Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-986/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Martina Marušić Majica odvjetnica u Zadru, Prolaz opatice Vekenege 4/I, protiv tužene Općine Vir, OIB 95169016556, Vir, Sv. Jurja 1, koju po punomoći zastupa Dan Marinović odvjetnik u Odvjetničkom društvu Marinović i Partneri u Zadru, Plemića Borelli 1, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-1364/2025 od 24. rujna 2025., u sjednici održanoj dana 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-1364/2025 od 24. rujna 2025. pod točkom I.I. izreke kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe u predmetu poslovni broj: Ovr-617/2018 po rješenjima o ovrsi Općine Vir Klasa: UP/I-363-03/16-03/733, URBROJ:2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016., Klasa: UP/I-325-08/16-03/549,URBROJ:2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016. i u dijelu rješenja o ovrsi Klasa: UP/I-363-03/14-03/01513, URBROJ: 2198/12-04/14- 01 od 31. prosinca 2014. koji se odnosi na naplatu komunalne naknade u iznosu od 8.277,41 HRK/ 1.098,60 EUR.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-1364/2025 od 24. rujna 2025. u dijelu pod točkom I.I. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjeva radi proglašenja nedopuštenom ovrhe poslovni broj: Ovr-617/2018 po rješenju o ovrsi Klasa: UP/I-363-03/14-03/01513, URBROJ: 2198/12-04/14-01 od 31. prosinca 2014. u dijelu preko iznosa od 23.354,08 HRK/ 3.099,62 EUR do 8.277,41 HRK/ 1.098,60 EUR i sudi: Proglašava se nedopuštenom ovrha poslovni broj: Ovr-617/2018 po rješenju o ovrsi općine Vir Klasa: UP/I-363-03/14-03/01513, URBROJ: 2198/12-04/14- 01 od 31. prosinca 2014. za iznos od 15.076,67 HRK/2.001,02 EUR.

III. Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr- 617/2018-5 koja se vodi po rješenjima o ovrsi Općine Vir Klasa: UP/I-363-03/16- 03/733, URBROJ:2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016., Klasa: UP/I-325-08/16- 03/549,URBROJ:2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016., Klasa: UP/I-363-03/14- 03/01513, URBROJ: 2198/12-04/14-01 od 31. prosinca 2014. kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.750,00 EUR (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška. Zahtijeva troškove sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR te sudsku pristojbu žalbe od 84,55 EUR.

3. U odgovoru na žalbu tužena predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva troškove sastava predmetnog podneska u iznosu od 250,00 EUR.

4. Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na točku I. izreke

5. Neutemeljeno tužitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, u dijelu u kojem je odbijen zahtjev u odnosu na rješenja o ovrsi tužene poslovni broj: Klasa: UP/I-363-03/16-03/733, URBROJ:2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016., Klasa: UP/I- 325-08/16-03/549,URBROJ:2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016. i dijelu rješenja o ovrsi, Klasa: UP/I-363-03/14-03/01513, URBROJ: 2198/12-04/14-01 od 31. prosinca 2014. koje se odnosi na naplatu komunalne naknade u iznosu od 8.277,41 HRK/ 1.098,60 EUR, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o istima ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i li zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), time je žalba tužitelja podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

6. Nije u pravu tužitelj ni kada prvostupanjsku presudu u predmetnom dijelu osporava i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. U ovu parnicu tužitelj je upućen zaključkom prvostupanjskog suda broj: Ovr- 617/2018 od 30. studenoga 2018. temeljem članka 52. stavak 3. u vezi članka 210. stavak 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 - dalje: OZ), radi proglašenja nedopuštenom ovrhe po računima tužitelja kao ovršenika koju osporava iz žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. OZ tvrdnjom da je zbog nastupanja zastare prestalo pravo tuženika kao ovrhovoditelja na naplatu tražbine o kojima je odlučeno rješenjima o ovrsi.

8. U postupku je nesporno:

- da je 7. veljače 2018. tuženik dostavio tri rješenja o ovrsi Financijskoj agenciji radi izravne naplate novčane tražbine po računima tužitelja kao ovršenika i to:

- rješenje o ovrsi Općine Vir Klasa: UP/I-363-03/16-03/733, URBROJ:2198/12-04/16- 1 od 30. prosinca 2016., na kojem je izdana potvrda izvršnosti s danom 28. veljače 2017., protiv tužitelja kao ovršenika na ime komunalne naknade za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. od 4.093,55 HRK i zatezne kamate od 40,3 HRK za nekretninu u njegovom vlasništvu, temeljem rješenja za komunalnu naknadu od 22. travnja 2015. na kojem je izdana potvrda izvršnosti s danom 1. srpnja 2015.,

- rješenje o ovrsi Klasa: UP/I-325-08/16-03/549, URBROJ: 2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016., na kojem je izdana potvrda izvršnosti s danom 8. ožujka 2017., na ime naknade za uređenje voda za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. u iznosu od 1.259,56 HRK i zatezne kamate do 31. prosinca 2016. u iznosu od 12,60 HRK, temeljem rješenja za naknadu za uređenje voda od 5. lipnja 2015. za koje je izdana kaluzula izvršnosti s danom 1. kolovoza 2015.,

- rješenje o ovrsi Klasa: UP/I-363-03/14-03/015-13, URBROJ: 2198/12-04/14-01 od 31. prosinca 2014., na kojem je izdana potvrda izvršnosti s danom 7. ožujka 2015., po osnovi neplaćene komunalne naknade s stanjem duga na dan 31. prosinca 2014. u ukupnom iznosu od 23.354,08 HRK, od čega glavnice komunalne naknade u iznosu od 18.083,52 HRK te obračunatih zateznih kamata do 30. prosinca 2014. u iznosu od 5.270,56 HRK,

- da su rješenja donesena temeljem članka 23. stavka 5. u vezi stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine 26/03-pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 147/14 – dalje: ZKG/03) prema kojima se, između ostalog, rješenje donosi u slučaju promjene visine naknade koju donosi upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi komunalnog gospodarstva za kalendarsku godinu do 31. ožujka tekuće godine, ako se na osnovi odluke predstavničkog tijela mijenja njezina visina u odnosu na prethodnu godinu,

- da je rješenje o naknadi za uređenje voda tužena donijela temeljem članka 17. stavak 1. i 2. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (Narodne novine broj: 153/09, 56/13 i 154/14, 119/15, 120/16) koja propisuje da na nekretnine na koje se obračunava i naplaćuje komunalna naknada prema propisima o komunalnom gospodarstvu, jedinice lokalne samouprave, uz tu naknadu naplaćuju i naknadu za uređenje voda, koja se obračunava prema podacima iz očevidnika za obračun komunalne naknade , te da rješenje jedinica lokalne samouprave dostavlja obveznicima plaćanja komunalne naknade, a tako naplaćenu naknadu dostavlja na račun Hrvatskih voda, za što proračunu tužene, iz naplaćenog iznosa pripada naknada u propisanoj visini, te da prema članku 5. tog Zakona naknada za uređenje voda ima značaj javnog davanja od interesa za Republiku Hrvatsku.

9. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio u odnosu na rješenje o ovrsi Klasa:

UP/I-363-03/14-03/01513, URBROJ: 2198/12-04/14-01 od 31. prosinca 2014., da je istim obuhvaćena komunalna naknada, pored ostalog i za 2013. i 2014.

10. Prema tuženikovoj kartici po dokumentu broj 5385 (list 30 spisa) kao prilog predmetnom rješenju, visina mjesečne komunalne naknade za nekretninu tužitelja u razdoblju od 2013. - 2014. iznosila je 935,22 HRK, tako da glavnica za te godine iznosi 7.481,76 HRK (8x935,22 HRK), dok prema podacima tužene o obračunu kamate od 1. siječnja 2013. do 30. prosinca 2014. (list 32-34 spisa), zatezna kamata za zakašnjenje u plaćanju komunalne naknade za 2013. i 2014. ukupno iznosi 795,65 HRK, slijedom čega po navedenom rješenju o ovrsi, tražbina na ime komunalne naknade za navedeno razdoblje ukupno iznosi 8.277,41 HRK/ 1.098,60 EUR.

11. Tužitelj je na okolnosti visine tražbine i dospijeća obveze, predlagao izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, koji dokaz nije izveden tijekom postupka iz kojeg proistječe pobijana presuda. Naime, na ročištu od 9. rujna 2025. na kojem je glavna rasprava zaključena tužitelj je izjavio da suglasno s tuženom predlaže zaključenje glavne rasprave, čime je ne ustrajući u tom prijedlogu a znajući da predmetni dokaz nije izveden, odustao od njegova izvođenja što je sukladno procesnim ovlaštenjima da slobodno disponira svojim zahtjevima, slijedom čega je visina tražbine (glavnice i zatezne kamate) po osnovi rješenja o ovrsi od 31. prosinca 2014., za navedeno razdoblje utvrđena prema naprijed navedenim ispravama tužene.

12. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je riječ o naplati tražbine po rješenjima o ovrsi kao javno davanje koje se plaća za održavanje komunalne infrastrukture u smislu 22. ZKG, dok se prema odredbi članka 65. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, Odluka USRH-120/13, 125/13, 148/13, Odluka USRH - 83/14 i 143/14), te su se u svezi navedenih tražbina, imajući u vidu razdoblja u kojima je utvrđivana tražbina po toj osnovi, mjerodavne odredbe članka 92. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj: 127/00, 86/01 i 150/02- dalje: OPZ/00) kojima je bio propisan rok apsolutne zastare prava na utvrđivanje i naplatu poreza i sporednih davanja od šest godina, računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći u vezi članka 90. stavak 1. i 4. OPZ/00. Navedeni zakon bio je na snazi do 31. prosinca 2008., jer je 1. siječnja 2009. stupio na snagu Opći porezni zakon (Narodne novine broj: broj: 147/08, 18/11 –dalje: OPZ/08) koji člankom 96. na sadržajno identičan način propisuje apsolutni zastarni rok od 6 godina računajući od dana kada je zastara prvi put počela teći a prema odredbama članka 94. stavka 3. koji je propisivao pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, dok zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate (stavak 4.).

13. Slijedom naprijed navedenog, u odnosu na rješenja o ovrsi od 30. prosinca 2016. relativni zastarni rok od 3 godina je počeo teći 1. siječnja 2016. (jer se isto odnosi na izvršno rješenje o komunalnoj naknadi i naknadi za uređene voda za kalendarsku 2015.), zbog čega zastara nije došlo do nastupanja zastare imajući u vidu vrijeme podnošenja prijedloga za izravnu naplatu od 7. veljače 2018.

14. Nadalje, kako se iz rješenja o ovrsi od 31. prosinca 2014. tražbina odnosi i za komunalnu naknadu za 2013. i 2014., apsolutna zastara od šest godina za stariju tražbinu iz 2013. počela je teći 1. siječnja 2014. te je isticala 1. siječnja 2019., pa imajući u vidu da je zahtjev za izravnu naplatu podnesen 7. veljače 2018., kada su prema tvrdnji tužitelja na ime tih tražbina izvršeni prijenosi novčanih sredstava s njegova računa na račun tužitelja, time je vidljivo da apsolutna zastara nije nastupila za navedeni dio tražbine iz predmetnog rješenja o ovrsi.

15. Ovo stoga što je imajući u vidu da se radi o naplati tražbine komunalne naknade kao javnog davanja i prihoda jedinice lokalne samouprave za razdoblje od 2013. do 2014. mjerodavan je apsolutni zastarni rok od šest godina prema OPZ/08 unutar kojeg je tužena ne samo utvrdila postojanje tražbine po osnovi komunalne naknade već je istu i naplatila u predmetnom postupku izravne naplate, a da se u ovom slučaju primjenjuje apsolutni zastarni rok proizlazi iz suglasnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1387/2019-2 od 5. rujna 2023. i Rev-1419/2021-2 od 10. lipnja 2025.

16. Kako zastara nije nastupila, time nije niti prestalo pravo tužene da zahtijeva prisilnu naplatu predmetnih tražbina u ovršnom postupku koji je pokrenula za izravnu naplatu po računima ovršenika, zbog čega je prvostupanjski sud valjano ocijenio neosnovanost zahtjeva za proglašenje nedopuštenom predmetne ovrhe u tom dijelu pravilnom primjenom naprijed navedenih odredbi materijalnog prava.

17. Neutemeljeno tužitelj ističe žalbene prigovore – da su prema priloženim karticama dokumenta, rješenjima od 30. prosinca 2016. na ime komunalne naknade i od 31. prosinca 2014. po istoj osnovi obuhvaćena identična razdoblja i iste dospjele tražbine, a kako u izreci rješenja od 30. prosinca 2016. nije precizirano o kojem razdoblju se radi, time tužitelj ne može nagađati na koja potraživanja je tuženik mislio kod obračuna iznosa po rješenju o ovrsi od 30. prosinca 2016., te da je prema naznaci u karticama dokumenta i u odnosu na rješenje o naknadi za uređenje voda od 30. prosinca 2016. vidljivo da se radi o naknadi koja je dospjela još 20. rujna 2003. do zaključno s 31. prosinca 2016., dok je rješenje o ovrsi doneseno dan ranije 30. prosinca 2016. zbog čega iznosi sumnju da su rješenja antidatirana.

18. Naime, protivno tome iz obrazloženja rješenja od 30. prosinca 2016. vidljivo je na koje obračunsko razdoblje se odnosi tražbina iz tog rješenja, zbog čega istim nije obuhvaćeno razdoblje koje je i predmet rješenja od 31. prosinca 2014., jednako kao što niti u naknadi za uređenje voda nije riječ o obračunskom razdoblju od 2003., jer to ne proizlazi iz rješenja kartice dokumenta kao prilog tom rješenju. Ujedno, suprotno od toga, tužitelj protivno svojoj obvezi iz članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP nije dokazao u ovom postupku, jednako kao što potpuno paušalno iznosi sumnju u vrijeme donošenja navedenih rješenja, jer ničim nije potkrijepio svoju tvrdnju o antidatiranosti istih, jednako kao što neosnovano ukazuje u žalbi da je glede naprijed navedenog razdoblja mjerodavan relativni zastarni rok.

19. Zbog naprijed navedenog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, u predmetnom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem odredba članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

U odnosu na točku II. izreke

20. U pravu je tužitelj kada u žalbi ukazuje da je u odnosu na dio tražbine iz rješenja o ovrsi od 31. prosinca 2014. prvostupanjski sud pogrešno utvrdio obračunsko razdoblje za koje se dio rješenja odnosi a time i početak tijeka zastarnog roka, utvrđujući kao početnu 2011. umjesto pravilno 2003. kako to proizlazi iz navedenih isprava (list 28 - 35 spisa), zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo ocjenjujući neosnovanost zahtjeva u tom dijelu.

21. Naime, iz kartice dokumenta koju je tužena dostavila kao prilog rješenja, vidljivo je da je komunalna naknada, pored naprijed navedenih 2013. i 2014., obračunata i za razdoblje od 2003. do 2012. u ukupnom iznosu od 15.076,67 HRK/2.001,02 EUR na ime glavnice i zatezne kamate.

22. Stoga je u smislu članka 92. i 94. OPZ/00 i OPZ/08 apsolutni šestogodišnji zastarni rok za komunalnu naknadu za 2003. počeo teći 1. siječnja 2004. te je istekao 1. siječnja 2009., za 2004. navedeni zastarni rok počeo je teći 1. siječnja 2005. te je istekao 1.siječnja 2010., za 2005. 1. siječnja 2006. te je istekao 1. siječnja 2011., za 2006. 1. siječnja 2007. te je istekao 1. siječnja 2012., za 2007. 1. siječnja 2008. te je istekao 1. siječnja 2013., za 2008. 1. siječnja 2009. te je istekao 1. siječnja 2014., za 2009. 1. siječnja 2010. te je istekao 1. siječnja 2015., za 2010. 1. siječnja 2011. te je istekao 1. siječnja 2016., za 2011. 1. siječnja 2012. te je istekao 1. siječnja 2017., za 2012. 1. siječnja 2013. te je istekao 1. siječnja 2018., dakle prije podnošenja prijedloga za izravnu naplatu od 7. veljače 2018., zbog čega je razvidno da je apsolutni šestogodišnji zastarni rok istekao prije 7. veljače 2018. za sve tražbine komunalne naknade od 2003. do 2012.

23. Kako je tužitelj u ovom postupku dokazao osnovanost žalbenog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 11. OZ za navedeni do rješenja, time prisilna naplata po predmetnom rješenju o ovrsi nije bila dopuštena, što je prvostupanjski sud ispustio iz vida zbog pogrešno utvrđenog početka tijeka zastarnog roka, nastavno čemu je pogrešno ocijenio da nije nastupila zastara tražbine u predmetnom d ijelu o kojoj je odlučeno rješenjem o ovrsi od 31. prosinca 2014.

24. Zbog naprijed navedenog, kako je ostvaren istaknuti žalbeni razlog, osnovanu žalbu tužitelja valjalo je prihvatiti, preinačiti prvostupanjsku presudu u predmetnom dijelu, te temeljem članka 373. točka 1. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

25. Nadalje, kako je ovom presudom preinačena prvostupanjska odluka protiv koje je žalba podnesena, time je trebalo odlučiti o troškovima cijelog postupka u smislu članka 166. stavak 2. ZPP. Imajući u vidu da je predmet spora predstavljala ocjena dopuštenosti izravne naplate po tri rješenja o ovrsi, te da je tužena dokazala pravilnost i zakonitost dva rješenja u cijelosti i trećeg djelomično, što predstavlja njezin uspjeh u postupku, koji istodobno znači i neuspjeh tužitelja, time su obje stranke djelomične uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, što opravdava odluku da svaka od njih snosi svoje troškove koje su imale u vezi ove parnice (članak 154. stavak 4. ZPP).

U Šibeniku 7. travnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić