REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 831/25-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Josipu Krstuloviću, odvj. u Splitu protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. ZAGREB, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po pun. iz odvj. društva Metelko, Knežević & partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 19. veljače 2026. g. u prisutnosti pun. tužitelja i zamjenice pun. tuženika, dana 7. travnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.332,74 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 30. siječnja 2008. g. do isplate i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 30. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 639,56 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 7. travnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 27. veljače 2025. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da su stranke dana 18. siječnja 2008. g. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212178425 u iznosu od 439.400,00 kn. U odredbi čl. 2. tog Ugovora da je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Tuženik da je tužitelju dostavio dopis- potvrdu od 19. veljače 2025. g., u kojem je, između ostalog, navedeno da je dana 29. siječnja 2008. g. tužitelju po predmetnom kreditu, od strane tuženika, naplaćena naknada za ''gotovinsku isplatu kredita u iznosu od 17.576,00 kn''. Predmetna odredba da je ništetna i nepoštena. Dodatno, da iz prometa po kreditu/specifikaciji uplata proizlazi da je tuženik dana 29. siječnja 2008. g. isplatio tužitelju kredit u iznosu od 439.400,00 kn prijenosom na račun, a ne gotovinski. Navedeno je da se radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već da je ista unesena u ugovor po principu ''uzmi ili ostavi'', da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja. Citirana je odredba Zakona o zaštiti potrošača. Ponovljeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je dodano da je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca-tužene banke te je nepoštena i ništetna jer se tužitelju nametnula obveza da snosi sve naknade i troškove po jednostranoj odluci tuženika bez da je transparentno ugovoreno i određeno o kojim bi to naknadama i troškovima bilo riječ te koliko bi iznosila visina i način određivanja visine naknada i troškova. Predmetna naknada, naplaćena u iznosu od 17.576,00 kn, da ne odgovara nijednoj stvarnoj usluzi ili trošku odnosno da tuženik nije imao nikakav trošak na ime gotovinske isplate kredita, a kredit da je isplaćen prijenosom na račun. Sporna ugovorna odredba da nije ni transparentna, odnosno nije izražena jasnim i razumljivim jezikom, i to ne samo na gramatičkoj razini, tako da tužitelj može predvidjeti posljedice koje iz te odredbe Ugovora proizlaze. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplatiti tužitelju iznos od 2.332,74 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, prvenstveno ističući da je tužitelj dana 27. veljače 2025. g. pokrenuo protiv tuženika tri odvojena parnična postupka (P 831/25, P 828/25 i P 835/25) temeljem iste pravne osnove: Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212178425 od 18. siječnja 2008. g. za koje je predviđena ista vrsta postupka pa je predloženo spajanje predmeta. U odnosu na navode o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknade i troškove da tužitelj nije ničim dokazao da je navedena odredba Odluke o Tarifi naknada za usluge nepoštena odnosno ništetna, a niti je precizirano koju odredbu Odluke o Tarifi naknada tužitelj smatra nepoštenom odnosno ništetnom. Odluka o Tarifi naknada za usluge odnosno odredbe te Odluke kojima se ugovara obveza korisnika kredita na plaćanje naknada i troškova da su jasne, lako uočljive i razumljive. Tužitelj da nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a ta okolnost da se ne presumira. Citirane su odredbe Zakona o zaštiti potrošača te je naveden sadržaj Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, slijedom čega da je u konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, koji da je u cijelosti informiran o potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za gotovinsku isplatu kredita te je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe odnosno o obvezi plaćanje naknade za odobrenje kredita u slučaju odobrenja kredita. Naknada za gotovinsku isplatu kredita da predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita te je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika tuženika uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava, materijalne troškove (uredski materijal, informatička oprema, trošak korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO i slično), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (primjerice trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (primjerice za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično). Tuženiku, nadalje, da nije jasno na koji način bi sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istaknut je i prigovor zastare potraživanja tužitelja, a s obzirom da je naknada naplaćena 2008. g., a u primjeni je petogodišnji zastarni rok koji teče od dana plaćanja koje je izvršeno 29. siječnja 2008. g. Tuženik je osporio i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom dopisa tuženika od 19. veljače 2025. g., Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212178425 od 18. siječnja 2008. g. i prometa po kreditu/specifikacije uplata.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.332,74 EUR s pripadajućim kamatama radi ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212178425 od 18. siječnja 2008. g. kojom je ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Temeljem te odredbe tužitelju je naplaćena naknada za gotovinsku isplatu kredita u iznosu od 17.576,00 kn, a prema potvrdi tuženika od 19. veljače 2025. g. , što među strankama nije bilo sporno.

Tuženik je u postupku tvrdio da se radilo o jasnoj, lako uočljivoj, razumljivoj i potpuno određenoj odredbi koja je, stoga, pravno valjana i kojom su ugovorne stranke suglasno ugovorile plaćanje svih naknada i troškova određenih Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika, pa tako i naknade za gotovinsku isplatu kredita.

U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i 125/07, dalje ZZP), koji je u odredbi čl. 96. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

U odnosu na prigovor tuženika kojim se tužitelju osporava status potrošača, sud je pregledom Ugovora utvrdio da je namjena sredstava bila dovršenje kuće, da je tužitelj nastupao kao fizička osoba, pa je ovaj prigovor ocijenjen paušalnim i potpuno neosnovanim.

Sud je zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 2. Ugovora o namjenskog kreditu od 18. siječnja 2008. g., a kojom ugovornom odredbom je propisano da se plaćaju naknade i troškovi u skladu s Odlukom tuženika o Tarifi naknada za usluge kreditora.

Nadalje, po mišljenju ovog suda, sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a.

Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost na što se ta naknada odnosi ili, drugim riječima da li je imao bilo kakve, primjerice, administrativne troškove, troškove osoblja i slično vezane strogo uz isplatu kreditnih sredstava, niti je objašnjeno koja je korelacija između te naknade i visine odobrenih kreditnih sredstava odnosno na koji je način obračunata naknada za gotovinsku isplatu kredita. Računajući taj omjer sud je utvrdio da se radi o postotku od isplaćenog iznosa kredita i to u visini od 4%.

Treba navesti da je, prema podacima iz potvrde tuženika od 19. veljače 2025. g., pored sporne naknade, tužitelju naplaćena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pa se ne radi o tim troškovima. Regulatorni troškovi koje je nabrojao tuženik u odgovoru na tužbu (troškovi za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično) odnosili bi se, po prirodi stvari, na naknadu za obradu kredita, a ne na naknadu za gotovinsku isplatu kredita.

Ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije u uopće objašnjeno o čemu se radi, stoga nerazumljivoj, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. g. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za gotovinsku isplatu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tužitelj je, osim toga, dostavio promet po kreditu odnosno specifikaciju uplata iz kojeg proizlazi da je nakon odobrenja kredita iznos kredita dana 29. siječnja 2008. g. isplaćen prijenosom na račun tužitelja, odnosno da nije bilo gotovinske isplate nego da je isplata uslijedila uplatom na račun.

Prema ocjeni ovog suda tuženik nije ukazao koji su to objektivni troškovi vezani za navodnu gotovinsku isplatu kredita mogli nastali niti je dostavio transparentan i razumljiv obračun naknade koji je bio dostupan tužitelju kao ugovornoj strani prije i tijekom sklapanja Ugovora. U spornoj odredbi čl. 2. Ugovora samo je općenito navedena obveza potrošača podmiriti sve naknade i troškove, bez da se priložio bilo kakav obračun iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina eventualnih troškova kojima je bio izložen tuženik.

Međutim, i neovisno o činjenici da li je davatelj kredita bio izložen troškovima koje nije obrazložio, sporna ugovorna odredba (čl. 2. Ugovora) je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a.

Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara isplata naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora u odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu trebalo ocijeniti ništetnim. Tužitelj nije zatražio donošenje deklaratorne odluke o ništetnosti ove odredbe, već je postavio zahtjev za isplatu naknade koju je tuženik naplatio osnovom ništetne odredbe Ugovora, pa je sud ništetnost odredbe ocjenjivao kao prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu. Drugim riječima, dio ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora ništav je po samom Zakonu pa utvrđenje ništavosti, samo deklaratornog karaktera, predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Tužitelj je zatražio vraćanje iznosa naknade koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, sadržan u čl. 2. ništetan, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju primljenu naknadu, jer je ta naknada naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud ocijenio ništetnom. Radi se o iznosu od 17.576,00 kn odnosno 2.332,74 EUR koji je iznos, što nije bilo sporno, tužitelju naplaćen 29. siječnja 2008. g. odnosno zajedno s isplatom kredita na račun.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju sud je ustanovio ništetnost dijela odredbe čl. 2. Ugovora temeljem koje je naplaćena sporna naknada odlučujući o prethodnom pitanju prilikom odluke o osnovanosti zahtjeva za isplatu te naknade.

To znači da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na vraćanje naknade koju je tužitelj isplatio temeljem odredbe Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi ocijenio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika.

S obzirom da je prema potvrdi tuženika sporna naknada naplaćena 29. siječnja 2008. g. sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja teče od slijedećeg dana od dana naplate odnosno od 30. siječnja 2008. g. do isplate.

Kamatu je sud odredio pozivom na odredbu čl. 29. st. 2. ZOO-a i u izreci naveo sve stope kamata.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP), a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 19. veljače 2026. g. po 100 bodova (ukupno 200 bodova).

Ukupan broj bodova od 200 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (400,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 69,78 EUR) te tako dobiti iznos od 639,56 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke presude.

Tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

U Splitu, 7. travnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).