu da ista nije prevedena na hrvatski jezik i latinično pismo u skladu s odredbom čl. 232. st. 2. ZPP- a. Na ročištu održanu 4. ožujka 2020. izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, a na ročištu održanom 12. studenog 2025. dopunskim saslušanjem tužiteljice. Na ročištu održanom 22. veljače 2019. izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ĐT. Prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem prvotuženika BT jer je nepoznatog boravišta kao ni drugotuženika ĆT jer je njegov punomoćnik predložio da sud donese odluku na temelju stanja spisa.

12. Teret dokaza na kojima tužiteljica temelji svoje zahtjeve je na tužiteljici. Isto tako, na tuženiku BT je teret dokaza tvrdnji kojima se pobijaju navodi i dokazi protivnika u smislu odredbe članka 219. stavaka 1. ZPP-a.

13. Među parničnim strankama nije sporno da su tužiteljica i prvotuženik BT sklopili brak 20. prosinca 2013. u [adresa], a što i proizlazi iz vjenčanog lista te da je nakon toga tužiteljica prodala svoj stan u [adresa] i preselila se u Zagreb, što također proizlazi iz dokumentacije koja prileži u spisu. Isto tako, nije sporno da je prvotuženik BT nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji stana s drugotuženikom ĆT ishodio tabularnu ispravu za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime na predmetnoj nekretnini, ali da se prvotuženik BT nije uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine.

14. Međutim, sporno je je li tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine, odnosno je li dala novac za kupnju predmetne nekretnine, predstavlja li predmetna nekretnina posebnu imovinu tužiteljice ili bračnu stečevinu te može li tužiteljica tražiti utvrđenje da je ona za cijelo vlasnik predmetne nekretnine.

15. Prema odredbi članka 252. i 253. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 162/1998), koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja predmetne nekretnine, bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine te su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili. Isto je određeno i člankom 248. i 249. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/2013,). Nadalje, prema Obiteljskom zakonu („Narodne novine“ 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, u daljnjem tekstu: ObZ), i to članku 36. st. 1. i 3. bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine i bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili. Prema odredbi članka 551. ObZ-a u ovoj pravnoj stvari primjenjuju se zakonske odredbe koje su vrijedile u vrijeme stjecanja nekretnine, a sve radi razjašnjenja i utvrđenja predstavlja li predmetna nekretnina bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženika BT ili njezinu posebnu imovinu.

16. Pasivna legitimacija drugotuženika ne proizlazi iz ugovorne obveze sa tužiteljicom niti tužiteljica to tvrdi već iz činjenice da je u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik stana u odnosu na koji tužiteljica traži utvrđenje da je vlasnica.

17. Tužiteljica zahtijeva utvrđenje prava vlasništva predmetne nekretnine, ali ne i izdavanje tabularne isprave od strane tuženika. Tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava vlasništva može se osnovano zahtijevati u slučaju kada je pravni temelj stjecanja prava vlasništva zakon, a ne pravni posao jer je upis prava vlasništva modus stjecanja tog prava.

18. Što se tiče upute Ustavnog suda u skladu s odredbom čl. 2. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. S tim u vezi, a imajući na umu i prigovore tuženika o stjecanju vlasništva od strane tužiteljice koja je državljanka Ruske federacije u vezi s uzajamnosti u stjecanju prava vlasništva nekretnina Republika Hrvatska ima bezuvjetnu uzajamnost, između ostalog, i s Ruskom Federacijom. Pretpostavka uzajamnosti, nalaže da se vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske može steći ako suglasnost da ministar nadležan za poslove pravosuđa. Međutim, iznimka je da strana osoba ne može steći pravo vlasništva na nekretnini koja postoji na području koje je radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske proglašeno područjem na kojem stranci ne mogu imati pravo vlasništva, osim ako je zakonom drugačije određeno. U postupku davanja suglasnosti koji se odnosi na određeni pravni posao, uz zahtjev je potrebno dostaviti pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva nekretnine. Tu ministar ispituje jesu li ispunjene pretpostavke za valjanost pravnog posla, kao što je npr. može li nekretnina biti objekt vlasništva i može li osoba na toj nekretnini steći pravo vlasništva. Nakon što strana osoba dobije suglasnost, treba upisati svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige. O davanju suglasnosti za stjecanje prava vlasništva stranih osoba na nekretninama u Republici Hrvatskoj odlučuje se u upravnom postupku na zahtjev strane osobe koja namjerava steći vlasništvo određene nekretnine koja namjerava otuđiti tu nekretninu. Postupak se provodi sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o općem upravnom postupku, s obzirom na to da je suglasnost upravni akt. Pisanom zahtjevu za dobivanje suglasnosti za stjecanje vlasništva se mora priložiti, između ostalog i pravna osnova stjecanja vlasništva.

19. U ovom postupku se odlučuje o stjecanju prava vlasništva odnosno suvlasništva tužiteljice na temelju zakona te tada nije od utjecaja na vođenje ovog postupka činjenica je li tužiteljica ishodila suglasnost ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa već će isto biti od eventualnog utjecaja kod provedbe navedene odluke.

20. Na temelju Ugovora o kupoprodaji stana utvrđeno je da je tužiteljica 6. veljače 2014., nakon sklapanja braka s prvotuženikom BT, prodala svoj stan u [adresa] za iznos od 19.000.000,00 (devetnaest milijuna) rubalja. Prema ugovoru o kupoprodaji nekretnine utvrđeno je da je stan koji je predmet ovog spora drugotuženika ĆT kao prodavatelj prodao prvotuženiku BT kao kupcu 1. srpnja 2014. za cijenu od ukupno 72.000,00 eura s time da je iznos od 8.000,00 eura plaćen prilikom sklapanja predugovora (koji je sklopljen 12. svibnja 2014.), a preostali iznos kupoprodajne cijene prvotuženik BT se obvezao isplatiti u roku 8 dana od dana sklapanja ugovora. Iz potvrde o primopredaji stana i tabularne isprave utvrđeno je da je prvotuženik BT, kao kupac, od drugotuženika ĆT kao prodavatelja, 2. srpnja 2014. preuzeo tabularnu ispravu na temelju koje je ovlašten ishoditi upis svog prava vlasništva na stana kao i da je 2. srpnja 2014. od drugotuženika ĆT kao prodavatelja preuzeo 2 komada ključeva i stupio u posjed nekretnine.

21. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu koja je predmet ovog spora utvrđeno je da je kao vlasnik stana i dalje upisan drugotuženik ĆT.

22. Na temelju iskaza svjedoka ĐT utvrđeno je da je u razgovorima sa tužiteljicom i prvotuženikom BT tužiteljica uvijek govorila da je ona ta koja je dala novac za stan kao i da je pričala da je novac za kupnju stana ima od prodaje stana u [adresa]. Iskaz svjedoka je prvostupanjski sud uzeo u obzir u dijelu u kojem je iskazivao o navodima tužiteljice o kupovini stana jer se isti u navedenom dijelu podudara i s njenim iskazom.

23. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona dala cjelokupan iznos za kupovinu predmetnog stana i to od novca koji je dobila prodajom stana u [adresa]. U svom iskazu Ističe da je prodala stan u [adresa] za iznos od 19 milijuna rubalja što je u tom trenutku otprilike iznosilo oko 400.000,00 eura. Navodi i da je imala dodatni vlastiti iznos na kartici, a riječ je o iznosu od 100.000,00 eura. U trenutku prodaje stana u [adresa] boravila je u Hrvatskoj oko 3 mjeseca. Dodaje i da je stan u [adresa] stekla prije više od 25 godina, prije prodaje. U trenutku kada je upoznala prvotuženika BT, bila je dalje bila vlasnica toga stana i nije ga planirala prodati. Nadalje, tužiteljica ističe da je od iznosa koji je imala od prodaje stana, dala u gotovini drugotuženiku ĆT 72.000,00 eura. Drugotuženik ĆT je inzistirao da dobije gotovinu u ruke, iako je njoj bilo lakše platiti putem kartice, no on to nije htio jer je rekao da ne želi platiti porez. Tužiteljica navodi da je živjela u centru [adresa], pa je htjela živjeti i u centru Zagreba, jer voli stare lokacije i svidio joj se stan. Razlog zašto je uopće htjela kupiti stan u [adresa] je BT. On je došao u [adresa], rekla mu je da moraju minimalno 6 mjeseci živjeti skupa da vidi kako će to izgledati. On je živio s njom u Moskvi 8 mjeseci. U to vrijeme, nakon nekih 6 mjeseci života u [adresa], nagovorio ju je da se uda za njega i da registriraju brak u [adresa]. Nakon toga da ju je nagovorio da proda stan i preseli se kod njega. Da nije znala da će ju prvotuženik BT prevariti. Tužiteljica opisuje da je ona s prvotuženikom BT išla zajedno gledati stan. Kod sklapanja ugovora o kupoprodaji bio je prisutan drugotuženik ĆT, muškarac koji se predstavio kao njegov odvjetnik, BT i ona. Kod sklapanja ugovora da je nastao skandal jer nije bilo njezinog prezimena na ugovoru niti naziva firme čija je vlasnica tada bila, a govorili su da je to nebitno i uvjeravali da je sve u redu. Prošlo je 12 godina, zna da je novce dala BT koji ih je imao u džepu, i on je dao prodavatelju iznos od 72.000,00 eura. Prvotuženik BT da je imao bankovnu karticu od računa i mogao je koristiti te novce, živio je od njezina novca. Skupa su podigli iznos od 72 tisuće eura. On ju je uvjeravao da ugovor koji je sklopio ništa ne znači i da postoji institucija gdje će se prenijeti stan na njezino ime. Ostatak novca koji je imala na računu koristio se za uređenje stana. Stan je vrijedio 72.000,00 eura, u ugovoru je pisalo 72.000,00 eura, ali je i pisalo da je stan površine 30m2, a bio je 40m2. Plaćeno je sve na ruke jer drugotuženik ĆT drugačije nije htio. Navodi i da su uredili stan.

24. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je navodila da je davala novce BT kao i da se on služio njezinim novcima što ukazuje da su imali zajedničku ekonomsku zajednicu. Međutim, sud nije prihvatio njezin iskaz u dijelu u kojem je navodila da je ona isključivo platila cjelokupan stan s obzirom na to da osim njezinog iskaza nije priložen niti jedan drugi dokaz iz kojeg bi to bilo vidljivo.

25. Na temelju uvida u Izvješće o stanju računa u periodu od 6. veljače 2014. do 21. travnja 2015. utvrđeno je da se radi o računu tužiteljice sa kojeg je ona u razdoblju od 15. svibnja 2014. do zaključno sa 24. lipnja 2014., na različitim bankomatima, podigla ukupno iznos od 77.508,14 eura. U tim je razdobljima dnevno podizano većih novčanih svote dok nakon tog razdoblja više nije bilo podizanja tako velikih novčanih svota već je račun najčešće terećen za plaćanje kupovine u trgovačkim lancima. Dakle, cjelokupni veći novčani iznos podignut je u razdoblju od sklapanja predugovora do sklapanja glavnog ugovara i plaćanja ukupne kupoprodajne cijene. Međutim, nije vidljivo na što se predmetni novac trošio posebice jer je tužiteljica isticala da je utrošila i novce na uređenje stan te da se uzdržavalo i kućanstvo uglavnom od njezinog novca.

26. Prema odredbi članka 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, u daljnjem tekstu: ZV), vlasništvo nekretnine stječe se zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije. Vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom u zemljišnu knjigu.

27. U smislu odredbi ObZ-a koji se primjenjuju na razdoblje trajanja bračne zajednice, proizlazi da je bračna stečevina ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom ili koja potječe iz imovine stečene radom, pod uvjetom da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice s time da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine. Bračna stečevina je imovina koja je stečena radom ili potječe iz te imovine, primjerice prihodi stečeni od nekretnina i pokretnina koji su bračna stečevina. U bračnu stečevinu spadali bi i darovi dobiveni tijekom trajanja braka koji su darovani s namjerom da se daruju oba bračna druga.

28. Na temelju svih naprijed navedenih dokaza proizlazi da je kod tužiteljice i prvotuženika BT postojala ekonomska zajednica koja se nije prekidala. Iz provedenog postupka proizlazi da tužiteljica i tuženik BT nisu formalno sklopili nikakav ugovor u smislu naprijed navedenih odredbi ObZ-a kojim bi ugovorili da bi predmetna nekretnina pripala u cijelosti tužiteljici odnosno drugačiji omjer suvlasništva od onog kako to bračnu stečevinu uređuju odredbe ObZ-a. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u to vrijeme bila u dobrim odnosima s prvotuženikom BT, pristala je da on sklopi ugovor o kupoprodaji, omogućila mu je da podiže s njezinih računa novce dok s druge strane nije utvrđeno je li on radio i je li on imao svoje imovine. Bez obzira postoji li suglasnost ili ne, imovina stečevina iz rada za vrijeme trajanja bračne zajednice, bračna je stečevina. Navedena presumpcija može se osporiti samo u ako su bračni drugovi postigli drugačiji sporazum što tijekom postupka nije dokazano.

29. Polazeći od navedenog te uzimajući u obzir odredbu članka 219. stavka 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te odredbe čl. 221.a ZPP-a, kojim je propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl.8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja. Od predloženih dokaza prvostupanjski sud je cijenio izvedene dokaza saslušanjem svjedoka i tužiteljice pri čemu se procjena stranaka spora u pogledu veće visine bračne stečevine od ½ dijela predmetne nekretnine nije dokazala. Pri tome je za naglasiti da je strankama omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana im je mogućnost predlaganja dokaza kao i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluju u ocjeni izvedenih dokaza, a posebno na dokazivanje postojanja posebne imovine odnosno bračne stečevine. Tužiteljica osim što je dokazala da je predmetna nekretnina stečena za vrijeme trajanja braka, te da je sudjelovala u kupovini nekretnine zajedno s prvotuženikom BT, nije predložila druge dokaze kojima bi potvrdila svoja shvaćanja da se radi o njenoj posebnoj imovini. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je predmetna nekretnina kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prvotuženika BT, a koji se nije upisao kao zemljišnoknjižni vlasnik, te da je tužiteljica tijekom trajanja bračne zajednice prodala stan u [adresa] koji je bio u njezinom vlasništvu, a koji novac se potom koristio i kod kupovine predmetne nekretnine i kod uređenja stana, ali nije utvrđeno u kojem iznosu.

30. Prema članku 248. ObZ-a, koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja predmetnog stana, bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine. Članak 253. stavak 2. ObZ-a propisuje da vlastitu imovinu bračnog druga čini imovina koju je stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od temelja iz članka 248.ObZ-a.

31. Darovanje predstavlja pravni temelj stjecanja koji je različit od rada. Kada jedan bračni drug primi dar tijekom trajanja bračne zajednice, taj dar čini njegovu vlastitu imovinu, a ne bračnu stečevinu. To je temeljno načelo bračnog imovinskog prava koje proizlazi iz jasnih zakonskih odredbi. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženik raspolagao s njezinim novcima i da je samostalno podizao s računa, slijedom čega se i u navedenom dijelu ukazuje da tužiteljica nije dokazala da je predmetna nekretnina kupljena sredstvima koji predstavljaju njezinu posebnu imovinu. Činjenica da je predmetna nekretnina kupljena i da je kao kupac naveden tuženik BT ne znači automatski da je to njegova vlastita imovina ili bračna stečevina ili od tužiteljice, već je tijekom postupka bilo potrebno utvrditi iz kojih je sredstava predmetna nekretnina kupljena, a što tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da je to isključivo iz njezine posebne imovine.

32. Prvostupanjski sud je pravilno donio odluku o parničnom trošku sukladno odredbi članka 154. st. 2. i 4. ZPP-a, s obzirom da niti jedna od parničnih stranaka nije u cijelosti uspjela u svom zahtjevu te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove ovog postupka.

33. Žalbeni razlozi i navodi tuženika 1. su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve izvedene dokaze te nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP-a.

34. Radi toga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba tuženika 1. kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Split, 7. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dragica Samardžić