REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-3392/2023-64

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda mr. sc. Leonu Širić, na temelju pisanog prijedloga sudske savjetnice Matee Orešković, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, Ul. grada Vukovara 282, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 19. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 7. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, isplatiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, ukupan iznos od 10.080,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 5.427,97 EUR od 9. listopada 2015. godine do isplate

- na iznos od 4.653,01 EUR od 29. lipnja 2017. do isplate

i to sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, da tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.580,22 EUR sa zateznom kamatom od 3. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 8 (osam) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR sa zateznom kamatom od 3. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je osiguranik tužitelja UV **.**.2009. stradao u prometnoj nezgodi u kojoj je zadobio tjelesne ozljede, a da je za nastanak nezgode odgovoran NV koji je upravljalo vozilom reg. oznake [registarska oznaka], a koje vozilo je u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženika. Tužitelj navodi da je NV za prometnu nezgodu pravomoćno proglašen krivim i da je kažnjen. Tužitelj navodi da je zbog te nesreće rješenjem tužitelja broj 769455 od 19. listopada 2010. osiguraniku GV priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a da je uzrok invalidnosti 100%-tna ozljeda na radu kao posljedica prometne nezgode. Ujedno tužitelj navodi da je za prethodno razdoblje naknade štete do zaključno 30. lipnja 2013. pred ovim sudom vođen postupak pod poslovnim brojem P-51/12, a u kojem postupku je utvrđena suodgovornost osiguranika tuženika u omjeru od 70%. Tužitelj navodi da je u razdoblju od 1. srpnja 2013. do 31. prosinca 2013. na ime invalidske mirovine isplatio osiguraniku GV iznos od ukupno 14.174,94 kn, od čega razmjerni iznos iznosi 13.537,07 kn i da tužitelj prema čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. srpnja 2015. ima pravo na naknadu štete u punom iznosu, što iznosi 44.887,31 kn , pa da stoga ukupna šteta koju trpi tužitelj iznosi 58.524,38 kn, ali da obzirom na utvrđenu suodgovornost na strani osiguranika tuženika u omjeru od 70%, tužitelj od tuženika u ovoj pravnoj stvari potražuje iznos od ukupno 40.897,07 kn, a koji iznos za tužitelja predstavlja štetu. Tužitelj navodi da je pozvao tuženika odštetnim zahtjevom od 18. rujna 2015. da mu u mirnom postupku naknadi štetu, ali da je tuženik taj zahtjev o tklonio kao pravno neosnovan. Stoga tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju donese presudu kojom će naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 40.897,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 9. listopada 2015. pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da priznaje činjenicu da se 19. kolovoza 2009. dogodila prometna nezgoda u kojoj je osiguranik tužitelja UV stradao kao putnik u vozilu reg. oznake [registarska oznaka], a koje vozilo je bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Međutim, tuženik u cijelosti osporava svoju odgovornost za naknadu štete, navodeći da je osiguranik tužitelja sam isključivo odgovoran za nastanak štetnih posljedica iz prometne nezgode, jer nije bio vezan sigurnosnim pojasom, a koji propust je uzrok nastanka njegovih ozljeda. Tuženik je nadalje naveo da je šteta za tužitelja nastala kada je svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu (rješenje tužitelja od 19. listopada 2010.) pa se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji u čl. 27. st. 3. koji propisuje da opseg i visina obveze društva za osiguranje (tuženika) za naknadu štete tužitelju predstavlja onu štetu koja se određuje na način da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu pa da bi stoga obveza tuženika postojala samo ako bi postojala razlika između razmjernog iznosa invalidske mirovine i razmjernog iznosa mirovne za slučaj umirovljenja zbog ozljede na radu. Tuženik pojašnjava da je osiguraniku tužitelja GV priznata invalidska mirovina zbog ozljede na radu te da stoga niti ne postoji nikakva razlika u smislu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koju bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju. Tuženik je osporio i pravilnost tužiteljevog obračuna mirovina kao i primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13) navodeći da je taj zakon stupio na snagu 1. siječnja 2014. a to obzirom da tužitelj potražuje naknadu štete osnovom rješenja o invalidskoj mirovini koje je donijeto 19. listopada 2010., dakle prije stupanja na snagu propisa koje predlaže primijeniti tužitelj. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tužitelj se na odgovor na tužbu očitovao podneskom od 6. svibnja 2016. kojim je naveo da je odgovornost osiguranika tuženika utvrđena pravomoćnom kaznenom presudom kojom je parnični sud vezan u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti u smislu čl. 12. Zakona o parničnom postupku pa da je stoga neosnovan tuženikov prigovor isključive odgovornosti osiguranika tužitelja, a da se zbog činjenice nevezanja osiguranika tužitelja sigurnosnim pojasom može govoriti jedino o podijeljenoj odgovornosti, odnosno suodgovornosti, a da je tužitelj upravo omjer od 70% suodgovornosti osiguranika tuženika uzeo u obzir prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari. Ujedno je tužitelj naveo da njegov zahtjev za naknadom štete u ovoj pravnoj stvari nije subrogacijski, nego originarni zahtjev temeljem odredbi posebnog propisa – Zakona o mirovinskom osiguranju, jer tužitelj trpi štetu zbog ozljede nastale izvan rada, a da tužiteljevi obračuni dokazuju da je šteta nastala, odnosno da je mirovina isplaćena, te da takvi obračuni ne bi niti bili sastavljeni da nije bilo isplata mirovina.

4.1. U prethodnom postupku podneskom od 8. kolovoza 2017. tužitelj je naveo da je nastavio s isplatama invalidske mirovine osiguraniku GV pa da je tužitelju isplatom invalidskih mirovina u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 30. travnja 2017. nastala nova šteta u iznosu od 50.083,05 kn, ali da obzirom na suodgovornost osiguranika tuženika u omjeru od 70% (odnosno 30% na strani osiguranika tužitelja), od tuženika potražuje iznos od 35.058,13 kn, za koji iznos je tužitelj povisio tužbeni zahtjev te ga specificirao na način da potražuje od tuženika iznos od ukupno 75.955,20 kn, s time da na iznos od 40.897,07 kn zakonske zatezne kamate potražuje od 9. listopada 2015, dok na iznos od 35.058,13 kn zakonske zatezne kamate potražuje od 29. lipnja 2017.

4.2. Tužitelj je tijekom ponovljenog postupka konačno odredio tužbeni zahtjev odnosno specificirao ga u eure na ročištu koje je održano 19. veljače 2026.

5. U ovom predmetu Trgovački sud u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu donio je 25. siječnja 2019. presudu poslovni broj P-3105/2015, koju presudu je potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-1379/2019 od 30. rujna 2021. Tuženik je potom 29. prosinca 2021. podnio prijedlog za dopuštenje revizije temeljem kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revd -3769/2022-2 od 30. studenog 2022. dopustio reviziju koju je potom tuženik podnio 15. ožujka 2023. Povodom tuženikove revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje broj Rev-704/2023-2 od 17. listopada 2023. kojim je revizija tuženika prihvaćena te je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 1379/2019-3 od 30. rujna 2021. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu poslovni broj P-3105/2015 od 25. siječnja 2019. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Vrhovni sud Republike Hrvatske se prilikom donošenja navedene odluke pozvao na pravna shvaćanja sadržana u brojnim odlukama tog suda (primjerice broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022.), prema kojima su za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine. Slijedom toga su prethodne donesene odluke prema stajalištu Vrhovnog suda odstupale od prakse revizijskog suda prilikom odlučivanja o visini štete jer nastanak štete nije utvrđen niti je šteta obračunata primjenom odredaba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje u tekstu: ZOOP).

7. Tijekom ponovljenog postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to u: zapisnik o očevidu (list 4-5 spisa), presliku presude Općinskog suda u Sisku posl.br. K-494/10 (list 6-7 spisa), rješenje tužitelja od 19. listopada 2010. i priložene nalaze i mišljenje tužitelja (list 8-11 spisa), presliku prijave o ozljedi na radu na (list 12-13 spisa), presliku presude ovoga suda posl.br. P-51/12 na (list 14-17 spisa), presliku nalaza i mišljenja sudskog vještaka za promet izrađenog za potrebe postupka posl.br. P-51/12 (list 18-21 spisa), presliku nalaza i mišljenja sudskog vještaka za sudsku medicinu izrađenog za potrebe postupka posl.br. P-51/12 (list 22-23 spisa), izračun razmjernog iznosa invalidske mirovine (list 24 spisa), izvod u obračune mirovina (list 25-26 spisa), ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 27-36 spisa), odštetni zahtjev sa preslikom povratnice (list 37-38 spisa), dopis tuženika (list 39 spisa), zapisnik sa ročišta u postupku posl.br. P-51/12 (list 46-49 spisa), presliku nalaza i mišljenja dr. DV izrađenog za potrebe postupka posl.br. P-1811/10 koji se vodio pred Općinskim sudom (list 50-52 spisa), obračun mirovine (list 108 spisa), izvod iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 109-118 spisa), dopis tužitelja sa preslikom povratnice (list 119-120 spisa), dopis tuženika (list 121 spisa), presliku presudu Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 3001/15 (list 131-133 spisa).

8. Tijekom ponovljenog postupka, na ročištu održanom 19. veljače 2026., tuženik je povukao dokazni prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja.

9. Sukladno čl. 8. ZPP-a, temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

10. Predmet spora je potraživanje tužitelja na ime naknade štete nastale tužitelju isplatama invalidske mirovine osiguraniku tužitelja GV u razdoblju od 1. srpnja 2013. do 31. prosinca 2013. u razmjernom iznosu invalidske mirovine, a od 1. siječnja 2014. do 30. travnja 2017. u punom iznosu invalidske mirovine, što ukupno iznosi 10.080,980 EUR

11. Tužitelj je osiguraniku FV, priznao pravo na invalidsku mirovinu počevši od 18. svibnja 2010. rješenjem od 19. listopada 2010. (list 8. spisa).

12. Između stranaka nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja niti je sporna pasivna legitimacija tuženika, ali tuženik ističe da je do predmetne štete došlo zbog propusta na strani osiguranika tužitelja FV koji tom prilikom nije koristio sigurnosni pojas. Dakle, između stranaka nije sporno da se dana 19. kolovoza 2009. dogodila prometna nezgoda u kojoj je UV stradao kao putnik u vozilu i koji je zadobio tjelesne ozljede, a nije bio vezan sigurnosnim pojasom. Sporna je visina štete te s time u vezi sporna je primjena materijalnog prava jer tuženik smatra kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti čl. 27. ZOOP-a imajući u vidu njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Naime, tuženik tvrdi da njegova obveza postoji samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem i one koja bi osiguraniku bila utvrđena u slučaju da je umirovljen zbog povrede na radu i to samo u visini te razlike, a obzirom da je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja GV priznata invalidska mirovina zbog povrede na radu, ističe da definitivno ne postoji nikakva razlika, a niti u smislu čl. 27. ZOOP-a postoji šteta koju bi tuženik bio dužan platiti tužitelju.

13. Iz ranije citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-704/2023 od 17. listopada 2023. razvidno da je prema pravnom shvaćanju tog suda sadržanom u brojnim odlukama, primjerice broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev 5292/2019- 2 od 16. lipnja 2020., Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022., za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

14. Valja naglasiti i da je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 9. lipnja 2022. izmijenjeno dotadašnje pravno shvaćanje na način da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji, primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'' broj 151/05, 36/09, 75/09,76/13 i 152/14, dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

15. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je ZOOP kao lex specialis stupio na snagu 1. siječnja 2006., kao i imajući u vidu da tužitelj potražuje naknadu štete za koju tvrdi da mu je nastala isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1. srpnja 2013. do 31. prosinca 2013. godine u iznosu od 5.427,97 EUR, a od 1. siječnja 2014. do 30. travnja 2017. godine u iznosu od 4.653,01 EUR, što ukupno iznosi 10.080,980 EUR, u konkretnom postupku mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

16. Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. navedenog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (čl. 27. st. 2. ZOOP-a). Odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP- a propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

17. Dakle, u smislu gore navedene odredbe tuženikova obveza postoji ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

18. S obzirom da je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog predmetne ozljede na radu, a što je razvidno iz rješenja tužitelja (list 8. spisa), te nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti na listovima (list 9.-11. spisa), ne postoji tuženikova obveza na naknadu štete jer da bi takva obveza u smislu ranije citirane odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a postojala, invalidska mirovina koju osiguranik prima mora biti veća od mirovine u slučaju ozljede na radu te b i u tom slučaju šteta predstavljala razliku između razmjerne mirovine za slučaj ozljede izvan rada i razmjerne mirovine u slučaju povrede na radu. U konkretnom slučaju takva razlika ne postoji jer je tužitelj svom osiguraniku i isplaćivao invalidsku mirovinu zbog predmetne ozljede na radu, odnosno u konkretnom slučaju tužiteljevom osiguraniku je isplaćivana invalidska mirovina upravo zbog ozljede na radu pa tužitelju šteta nije niti nastala jer nema razlike između mirovine koja mu je utvrđena rješenjem tuži telja i mirovine koja bi mu bila utvrđena u slučaju ozljede na radu s obzirom da mu je upravo i isplaćivana mirovina u slučaju priznate mu ozljede na radu.

19. Slijedom navedenog tužitelj nije dokazao postojanje štete, odnosno nije dokazao pretpostavke propisane odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP -a jer nije dokazao da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu pa stoga ne postoji tuženikova obveza naknaditi tužitelju razmjerni iznos mirovine slijedom čega je temeljem navedene odredbe ZOOP-a i odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Imajući u vidu gore navedeno utvrđenje, sud nije u ponovljenom postupku ulazio u ocjenu ostalih spornih okolnosti.

21. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. stavak 1. i 2. ZPP-a, dok je visina troškova odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP), Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 3/19, 92/21, 37/23, dalje: Uredba o tarifi) i troškovniku tuženika za naknadu troška postupka (list 100-101 spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

22. Tuženiku je priznat zahtjev za naknadu troška za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, troška sastava podneska od 22. travnja 2016. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR, troška zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 17. svibnja 2018. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, troška sastava podneska od 06. prosinca 2018. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50 ,00 EUR, troška sastava žalbe od 01. veljače 2019. (Tbr. 10.1. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 62,50 EUR , troška sastava podneska od 06. studenog 2020. (Tbr. 8.4 Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 12,50 EUR, troška sastava prijedloga za dopuštenje revizije od 29. prosinca 2021.(Tbr. 10.5. Tarife) u iznosu od 300,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 75,00 EUR, troška sastava revizije (Tbr. 10.5. Tarife) u zatraženom iznosu od 300,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 75,00 EUR, troška zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 19. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 291,99 EUR, troška sudske pristojbe na reviziju u zatraženom iznosu od 100,73 EUR, odnosno ukupno je tuženiku priznat trošak u iznosu od 2.580,22 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

23. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

24. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak sastava podneska od 22. travnja 2016. iz razloga što se prema sadržaju istog radi o podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.4. Tarife pri čemu se napominje da tuženik podneskom dostavlja sudsku praksu, odnosno istim podneskom ne navodi nove činjenične tvrdnje, stoga sud smatra kako se ne radi o obrazloženom podnesku iz točke Tbr. 8.1. Tarife. Nadalje, tuženikov zahtjev odbijen je i u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 07. veljače 2018. kao nepotreban budući da u navedenom podnesku tuženik ističe kako neće moći prisustvovati ročištu koje se trebalo održati 8. veljače 2018., a koje ročište je bilo odgođeno, te je sud mišljenja da je navode iz navedenog podneska tuženik mogao istaknuti na pripremnom ročištu koje je održano 17. svibnja 2018. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak sastava podneska od 06. studenog 2020. iz razloga što se prema sadržaju istog radi o podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.4. Tarife pri čemu se napominje da tuženik podneskom dostavlja odluku Vrhovnog suda, stoga sud smatra kako se ne radi o obrazloženom podnesku iz točke Tbr. 8.1. Tarife . Stoga je tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen za ukupni iznos od 500,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 7. travnja 2026.

Sudac:

Mr. sc. Leon Širić

Nacrt odluke izradila

sudska savjetnica:

Matea Orešković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ove presude. Žalba se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske putem ovog suda u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će rješenjem sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda bez održavanja ročišta (članak 358. stavak 1. ZPP-a).