Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-151/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Martine Glavica, u kaznenom predmetu protiv optužene CC, zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 2. u svezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženice protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj: K-1685/2017-57 od 11. prosinca 2023., nakon održane sjednice vijeća 31. ožujka 2026. u nazočnosti optuženičina zamjenskog branitelja Siniše Štroka, odvjetnika, dana 7. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe optužene CC, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optužena CC radnjama činjenično i pravno opisanima u izreci te presude počinila kazneno djelo protiv imovine – prijevarom – opisano u čl. 224. st. 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj:

110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97).

II. Uslijed odluke pod točkom I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optužene CC preinačuje se pobijana presuda i u odluci o kazni na način da se optužena LC za kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ/97, za koje je tom presudom, prema sada preinačenoj pravnoj oznaci djela, proglašena krivom, na temelju čl. 224. st. 4. KZ/97 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

III. Odbija se u ostalom dijelu kao neosnovana žalba optužene CC te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optužena LC proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11 činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci te presude te je na temelju čl. 236. st. st. 2. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP-22 – valja primijetiti da je sud prvog stupnja propustio naznačiti i st. 2. ovog Zakona) oštećena Republika Hrvatska, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje upućeni su da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP-22 (valja ponovno primijetiti da je sud prvog stupnja propustio naznačiti i st. 6. istog Zakona) optuženica je u cijelosti oslobođena plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Ponajprije valja konstatirati da izreka pobijane presude nije napisana u skladu sa Sudskim poslovnikom, budući da se sastoji od više dijelova koji nisu označeni rimskim brojevima (čl. 59. st. 2.).

3. Protiv te presude je optužena LC putem branitelja po službenoj dužnosti Ivana Kubanovića, odvjetnika, pravovremeno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženu NC oslobodi optužbe, a podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-22 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-171/2024 od 18. ožujka 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

6. U skladu s čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj:

152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP-26) sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti optuženičina zamjenskog branitelja Siniše Štroka, odvjetnika, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP-26 provedena u odsutnosti nadležnog državnog odvjetnika, budući da je uredno izvješten o njenom održavanju.

7. Žalba je djelomično osnovana.

8. Prije svega treba odgovoriti žaliteljici da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznio vrlo jasne, određene i nedvosmislene razloge o svim odlučnim činjenicama koje se tiču predmetne inkriminacije, da je detaljno, savjesno i brižljivo analizirao sve izvedene dokaze i dao valjano, uvjerljivo i potpuno obrazloženje o svim pravno relevantnim činjenicama, u skladu s obvezom iz čl. 459. st. 5. ZKP-22, slijedom čega se ne može prihvatiti žalbeni prigovor postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-22 koja se uopćeno sugerira predmetnom žalbom.

9. Ispitujući pak pobijanu presudu u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP- 26, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

10. U sklopu žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženica u bitnome ponavlja da je u konkretnom slučaju bila dovedena u zabludu od strane nepoznate osobe na način da je mislila da predajom novca uplaćuje staž mirovinskog osiguranja, te ujedno predbacuje sudu prvog stupnja što nije prihvatio njen dokazni prijedlog provedbe grafološkog vještačenja potpisa na njenoj radnoj knjižici i zahtjevu za mirovinu.

11. Suprotno naprijed iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane i kritičke ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se odnose na konkretno kazneno djelo, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive, logične i argumentirane razloge koji predmetnom žalbom nisu dovedeni u razboritu sumnju.

11.1. Sud prvog stupnja je s pravom otklonio optuženičinu obranu kao neuvjerljivu i nelogičnu, pozivajući se pri tome na nepobitne činjenice i objektivan tijek događaja opisan u točkama 8.1., 9.1. i 9.2. obrazloženja osporene presude, a što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ispravno, naime, rezonira prvostupanjski sud kada tvrdnje optuženice da je u zabludi da se radi o dokupu radnog staža nepoznatom čovjeku predala svoju radnu knjižicu koju više nije vidjela ocjenjuje suprotnima logici stvari. To poradi toga što je uistinu nelogično i protivno općem ljudskom iskustvu da su bez njena znanja u optuženičinoj radnoj knjižici neistiniti podaci o radnom stažu ostvarenom u Republici Bosni i Hercegovini upisani između istinitih podataka o njenom zaposlenju u Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj. Upravo iz te neprijeporne činjenice sud prvog stupnja pravilno izvlači zaključak da je optuženica prije svog zapošljavanja u trgovačkom društvu D.A.F.T. Zagreb u Republici Hrvatskoj, dakle, prije 1. travnja 1996., na neutvrđeni način dala upisati, i to u dva navrata, lažne podatke o zaposlenju u Aluminijskom kombinatu Mostar u Republici Bosni i Hercegovini, gdje je navodno radila od 20. travnja 1972. do 31. kolovoza 1983. i od 5. rujna 1983. do 31. prosinca 1991. Tih činjenica optuženica je svakako morala biti svjesna jer iza toga slijedi vjerodostojan upis zaposlenja u već spomenutom trgovačkom društvu D.A.F.T. u Republici Hrvatskoj, a upravo na temelju tih podataka iz radne knjižice je 19. srpnja 1996. u njenu korist putem nepoznate osobe podnesen zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu. Na temelju izloženog sud prvog stupnja je opravdano utvrdio da je optuženica itekako bila svjesna protuzakonitosti ostvarenog prava na mirovinu, što dodatno potkrepljuje nesporna indicija da ona nije nikada vratila ništa od tako protupravno stečene imovinske koristi iako je još 31. kolovoza 2012. doneseno rješenje kojim je obvezana vratiti nepripadnu korist od 272.881,36 kn i koje je postalo ovršno 3. listopada 2012.

11.2. Sud prvog stupnja je osnovano odbio optuženičin prijedlog za grafološkim vještačenjem, jer optuženica u svojoj obrani nije ni tvrdila da je u njenoj radnoj knjižici krivotvoren njen potpis, a što se tiče zahtjeva za priznanje prava na starosnu mirovinu, u ovom je postupku nedvojbeno utvrđeno, a uostalom tako proizlazi i iz činjeničnog opisa inkriminiranog kaznenog djela, da je taj zahtjev mogao biti podnesen i od strane treće osobe, tj. da nije bilo nužno da isti bude osobno podnesen od onoga tko traži mirovinu.

11.3. Slijedom iznijetih razloga ovaj je žalbeni sud našao da je na temelju cjelokupne dokazne građe sud prvog stupnja osnovano zaključio da je optuženica doista poduzela radnje upravo na način kako se tereti u činjeničnom opisu djela, čime je, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, ostvarila sva bitna obilježja bića kaznenog djela prijevare, pa stoga njena žalba niti u tom dijelu nije prihvaćena.

12. Budući da se optuženica ne žali zbog povrede kaznenog zakona, ovaj je drugostupanjski sud pobijanu presudu u tom segmentu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-26, pri čemu je uočio da je sud prvog stupnja na štetu optuženice povrijedio kazneni zakon iz čl. 469. t. 4. ZKP-22, a što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u povodu uvažene žalbe.

12.1. Radi se zapravo o tome da je prvostupanjski sud, postupajući u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. KZ/11, pogrešno zaključio da je za optuženicu KZ/11, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., u konkretnom slučaju blaži zakon u odnosu na KZ/97, koji je važio u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela. Pravilno utvrdivši da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ/97 i istoimenog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11, sud prvog stupnja je primjenu blažeg zakona procjenjivao usporedbom sadržaja pojma „znatne imovinske koristi“, odnosno oslanjajući se na tzv. imovinski cenzus, zaključivši da je KZ/11 blaži po kriteriju kriminalne količine s obzirom da se znatna imovinska korist iz čl. 224. st. 4. KZ/97 definirala kao iznos koji prelazi 30.000,00 kn, dok je zakonski pojam „znatna imovinska korist“ u čl. 87. st. 29. KZ/11 definiran s iznosom koji prelazi 60.000,00 kn (sada 7.963,37 eura). Međutim, kod procjene blažeg kaznenog zakona sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju propustio uzeti u obzir propisani raspon kazne zatvora za inkriminirano kazneno djelo po KZ/97, odnosno KZ/11. Za kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ/97 bila je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok je za isto kazneno djelo iz čl. 236. st. 2. KZ/11 predviđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine do osam godina. Dakle, po KZ/11 propisan je i viši minimum i viši maksimum kazne zatvora, pa je stoga kriterij na koji se poziva prvostupanjski sud u pobijanoj presudi kod ocjene koji je zakon blaži u ovom slučaju pogrešan. Taj kriterij bi bio primjenjiv tek kod jednako propisanih minimuma, a različitih maksimuma kazni u KZ/97 i KZ/11, što konkretno nije slučaj, pa ispada da je u predmetnoj situaciji ustvari blaži zakon KZ/97 upravo iz razloga što u odnosu na KZ/11 predviđa blažu najmanju mjeru kazne zatvora.

12.2. Stoga je valjalo po službenoj dužnosti preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela na način kako je precizirano u točki I. izreke ove presude.

13. Uslijed takve odluke, jer je primijenjen blaži zakon, ali i djelomičnim prihvaćanjem predmetne žalbe, pobijana je presuda preinačena i u odluci o kazni kako je to precizirano u točki II. izreke ove presude. Pri tome je ovaj žalbeni sud imao u vidu sve one okolnosti koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, koje u smislu čl. 56. st. 2. KZ/97 utječu na odabir vrste i mjere kazne, tj. od olakotnih okolnosti optuženičinu kaznenu i prekršajnu neosuđivanost i staru životnu dob (sada ima navršenih 83 godine), a kao otegotne da je kazneno djelo počinila s najvišim stupnjem krivnje i time ostvarila ukupnu protupravnu imovinsku korist od 272.881,36 kn/36.217,58 eura, što uvelike nadmašuje kvalifikatorni element kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. KZ/97 i ukazuje na povećanu kriminalnu volju. Vrednovanjem svih ovih okolnosti, kraj činjenice znatnog proteka vremena od počinjena kaznenog djela do danas (preko trinaest i pol godina), ali i, s druge strane, dugotrajnosti inkriminiranog razdoblja (preko šesnaest godina) te činjenice da optuženica do ovog časa nije vratila ništa od protupravno stečene imovinske koristi iz počinjenog konkretnog delikta, ocjena je ovoga suda drugog stupnja da će upravo kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci ispuniti svrhu kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 50. KZ/97.

14. Iz svih naprijed izloženih razloga ovaj je žalbeni sud na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-26 donio odluke kao u točkama I. i II. izreke ove presude, a na temelju čl. 482.

ZKP-26 kao u točki III. dispozitiva.

U Varaždinu 7. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic