Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž -6/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Boris Ravić odvjetnik u Novom Marofu, Zagrebačka 2, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 7, Zlatko Knezović odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj: P-1215/2019-29 od 28. studenoga 2025., u sjednici održanoj dana 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj: P-1215/2019-29 od 28. studenoga 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 4.066,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška (točka I. izreke), te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 29. studenoga 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu prihvaćanjem zahtjeva u cijelosti, podredno, predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 781,25 EUR.

3. U odgovoru na žalbu tužena predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva trošak sastava predmetnog podneska u iznosu od 250,00 EUR.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tužiteljica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima, presuda ima neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalba tuž iteljice podnesena zbog tog žalbenog razloga nije mogla biti prihvaćena.

6. Nisu ostvareni ni daljnji žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate preplaćenih mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu od 25. travnja 2007. s zateznim kamatama od dana kada je tužena primila svaki preplaćeni anuitet, po osnovi ništetnosti odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, pozivajući se pri tome u tužb i na propise o zaštiti potrošača i pravne učinke pravomoćnih presuda iz kolektivnog postupka radi zaštite prava i interesa potrošača ističući u tužbi da je vođen postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćno okončan presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., i navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 14. lipnja 2014. u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i tužena, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima, kao što je i predmetni, koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te da je u ovom postupku sud vezan utvrđenjima i pravnim učincima predmetnih presuda u smislu članka 502.c ZPP.

8. Tuženik se protivio zahtjevu, ističući još u odgovoru na tužbu, između ostalog i da tužiteljica nema status potrošača po predmetnom ugovoru o kreditu.

9. Protivno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (člana 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tužena kao kreditor 25. travnja 2007. sklopili ugovor o kreditu radi kupnje poljoprivredne mehanizacije, traktora marke Lamborgini proizveden 2007., temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit od 66.721,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 10 godina, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, s ugovorenom godišnjom kamatom od 6,50% koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora,

- da je u zahtjevu za kredit od 16. veljače 2007. za kupnju traktora, tužiteljica navela da je po zanimanju poljoprivrednik i da je zaposlena u OPG Loborčec,

- da je prema iskazu tužiteljice kredit ishođen radi kupnje traktora u svrhu obrađivanja zemlje, da je u vrijeme sklapanja ugovora bila registrirana vlasnica i zaposlenica Obiteljsko poljoprivrednog gospodarstva Loborčec koje je dobivalo poticaje za obrađivanje zemlje, da je prihode od obrađivanja zemlje ostvarivala uglavnom od poticaja na temelju kojih je i mogla dobiti predmetni kredit, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imala sklopljen ugovor o proizvodnji i isporuci mlijeka s Vindijom d.d.

10. Kraj tako utvrđenog, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je tužiteljica sklapajući predmetni ugovor o kreditu djelovala u okviru svoje poslovne (poljoprivredne) aktivnosti, pa time nije imala svojstvo potrošača, ocjenjujući prethodno neodlučnim njezin iskaz u preostalom dijelu u kojem navodi da je OPG korišten uglavnom za potrebe njezine obitelji a ne i za prodaju odnosno poslovnu djelatnost, da naprijed navedeni ugovor o isporuci mlijeka više nije na snazi, čime da bi se radilo o domaćinstvu koje je proizvodilo isključivo za vlastite potrebe, zaključujući da je tužiteljica u tom dijelu iskazivala s ciljem da ugovoru o kreditu očigledno neosnovano osigura obilježje potrošačkog kredita i sebi svojstvo potrošača.

11. Kako tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora nije imala svojstvo potrošača, valjano je ocijenjeno kao prethodno pitanje u smislu članka 12. stavka 1. ZPP od čega ovisi osnovanost zahtjeva za isplatu, da se na ocjenu ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu ne mogu primijeniti utvrđenja i pravni učinci presuda iz kolektivnog postupka radi zaštite prava i interesa potrošača na koje se tužiteljica poziva u smislu članka 502.c ZPP u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača iz članka 81. stavak 1. i 2., članka 84. i članka 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr. - dalje ZZP/03) u ovom pojedinačnom sporu, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenjena neosnovanost zahtjeva za isplatu.

12. Neutemeljeno tužiteljica ističe žalbene prigovore kojima sadržajno preocjenjuje činjenične zaključke prvostupanjskog suda ističući svoje viđenje okolnosti u odnosu na sporni ugovor o kreditu ističući da je imala OPG isključivo radi dobivanja poticaja jer je hranu proizvodila obrađivanjem zemlje za svoje potrebe a ne za daljnju prodaju na što upućuje količina sredstava za poljoprivrednu proizvodu prema kojem bi se radilo o običnom seoskom domaćinstvu koje proizvodi gotovo isključivo za vlastite potrebe.

13. Prvostupanjski sud je pravilno, protivno navedenim prigovorima, ocijenio da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u okviru svog zanimanja, poljoprivrednika, za potrebe poslovne aktivnosti predmetnog obiteljskog gospodarstva čija je bila zaposlenica a ujedno i vlasnica u vrijeme sklapanja ugovora, u svrhu kupnje traktora za obrađivanje zemlje u okviru navedenog gospodarstva, čime nedvojbeno u vrijeme sklapanja ugovora nije imala svojstvo potrošača koji je u to vrijeme određivao članak 3. točka 1. ZZP propisujući da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnog aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Kako je za svojstvo potrošača bitno vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, neodlučne su okolnosti koje ističe u iskazu, a u kojima ustraje i u žalbi, o malim količinama stoke i sredstava za proizvodnju u vrijeme iskaza kao i da za razliku od vremena sklapanja ugovora više nema ugovor za isporuku mlijeka s obiteljskog gospodarstva, te da je između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 dalje: ZID ZPK/15) kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, jer su to okolnosti koje su nastale protekom dugog niza godina od vremena kada je ugovor sklopljen, pa iste ne mogu dovesti do njezina statusa potrošača u vrijeme sklapanja ugovora. Jednako tako, u ovom predmetu nije riječ o ugovoru o kreditu s dvojnom svrhom kako to neosnovano ističe u žalbi, zbog čega nije odlučno tumačenje članak 2. točke (b) Direktive 93/13.

15. Pored toga, budući činjeničnu osnovu tužbe predstavljaju tvrdnje tužiteljice o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu u smislu isključivo propisa o zaštiti potrošača, a da pri tome nije isticala niti jednu činjenicu koja bi upućivala na ništetnost po općim pravilima obveznog prava, niti se pozivala na materijalno pravne odredbe koje reguliraju ništetnost po istima, time neosnovano ukazuje u žalbi na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-295/2024-3 od 19. veljače 2025., jer se radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi povodom koje je donesena, u odnosu na ovaj predmet spora. Naime, iz podataka predmeta proizlazi da u okviru činjeničnih navoda, tužiteljica nije iznosila tvrdnje o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje; ZOO) niti se pozivala na te odredbe, već se u podnesku od 15. srpnja 2020. dajući očitovanje na odgovor na tužbu tuženika u kojem je već tada osporavao status potrošača, pozvala isključivo na odredbu članka 323. ZOO koja propisuje pravila o vraćanju onoga što druga strana primi u ispunjenju ništetne ugovorne odredbe na kojoj odredbi temelji zahtjev za isplatu. Stoga bi odlučujući o ništetnost spornih odredbi u smislu propisa ZOO, kao prethodno pitanje, prvostupanjski sud protivno navodima žalbe, prekoračio tužbeni zahtjev što nije dopušteno u smislu članka 2. stavka 1. ZPP.

16. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužiteljice valjalo je odbiti, u predmetnom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje, te temeljem članka 368. stavak 1. ZPP i članka 380. točka 2. ZPP. odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

17. Nadalje, tužiteljica osporavajući prvostupanjsku presudu u žalbi navodi da pobija i odluku o obvezi naknade parničnog troška, a da pri tome nije određeno istaknula niti obrazložila razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava , pa kako na taj žalbeni razlog drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), time je isključeno ispitivanje prvostupanjske presude u predmetnom dijelu.

18. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti jer nije uspjela s podnesenom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP), a zahtjev tužene za naknadom sastava odgovora na žalbu je odbijen budući predmetna parnična radnja nije bila potrebna radi odlučivanja o žalbi (članak 155. stavak 1. ZPP u vezi članka 359. stavka 1. ZPP).

U Šibeniku 7. travnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić