REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10958/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja ŽH (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. (OIB 36514183925), Zagreb, V. Škorpika 21, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetniku u Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 25. ožujka 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 7. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 02561, od 1.7.2008. godine, sklopljenog između tužitelja ŽH i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za troškove zaključenja ugovora, u iznosu od 1.565,05 CHF.

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 948,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8.7.2008. godine do isplate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 02561, od 1.7.2008. godine, sklopljenog između tužitelja ŽH i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa je stoga ništetna:

odredba članka 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu koja glasi: "Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.".

IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 8.058,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

0,31 eura od 26.07.2008. isplate

0,79 eura od 23.09.2008. isplate

12,98 eura od 23.10.2008. isplate

18,73 eura od 25.11.2008. isplate

5,49 eura od 20.12.2008. isplate

38,64 eura od 28.01.2009. isplate

41,21 eura od 27.02.2009. isplate

27,23 eura od 25.03.2009. isplate

31,25 eura od 23.04.2009. isplate

32,55 eura od 28.05.2009. isplate

26,20 eura od 30.06.2009. isplate

28,04 eura od 24.09.2009. isplate

25,06 eura od 28.08.2009. isplate

25,06 eura od 25.09.2009. isplate

21,75 eura od 31.10.2009. isplate

28,43 eura od 01.12.2009. isplate

26,35 eura od 23.12.2009. isplate

33,88 eura od 21.01.2010. isplate

36,56 eura od 22.02.2010. isplate

38,72 eura od 26.03.2010. isplate

42,96 eura od 24.04.2010. isplate

50,81 eura od 28.05.2010. isplate

56,15 eura od 29.06.2010. isplate

64,57 eura od 30.07.2010. isplate

69,38 eura od 30.08.2010. isplate

76,00 eura od 30.09.2010. isplate

73,55 eura od 27.10.2010. isplate

77,20 eura od 26.11.2010. isplate

95,07 eura od 24.12.2010. isplate

94,29 eura od 01.02.2011. isplate

93,29 eura od 25.02.2011. isplate

102,20 eura od 28.03.2011. isplate

91,29 eura od 02.05.2011. isplate

101,81 eura od 24.05.2011. isplate

119,14 eura od 27.06.2011. isplate

144,58 eura od 01.08.2011. isplate

161,63 eura od 31.08.2011. isplate

129,93 eura od 30.09.2011. isplate

118,48 eura od 31.10.2011. isplate

118,62 eura od 01.12.2011. isplate

127,14 eura od 31.12.2011. isplate

134,84 eura od 31.01.2012. isplate

136,41 eura od 29.02.2012. isplate

133,06 eura od 27.03.2012. isplate

131,77 eura od 24.04.2012. isplate

136,16 eura od 28.05.2012. isplate

136,49 eura od 27.06.2012. isplate

133,14 eura od 20.07.2012. isplate

130,67 eura od 31.08.2012. isplate

121,63 eura od 22.09.2012. isplate

132,85 eura od 24.10.2012. isplate

134,24 eura od 01.12.2012. isplate

133,02 eura od 31.12.2012. isplate

119,76 eura od 22.01.2013. isplate

125,88 eura od 25.02.2013. isplate

127,05 eura od 22.03.2013. isplate

134,04 eura od 02.05.2013. isplate

118,97 eura od 03.06.2013. isplate

120,01 eura od 01.07.2013. isplate

122,09 eura od 01.08.2013. isplate

121,07 eura od 02.09.2013. isplate

125,04 eura od 01.10.2013. isplate

128,58 eura od 02.11.2013. isplate

128,78 eura od 02.12.2013. isplate

133,12 eura od 02.01.2014. isplate

128,79 eura od 01.02.2014. isplate

134,71 eura od 01.03.2014. isplate

138,28 eura od 31.03.2014. isplate

135,34 eura od 29.04.2014. isplate

130,54 eura od 31.05.2014. isplate

132,73 eura od 01.07.2014. isplate

135,53 eura od 04.08.2014. isplate

137,27 eura od 01.09.2014. isplate

137,41 eura od 26.09.2014. isplate

139,97 eura od 03.11.2014. isplate

143,94 eura od 01.12.2014. isplate

143,93 eura od 02.01.2015. isplate

135,76 eura od 09.02.2015. isplate

135,74 eura od 02.03.2015. isplate

135,74 eura od 01.04.2015. isplate

135,74 eura od 04.05.2015. isplate

135,61 eura od 01.06.2015. isplate i

135,61 eura od 01.07.2015. isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.612,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (7.4.26.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 1.7.2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 02561 za kupnju vozila na iznos od 37.712,05 CHF i rok otplate od 84 mjeseci. Nadalje ističe da je tuženik koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj svojim konačno postavljenim, povišenim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništavom i dio odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u točki IV izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta.

1.1. Tužitelj nastavno tvrdi da je tuženik nezakonito naplatio troškove zaključenja ugovora u iznosu od 948,12 eura dana 8.7.2008. godine, jer prethodno, a niti naknadno nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Zbog toga tužitelj predlaže da sud utvrdit ništetnim i dio ugovor kojim mu je naloženo plaćanje naknade, a tuženika obveže na povrat stečenog temeljem ništetne naknade i to sa kamatom od 8.7.2008. godine do isplate, a uz sve tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu zahtjeva. Smatra da nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi s obzirom da su iste jasne, lako razumljive i uočljive, dakle da niti jedna odredba ugovora nije ništetna. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule u CHF u cijelosti u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima te u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije imao niti je mogao imati saznanja o kretanju tečaja. O dijelu zahtjeva koji se odnosi na pitanje valjanosti ugovorne odredbe o plaćanju troškova zaključenja ugovora tuženik se nije posebno očitovao. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača, ističe prigovor zastare, protivi se preinaci i predlaže zahtjev odbiti, a potražuje i naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor, otplatni plan, promet po uplatama, zahtjeve, izjavu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem i saslušan je tužitelj, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja tih dokaza činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan na način kako je odlučeno pod tokama I-IV izreke ove presude.

4. Nesporna je činjenica da je dana 1.7.2008. godine sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka i to prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećem na dan plaćanja. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

4.1. Prema podacima iz ugovora i prometa po računu tuženik je naplatio i troškove obrade ugovora u iznosu od tada 7.143,62 kn (948,12 eura).

4.2. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

5. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 –u daljnjem tekstu ZZP/03) i Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO), uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora.

6. Na konkretni se odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF. Naime, upravo u odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revd 2379/2021 zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora (a to je u konkretnom slučaju tuženik) ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

7. Radi utvrđivanja okolnosti sklapanja ugovora sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je kupovao automobil za osobe potrebe te ga je pronašao u auto kući Novosel. Prodavač auto kuće mu je rekao da automobil može kupiti na kredit jedino ako valutu veže uz CHF i jedno ako kredit zaključi s tuženikom, kao i da mora platiti troškove u iznosu od oko 900,00 eura i da bez uplate tih troškova uopće ne može zaključiti ugovor o kreditu. Pitao je može li ugovor zaključiti uz neku drugu valutu, ali mu je rečeno samo uz CHF. Ugovor je pročitao i bilo mu je prihvatljivo tada plaćati oko 900,00 CHF i nije mislio da će tečaj porasti toliko da će mu rata iznositi gotovo dvostruko. Konačno, iz iskaza tužitelj je utvrđeno da on u poslovnici tuženika uopće nije bio i da je svu komunikaciju vodio s prodavačem vozila u auto kući u kojoj je odlučio kupiti automobil.

7.1. Sud prihvaća navedeni iskaz jer ga ocjenjuje istinitim, uvjerljivim i logičnim. Iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe, da tužitelj kod tuženika nije bio, jer je jedino razgovarao sa prodavačem automobila koji je tužitelju uvjetovao ugovor s bitnim sadržajem, a kako to logično iskazuje tužitelja. Dakle, tužitelj nije bio upozoren na rizik kretanja tečaja CHF, već mu je ta valuta nametnuta, kao i obveza plaćanja naknade bez da mu je uopće objašnjeno na što se naknada odnosi. Dakle, tužitelju je ponuđen ugovor "uzmi ili ostavi".

7.2. Ovdje se ističe da tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika na temelju kojeg bi se mogla eventualno utvrđivati okolnost da su vođeni razgovori i pregovori s djelatnicima tuženika o pojedinim odredbama Ugovora, već je predložio saslušanje svojeg djelatnika JH na okolnost provođenja edukacija prodavača i prodajnih predstavnika.

8. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazao, a da se svojstvo potrošača ne presumira, valja reći da iz iskaza proizlazi da je osobni automobil kupljen za obiteljske potrebe, a koja tvrdnja ničim nije dovedena u sumnju. Pritom je na tuženiku, kao trgovcu, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio.

8.1. Dakle, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj ima položaj potrošača, jer je predmet kredita – osobni automobil korišten za potrebe obitelji i osobne potrebe.

9. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.1. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora, a sve sukladno članku 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača.

9.2. Dokazi opisani pod 7.2. i utvrđeni iskazom tužitelja, na koji iskaz tuženik nije imao prigovora niti primjedbi, dovodi do utvrđenja da tuženik nije predložio dokaz na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori, koji nisu niti u ovom konkretnom slučaju vođeni, jer tužitelj djelatnika tuženika nije nikada vidio. Tužitelj je o kreditiranju razgovarao s prodavačem vozila, iz čega onda slijedi da tužitelju od strane tuženika nisu niti pružene potpune i jasne informaciju o rizicima ugovaranja kredita za vozilo vezanog uz tečaj CHF, niti o mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja rate. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

9.3. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

9.4. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.5. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena se o njoj pojedinačno pregovaralo.

9.6. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.7. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

9.8. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

9.9. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se najamnina veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

9.10. Budući da navedena odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

10.1. Priroda i specifičnosti valute švicarski nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

10.2. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute švicarski franak nego ugovorne odredbe.

10.3. Stoga je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mu bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bilo moguće pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

11. Tijekom postupka nije utvrđeno da je jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega za potrošača nije bilo moguće predvidjeti posljedice ugovaranja takve odredbe.

11.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da je ništetna odredba Ugovora o kreditu prema kojoj je ugovorena mjesečna rata u valuti CHF plaćanjem u kunama na dan uplate. Naime, ovakvim uređenjem plaćanje se veže za tečaj, a da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bio u potpunosti informiran o mogućnosti promjene toga tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule. Stoga je navedeni dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u cijelosti prihvatio.

13. Kako je ugovor dakle ništav u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, slijedom čega je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovi koja je utvrđene ništavim.

13.1. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

14. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz kojeg nalaza proizlazi da je zbog rasta tečaja tužitelj preplatio iznos od 8.058,63 eura.

14.1. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje, dok tuženik ne prigovara matematičkom izračunu, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

14.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Naime, tuženik zapravo ne ističe nikakve prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, već ponavlja osporavanje osnove potraživanja tužitelja, što znači da osporava tvrdnje tužitelja o ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i osnovanost tražbine s osnove onoga što je tužitelj preplatio na temelju ništavih odredbi.

14.3. Kako je nalaz i mišljenje prihvaćeno u cijelosti to je sud odlučio kao pod točkom IV izreke ove presude.

14.4. Pritom je sud dopustio preinaku kako je tužitelj to zatražio svojim zahtjevom uređenim nakon provedenog vještačenja. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike.

14.5. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

15. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 29. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio svaku pojedinu uplatu, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja.

16. U odnosu na troškove zaključenja ugovora sud uz sve što je utvrdio u ovoj presudi nastavno navodi da je čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

16.1. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku trošak zaključenja ugovora u iznosu od 1.565,05 CHF (948,12 eura) bez da je navedeno zašto u tom iznosu i na što se ti troškovi odnose.

16.3. Tuženik tvrda da je imao pravo ugovoriti troškove u iznosu od 4,15% iznosa kredita, a da se troškovi odnose na troškove javnog bilježnika, osiguranja i upisa fiducijarnog prijenosa prava vlasništva kod FINA-e.

16.4. Međutim, tu činjenicu (16.3.) tuženik ne dokazuje niti predlaže provođenje dokaza na tu okolnost. Iz izdanog računa nedvojbeno je da je naznačeno samo da se radi o troškovima zaključenja ugovora, na koji je obračunat i PDV, pa nije vjerojatno da bi se radilo o troškovima kako iz tuženik prikazuje (16.3.). Osim toga, u prometu po računu za predmetni kredit sam je tuženik troškove označio kao prihod od troškova obrade ugovora pa niti iz toga ne proizlazi da su se plaćali neki daljnji troškovi.

16.4. Zbog sve utvrđenog suda nastavno zaključuje da tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora o troškovima zaključenja ugovora niti su u konkretnom slučaju tužitelju omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.

16.5. Kako je dakle ugovor prethodno pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Kako je tužitelj temeljem ugovora platio tuženiku naknadu, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP , te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

17. Zbog svega utvrđenog sud je u izreci presude utvrdio ništetnost i odredbe o naknadi i naložio tuženik plaćanje iste tj. vraćanje primjenom odredaba o stjecanju bez osnove (točka I i II izreke).

17.1. Visina zahtjeva u tom dijelu utvrđena je provedenim vještačenjem, na koji strane nisu imale prigovora niti primjedbi. Dakle, tužitelju je dana 8.7.2008. godine naplaćen trošak u iznosu od sada 948,12 eura pa je temeljem odredbi o stjecanju bez osnove tuženik dužan i taj iznos vratiti tužitelju uz kamatu od tog dana.

18. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

18.1. U ovom se slučaju radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. stavak 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valuti i trošku obrade, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

19. Odluka o naknadit troškova tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP- a.

19.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastav obrazloženih podnesaka od 18.7.24. i 23.12.25., pristupa na ročišta 8.7.25. i 25.3.26. po 200,00 eura; za podnesak od 3.8.25. 50,00 eura ili ukupno 1.050,00 eura, što je uvećano za 262,50 eura PDV-a i 300,00 eura troškove financijskog vještačenja.

19.2. Na ukupan troška u iznosu od 1.612,50 eura kamata teče od dana donošenja ove presude (čl. 151. st. 3 ZPP-a), a po stopi iz čl. 29. ZOO-a.

U Zagrebu, 7. travnja 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.