Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-196/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ĐZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Siniši Baričeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stanić i Partneri d.o.o., iz Rijeke, protiv tuženika KZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj P-193/2023-37 od 19. siječnja 2024. i protiv rješenja istog suda broj P-193/2023-44 od 21. ožujka 2024., dana 7. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o j e

I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-193/2023-37 od 19. siječnja 2024.

II Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici broj broj P-193/2023-44 od 21. ožujka 2024.

III Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom broj P-193/2023-37 od 19. siječnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati 291.990,18 Eur sa zateznim kamatama od 3. ožujka 2007. do isplate i naknadi mu troškove parničnog postupka (toč.I), te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 27.462,50 Eur dok je zahtjev za naknadu troškova preko tog iznosa odbijen kao neosnovan.

1.2. Rješenjem prvostupanjskog suda broj P-193/2023-44 od 21. ožujka 2024. odbijen je prigovor tužitelja i potvrđeno rješenje o pristojbi istog suda broj P-193/2023- 42 od 28. veljače 2004.

2. Tužitelj presudu pobija u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP). Predlaže uvažiti žalbu, preinačiti presudu, prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tuženiku naknaditi mu troškove postupka, uključivo i žalbe, podredno ukinuti ju i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Rješenje kojim je odbijen tužiteljev prigovor na rješenje o pristojbi, pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukinuti ga.

3. Tuženik na žalbu izjavljenu protiv presude nije dostavio odgovor.

4. Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu protiv presude:

5. Tužitelj u ovom postupku traži da mu tuženik isplati 291.990,18 Eur, temeljem usmenog obećanja i Izjave od 3. ožujka 2017.

6. Iz prvostupanjske presude i stanja spisa predmeta proizlazi:

- da su 1. svibnja 2002. Banka Kovanica d.d., kao kreditor, trgovačko društvo Lira d.o.o. zastupano po zakonskom zastupniku, ovdje tuženiku, ĆZ, kao korisnik kredita, tuženik DZ, kao jamac platac te trgovačko društvo AG Invest d.o.o., zastupano po zakonskom zastupniku, ovdje tužitelju EZ, kao fiducijarni dužnik, sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, na iznos 1,500.000,00 Kn, kojim je ugovoren prijenos prava vlasništva k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], vlasništvo AG Investa d.d. u korist banke, radi osiguranja novčane tražbine banke;

- da korisnik kredita Lira d.d. nije ispunjavao obveze iz kredita, radi čega je Sporazum o osiguranju novčane tražbine postao ovršan 2. siječnja 2003.;

- da je tužitelj EZ, s trgovačkim društvom AG Invest d.o.o., 20. ožujka 2005. sklopio Sporazum o prijenosu tražbine, kojim se, obvezao ''angažirati svoje financijske potencijale'' u visini 2,200.000,00 Kn radi namirenja potraživanja Banke Kovanica prema ranije navedenom ugovoru o kreditu, u kojem slučaju postaje novi vjerovnik za cjelokupni iznos podmirenog kredita;

- da su tužitelj i tuženik, 1. travnja 2025., potpisali ispravu nazvanu ''Sporazum'' kojim su se suglasili da je fiducijarni prijenos prava vlasništva nekretnine AG Investa d.o.o. u korist Banke Kovanica d.d., izvršen temeljem kredita koji je koristio tuženik i njegovo poduzeće Lira d.d., te se tuženik ĆZ, obvezao, u roku 3 mjeseca, uplatiti 2.200.000,00 Kn u korist računa Banke Kovanica d.d. i time ''osloboditi tereta'' nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da je 2. kolovoza 2005. predmetna nekretnina, na javnoj dražbi, prodana banci (ovrhovoditelju), kao kupcu, za 153.750,00 Eur, kupcu, jer dug banci, koji je, na taj dan je iznosio, 284.732,74 Eur, nije bio podmiren;

- da je 2. listopada 2006. sklopljen ugovor između Banke Kovanica d.d., kao prodavatelja i kupca, trgovačkog društva Turisticon d.o.o., zastupanog po zakonskom zastupniku, ovdje tužitelju, predmetom kojeg je ista k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a u kojem se navodi kako će isplatu nekretnine obaviti samo društvo ili putem odobrenog kredita Gospodarsko kreditne banke;

- da je 9. listopada 2006. između Gospodarsko kreditne banke d.d., kao kreditora, društva Turisticon d.o.o., zastupanog po zz tužitelju Đ, kao korisnika kredita, zatim solidarnog jamca 1, društva Tehno-biro-Promet d.d. po zz tužitelju i solidarnog jamca 2, ovdje tužitelja, sklopljen Ugovor o dugoročnom kreditu sa sporazumom stranaka o prijenosu vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine; kojim je banka odobrila društvu Turisticon d.o.o. kredit u iznosu od 335.000,00 Eur, a radi osiguranja tražbine, izvršen je prijenos prava vlasništva k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u korist banke;

- da je tuženik 3. ožujka 2017. potpisao Izjavu u kojoj stoji:

''Potpisao sam 1.4.2005. sporazum s Đ vezano za korištenje kredita kod Banke Kovanica. Izjavljujem da nisam ispunio obvezu prema sporazumu, niti sam isplatio nesporno i još nepodmireno dugovanje prema Đ.''.

- da je, prema iskazu tužitelja, na zamolbu tuženika, tužitelj, nekretninu u vlasništvu svog trgovačkog društva dao kao osiguranje za kredit tuženika, koji ovaj nije vraćao, pa je banka stekla punopravno pravo vlasništva nekretnine; da mu je tuženik obećavao kako će riješiti dug Banci Kovanica, na što se i pisano obvezao (sporazum od 1.4.2005.), no nije; nakon čega je tuženik, tužitelja doveo u kontakt s Gospodarsko kreditnom bankom, kod koje je tužiteljevo drugo društvo, Turisticon d.o.o., podignulo kredit od 330.000,00 Eur da kupi istu nekretninu (k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]); da mu je tuženik obećavao isplatiti iznos od 2.200,000,00 Kn koji je prema sporazumu od 1. travnja 2005. trebao platiti banci, da je prije odlaska u zatvor, 3. ožujka 2017., potpisao Izjavu priloženu u spis, no po izlasku iz zatvora rekao je da mu nema namjeru ništa mu platiti;

- da je, prema iskazu tuženika, kredit s Bankom Kovanica d.d. ispregovarao tužitelj, da društvo AG Invest d.d. nije bilo u mogućnosti podignuti kredit, pa su se dogovorili da kredit podigne tuženikovo društvo Lira d.d., i da od kredita AG Invest d.o.o. dobije 900.000,00 Kn, a njegovo društvo Međimurska štedionica d.d. 600.000,00 Kn, da su sva njegova (tuženikova) društva u međuvremenu otišla u stečaj; da pri potpisivanju Izjave od 3. ožujka 2017. nije smatrao da ima dugovanje prema tužitelju;

- da su, prema iskazu svjedoka LZ, tužitelj i tuženik u većem broju pravnih poslova, jedan drugom davali osiguranje u svrhu podizanja kredita, tako su se i u konkretnom slučaju, iako se ne sjeća svih detalja, dogovorili da će tužitelj ili njegovo društvo dati sredstvo osiguranja kako bi tuženikovo društvo podignulo kredit, da je iznos kredita isplaćen za potrebe tuženikova društva Međimurska štedionica d.d., da je tuženik usmeno obećavao tužitelju kako će vratiti kredit (Banci Kovanica d.d.) i da će u tu svrhu prodati neko zemljište, a nakon što je banka preuzela nekretninu da će mu pomoći vratiti vlasništvo odnosno obeštetiti ga, no to nije učinio, ali i da nikad nije osporavao dug.

7. Temeljem naprijed navedenog, sud prvog stupnja utvrđuje kako tužitelj prema tuženiku, vezano za fiducijarni krediti i Sporazum od 1. travnja 2005. nema drugih potraživanja osim eventualno naknade štete, zbog neispunjenja ugovorne obveze, kojom se tuženik obvezao uplatiti banci 2,200.000,00 Kn kako bi ''oslobodio nekretninu tereta'', no za takvu je tražbinu nastupila zastara, osim toga, tužitelj nije dokazao ni od čega se šteta sastoji a ni visinu, radi čega odbija tužbeni zahtjev, obrazlažući kako slijedi:

- da tuženik vezano za ugovor o kreditu do potpisa ''Sporazuma'' od 1. travnja 2005. nije imao nikakvu obvezu prema AG Investu d.d., ni prema tužitelju, već samo prema banci, kao ''jamac platac'';

- da je prodajom nekretnine AG Investa d.d., s Banke Kovanica d.d., na to društvo, zakonskom subrogacijom (čl. 300 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj: 53/91, 7/91, 3/94, 11/3, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/78) prešla tražbina banke prema društvu Lira d.d. u iznosu od 153.750,00 Eur (iznos kupovnine), jer je imovinom društva, podmirena tražbina banke u tom iznosu, time da je nepodmireno ostalo 130.982,74 Eur;

- da AG Invest d.d. djelomičnim namirenjem tražbine banke iz njegove nekretnine, nije stekao tražbinu prema tuženiku K (kao jamcu platcu), budući tužitelj nije dokazao da je AG Invest d.d. s bankom postigao sporazum da se ima pravo razmjerno koristiti jamstvom tuženika kao sredstvom osiguranja (čl.301 ZOO/78);

- stoga da AG Invest d.d.nije imalo tražbinu prema tuženiku, pa ju nije moglo prenijeti na tužitelja sporazumom od 20. ožujka 2005. odnosno tužitelj temeljem istog nije stekao tražbinu prema tuženiku;

- da se tuženik sporazumom od 1. travnja 2005., obvezao tužitelju, da će nekretninu AG Investa d.d., osloboditi tereta, tako što će Banci platiti 2,200.000,00 Kn, no obvezu nije ispunio, već je banka, kao ovrhovoditelj i kupac, 2. kolovoza 2005. kupila nekretninu na javnoj dražbi, čime je tuženikovo ispunjenje obveze iz Sporazuma od 1. travnja 2005., postalo nemoguće, slijedom čega je obveza prestala (čl.354. ZOO/78);

- da je tužitelj, prema tuženiku, eventualno stekao tražbinu naknade štete (čl. 262. st.2. i 4. ZOO/78), zbog neispunjenja obveze iz Sporazuma od 1. travnja 2005. (uplata banci 2,200.000,00 Kn), međutim kako je ta šteta nastala onog trenutka kad je nekretnina prodana banci i obveza postala nemoguća, dakle 2. kolovoza 2005., za tu je tražbinu nastupila zastara, jer je do podnošenja tužbe (25.2.2022.) protekao petogodišnji rok iz čl. 376.st.2. ZOO/78, a pored toga i kako tužitelj nije naveo u čemu bi se šteta sastojala i koje bi visine bila;

- da tužitelj nije dokazao kako je tuženik usmeno obećavao da će mu isplatiti 2,200.000,00 Kn, budući je tuženik to osporio, a drugih dokaza o tom nema, jer da je prema iskazu svjedoka LZ, tuženik obećavao tužitelju da će ga obeštetiti, pa se radio o tražbini naknade štete, koja je neosnovana kako je ranije rečeno;

- da suprotno tvrdnji tužitelja, Izjava tuženika od 3. ožujka 2017. u dijelu u kojem glasi: ''nije isplatio nesporno i još nepodmireno dugovanje prema Đ'', ne predstavlja odricanje od zastare u smislu čl. 366. ZOO, jer nije izričita i određena, na način da nedvojbeno izražava dužnikovu volju za priznanjem konkretne obveze, jer se ne vidi o kojem se dugovanju radi, u kojem iznosu, po kojoj osnovi, ponavljajući pri tom i kako se tuženik ''Sporazumom'' od 1. travnja 2005., obvezao osloboditi tereta nekretninu AG Investa d.d.;

- zaključno, da je, u vrijeme potpisivanja izjave od 3. ožujka 2017. tužitelj imao samo tražbinu naknade štete zbog povrede sporazuma od 1. travnja 2005., međutim kako visina štete nije sporazumno utvrđena, to je izjava od 3. ožujka 2017. nedovoljno određena da bi se smatrala odricanjem zastare, jer se ne navodi koje ''nesporno dugovanje''.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, te žalbene navode tuženika, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje, sukladno odredbama čl. 365.st.2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, a ni da je počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354.st.2.t.11. ZPP, koje tuženik ističe, budući je izreka presude jasna, razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354.st.1. u vezi čl. 8. ZPP, time što sud prvog stupnja, nije u presudi iznio i cijenio dokaz svjedoka VZ, jer to nije utjecalo na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude.

9. Nadalje, prema ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje, no materijalno je pravo pogrešno primijenio.

10. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tražbina AG Investa d.d. prema društvu tuženika Lira d.d., nije prešla na tužitelja EZ, ali ne iz razloga koje navodi prvostupanjski sud, već zato što tužitelj nije, sukladno Sporazumu o prijenosu tražbine koji je, 20. ožujka 2005., sklopio s AG Investom d.d., isplatio Banci Kovanica d.d., tražbinu po kreditu korisnika Lira d.d., i time ''oslobodio tereta'' k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], odnosno nije omogućio ponovno stjecanje prava vlasništva te nekretnine od strane AG Investa d.d.

11. Ovo zato jer je predmetnu nekretninu od te banke kupilo drugo trgovačko društvo Turisticon d.d., a to što su oba društva, moguće, vlasništvo tužitelja, ne utječe na takvo utvrđenje suda budući je svako trgovačko društvo sukladno čl. 5. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine, broj: 11/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 112/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/2, 18/23, 13/23, 136/24, dalje: ZTD) posebna pravna osoba, različita od osnivača odnosno vlasnika društva. Uzgred je za dodati i da tužitelj ni društvu Turisticon d.d., nije osigurao stjecanje prava vlasništva ''angažiranjem svojih financijskih potencijala'' jer je nekretnina kupljena sredstvima iz kredita uz sporazum o osiguranju prijenosom prava vlasništva, a tužitelj je tek jedan od dva solidarna jamca po tom kreditu, čija obveza plaćanja kredita nastaje tek ukoliko glavni dužnik svoje obveze ne ispunjava.

12. Nadalje, tužitelj je u spis dostavio Sporazum od 1. travnja 2005. kojim se tuženik obvezao platiti na račun Banke Kovanica d.d. iznos od 2,200.000,00 Kn i osloboditi time tereta nekretninu AG Investa d.d. te je dostavio Izjavu tuženika od 3. ožujka 2017. kojom potvrđuje da tu obvezu nije ispunio (što u postupku nije sporno), te u kojoj još stoji: ''niti sam isplatio nesporno i još nepodmireno dugovanje prema Đ'. Tužitelj tvrdi da je tuženik tom izjavom priznao dugovanje tužitelju u iznosu od 2,200.000,00 Kn i time se odrekao zastare.

13. Izjava za koju tužitelj tvrdi da ima značaj odricanja od zastare izdana je 3. ožujka 2017., radi čega su za ocjenu iste mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO/05), čijim je čl. 220 propisano da se pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare, a čl. 240 st.1. da se zastara prekida kad dužnik prizna dug.

14. Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, da bi priznanje duga imalo učinak odricanja zastare odnosno prekinulo tijek zastare, očitovanje volje dužnika kojim priznaje osnovu i visinu duga, mora biti jasno, određeno i bezuvjetno. Stoga, tuženikova izjava ''niti sam isplatio nesporno i još nepodmireno dugovanje …'' ne predstavlja priznanje duga u iznosu od 2,200.000,00 Kn, niti ima značaj odricanja zastare za utuženi iznos jer iz te izjave ne proizlazi o kojem su dugu (po kojoj osnovi) i u kojoj visini radi. Naime, iz Izjave tek proizlazi da tuženik nije, sukladno sporazumu od 1. travnja 2005., uplatio Banci Kovanica d.d. 2,200.000,00 Kn, dok je izjava u pogledu ''neplaćenog, nespornog i još ne podmirenog dugovanja'' prema tužitelju, neodređena i nedovoljna da bi se temeljem iste moglo utvrditi kako tuženik priznaje dugovanje prema tužitelju u iznosu od 2,200.000,00 Kn, i da bi imala značaj odricanja zastare.

15. Tužitelj u postupku, nije dostavio, niti tvrdi da ima pisanu ispravu kojom mu se tuženik obvezuje isplatiti 2,200.000,00 Kn, već iskazuje kako mu je tuženik obećavao da će iznos koji se obvezao isplatiti banci, a nije, isplatiti njemu. Svjedok LZ iskazao je kako je tuženik tužitelju obećavao da će vratiti kredit banci, a kasnije da će mu pomoći vratiti nekretninu (AG Investa d.d.), odnosno obeštetiti ga za to što mu je banka oduzela nekretninu, međutim nije iskazao da bi se radilo o dugu i u kojem iznosu, odnosno o iznosu eventualnog obeštećenja radilo. Stoga, samo temeljem iskaza tužitelja i takvog nepreciznog iskaza svjedoka LZ nije moguće utvrditi da se tuženik obvezao isplatiti tužitelju baš 2,200.000,00 Kn, a niti to kako je rečeno ne proizlazi ni iz Izjave od 3. ožujka 2017.

16. Stoga, tužitelj u ovom postupku prvenstveno nije dokazao da mu tuženik duguje 2,200.000,00 Kn odnosno da se, nakon što taj iznos nije isplatio Banci Kovanica d.d., u roku od tri mjeseca, prema sporazumu od 1. travnja 2005., obvezao taj isti iznos isplatiti osobno tužitelju, a onda i da izjava od 3. ožujka 2017. predstavlja priznanje tog duga, odnosno odricanje zastare, radi čega je, pravilnom primjenom materijalnog prava, odredaba čl. 262. ZOO/78, tužbeni zahtjev trebalo odbiti, jer tužitelj neosnovano od tuženika zahtjeva isplatu 2,200.000,00 Kn, budući među strankama ne postoji obveznopravni odnos koji ga na to ovlašćuje, pa je pitanje zastare takvog nepostojećeg duga, bespredmetno.

17. Žalbeni navodi tuženika da je tražbina AG Investa d.d. prema Lira d.d., temeljem Zakona prešla na tužitelja jer ''angažiranjem njegovih financijskih potencijala'' nekretnina AG Investa d.d. oslobođena tereta, nisu osnovani, jer kako je ranije obrazloženo, tužitelj nije nekretninu ''oslobodio tereta'' odnosno vratio u vlasništvo AG Investu d.d., da bi došlo do zakonske subrogacije, već ju je steklo drugo trgovačko društvo.

18. Neosnovani su i žalbeni navodi kako iz Izjave od 3. ožujka 2017., proizlazi da se tuženikov dug prema tužitelju odnosi na obvezu preuzetu Sporazumom od 1. travnja 2005. (da će u roku od tri mjeseca platiti na račun banke 2,200.000,00 Kn kako bi nekretninu oslobodio od tereta), jer kako je već obrazloženo pod točkom 14. iz te izjave ne proizlazi ni takav dug ni priznanje istog.

19. Nadalje neosnovano se tuženik poziva na iskaz svjedoka VZ, budući svjedok nema relevantna saznanja, radi čega prvostupanjski sud opravdano nije obrazlagao njegov iskaz. Naime, taj svjedok koji je kao zaposlenik Gospodarsko kreditne banke d.d. sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu između te banke i društva Turisticon d.o.o., tek je iskazao kako je bilo dogovoreno da će kredit Gospodarsko kreditnoj banci d.o.o. vratiti ili Lira d.o.o. ili tuženik, međutim takav je iskaz protivan sadržaju ugovora o kreditu u kojem je navedeno tko je korisnik odnosno dužnik i obveznik vraćanja kredita, a tko su solidarni jamci. Pored toga, iskazao je i kako je banci bio prezentiran sporazum između tužitelja i tuženika, kojim se tuženik obvezao vratiti sredstva koja je Lira d.o.o. dobila kao kredit od Banke Kovanica d.d., ali ne i da se tuženik obvezao osobno isplatiti tužitelju 2,200.000,00 Kn, dakle, svojim iskazom nije potvrdio postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 2,200.000,00 Kn.

20. Slijedom svega navedenog, temeljem odredaba čl. 368.st.1. ZPP žalba tuženika, odbijena je kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

U odnosu na žalbu protiv rješenja:

21. Iz pobijanog rješenja broj P-193/2023-44 od 21. ožujka 2024. proizlazi:

- da je prvostupanjskim rješenjem broj P-193/2023-42 od 28. veljače 2024. tužitelju naloženo podmiriti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 663,31 Eur;

- da je tužitelj protiv tog rješenja izjavio prigovor u kojem u bitnom navodi kako mu je sud propustio dati priliku platiti sudsku pristojbu u smanjenom iznosu, jer da je rješenje dostavljeno e-komunikacijom, a iz istog nije jasno ima li tužitelj pravo platiti pristojbu u umanjenom iznosu ili nema, radi čega predlaže ukinuti rješenje;

- da je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem prigovor odbio pozivom na odredbe čl. 4.st.2. t. 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18, 51/23, dalje: ZOSP), te odredbe čl. 7.st.2. istog Zakona.

22. Pobijano rješenje na zakonu je utemeljeno.

23. Neosnovano je pozivanje tužitelja na odredbe čl. 7.st. 2. ZOSP prema kojima se na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda pristojba plaća u visini polovice iznosa pristojbe utvrđene Tarifom, ako je uplaćena u roku od tri dana od elektroničke dostave, budući, u konkretnom slučaju, a kako to obrazlaže i sud prvog stupnja, tužitelju presuda nije dostavljena putem sustava e-Komunikacije, već putem e-Oglasne ploče suda, radi čega nema mjesta primjeni odredaba čl. 7.st.2. ZOSP.

24. Slijedom navedenog, temeljem odredaba čl. 380.toč.2. ZPP žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana, a rješenje prvostupanjskog suda potvrđeno.

25. Temeljem odredaba čl. 166.st.1. u vezi čl. 154.st.1. ZPP odbijen je zahtjev tužitelja radi naknade troškova postupka, budući sa žalbom nije uspio.

U Šibeniku, 7. travnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić