Poslovni broj: P-5913/2023-20
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Boški Pavičić, kao sucu pojedincu, po prijedlogu više sudske savjetnice Jelene Krčelić, u pravnoj stvari tužitelja TH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 19. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 7. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.358,83 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:
EUR 3,14 od dana 14.03.2008. do isplate
EUR 0,78 od dana 14.04.2008. do isplate
EUR 3,56 od dana 14.10.2008. do isplate
EUR 11,21 od dana 14.11.2008. do isplate
EUR 0,75 od dana 14.12.2008. do isplate
EUR 16,63 od dana 14.01.2009. do isplate
EUR 18,47 od dana 14.02.2009. do isplate
EUR 12,58 od dana 14.03.2009. do isplate
EUR 13,72 od dana 14.04.2009. do isplate
EUR 14,37 od dana 14.05.2009. do isplate
EUR 11,87 od dana 14.06.2009. do isplate
EUR 12,98 od dana 14.07.2009. do isplate
EUR 9,63 od dana 14.08.2009. do isplate
EUR 12,60 od dana 14.09.2009. do isplate
EUR 10,10 od dana 14.10.2009. do isplate
EUR 11,98 od dana 14.11.2009. do isplate
EUR 11,10 od dana 14.12.2009. do isplate
EUR 16,47 od dana 14.01.2010. do isplate
EUR 19,63 od dana 14.02.2010. do isplate
EUR 18,96 od dana 14.03.2010. do isplate
EUR 22,47 od dana 14.04.2010. do isplate
EUR 27,65 od dana 14.05.2010. do isplate
EUR 29,80 od dana 14.06.2010. do isplate
EUR 37,80 od dana 14.07.2010. do isplate
EUR 35,16 od dana 14.08.2010. do isplate
EUR 47,19 od dana 14.09.2010. do isplate
EUR 47,37 od dana 14.10.2010. do isplate
EUR 42,73 od dana 14.11.2010. do isplate
EUR 50,28 od dana 14.12.2010. do isplate
EUR 54,41 od dana 14.01.2011. do isplate
EUR 47,39 od dana 14.02.2011. do isplate
EUR 52,12 od dana 14.03.2011. do isplate
EUR 48,46 od dana 14.04.2011. do isplate
EUR 56,24 od dana 14.05.2011. do isplate
EUR 70,38 od dana 14.06.2011. do isplate
EUR 78,09 od dana 14.07.2011. do isplate
EUR 96,47 od dana 14.08.2011. do isplate
EUR 73,05 od dana 14.09.2011. do isplate
EUR 65,12 od dana 14.10.2011. do isplate
EUR 65,69 od dana 14.11.2011. do isplate
EUR 66,36 od dana 14.12.2011. do isplate
EUR 73,55 od dana 14.01.2012. do isplate
EUR 75,44 od dana 14.02.2012. do isplate
EUR 74,71 od dana 14.03.2012. do isplate
EUR 73,03 od dana 14.04.2012. do isplate
EUR 74,02 od dana 14.05.2012. do isplate
EUR 75,96 od dana 14.06.2012. do isplate
EUR 73,67 od dana 14.07.2012. do isplate
EUR 73,72 od dana 14.08.2012. do isplate
EUR 68,54 od dana 14.09.2012. do isplate
EUR 72,17 od dana 14.10.201. do isplate
EUR 74,43 od dana 14.11.2012. do isplate
EUR 73,30 od dana 14.12.2012. do isplate
EUR 73,21 od dana 14.01.2013. do isplate
EUR 68,84 od dana 14.02.2013. do isplate
EUR 70,17 od dana 14.03.2013. do isplate
EUR 74,49 od dana 14.04.2013. do isplate
EUR 67,39 od dana 14.05.2013. do isplate
EUR 67,50 od dana 14.06.2013. do isplate
EUR 66,99 od dana 14.07.2013. do isplate
EUR 67,18 od dana 14.08.2013. do isplate
EUR 68,84 od dana 14.09.2013. do isplate
EUR 71,05 od dana 14.10.2013. do isplate
EUR 71,42 od dana 14.11.2013. do isplate
EUR 74,23 od dana 14.12.2013. do isplate
EUR 71,28 od dana 14.01.2014. do isplate
EUR 74,75 od dana 14.02.2014. do isplate
EUR 76,21 od dana 14.03.2014. do isplate
EUR 74,98 od dana 14.04.2014. do isplate
sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23), i to od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 7. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 160,06 EUR, kao neosnovan.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 9. lipnja 2023. ovom sudu podnio tužbu u kojoj u bitnome navodi da je s tuženikom 21. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 3208663208/07 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te ističe da su ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Tužitelj navodi da, s obzirom da je utvrđena ništetnost navedenih odredaba, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta stoga tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 3.358,84 EUR sa zateznim kamatama te naknadu troškova parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Navodi da su tužitelju bila dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaran ja kredita kojim se glavnica veže za valutu CHF. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama. Navodi da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo sve po strankama predložene dokaze. Pročitan je ugovor o kreditu i promet po kreditu (list 7-41 spisa), dopis tuženika (list 42 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 166-169; 179- 184 spisa), te je saslušan tužitelj (list 179 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan plaćanja, s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.
6. Nadalje, prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 3.358,84 EUR. U tijeku postupka tužitelj je podneskom od 17.12.2024. smanjio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka za 0,01 EUR te sada potražuje 3.358,83 EUR. Tuženik je 23.12.2024. uredno zaprimio podnesak tužitelja od 17.12.2024. te se na isti nije očitovao u roku od 15 dana, u smislu odredbe čl. 193. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), a kasnije na ročištu za glavnu raspravu održanom 07.05.2025. se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po tako preinačenom tužbenom zahtjevu. U odnosu na tako djelomično povlačenje tužbe za 0,01 EUR u podnesku od 17.12.2024., a nakon što je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev po primitku nalaza i mišljenja vještaka, ističe se da po mišljenju ovog suda nije došlo do djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva, već do specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja. Za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku bilo je potrebno provesti financijsko vještačenje, budući niti sud, a niti stranke na raspolažu dovoljnim stručnim znanjem kojim bi utvrdili visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju mogao postaviti tužbeni zahtjev. Tumačenje takvog konačnog postavljanja tužbenog zahtjeva kojeg tužitelj nije niti mogao postaviti dok nije provedeno vještačenje, kao djelomičnog povlačenja tužbe bi prema mišljenju ovog suda bio pretjerani formalizam i onemogućio bi tužitelju pravo na pristup sudu, koje pravo je zajamčeno čl. 6. Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97), kao i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 58/10 i 5/14).
7. Naime, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava dva su središnja elementa na osnovu kojih se može razlikovati pretjerani formalizam od prihvatljive primjene postupovnih formalnosti - pitanje "pravne sigurnosti" i "pravilnog djelovanja pravosudnog sustava". U slučaju kada procesna pravila prestaju služiti svrsi pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava predstavljaju prepreku tužitelju da o meritumu njegovog slučaja odluči nadležni sud te je time povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu (predmeti Zubac protiv Hrvatske, Běleš i dr. protiv Češke, Walchli protiv Francuske, Stagno protiv [adresa], THN and Adnan Erten protiv Turske, Kart protiv Turske, Efstathiou i dr. protiv Grčke, Eşim protiv Turske, Nowiński protiv Poljske, Maširević protiv [adresa], T protiv Moldavije, i Louli-Georgopoulou protiv Grčke).
8. Strogo gramatičko tumačenje odredbe čl. 193. st. 2. ZPP -a po kojem bi se specifikacija tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, a kada tužitelj sukladno nalazu mišljenju vještaka potražuje manje od inicijalne vrijednosti koju potražuje tužbom, smatrala djelomičnim povlačenjem tužbe, predstavlja prekomjerni teret za tužitelja koji bi u tom slučaju prije pokretanja parničnog postupka trebao provesti vještačenje o svom trošku radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a koji nalaz i mišljenje, osim u slučaju pristanka tuženika, ne bi mogao biti korišten kao dokaz u ovom postupku te bi na istu okolnost ponovno u ovom postupku morao snositi trošak vještačenja. Takvo tumačenje predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja.
9. Iz navedenih razloga ovaj sud smatra da nije niti došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, već je odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja kako je postavljen podneskom od 17.12.2024. kao konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Da je i zakonodavac predvidio takvu mogućnost da tužitelj tijekom postupka može ovisno o rezultatima dokazivanja uskladiti visinu svog tužbenog zahtjeva proizlazi iz odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a koja propisuje da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva
10. Čitanjem Ugovora o kreditu između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika, utvrđeno je da je istim odobren i stavljen tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB- a za CHF važećem na dan isplate (čl. 1. ugovora o kreditu) s rokom otplate od 84 mjeseca u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja (čl. 3. i 7. ugovora o kreditu).
11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je pod točkom 2. izreke utvrđeno da je ovdje tuženik (kao 1. tuženik u spomenutom postupku) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. I. izreke, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17.
12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno čl. 502.c ZPP -a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP- a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a.
15. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
16. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu i tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku.
17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je mu je kredit bio potreban radi zbog proširenja obitelji, bilo mu je bitno samo da dobije novce, navodi da su mu u banci nešto pojašnjavali, ali nije razumio i ne sjeća se više koliko je to bilo detaljno. Navodi da nije niti mislio da može promijeniti neku odredbu ugovora., navodi da je kredit otplaćivao on, a da mu u banci niti kod javnog bilježnika nitko nije objasnio rizik valutne klauzule švicarskog franka. Navodi da i danas živi u kući koju je kupio tim kreditom te da nema nikakvu gospodarsku djelatnost.
18. Takav iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao istinit jer je isti logičan te u skladu s ostalim dokazima koji prileže spisu.
19. Nadalje, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da su parnične stranke pojedinačno pregovarale niti da bi ga tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao o riziku sklapanja ugovora s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF. Stoga tuženik izvođenjem tog dokaza nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
20. Također, potrebno je reći i da iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba. Po ocjeni ovog suda tužitelj je samim dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača, a isto proizlazi i iz njegovog iskaza.
21. Slijedom svega navedenog, stav je ovog suda da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.
22. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti te je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22; da lje: ZOO) tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, tj. tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je isti platio na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.
23. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV- 47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 09.06.2023. pa istaknuti prigovor zastare, s obzirom da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a nije protekao, nije osnovan.
24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po Zrinku Ručeviću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire.
25. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da je ukupna razlika anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan plate kredita 3.358,83 EUR.
26. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale prigovora, a sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a.
27. Stoga je prihvaćen zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 3.358,83 EUR s osnove rasta tečaja na temelju čl. 323. ZOO-a te je odlučeno kao u dijelu točke I izreke presude.
28. Čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Već prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate, stoga je prihvaćen takav zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na temelju čl. 1115. ZOO-a, a kako je pobliže određeno u dijelu točke I izreke. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a.
29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
30. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora (5.400,81 EUR), a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, u daljnjem tekstu: OT), i to temeljem tbr. 52/3 OT koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1), za sastav obrazloženih podneska od 8.2.2024. te 17.12.2024., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1), te trošak pristup na ročišta 1.7.2024., 7.5.2025. i 19.2.2026., svaki po 100 bodova (tbr. 9/1) odnosno sveukupno 600 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR sukladno važećoj OT iznosi 1.200,00 EUR te što uvećano za 25% na ime PDV- a iznosi 1.500,00 EUR. Tužitelju je nadalje priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, tako da je tužitelju sveukupno priznat parnični trošak u iznosu od 1.750,00 EUR.
31. Tužitelju nije priznat zatražen trošak sudske pristojbe na tužbu i presude u ukupnom iznosu od 160,06 EUR s obzirom da je u ovakvim predmetima potrošača tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj118/18 i 51/23), to jest sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 160,06 EUR.
32. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.
33. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.
34. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 7. travnja 2026.
Sudac:
Boška Pavičić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju, po pun.
2. Tuženiku, po pun., uz rješenje o pristojbi na presudu
