Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-355/2018-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja KJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici - supruzi VJ, dipl.iur., i punomoćnici Antoneli Sesar, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Sveučilišta u Rijeci, Pomorskog fakulteta, [adresa], OIB: 76722145702, zastupanog po punomoćnici dr. sc. Sonji Vizjak, odvjetnici u Kostreni, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljevih punomoćnica VJ i Maje Gašić, odvjetnice u [adresa] te tuženikove punomoćnice dr. sc. Sonje Vizjak, odvjetnice u Kostreni, 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev sa sadržajem:

« I Nalaže se tuženiku SVEUČILIŠTE U RIJECI, POMORSKI FAKULTET, [adresa], OIB: 7672214570 da tužitelju KJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade imovinske štete isplati iznos od 1.758,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

• na iznos od 44,53 EUR od dana 15.04.2015. godine • na iznos od 103,09 EUR od dana 14.05.2015. godine • na iznos od 136,60 EUR od dana 16.06.2015. godine • na iznos od 123,70 EUR od dana 15.07.2015. godine • na iznos od 0,85 EUR od dana 14.08.2015. godine • na iznos od 716,70 EUR od dana 30.09.2015. godine • na iznos od 14,96 EUR od dana 15.10.2015. godine • na iznos od 13,05 EUR od dana 15.12.2015. godine • na iznos od 23,15 EUR od dana 14.12.2016. godine • na iznos od 165,90 EUR od dana 24.12.2016. godine • na iznos od 165,90 EUR od dana 15.07.2017. godine • na iznos od 84,19 EUR od dana 14.12.2017. godine

• na iznos od 165,90 EUR od dana 21.12.2017. godine

pa do isplate po stopi sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku SVEUČILIŠTE U RIJECI, POMORSKI FAKULTET, [adresa], OIB: 7672214570 da tužitelju KJ, [adresa],. OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 5.000,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 10. srpnja 2018. godine pa do isplate po stopi sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku SVEUČILIŠTE U RIJECI, POMORSKI FAKULTET, [adresa], OIB: 7672214570 da tužitelju KJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznos od 2.450,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja pa do isplate po stopi sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. «

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 2.250,00 eura sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (7. travnja 2026.) pa do isplate, u roku 8 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 2.250,00 eura, a do zatraženih 2.478,08 eura) tuženikov zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u predmetnoj tužbi od 10. srpnja 2018., u bitnom, navodi da je u radnom odnosu kod tuženika, da je tuženik isplatitelj plaća, naknada plaća i drugih novčanih primitaka iz radnog odnosa koji su određeni kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, da se prema Zakonu o radu pod pojmom regres, božićnica i dr, smatraju druga materijalna prava iz radnog odnosa različita od plače, da je odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. godine (TKU) ugovoreno da zaposlenici imaju pravo na isplatu plaće (redovan rad, dodaci na plaću i dr.), te pravo a isplatu novčanih primitaka na ime regresa, božićnice, jubilarne nagrade i dr. Nadalje, da su stalna novčana primanja (uključujući i plaću) zbog prirode isplata koje mogu biti u različitim razdobljima (tjedno, mjesečno, godišnje ili u nekim drugim razdobljima), ona novčana primanja koja se višekratno periodično isplaćuju, bez obzira da li se isplaćuju s naslova obavljenog rada u radnom odnosu ili s neke druge osnove (npr. regres, božićnica, jubilarna nagrada i dr.), da je odredbom TKU-a propisano da je poslodavac dužan na zahtjev zaposlenika uplatiti obustavu kredita i dr., da obustavu kredita poslodavac vrši na temelju ovjerovljenih isprava iz članka 202. Ovršnog zakona kojima da je zaposlenik-dužnik dao suglasnost za zapljenu plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja (osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe), a takve isprave imaju učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Tvrdi da je tuženik u razdoblju od 2012. do 2014. zaprimio od vjerovnika

- banaka (ovrhovoditelja) tri solemnizirane izjave o suglasnosti (čl. 202. Ovršnog zakon kojima je tužitelj dao suglasnost za zapljenu dijela plaće, odnosno drugog novčanog stalnog primanja te uplatu zaplijenjenog dijela plaće vjerovnicima (ovrhovoditeljima) izravno na njihov račun i to; 16.11.2012. Izjavu o suglasnosti vjerovniku Kreditna unija Dukat, temeljem koje tuženik bio dužan određeni (mjesečna rata 1.043 kn do 1.500 kn prema tečaju eura) zaplijenjeni iznos izravno uplatiti na žiro račun vjerovnika-ovrhovoditelja broj 23920071100070268, s pozivom na broj kredita 2100019946; zatim 3.1.2013. Izjavu o suglasnosti vjerovniku Hrvatska poštanska banka, temeljem koje je tuženik bio dužan određeni (mjesečna rata oko 2.000kn) zaplijenjeni iznos izravno uplatiti na račun vjerovnika- ovrhovoditelja broj 2390001-1070000029 s pozivom na broj kredita 00-9913719310; te 20.1.2014. Izjavu o suglasnosti vjerovniku Erste banka, temeljem koje je tuženik bio dužan određeni (mjesečna rata oko 1850kn) zaplijenjeni iznos izravno uplatiti na račun vjerovnika- ovrhovoditelja broj [broj bankovnog računa] s pozivom na broj kredita 85 162400055-5109710638. Tužitelj tvrdi da je sukladno zaprimljenim Izjavama o suglasnosti, tuženik da je imao obavezu i odgovornost provoditi ovrhu na njegovoj plaći sukladno odredbama Ovršnog zakona, tj. bio je dužan plijeniti 1/3 plaće i drugih primanja te prema prednosnom redu isplatiti ovršene novčane iznose za koje je određena ovrha izravno na račune ovrhovoditelja banaka, dok je od ovrhe bio izuzet iznos od 2/3 prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, koji da mu je tuženik isplaćivao na njegov tekući račun u Hrvatskoj poštanskoj banci [broj bankovnog računa]. Dalje, da mu je zbog ovrhe na novčanim sredstvima, koju sukladno odredbama Ovršnog zakona provodi Financijska agencija (u daljnjem tekstu FINA), u travnju 2015. blokiran tekući račun [broj bankovnog računa] na koji da je primao neovršeni dio plaće, tj. iznos izuzet od ovrhe na plaći, koju je provodio tuženik kao isplatitelj plaće. Ukazuje da je stoga temeljem članka 212. Ovršnog zakona, zbog ovrhe na plaći i ovrhe na svim novčanim sredstvima, otvorio 14.4.2015. poseban račun broj [broj bankovnog računa]- zaštićeni račun za uplatu primanja i naknada iz članka 172. Ovršnog zakona ili iznosa izuzetih od ovrhe iz članka 173. Ovršnog zakona te da je o tome FINA obavijestila tuženika kako bi se sva novčana sredstva zakonom izuzeta od ovrhe na plaći uplaćivala na taj zaštićeni račun, a nakon provedene ovrhe na plaći, da je na taj način zaštitio banke - ovrhovoditelje da se rate kredita namiruju izravno iz plaće i drugih novčanih primanja, a on da bi bio oslobođen nepotrebnih troškova koje Fina zaračunava prilikom prijenosa ovršenih sredstava ovrhovoditeljima. Tužitelj ističe da tuženi, nakon primitka obavijesti o otvaranju posebnog računa, uplaćuje zaštićeni dio primanja na posebni račun tužitelja HRI423960013505866448, ali ne provodi ovrhu na plaći u cijelosti prema zaprimljenim Izjavama o suglasnosti izravno na račune ovrhovoditelja-banaka, već nezakonito i neovlašteno, ne vodeći računa o prednosnom redu, nastavlja uplaćivati u razdoblju od travnja 2015. do prosinca 2017. dio plaće i drugih primanja na njegov blokirani tekući račun [broj bankovnog računa] tako da je u travnju 2015. uplatio je na blokirani račun iznos od 773,97 kuna, u svibnju 2015. iznos od 1.029,18 kuna, u lipnju iznos od 2.182,05 kuna, u srpnju 2015. iznos od 6,41 kuna, u rujnu 2015. iznos od 112,75 kuna, u studenom 2015. iznos od 1.348,31 kuna, u studenom 2016. iznos od 174,46 kuna, u prosincu 2016. iznos od 1.250,00 kuna, u lipnju 2016. iznos od 1.250,00 kuna, u studenom 2017. iznos od 634,31 kuna i u prosincu 2017. iznos od 1.250,00 kuna. Prema tome, da se radi o znatnim iznosima plaća i drugih stalnih novčanih primanja, u ukupnom iznosu od 15.298,69 kuna, da je takvim postupanjem tuženik onemogućio ovrhovoditelje HPB i Erste banku da se izravne naplate mjesečnom ratom iz plaće i drugih novčanih primanja sukladno privatnim ispravama dostavljenim tuženiku radi provedbe ovrhe na plaći i prednosnom redu, ali da je onemogućio i njega da iz raspoloživih sredstava izuzetih od ovrhe podmiri dospjela dugovanja rečenih ovrhovoditelja, da su mu na svaki pojedinačni neuplaćeni iznos mjesečne rate kredita, vjerovnici-banke obračunavali zatezne kamate, koje da su mu se najprije naplaćivale kod uplate nepodmirenog duga, da mu je na taj način tuženik prouzročio stvarnu štetu od najmanje 5.000,00 kn), da je FINA kod pljenidbe nepravilno uplaćenih iznosa na blokirani tekući račun, obračunavala i naplaćivala svoje naknade, koje su iznosile oko oko 300,00 kn po svakoj uplaćenoj stavci ovršenoj stavci (ukupno oko 3.500,00 kn). Tužitelj navodi da tuženik, kao ovršenikov dužnik, odgovara za svu eventualnu materijalnu i nematerijalnu (neplaćene rate kredita, zatezne kamate na dospjele neuplaćene raspoložive iznose plaće i drugih novčanih primanja, troškove koje naplaćuje Fina pri provođenju ovrhe na novčanim sredstvima, zatezne kamate na naplaćene troškove Fine, naknadu za nanesene psihičke boli i dr.), koja mu je nastala kao ovršeniku zbog nezakonitog ili nepravilnog postupanja prilikom provedbe ovrhe na plaći, a prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, da je u više navrata usmeno i pismeno upozoravao tuženika na nepravilnu provedbu ovrhe na plaći jer je od ovrhovoditelja-banaka dobivao Opomene radi neplaćanja rata kredita, da je od tuženika tražio pismenim zahtjevima da mu se neoporezivi primici isplate u gotovini na blagajni, kako bi podmirio dospjele rate kredita HPB ili Erste banci, da je o nepravilnom postupanju tuženika po privatnim ispravama obavijestio pismeno banke, da se tuženik u potpunosti oglušio na sve zahtjeve tužitelja u razdoblju od 2015. do 2017., čime mu je prouzročio veliku materijalnu štetu, dodatne nepotrebne troškove i veliku nematerijalnu štetu za pretrpljene psihičke boli, da je tuženik imao ,,namjeru“ vršiti psihički pritisak na njega uskratom na materijalnoj osnovi, da protiv tuženika vodi više parničnih postupaka kojim potražuje veća novčana sredstva temeljem prava iz radnog odnosa, da je protiv tuženika pokrenuo prekršajni postupak, pa su tuženik i tajnik SJ platili 17. lipnja 2015. veće novčane kazne po pravomoćnoj presudi Prekršajnog suda u Rijeci G-1615/13, zbog počinjenih prekršaja netočnog vođenja evidencije o radnom vremenu za tužitelja, da mu je tuženik svojom voljom božićnicu i regres za 2014. isplatio u gotovini bez njegovog pismenog zahtjeva, a postojala je aplikativna mogućnost obustava kredita kod obračuna i isplata plaća. Predlaže da se naloži tuženiku da mu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete-psihičke boli isplati ukupni iznos od 30.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 10. srpnja 2018.

2. U odgovoru na tužbu od 3. listopada 2018. (str. 63. i dr.), u bitnom, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja zbog nedostatka pravne osnove za podnošenje tužbe, a sve vezano za eventualnu naknadu štete zbog načina provođenja ovrhe budući da je za istu aktivno legitimiran samo ovrhovoditelj (u ovome slučaju to su Banke, a ne ovršenik), da ovrhu i naknadu štete u istoj uređuju odredbe Ovršnog zakona (a ne Zakona o radu kako pogrešno smatra tužitelj), da postupak ovrhe na plaći a time i posljedičnu odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih obroka regulira čl. 201. Ovršnog zakona, da je tužitelju (ovršeniku) plaća isplaćena te da on nema nikakvo drugo potraživanje prema poslodavcu (niti može imati budući da mu je plaća isplaćena te su time podmireni njegovi vjerovnici kojima dugovanje ionako mora platiti, redoslijed naplate vjerovnika nije nešto što njemu kao ovršeniku nanosi štetu, već da može nanijeti štetu samo pojedinom vjerovniku (ovrhovoditelju), da se ne može se primijeniti čl. 111 Zakona o radu budući da radnik nije pretrpio nikakvu štetu na radu niti u svezi rada, da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik da je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Poslodavac da je radniku isplatio plaću u cijelosti što je vidljivo iz obračunskih lista u privitku pa je poslodavac ispunio obvezu iz radnog odnosa koja je odnosi na isplatu plaće. Tvrdi dalje da nije odgovoran za dugovanja tužitelja koje očito ne može plaćati, a što da je dovelo do blokade računa, da je obveza tuženika da tužitelju isplati plaću, a što da je i napravio, da nije kriv što je tužiteljev račun blokiran, već da je to isključivo tužiteljeva odgovornost, da isplatom dijela plaće na račun tužitelj nije oštećen niti mu je nastala šteta iz razloga jer su uplatom dijela plaće na račun također namireni njegovi dužnici, a ne dužnici nekoga trećega, da tužbom tužitelj u osnovi potražuje dvije plaće iz istog mjeseca (prva koja mu je isplaćena, a druga ovom tužbom samo što ju naziva naknadom štete), da tužitelj nije pretrpio nikakvu materijalnu štetu budući da mu je plaća isplaćena u cijelosti, a sam da je doveo do situacije da ima blokirani račun te sredstvima ne može raspolagati kako bi želio, da bi tuženik imao štetu na radu ili u svezi s radom da mu plaća nije isplaćena ili da se je ozlijedio i sl., a svakako ne u slučaju kada mu je plaća u cijelosti isplaćena, da u odnosu na način isplate plaće tužitelj nije stavljao prigovor do 11. mjeseca 2015., slijedom navedenog da se suglasio s navedenim načinom isplate, da su prigodne nagrade u 2015. tužitelju isplaćena u gotovini (regres i božićnica) po njegovom traženju pa ne može za isplatu istih opet teretiti poslodavca, da se jubilarne nagrade isplaćuju iz riznice preko COP-a te da su se kao takve mogle isplatiti samo na tekući račun, da božićnica, regres i dr. ne predstavljaju plaću niti stalno novčano primanje budući da se isplaćuju periodično slijedom čega niti nema osnove da se isplaćuju nigdje osim na račun radnika. Predlaže da se odbije tužba i tužbeni zahtjev. Zahtijeva parnični trošak.

3. Tužitelj je u tužbi postavio tužbeni zahtjev (po dvije osnove – materijalna i nematerijalna štete) zajedno u iznosu od 30.000,00 kuna. Podneskom od 2. studenog 2018. (str. 80 spisa) precizirao je da se na materijalnu štetu od postavljenog tužbenog zahtjeva odnosi svota od 13.249,73 kune po pojedinačnim mjesečnim iznosima navedenim na tom mjestu podneska. Potom je tužitelj podneskom od 21. lipnja 2021. postavio novčano neodređeni zahtjev (str. 167), da bi konačno tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao postavio u podnesku od 18. rujna 2025. (str. 212 i 213 spisa).

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju u spisu, te su s tim u vezi sve isprave i pročitane. Saslušana je svjedokinja KJS na ročištu 14.10.2019. (str. 117 i 118 spisa), svjedok SJ (str. 199 i 200) i svjedokinja VJS (str. 201 spisa), oboje na ročištu 6.2.2025, te svjedokinja AJ na ročištu 15.12.2025. (str. 244 spisa). Ostali po tužitelju predloženi dokazi tijekom glavne rasprave (druga faza postupka) nisu bili provedeni iz razloga koji će biti prezentirani dalje u obrazloženju.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi naknade imovinske i neimovinske štete.

6. U smislu primjene sadržaja pravne norme iz odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; nadalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Odredbom članka 202. stavci 1., 2. i 3. Ovršnog zakona («Narodne novine» broj 112/12 i 25/13; nadalje u tekstu: OZ) regulirano je (1) da dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća, odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe. Suglasnost kojom se dopušta pljenidba plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja za iznos koji je izuzet od ovrhe, ne proizvodi pravne učinke. (2) Isprava iz stavka 1. ovoga članka izdaje se u jednom primjerku, ima značenje pravnog posla iz članka 77. stavka 1. ovoga Zakona, te pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. (3) Ispravu iz stavka 1. ovoga članka s učincima dostave rješenja o ovrsi poslodavcu dostavlja vjerovnik, putem davatelja poštanskih usluga preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika. Nadalje, člankom 204. stavkom 1. OZ-a određeno je da rješenjem o ovrsi na novčanoj tražbini po računu nalaže se Agenciji da banci izda nalog da iznos za koji je ovrha određena prenese sa svih ovršenikovih računa koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem na račun koji je određen u rješenju o ovrsi. Osim toga, člankom 212. OZ-a propisano je da (1) u slučaju iz članka 204. stavka 1. ovoga Zakona, ako se ovršeniku uplaćuju primanja i naknade iz članka 172. ili iznosi koji su izuzeti od ovrhe iz članka 173. ovoga Zakona, ovršenik je o tome dužan obavijestiti Agenciju. (2) Po primitku obavijesti iz stavka 1. ovoga članka, Agencija je bez odgode dužna uplatiteljima iz obavijesti dostaviti podatke iz te obavijesti i podatak o vrsti tražbine za koju je ovrha određena, radi uskrate uplata iz stavka 1. ovoga članka. Uplatitelji su dužni odmah uskratiti uplatu primanja i naknada iz članka 172. ili iznosa koji su izuzeti od ovrhe iz članka 173. ovoga Zakona. (3) Ako se primanja i naknade iz članka 172. ili iznosi koji su izuzeti od ovrhe iz članka 173. ovoga Zakona uplaćuju ovršeniku putem banke, banka je dužna po nalogu Agencije ovršeniku otvoriti poseban račun. O otvaranju posebnog računa banka je bez odgode dužna obavijestiti Agenciju, a Agencija uplatitelje iz stavka 2. ovoga članka koji su dužni izvršiti uplatu na poseban račun. Banka ne naplaćuje naknadu za otvaranje, vođenje i zatvaranje posebnog računa. (4) Uplatitelj primanja i naknada iz članka 172. ovoga Zakona ili iznosa koji su izuzeti od ovrhe iz članka 173. ovoga Zakona, odnosno banka, dužni su na zahtjev suda dostaviti podatke o uplatama, odnosno podatke o uplatama i stanju na posebnom računu iz stavka 3. ovoga članka. Također, člankom 201. stavci 1. i 3. OZ-a normirano je da ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi. (3) Na temelju pravomoćnog rješenja iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku.

8. Tuženik je prigovorio nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja uz tvrdnju da za sve vezano uz eventualnu naknadu štete zbog načina provođenja ovrhe legitimiran samo ovrhovoditelj (konkretno Banke), da ovrhu i naknadu štete uređuje OZ, a ne Zakon o radu (čl. 111. - Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku na radu ili u vezi s radom). Takav prigovor nije osnovan. Naime, čl. 201. OZ-a regulira segment moguće štete koja je posljedica propusta poslodavca prilikom provedbe ovrhe u korist ovrhovoditelja temeljem rješenja o ovrsi po kojem je radnik ovršenik i ne tiče se odnosa poslodavca i radnika. Međutim, u ovom sporu ne radi se o takvoj pravnoj situaciji. Poslodavac može biti odgovoran prema radniku vezano uz pravilnu isplatu plaća / primanja (dakle, ne samo da mu ih isplaćuje pravovremeno, nego da to napravi sukladno relevantnim odredbama OZ-a, sve u okolnostima postojanja Izjava o suglasnosti – čl. 202. OZ-a, a potom pokretanja ovrhe protiv istog radnika na njegovim novčanim primanjima) i po osnovi općih pravila o odgovornosti. Tako je člankom 1061. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11; nadalje u tekstu: ZOO) propisano da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika. Obzirom da poslodavčev zaposlenik nije u radno-pravnom odnosu s radnikom koji tvrdi da mu je poslodavac prouzročio štete uplatama na blokirani račun preostalog dijela primanja (iznosa preostalog nakon uplata na zaštićeni račun), umjesto pravilno vjerovniku iz Izjave o suglasnosti, u smislu članka 1061. stavka 1. OZ-a taj je radnik treća osoba, dakle u primjenu dolazi citirana pravna norma (ne odredbe Zakona o radu – čl. 111.), te je predmetni tužitelj aktivno legitimiran u odnosu na tuženika u ovom sporu po navedenoj pravnoj osnovi. U čemu se sastoji šteta na strani tužitelja biti će argumentirano dalje u obrazloženju.

9. U iskaz svjedokinja KJS, u bitnom, navodi da je kod tuženika počela raditi od 1. lipnja 2015. na obračunu plaća, da je tužitelj tada imao ovrhe, da kod tuženika imaju obračun plaće na dva načina tj. kroz dva sistema i to centralni obračun plaća (COP) preko kojeg da se obračunava osnovna plaća te drugi sistem koji ide preko njihovog sistema obračuna gdje da se još dodatno obračunavaju stimulacije o čemu odlučuje dekan. Nadalje, nakon što se obračuna bruto plaća i utvrdi neto plaća, dio neto plaće koji je zaštićen da ide na zaštićeni račun, a preostali dio neto plaće služi za namirenje vjerovnika i isto se vršilo temeljem redoslijeda kako su pristigle izjave tako da bi najčešće se namirio onaj vjerovnik koji je bio prvi u redu, za drugi obično ne bi više ostalo, sve ovisi koliki je neto jer je različit od mjeseca do mjeseca, da je kod tužitelja prvo bila Kreditna unija Dukat, HPB, pa Erste, a sada da nema više Kreditne unije Dukat. Svjedokinja da nije dobila nikakvu informaciju da ne bi bilo u redu s isplatama sve dok joj nije došla gospođa KJ par mjeseci nakon što je počela raditi i rekla joj da ostatak novca ne bi trebalo uplaćivati na tekući nego na Erste. Svjedokinja je pojasnila da joj je u početku bilo teško pratiti obadva programa pa je par mjeseci umjesto preostalog neta koji je trebala isplatiti daljnjem vjerovniku Erste isti uplatila na tekući račun, a gdje da je tužitelj imao ovrhe od Fine pa je taj iznos umjesto vjerovniku Erste otišao nekom drugom, da nakon što ju je gospođa KJ upozorila da je to ispravila i to da se više nije dešavalo. Što se tiče isplate materijalnih prava božićnice, regresa, jubilarne naknade tuženikov tajnik da je zatražio mišljenje i oni su dobili uputu Ministarstva financija kako postupati kod isplata materijalnih prava radnicima koji imaju zaštićene račune, da je uputa bila da se ne radi o zaštićenim primanjima i da se isplata može izvršiti jedino na tekući račun, da aplikacija u COP-u za ta materijalna prava ne daje mogućnost isplate u gotovini, a niti mogućnost obustave, da je samo isplata na tekući račun moguća pa iz tog razloga ta materijalna prava nisu ušla u obustave po izjavama, da su oni postupali po tada važeći uputi ministarstva financija iako su se te Upute mijenjale, da sada rade tako da traže iznose tih materijalnih prava u gotovini od Ministarstva i onda to proslijede ovrhovoditelju iz izjave o namirenju po redoslijedu namirenja, da to sada rade jer se otvorila mogućnost isplate tih materijalnih prava u gotovini jer da se promijenila uputa Ministarstva ili se doznalo da se može drukčije, da kada se prešlo na COP (2014.) Ministarstvo više nije tuženiku uplaćivalo sredstva za božićnice, regres i jubilarne naknade nego se isplata vršila s računa Ministarstva kroz COP kao i plaća pa više nije bila moguća isplata u gotovini iako je tužitelj tražio tako sukladno praksi od ranije.

10. Svjedok SJ ističe da je radio kod tuženika kao tajnik od 2010. kontinuirano do 1.10.2017., da bi od djelatnika računovodstva dobio podatak u slučaju kada bi koji od radnika bio „pod ovrhom“ odnosno kada bi mu se ustezala plaća, da je doznao da se i radniku KJ ustežu novčani iznos, da je tu općenitu informaciju dobio od djelatnika računovodstva, ali da nije dobio nikakve detalje u smislu za koje razdoblje i za koje iznose, da su se zaposlenicima nad čijim plaćama se provodila ovrha plaće isplaćivale sukladno Zakonu, te pretpostavlja da onima koji su imali zaštićeni račun se na taj račun plaćalo, a sve te poslove su obavljale djelatnice računovodstva. Uz to, da je tužitelj zahtijevao da mu se na ruke isplati neko materijalno pravo iz radnog odnosa različito od plaće, da mu tako nije bilo isplaćeno nego na račun na koji mu se isplaćivala plaća, da je poslovna politika fakulteta bila da isplata ide na račune, ne na ruke radniku, da je naloge za isplatu neoporezivih i oporezivih (plaće i ostalih materijalnih prava iz radnog odnosa) potpisao netko iz Uprave.

11. Svjedokinja VJS iskazuje da je od 2014. do 30.9.2017. radila kod tuženika na radnom mjestu voditelj računovodstva, da je tužitelj tražio da mu se neki neoporezivi iznosi isplate na ruke, da se ne sjeća na koji način su se neoporezivi iznosi isplaćivali zaposlenicima tuženika koji su imali plaću pod ovrhom u razdoblju od travnja 2015. do rujna 2017., da su sve isplate išle radnicima na tekući račun, da se ne sjeća je li tužitelj imao zaštićeni račun, da je posredno doznala od drugih kolegica da je KJ tražio da mu se neoporezivi iznos plati na ruke.

12. Svjedokinja AJ navodi da je u razdoblju 2015. do 2017. radila kao zaposlenica Pomorskog fakulteta u Rijeci na radnom mjestu pomoćnice tajnika, da je KJ bio domar fakulteta. Tvrdi da nije imala nikakvu ulogu u proceduri isplata plaće zaposlenicima tuženika, pa tako niti KJ, da joj je poznato po pričama u tajništvu i računovodstvu fakulteta da je KJ imao otvoreni zaštićeni račun, da joj je poznata procedura u slučaju kada bi vjerovnici zahtijevali ovrhe od tuženikovih zaposlenika da bi dokumentacija dolazila u tajništvo, a iz tajništva bi bila poslana u računovodstvo, da se tako postupalo u svakoj situaciji u odnosu na svakog zaposlenika.

13. Analizom činjeničnog stanja slijedi utvrđenim da je tuženik temeljem solemniziranih Izjava o suglasnosti za zapljenu dijela plaće i drugog stalnog novčanog primanja (u korist vjerovnika i to; Kreditne unije Dukat / str. 16 – 18 spisa/ od 16.11.2012., zatim HPB d.d. / str. 19-20 spisa / od 3.1.2013. i Erste & Steiermärkische bank d.d. / str. 21 – 22 spisa/ od 20.1.2014.), dao suglasnost za zapljenu novčanih iznosa te uplatu tim vjerovnicima izravno na njihove račune. Nakon toga, 14. travnja 2015. FINA-a sastavlja obavijest (str. 5. spisa) o otvaranju posebnog računa (tzv. «zaštićenog računa») za tužitelja zbog pokrenute provedbe ovrhe na tužiteljevim računima. Iz sadržaja obračunskih isprava za tužitelja (str. 23 do 57 spisa) proizlazi utvrđenim da je tuženik dio tužiteljevih primanja sukladno čl. 172. i čl. 173. OZ-a uplaćivao na njegov otvoreni posebni račun.

14. Nadalje, svjedokinja KJS (koja je kod tuženika 2015. počela raditi na obračunu plaća) navela je da joj je u početku bilo teško pratiti dva programa (sistema) za obradu plaća pa je umjesto preostalog neta koji je trebala isplatiti daljnjem vjerovniku Erste isti uplatila na tužiteljev tekući račun, a gdje da je tužitelj imao ovrhe od FINA-e pa je taj iznos umjesto vjerovniku Erste otišao nekom drugom. Dakle, navedena tuženikova zaposlenica je ukazala na pogreške u svom radu, a znala je (to je iskazala) da je tužitelj imao ovrhe. Ta pogreška se manifestirala na način da nakon uplata tužiteljevih primanja na poseban račun, umjesto da preostali dio prvo isplati vjerovniku koji raspolaže tužiteljevom Izjavom o suglasnosti, ona je čitave ostatke primanja (razlike) uplaćivala na tužiteljev tekući račun, u odnosu na koji je u tijeku bila provedba ovrhe pred Agencijom, i zato je bio blokiran. Na takav način je izmijenjen redoslijed namirenja tuženikovih vjerovnika, odnosno ovrhovoditelja na način da je «kasniji» ovrhovoditelj iz 2015. koji je ovrhu protiv tužitelja pokrenuo pred Agencijom (što je rezultiralo otvaranjem tužiteljevog posebnog računa za primanja koja su izuzeta od ovrhe) došao na prvo mjesto namirenja. Prema odredbi članka 202. stavka 4. OZ-a, iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, zapljena na temelju suglasnosti dužnika nema utjecaja na provedbu ovrhe na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja.

15. Tuženik nije dokazao da se protiv tužitelja pred Agencijom provodila ovrha radi namirenja tražbina po nekoj od prethodno citiranih osnova. To znači da nije postojala iznimka da se prekine s pravilnim postupanjem (čl. 202. OZ - a) na način da se nakon uplate tužiteljevih primanja na njegov posebni račun ostatak primanja isplati vjerovnicima (ovlaštenicima) iz Izjava o suglasnosti izravno na njihove račune.

16. U prethodno opisanim okolnostima razvidna je štetna radnja, te šteta koju je tuženikova zaposlenica (koja je radila na obračunu plaće) u radu prouzročila tužitelju. Tuženik u postupku nije dokazao postojanje razloga koji isključuju odgovornost zaposlenice. Što se tiče štete, nije u pravu tužitelj s tezom da se ona sastoji u pojedinačnim iznosima koji su mu u vremenskim intervalima obuhvaćenim tužbenim zahtjevom bili očito nepravilno uplaćivani na «blokirani tekući račun», već se šteta (obična šteta – čl. 1046. ZOO), kao posljedica kašnjenja u plaćanju vjerovnicima (ovrhovoditeljima) iz Izjava o suglasnosti, ogleda kako u mjesečnim zateznim kamatama spram tih vjerovnika koje kamate ne bi nastajale da su uplate vršene prema redoslijedu, tako i u naknadama koje je Financijska agencija (FINA) naplaćivala u postupku ovrhe na njegovom blokiranom tekućem računu prilikom svog postupanja. Prema tome, šteta tužitelju nije u visini iznosa svih uplata izvršenih na blokirani račun zato jer je i taj novac korišten za plaćanje također tužiteljeva duga i to prema onom vjerovniku koji je ovrhu «kasnije» pokrenuo pred Agencijom. Navedeno se odnosi kako na isplate plaća, tako i ostalih periodičnih materijalnih prava iz radnog odnosa (regres, božićnica i jubilarne nagrade).

17. Svjedoci SJ, VJS i AJ imali su isključivo posredna saznanja, pa sadržaji njihovih iskaza nisu posebno ocjenjivani.

18. Obzirom na razjašnjenje što predstavlja, odnosno u čemu se sastoji konkretna imovinska šteta tužitelju, visina iste nije proizlazila iz sadržaja isprava dostavljenih u spis pa da (u tim okolnostima) ne bi bilo potrebno u tu svrhu stručno znanje i nužni izračuni, dakle da ne bi bilo potrebno provođenje odgovarajućeg (financijskog) vještačenja kako bi se utvrdila njezina visina. Uostalom, i tužitelj u podnesku od 21. lipnja 2021. (str. 162 i dr.), svojim navodima da je propustio do zaključenja prethodnog postupka predložiti niz bitnih dokaza, između ostalog i na okolnost visine tužbenog zahtjeva, zapravo sam uviđa nužnost provođenja financijskog vještačenja.

19. Međutim, tužitelj do zaključenja prethodnog postupka, odnosno najkasnije na pripremnom ročištu nije predložio provođenje financijskog i medicinskog vještačenja, niti svoje saslušanje, ni saslušanje svjedokinje (punomoćnice) VJ, pa je sud sve te dokazne prijedloge, istaknute tek na glavnoj raspravi, odbio.

20. Na pripremnom ročištu 16. svibnja 2019. (str. 105 spisa) prihvaćeni su dokazni prijedlozi stranka, te je glavna rasprava zakazana za 14. listopada 2019. Prema članku 299. stavku 1. ZPP-a stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke.

21. Plediranja tužitelja u podnesku od 21. lipnja 2021. da ga je u prethodnom postupku zastupala supruga VJ koja nema pravnih znanja osim onog što pročita u zakonu, da je razlog pravovremenog nepredlaganja dokaza očito neznanje i pravna neukost, kako njegove punomoćnice, tako i njega, sud nije prihvatio. Naime, kako jasno slijedi iz zapisnika o održanoj glavnoj raspravi 26. rujna 2025., kao jedna tužiteljevih punomoćnica pristupila je i supruga VJ za koju je naznačeno u toj javnoj ispravi kako je rekla da je po struci dipl. pravnica, pa prema tome neosnovane su tužiteljeve tvrdnje da ga je u prethodnom postupku zastupala osoba koja nije pravničke struke i bez pravnog znanja, pa da zato nije pravovremeno istaknuo sve dokaze.

22. Iz navedenih utvrđenja slijedi da je tužitelj mogao do završetka pripremnog postupka predložiti sve dokaze koje je predložio tek na glavnoj raspravi, pa zbog toga nije bilo mjesta u ovoj parnici primjeni sadržaja pravne norme iz odredbe članka 299. stavka 2. ZPP-a kojom je propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Prema stavku 3. istog članka 299. ZPP-a, nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

23. U odnosu tužbeni zahtjev koji se odnosi na neimovinsku štetu (povreda prava osobnosti – čl. 1046. ZOO) tužitelj nije dokazao (članak 221.a, u vezi s člankom 8. ZPP-a) postojanje uzročno posljedične veze između nepravilnog postupanja tuženika i tvrdnji o pretrpljenim psihičkim bolima zbog toga. Ta činjenica (uzročno posljedična veza) ovom sudu nije općepoznata, niti se radi o činjenici čije se postojanje presumira, pa da po tim osnovama ne bi bilo potrebe da stranka koja se poziva na štetu sve pravno relevantne činjenica i tvrdnje ne mora dokazati. Naime, tužitelj je vezano uz svoje zdravstveno stanje do završetka pripremnog ročišta dostavio isključivo jedan dokaz – ispravu (Specijalistički pregled) od 14. ožujka 2018. (str. 101 spisa). Iz te isprave ne slijedi da bi mu dijagnosticirana bol u grlu i prsištu imala svoje ishodište u bilo kakvim događajima na poslu. Uz to, osim fizičkih boli koja se navode u tom medicinskom dokumentu, ta isprava ne sadrži nikakav podatak glede tužiteljeve dijagnoze o ikakvom psihičkom stanju, na što isključivo tužitelj pledira u postupku u kontekstu neimovinske štete (psihički boli). Što se tiče tužiteljevog pozivanja na vođenje stegovnog postupka protiv njega od strane tuženika 2015., takva okolnost općenito radniku može prouzročiti stres i povrijediti mu duševni mir, međutim isto kao i vezano uz tvrdnje o trpljenju psihičkih boli zbog nepravilnog načina (procedure) isplate primanja, tužitelj ni u odnosu na navode od drugim okolnostima kao ishodištu zdravstvenih problema (i to konkretno psihičkih bolova) u postupku nije dokazao da je doista pretrpio negativne posljedice, odnosno takav oblik povrede duševnog mira koji bi ostavio konkretne reperkusije na njegovo psihičko zdravlje. Ovdje svakako treba istaknuti da različiti događaji različito utječu na zdravlje pojedine osobe, pa zato u kontekstu eventualnih negativnih posljedica na svaku osobu treba primijeniti individualni pristup, a to znači da se u okviru konkretne parnice relevantne činjenice u postupku utvrđuju, odnosno stranka koja se na njih poziva ih treba dokazati, u spoznajnom smislu, s izvjesnošću.

24. Slijedom svega navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao visinu imovinske štete, niti je dokazao da je trpio povredu prava osobnosti , a čija bi težina povreda i okolnosti slučaja opravdavali dosudu mu pravične novčane naknade, pa su stoga tužbeni zahtjevi odbijeni u cijelosti, te je odlučeno sadržajem točke I. izreke presude.

25. Odluka o trošku (točka II. izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, ostvareni potpuni uspjeh tuženika, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023 107/2025; dalje u tekstu: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tuženiku su priznati zatraženi troškovi zastupanja odvjetnice prema troškovniku (str. 247 spisa) i to za; sastav odgovora na tužbu i obrazloženog podneska od 10.10.2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištima 16.5.2019., 14.10.2019., 23.9.2024., 6.2.2025., 5.6.2025., 26.9.2025. i 15.12.2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od ukupno devet (9) radnji po 200,00 eura, dakle 1.900,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 450,00 eura (Tbr. 46. Tarife), sveukupno 2.250,00 eura.

26. Obzirom je tuženik ostvario uspjeh, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama («Narodne novine» broj 118/18), nije obveznik plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu, niti za prvostupanjsku presudu, pa je odbijen u dijelu zatraženog troška u iznosu od 228,08 eura.

27. Na priznati parnični trošak tuženiku je dosuđena zahtijevana zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP - a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

28. U ovom sporu rok za podnošenje žalbe je osam dana (čl. 437. st. 1. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19; na snazi od 1. rujna 2019. – dalje: ZIDZPP/19), obzirom je predmetna tužba podnesena 10. srpnja 2018. Paricijski rok iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. ZIDZPP/19).

29. Budući je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke I. III izreke.

U Rijeci 7. travnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 (osam) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužitelju – po pun. e.komunikacijom

- tuženiku - po pun. e.komunikacijom