Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1007/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KP iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupan po punomoćniku Damiru Brguljanu, odvjetniku iz Rijeke, Ante Starčevića 5 protiv 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 (čiji je OIB: 92963223473), zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Kruni Kneževiću i drugi iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 22, 2. tuženika APS DELTA s.r.o. iz Republike Češke, Celetna 988/38, Stare Mesto Prag (čiji je OIB: 30103992399) i 3. tuženika APS DELTRA S.A. iz Luksemburga, 1 Rue Jean Piret, L-2350 Luksemburg (čiji je OIB: 45421012929), oboje zastupani po punomoćniku TP iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 663,61 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 26. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja KP, punmoćnika tužitelja KP i punomoćnika 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. te u odsutnosti punomoćnika 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A., dana 7. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora 513/2005 sklopljen između tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i 1. tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10 OIB:92963223473 dana 21.04.2005. godine, koji je 22.04.2005. potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Baniću, broj ovjere OU-212/2005.

II. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina sklopljen dana 30. svibnja 2017. godine između 1. tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10 OIB:92963223473, 2. tuženika APS Delta s.r.o. iz Republike Češke, Celetna 988/38, Stare Mesto, 11000 Prag, OIB:30103992399 i 3. tuženika APS Delta S.A. iz Luksemburga, 1 Rue Jean Piret, L- 2350 Luksemburg, OIB:45421012929, a koji ugovor je ovjeren dana 19. srpnja 2017. godine kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod poslovnim brojem OV-7199/2017."

III. Nalaže se 1. tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. . iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 (čiji je OIB: 92963223473), 2. tuženiku APS Delta s.r.o. iz Republike Češke, Celetna 988/38, Stare Mesto Prag (čiji je OIB: 30103992399) i 3. tuženiku APS Delta S.A. iz Luksemburga, 1 Rue Jean Piret, L-2350 Luksemburg (čiji je OIB: 45421012929) da tužitelju KP iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 438,27 € (slovima: četiristo trideset i osam eura te dvadeset i sedam centi) sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 7. travnja 2026. uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe dok se tužitelj KP odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Dana 9. lipnja 2021. zaprimljena je tužba tužitelja KP koji tvrdi da je sa 1. tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 22.04.2005. godine zaključio Ugovor o namjenskom kreditu br. 513/2005 koji je 22.04.2005. potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Baniću, broj ovjere OU-212/2005. Predmetnim kreditnim ugovorom 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. je tužitelju KP isplatio kredit u iznosu 110.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita i uz ugovorenu kamatnu stopu u iznosu 5,50% godišnje. S druge strane tužitelj KP se obvezao kredit vratiti u 25 godina odnosno 300 mjesečnih anuiteta prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Svrha ugovora je kupovina nekretnine za osobne potrebe tužitelja KP, dakle potrošački ugovor. Međutim, u predmetnom ugovoru u članku 2. je inkorporirana odredba kojom se tužena banka ovlašćuje da samostalno i jednostrano sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama izvrši promjenu kamatne stope. Predmetna odredba ne sadrži razloge ili modalitete koji utječu na promjenu kamatne stope ili koji bi tužitelju ŽP na bilo koji način pojasnili način ili razloge promjene kamatne stope. Pozivajući se tako na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kreditor je samostalno i jednostrano mijenjao kamatnu stopu naviše i to od početno ugovorene 5,50% na 6,80% dana 01.08.2009.godine. Ističe se da u ugovoru je u članku 7. inkorporirana valutna klauzula, odnosno obveza kojom se tužitelja KP obvezuje kredit isplaćivati u mjesečnom anuitetu CHF iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. na dan dospijeća. Zbog povećanja tečaja i promjene kamatne stope tužitelju KP se mijenjao anuitet plaćanja naviše, slijedom čega je tužitelj KP nezakonitom primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule platio 784,75 kn više od iznosa kojeg je stvarno trebao platiti. Nadalje tužitelj KP ističe da zbog nemogućnosti vraćanja kredita njemu je otkazan kredit odnosno isti je proglašen dospjelim dana 04.11.2011. godine i ugovorni odnos nije bio predmet konverzije. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tužitelj KP predlaže uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. i kreditnu dokumentaciju. Ističe se da u kolektivnom postupku utvrđena je ništetnost valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope, koja vrijedi i za konkretni ugovor o kreditu. Tužitelj KP smatra da je predmetni Ugovor o kreditu, a samim time i Ugovori između 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. te 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. ništetni, jer se Ugovor o kreditu ima sagledavati kao cjelina te se nepoštene odredbe moraju sagledavati kumulativno, kako je predviđeno Direktivnom 93/13 i presudom Europskog suda posl.br. EU C-377/14. Naime, ključne ugovorne odredbe o valuti i kamatnoj stopi ništetne su budući su iste bitni sastojci predmetnog Ugovora o kreditu jer iste odredbe zapravo čine predmet, cijenu i vrijeme vraćanja kredita, i prema stavu tužitelja KP takav Ugovor o kreditu ne može opstati bez tih bitnih sastojaka. Da se radi o bitnim sastojcima ugovora već je ranije utvrdio Vrhovni sud RH revizijom posl.br. Rev-907/02, zatim Županijski sud u Varaždinu posl.br. Gž-115/2020, Županijski sud u Vukovaru Gž-442/2019, te Sud Europske Unije u presudama C- 186/16, C-118/17 i C-260/18. Održavanje na snazi takvog Ugovora o kreditu bilo bi suprotno ciljevima Direktive 93/13, a zapravo glavni cilj je obeštećenje potrošača ovdje tužitelja KP i odvraćanje banke od takvog ponašanja ubuduće. Osim toga, s aspekta obveznog prava radi se o ugovaranju nerazmjerne koristi za banku, što je u skladu sa presudom Ustavnog suda RH U-III-380/01 također temeljem za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu koji je tužitelj sklopio sa 1. tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. Ističe se da na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti. Tužitelj KP se poziva i na pravomoćnu presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. P1401/12 od 04.07.2013. g. potvrđenu presudom Pž-7129/13 od 13.06.2014. g. kojom je utvrđeno da je između ostalih i 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima, kao što je ovaj koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva. Dalje se tužitelj ŠP poziva i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 u dijelu u kojem je između ostalog utvrđeno da je i 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01.06.2004.g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga su ništave ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena pravna pitanja u pogledu ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i primjeni valutne klauzule su konačno riješeni odlukom Ustavnog suda od 03. veljače 2020. godine, što daje za pravo tužiteljima tražiti povrat nezakonito preplaćenih iznosa ugovorenih kreditnih obveza pozivom na članak 1111. Zakona o obveznim odnosima. Nakon donošenja citiranih pravomoćnih odluka pojedinačni tužitelji (potrošači) raspolažu sudskom odlukom kojom je riješeno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banaka. Stoga primjenjujući navedeni stav i na ovaj slučaj, ništetna je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se redovna kamata mijenja u skladu s jednostranom Odlukom tuženika odnosno odredba u dijelu u kojem se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF stoga sve stečeno temeljem tih ugovornih odredbi je stečeno bez pravne osnove koje 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. mora vratiti. Predmet ovoga spora je zahtjev za isplatu s osnova izvršene preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjive kamate i promjene tečaja CHF po Ugovoru o kreditu zaključenih između tužitelja KP i 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. i potraživanje s naslova razlike da nije bilo ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Obveza vraćanja imovine vrši se po odredbama o stjecanju bez osnove i nastaje kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U ovome slučaju osnova plaćanja promjenjivih kamata i valute vezane za CHF temeljena na Ugovoru o kreditu je otpala utvrđenjem ništetnim tih odredbi ugovora, te je 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. temeljem čl. 1111. ZOO-a obvezan izvršiti povrat primljenih novčanih sredstava, sukladno čl. 1115. ZOO-a kao nepošten stjecatelj s zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana stjecanja do isplate. U odnosu na 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. (u kolektivnom sporu) povreda ugovornih odredbi pravomoćnim presudama je utvrđena u periodu od 01. lipnja 2004. godine do 31.prosinca 2008. godine. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je u travnju 2008. godine, dakle u periodu utvrđene povrede kolektivnih, a time i pojedinačnih interesa potrošača, stoga budući da se tužitelj KP smatra potrošačem, to se u ovom predmetu imaju primijeniti stavovi i mišljenja naznačenih sudskih odluka. Citirane presude sudova su donesene povodom kolektivne tužbe podnesene sukladno odredbi čl. 502. a Zakona o parničnom postupku. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 93/14 (ranije 138.a) uređena je vezanost Naslova za pravne stavove pravomoćnih sudskih presuda iz kolektivnog parničenja. Tom odredbom je propisano da je sud prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima potrošača vezan pravnim utvrđenjima presuda koje su donesene povodom kolektivnih tužbi, stoga tužitelj KP smatra da je i u ovom postupku sud vezan utvrđenjem da je ugovorna odredba iz citiranog kreditnog ugovora koji je zaključen u travnju 2008. godine a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke i valutna klauzula ništetna. Ukazuje se da iako je u konkretnoj stvari ugovor između stranaka završen odnosno između tužitelja KP i 1. tuženika Zagrebačke banke d.d., to ne sprečava tužitelja KP da se utvrdi ništetnost spornih odredbi i traženjem isplate. Takvim utvrđenjem nepoštenih odredbi dovodi se tužitelja KP kao potrošača u položaj kojeg je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, pa prema tome tužitelju KP pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio 1. tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. na temelju nepoštene odredbe, zajedno s pripadajućim kamatama od trenutka stjecanja, kako je to u kondemnatornim zahtjevima petita i postavljeno, a koja iznosi se očituju kao razlika između onoga što je tužitelj KP trebao platiti da se nije mijenjala kamatna stopa i da nije bilo valutne klauzule i onoga što je stvarno platio. U odnosu na eventualni prigovor zastare, tužitelj KP iznosi da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem je 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. dužan vratiti tužitelju sve ono što je primilo na temelju ništetnih odredbi ugovora, odnosno u slučaju članka 323 i 324. ZOO-a kao posljedica ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ustanovljena ili na drugi način utvrđena ništetnost. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine. Meritum ovog pravnog pitanja koji se primjenjuje na ovaj pravni odnos i kao takav je sukladno članku 502. a ZPP-a i 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezujući za raspravni sud je riješen citiranim sudskim odlukama, a za spor je odlučno materijalno knjigovodstveno vještačenje na okolnost izračuna visine preplate, odnosno stečenog bez pravne osnove na strani 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. U dokaz navedene tvrdnje tužitelj KP predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja kreditne dokumentacije koja se prilaže uz tužbu na okolnost preplate, prema potrebi saslušanje tužitelja KP. U odnosu na 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. naglašava se da isti su sa 1. tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 30.05.2017. godine sklopile trostrani Ugovor o ustupu i prijenosu tražbina, a koji ugovor je ovjeren kod javne bilježnice Ilinke Lisonek dana 19.07.2017. godine pod posl.br. OV-7199/2017. Dakle, pasivna legitimacija 1. tuženika Zagrebačke banke d.d., 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. jasno proizlazi iz gore navedenog ugovora, a i činjenice da ustupom tražbine dakle cesijom između 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. te 2. tuženika APS Delta s.r.o. u 3. tuženika APS Delta S.A. jest došlo do prijenosa tražbine i sporednih prava, ali nije došlo do prijenosa cjelokupne pravne pozicije iz sklopljenog ugovora, a za što bi bio potreban prijenos ugovora sa starog na novog vjerovnika, na za isti je sukladno članku 127. st.1. ZOO-a potrebna suglasnost ovdje tužitelja KP, a kojeg nije bilo o čemu je stav zauzela i sudska praksa ŽS Varaždin, Gž- 1261/2017. Slijedom navedenog tužitelj KP se izričito poziva na presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koje se odnose i na ovdje tuženika iz spora P-1401/12 odgovarajućom primjenom odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP) te čl. 502.c u vezi s čl. 502.a i 502.b Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19 – dalje: ZPP) koje presude imaju obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i promjenjive kamatne stope iz predmetnih ugovora. Zaključno, tužitelj KP ističe kako Zakon o zaštiti potrošača koristi načelo savjesnosti i poštenja kao temeljno načelo prilikom definiranja pojma nepoštene ugovorne odredbe kao one koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, pa se sukladno tome predlaže da Naslovni sud donese sljedeću presudu: "1. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora 513/2005 sklopljen između tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i 1. tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10 OIB:92963223473 dana 21.04.2005. godine, koji je 22.04.2005. potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Baniću, broj ovjere OU-212/2005. 2. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina sklopljen dana 30. svibnja 2017. godine između 1. tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10 OIB:92963223473 , 2. tuženika APS DELTA s.r.o. iz Republike Češke, Celetna 988/38, Stare Mesto, 11000 Prag, OIB:30103992399 i 3. tuženika APS DELTA S.A. iz Luksemburga, 1 Rue Jean Piret, L-2350 Luksemburg, OIB:45421012929, a koji ugovor je ovjeren dana 19. srpnja 2017. godine kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod poslovnim brojem OV-7199/2017." Ukoliko sud smatra da prvotno postavljeni tužbeni zahtjev iz tužbe, ne bi bio osnovan, tada tužitelj KP predlaže naslovljenom sudu da prihvati slijedeći eventualno kumulirajući tužbeni zahtjev: "1. Utvrđuje se da su ništave i bez pravnog učinka ugovorne odredbe iz Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora 513/2005 sklopljen između tužitelja KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i 1. tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10 OIB:92963223473 dana 21.04.2005. godine, koji je 22.04.2005. potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Baniću, broj ovjere OU-212/2005 u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. 2. Nalaže se 1. tuženoj ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10 OIB:92963223473 u roku 15 dana isplatiti tužitelju KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 784,75 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni specificirani iznos od dospijeća do isplate a koja se obračunava primjenom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje od 01.07.2002.g. do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5%-tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima. 3. Nalaže se 1.tuženiku, 2. tuženiku i 3. tuženiku da nadoknade tužitelju troškove parničnog postupka uvećan za pripadajuće zatezne kamate po stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima koja teče od dana presuđenja pa do isplate, a određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. U svom odgovoru na tužbu 10. listopada 2022. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. je učinio nespornim da je sa tužiteljem KP dana 22.04.2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 513/2005 kojim je tužitelju KP na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 110.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Konstatira se da tužitelj KP u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu i to u cijelosti te deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovora o ustupu i prijenosu tražbina sklopljenog dana 30. svibnja 2017. godine između svih tuženika. Podredno, tužitelj KP je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od kn 784,75 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja KP. Naime, tužitelj KP ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja KP, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj KP mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja KP bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane 3. MAJ brodogradilišta d.d., a na tužitelju KP je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. U dokaz prethodno navedene tvrdnje predlaže se izvršiti uvid u pregled prometa po partiji kredita. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. naglašava da uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“. Stoga, 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja KP, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju KP nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja KP, nego i od strane drugih osoba te stoga tužena AP predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja KP, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja KP. Iako 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. naglašava da u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako tužitelj KP nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju KP teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj KP činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. U dokaz prethodno navedenog 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. se poziva na rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1748/2021 od 27.05.2021., rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1562/2021 od 05.10.2021. i rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-633/2021 od 14.07.2021. Slijedom navedenog, 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da je u ovom postupku tužitelj KP dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja KP po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja KP za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 09.06.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj KP vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja KP u zastari. U dokaz navedenog predlaže se izvršiti uvid u pregled prometa po partiji kredita. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja KP dospjela prije 09.06.2015. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj KP mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj KP podnošenjem tužbe na dan 09.06.2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” Da je potraživanje tužitelja KP po osnovi navodne ništetne kamatne stope u zastari potvrdio je i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u rješenju poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“ Potom 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. prigovara pasivnoj legitimaciji u ovoj parnici i to iz razloga što je za potraživanje prvotuženika, temeljem Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postao 2. tuženik APS Delta s.r.o. (kao cesionar) temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. kao cedenta i 2. tuženika APS Delta s.r.o., kao cesionara, a sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.). Naime, 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ovdje ističe kako je riječ o cesiji ili ustupu, a ne o prijenosu ugovora kako to pogrešno navodi tužitelj KP. Predmetni Ugovor je bio uredno i zakonito otkazan, a tražbina koja je iz toga proizašla je ustupljena sukladno odredbama članaka 80-84. ZOO-a. Stoga nije riječ o prijenosu ugovora pa se niti ne primjenjuje odredba članka 127. ZOO-a. O navedenom je tužitelj KP bio obaviješten, a što isti niti ne osporava. U dokaz se predlaže uvid u otkaz predmetnog Ugovora o kreditu. Konačno, tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim Trostranog Ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od dana 30. svibnja 2017. godine (dalje u tekstu: Ugovor o cesiji). 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. u cijelosti osporava navode tužitelja KP da bi se predmetni ugovor imao smatrati ništetnim, i to iz sljedećih razloga. Ističe se da tužitelj KP u bitnom smatra da bi se predmetni Ugovor o cesiji imao smatrati ništetnim, i to zbog navodne ništenosti predmetnog Ugovora o kreditu. O navodima tužitelja KP u pogledu navodne ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. se je već detaljno očitovao u ovom odgovoru na tužbu, pa slijedom navedenog upućuje na citirane navode iz kojih proizlazi neosnovanost navoda tužitelja KP i u pogledu navodne ništetnosti Ugovora o cesiji. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. u cijelosti osporava navode tužitelja KP da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Slijedom navedenog, ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Dakle, odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora. Štoviše, 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako je i stav recentne sudske prakse da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna (valutna) klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa ne bi povlačila ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost ugovora s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih. Čak je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci od 14. lipnja 2018. godine (posl.br. Pž-6632/2017) utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske istaknuo da, budući da su prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Na jednak način utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske 4. ožujka 2020. godine u oglednom postupku pod posl. br. Gos 1/2019-36 koji u svom rješenju jasno zaključuje kako je “presudama u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.“ S obzirom na navedeno, neosnovan je tužbeni zahtjev tužitelja KP kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnim cijeli ugovor o kreditu. U odnosu na postavljeni eventualni tužbeni zahtjev tuženik ističe sljedeće. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III- 4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). U dokaz navedene tvrdnje 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. godine i Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine. Stoga 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako su tužitelju KP bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. je tužitelja KP kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju KP su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj KP je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dokaz: uvid u cit. Ugovor koji prileži spisu. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj KP mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U dokaz prethodno navedenog predlaže se saslušanje tužitelja KP. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. U dokaz prethodno navedene tvrdnje 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže uvid u Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju KP je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem KP. Predlaže se saslušanje na navedene okolnosti službenika Banke te naknadna dostava podataka. Predloženim svjedokom 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. tvrdi da želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju KP odnosno da je tužitelj KP bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja KP s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj KP, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju KP kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu 1. tuženika Zagrebačke banke d.d., to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj KP nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju KP kako je ranije opisano. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj KP i 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj KP se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i s l.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj KP je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju KP, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju KP je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta . Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Nadalje 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. tvrdi da je on to u ovoj stvari uredno činio. U slučaju potrebe predlaže se uvid u obavijest o promjeni kamatne stope. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema ut jecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. nije nepošteno. Nadalje 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. konstatira da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj KP u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru prom jenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,50 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ZP, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju KP. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja KP nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj KP želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja KP o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj KP imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja KP nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja KP kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja KP u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja KP u odnosu na glavnicu, a što 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. osporava, tužitelj KP bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja KP kao neosnovane, te naloži tužitelju KP da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U svom odgovoru na tužbu od 10. listopada 2022. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. konstatiraju da iz tužbe proizlazi da tužitelj KP zahtijeva: - utvrđenje da je u cijelosti ništetan a) Ugovor o namjenskom kreditu od 22.04.2005. između Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Paromlinska 2, OIB 92963223473 s jedne strane i KP, OIB: [osobni identifikacijski broj] IZ [adresa], HP, OIB: [osobni identifikacijski broj] IZ [adresa], ĆP, OIB: [osobni identifikacijski broj] IZ [adresa] s druge strane solemniziran po javnom bilježniku MIROSLAV BANIĆ pod brojem OU-212/2005 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i b) Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30.05.2017. sklopljen od strane ZAGREBAČKA BANKA d.d., kao ustupitelja, APS Delta s.r.o., kao primatelja i ustupitelja te APS DELTA S.A. kao primatelja, solemniziran po javnom bilježniku Ilinka Lisonek iz Zagreba, pod brojem OV-7199/2017 dana 19. srpnja 2017. godine (dalje u tekstu: Ugovor o ustupu). Ako sud ne prihvati prethodne tužbene zahtjeve, tužitelj KP podredno zahtijeva: - utvrđenje da je djelomično ništetan u odnosu na odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valuti CHF: a) Ugovor o kreditu, - istodobno potražuje isplatu iznosa od 1. tuženika Zagrebačke banke d.d., da trošak postupka solidarno 1. tuženik Zagrebačka banka d.d., 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. naknade tužitelju KP. Potom 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. naglašavaju da tužitelj KP nije sklopio s njima Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 513/2005 od 22. travnja 2005. nego sa 1. tuženikom Zagrebačkom bankom d.d.. Osim toga, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. nije preuzeo ugovornu poziciju iz Ugovora o kreditu od Zagrebačke banke d.d. u smislu čl. 127. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) nego je na 2. tuženik APS Delta s.r.o. te 3. tuženika APS Delta S.A. prenesena dospjela tražbina u smislu čl. 80. ZOO-a, i to dospjela tražbina nastala uslijed otkaza Ugovora o kreditu od strane 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. zbog neizvršavanja obveza tužitelja KP, a zbog čega je javni bilježnik stavio potvrdu ovršnosti te je time cjelokupna obveza iz Ugovora o kreditu dospjela na naplatu. Obzirom da 2. tuženik APS Delta s.r.o. te 3. tuženik APS Delta S.A. nije niti je ikada bio stranka Ugovora o kreditu, isticanje ništetnosti samog Ugovora o kreditu u bilo kojem dijelu prema 2. tuženiku APS Delta s.r.o. i 3. tuženiku APS Delta S.A. je promašeno. U dokaz navedenog predlaže se uvid u Ugovor o kreditu sa potvrdom ovršnosti te Ugovor o ustupu. Kada se sve gore navedeno uzme u obzir, očigledno je da tužitelj KP tuži pogrešnu osobu u vidu 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. Osim toga, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na tužiteljev zahtjev da je Ugovor o ustupu ništetan. To se obrazlaže činjenicom da dužnik, ovdje tužitelj KP, nije stranka takvih ugovornih odnosa (cesija), nije zainteresirana osoba te činjenicom da nema elemenata ništetnosti u tom ugovoru. Ugovor o cesiji je jedan pravni postao, a ugovor o kreditu drugi pravni posao pa samim time eventualna ništenost jednog od tih ugovora u bilo kojem dijelu ne povlači ništetnost drugog. Temeljem čl.80. st.1. ZOO-a, ugovor o cesiji stvara prava i obveze za ustupitelja i primatelja tražbine, a ne za dužnika. Ništetnost sklopljenog Ugovora o ustupu mogu isticati jedino 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. ili 2. tuženik APS Delta s.r.o. ili 3. tuženik APS Delta S.A., a ne može tužitelj KP jer sadržaj obveza tužitelja KP nije promijenjen sklapanjem Ugovora o ustupu nego je samo promijenjen vjerovnik. Nadalje 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. također ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Ako je pravni osnov tužbe stjecanje bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x 183/2011-2 od koje se izdvaja slijedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovakvog shvaćanja, sva potraživanja tužitelja KP iz tužbe bila bi zastarjela, budući da sukladno tom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Također, budući da tužitelj KP u osnovi potražuje povrat mjesečnih anuiteta, a ovisno o pravnoj kvalifikaciji njegove navodne tražbine, u predmetnom slučaju može se primijeniti i zastarni rok sukladno članku 226. ZOO-a koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospje losti svakoga pojedinog davanja. Potom 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu da je neosnovan navod da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu zbog odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/12 od 04.07.2013, Visokog trgovačkog suda br. Pž - 7129/13 od 13.06.2014. , Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 09.04.2015., Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev 2221/187 od 3. rujna 2019. U predmetnim odlukama, a i u svim ostalim odlukama povodom kolektivne tužbe, nema niti jedne riječi da su u cijelosti ništetni ugovori o kreditu. Štoviše, sudovi u kolektivnom postupku su zauzeli stajališta da nisu u cijelosti ništetni ugovori o kreditima (str. 51. odluke Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018.), a to je dodatno potvrdio u oglednom postupku Vrhovni sud RH odlukom posl.br. Gos-1/2019 od 04.03.2020. DOKAZ: uvid u odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/12 od 04.07.2013 uvid u odluku Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. uvid u odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 09.04.2015. uvid u odluku Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. uvid u odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev 2221/187 od 3. rujna 2019 uvid u odluku Vrhovnog suda RH br. Gos-1/2019 od 04.03.2020. uvid u Ugovor o kreditu Također, tužitelj KP pozivanjem na spomenute odluke u kolektivnom postupku neizravno ukazuje na primjenu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/OT') budući da smatra da je naslovni sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Time neizravno ukazuje i na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a. Stav je 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. da naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a i drugih odluka u kolektivnom postupku - budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a. Naime, u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, na snazi je bio ZZP/03 koji za razliku od novog zakona koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza 2007. godine, uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Sukladno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja KP na navedene presude po kolektivnoj tužbi. Međutim, čak i kada bi se uzelo da su članci 502.c ZPP-a i 138.a ZZP/07 mogli primijeniti, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu da je u predmetnom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže odbiti. Naime, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. U konkretnom slučaju tužitelj KP ne traži naknadu štete. Drugim riječima, iako je zakonodavac dao jasnu uputu u pogledu pravnog osnova zahtjeva u posebnim parnicama koje se temelje na utvrđenjima iz kolektivne tužbe, tužitelj KP istu nije poštovao, a zbog čega se ne može niti pozivati na spomenuta pravna utvrđenja. Nadalje se ističe da Odredba Ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamate nije ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima niti je nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: „ZZP/03"). U odnosu na promjenjivost kamatne stope, u nastavku će se obrazložiti zašto je ugovaranje promjenjive kamatne valjano i da je takva činidba odrediva, i zašto odredba o načinu promjene kamatne stope nije nepoštena. Prvenstveno, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu da se odredba o kamatnoj stopi Ugovora o kreditu temelji na odredbi članka 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa (NN 94/2004) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Prema toj odredbi, najviša dopuštena ugovorna kamatna stopa u novčanim obvezama fizičkih osoba prema pravnim osobama iznosi 19% godišnje. Nesporno je da kamatna stopa prema Ugovoru o kreditu nije bila određena niti u polovini tog iznosa, a taj iznos nije premašen ni sukladno naknadnim izmjenama odredbi Zakona o obveznim odnosima. Primjerice, trenutno važeća odredba čl. 26. ZOO-a određuje da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je za te odnose vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, a ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, uvećane za polovinu te stope. Na dan sklapanja Ugovora o kreditu, zakonska zatezna kamata, sukladno članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/2004, 35/2005) iznosila je 15%, dok je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,50 % godišnje. Dakle, niti naknadne izmjene propisa o najvišoj dopuštenoj visini ugovornih kamata nisu rezultirale time da se kamatna stopa iz Ugovora o kreditu svojom visinom približi najvišim dopuštenim stopama ugovornih kamata, a pogotovo ne time da premaši navedene stope. Također, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu i da odredbe Ugovora o kreditu ne mogu biti smatrane ništetnima niti iz razloga navodne neodređenosti i neodredivosti činidbe sukladno člancima 270. i 272. ZOO-a. U kontekstu promjenjivosti kamatne stope, nije ugovorena činidba korisnika kredita – ovdje tužitelja KP već samo da je kamatna stopa promjenjiva, način njezine promjene i suglasnost tužitelja KP sa promjenom. Ništa više i ništa manje od toga. Prema tome, spomenuti članci Ugovora o kreditu ne mogu biti ništetni pozivom na članak 270. ZOO-a. Prema tome, II. tuženik i III. tuženik smatra da je činidba tužitelja iz Ugovora o kreditu bila određena odnosno odrediva budući da Ugovor o kreditu sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti (članak 272. st. 1. ZOO-a). Naime, Ugovor o kreditu je jasno odredio da korisnik kredita, ovdje tužitelj KP, ima obvezu plaćati iznos mjesečnog anuiteta. Treba napomenuti također da tužitelj KP nije niti jednom od sklapanja Ugovora o kreditu prigovorio 1. tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da ne može izvršiti svoju činidbu jer je neodređena i/ili neodrediva. Smisao članka 272. ZOO-a leži u tome da činidba iz svakog ugovora mora biti određena ili odrediva iz razloga da je se može prisilno ostvariti. Ukoliko činidba ne bi bila određena ili odrediva onda ista ne bi bila utuživa. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu jasno određuje da korisnik kredita vraća predmetni kredit plaćanjem mjesečnih anuiteta, a sukladno izračunu koji sačini davatelj kredita. Prema tome, pozivom na izračune anuiteta moguće je vrlo lako utvrditi svaku pojedinu činidbu - plaćanje anuiteta. Iz svega gore navedenog jasno proizlazi da je odredba kamatne stope iz Ugovora o kreditu određena, jasna i razumljiva. Nadalje se ističe da tužitelj KP ničime nije dokazao da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na jednostran način promjene kamatne stope te valutu nepoštene. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZZP/03 osobito članci 81., 84. i 87. Sukladno članku 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema tome, da bi odredba Ugovora kreditu bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: a) da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, b) da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i c) da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj KP paušalnim navodima nastoji uvjeriti sud da je odredba koji se odnosi na jednostran način promjene kamatne stope ništetan ali ne obrazlaže zašto smatra da su u odnosu na navedene odredbe u konkretnom slučaju gore potrebni uvjeti ispunjeni. U tom smislu, a što tužitelj KP u tužbi niti ne dovodi u pitanje, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. smatraju da se sa tužiteljem KP jest pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj KP mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom te kredita u EUR ili drugoj valuti (CHF, HRK), ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa u valuti EUR. Nadalje odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti je jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije podložna testu poštenja. Jasna je već iz značenja same riječi promjenjiva nesporno nije fiksna. Na kraju, predmetne odredbe su razumljive, iz razloga što je tužitelj KP potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina te je ujedno dužna primijeniti očekivanu pažnju. Također, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je neovisna treća strana (javni bilježnik) u skladu sa svojim zakonskim dužnostima koje proizlaze iz članka 57. i 59. Zakona o javnom bilježništvu protumačila i objasnila tužitelju KP smisao i posljedice sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. U dokaz prethodno navedenog 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. predlažu saslušanje svjedoka radnika od 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. (predlaže se da sud pozove 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. da dostavi podatke svojih zaposlenika prisutnih prilikom pregovora sklapanja Ugovora o kreditu). U ovom kontekstu, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. skreće pažnju i na odluku Županijskog suda u Puli presuda posl br. Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. gdje je u predmetu slično ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu, kad bi za njih prethodno bilo utvrđeno da se o njima nije prethodno pregovaralo te da su nejasne/neuočljive/nerazumljive, bile ništetne potrebno je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu prema tvrdnjama 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Općepoznata je činjenica da ovakvo ugovaranje je uobičajeno u bankarskom poslovanju. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Tužitelj KP ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz Ugovora o kreditu fiksna, što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj KP je na to pristao. Tužitelj KP je imao izbor prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Da se tužitelj KP u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj KP to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko ulazi u rizik i na neki način se „kocka” mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom. Pritom je bitno naglasiti da u svakom slučaju volja ugovornih strana nije bila da se ugovori fiksna kamatna stopa, ako se uzme u obzir da je u ugovoru valjano ugovorena promjenjivost kamatne stope. Ugovaranje kamatne stope, koja je u ovom slučaju nesporno promjenjiva, sastoji od dva osnovna, odvojena elementa - ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene. Pritom, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu da spomenutom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o promjenjivoj kamati na koju se tužitelj KP poziva nije utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine promjene i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističe da čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništețną, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamata koja je početno ugovorena u Ugovoru o kreditu (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. Pritom, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim o odnosima. Svako suprotno tumačenje, tuženik ponavlja, bilo bi suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. i tužitelja KP. U suprotnom, ukoliko bi ovaj sud zaključio da je odredba Ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamatne stope bez učinka, nastaje pravna praznina u odredbi samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru o kreditu uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Nesporno je naime da sama ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. skreću pažnju sudu da je već više prvostupanjskih sudova, pa tako i Općinski građanski sud u Zagrebu, odbilo tužbene zahtjeve za isplatu navodno stečenog bez osnove koje čini razliku između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja je stvarno plaćana za vrijeme otplate kredita. Obrazloženje sudova identično je argumentima tuženika iznesenim gore i ide u smjeru da je volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a ne fiksne. Sudovi nisu ovlašteni mijenjati ugovornu volju stranaka, a osobito kada se uzme u obzir da samo ugovaranje promjenjivosti kamatne stope nije ništetno samo po sebi. U prilog gore iznesenom, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. skreću pažnju sudu na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5847/2015-34 od 25. rujna 2018. U odnosu na navod tužitelja KP da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, naglašava se da sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu kako se o odredbi o valutnoj klauzuli zasigurno pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju KP je sigurno zaposlenik 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja KP te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja KP, jer je 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj KP se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi dio testa, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja” (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere” iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod- testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik banka u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja KP u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da 1. tuženik Zagrebačka banka d.d., jednako kao ni tužitelj KP, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito je kako niti 1. tuženik Zagrebačka banka d.d., niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja dostavljaju se projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u presliku random wald model kretanja tečaja i presliku tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula OP i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi da se: „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.” Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.04.2017.g. u predmetu Ruxandra OP i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 u kojem navodi: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.” Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 po mišljenju 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. 1. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.” Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl.br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP -a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te – da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama.“ U dokaz prethodno navedenog 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. se pozivaju na presudu Vrhovnog suda RH posl.br. Revt- 249/14-2 od 09. 04. 2015. kao i presudu Vrhovnog suda RH posl br. Revt-575/16-5 od 03.10.2017. Ističe se da također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017.g., točka 41. zauzima stav: Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora“ u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“ Radi se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji se u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. U dokaz navedene tvrdnje upućuje se na presliku Biltena HNB-a broj 238, stranica 40. Navedena ugovorna odredba je i razumljiva jer je tužitelju KP bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije nepoštena niti ništetna. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu kako Naslovni sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak proizlazi i iz same presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošen je informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće... Prema tome, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018., u kojoj je Sud Europske Unije naveo: „U ovom slučaju, s obzirom na prethodno navedeno, nacionalni sud mora uzeti u obzir, među ostalim, točku 10. predmetnog ugovora o kreditu naslovljenu „Izjava o upoznatosti s rizicima”, čiji je tekst bio iznesen u točki 19. ove presude, u vezi s mogućim dodatnim informacijama pruženima prije sklapanja tog ugovora. U vezi s potonjim, iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da su korisnici kredita među ostalim primili obrazac s dopunskim podacima o riziku promjene tečaja, koji sadržava konkretne primjere izračuna rizika u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, što je međutim dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev.“ Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2 %, a 1993. godine je iznosila 1149,3 %. Ističe se da je 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. zasigurno potencijalne klijente upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pa se ovime 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. poziva da se očituje na navedeno. U dokaz navedene tvrdnje predlaže se da sud naloži 1. tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da se očituje da li je potencijalne klijente upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Također, da se radilo na informiranju potencijalnim korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, ističe se da je u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. godine izričito navedeno sljedeće: „Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja.” Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u presliku transkripta emisije na radiju 101 pod nazivom Aktualni 101 od dana 8. srpnja 2005. godine koji je dostupan na stranicama Hrvatske narodne banke, zatim ppresliku intervjua koji je guverner FP dao HRT-u u emisiji Javna stvar koji je u cijelosti dostupan na web stranicama HRT-a i presliku Odgovora na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku objavljen na stranicama HNB-a. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/187a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke pa tako i 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Vrhovni sud Republike Hrvatske u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz pobijane odluke. S tim u vezi 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu da je sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (a kako je to potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. smatraju da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj KP mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A., tužitelj RP je itekako bio informiran o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. nadalje smatraju da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju KP kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj KP nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i općenito. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj KP i 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj KP se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj KP je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju KP, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu kako je Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. godine odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla: „U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je ZOO- om dopušteno ugovaranje različitih zaštitnih klauzula. Jedna od njih propisana je i osporenim člankom 22. ZOOa (prema kojoj je dopušteno vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunavati na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti) ....Slijedom navedenoga, osporeni članak 22. ZOO-a (valuta obveza) zajedno s člancima 23. (indeksna klauzula) i 24. (klizna skala) ZOO-a čine cjelinu odredaba kojima se subjektima obveznopravnih odnosa dopušta ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula, s ciljem ostvarenja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u slučajevima kada je ispunjenje obveze jedne strane odgođeno. ...Prema tome, osporeni članak 22. ZOO-a, tj. ugovaranje valutne klauzule, predstavlja jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja odnosno činidaba. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. ...Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo — vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.” …Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća). ” 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu ističe kako je nezavisni odvjetnik Wahl u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2017. godine u predmetu Ruxandra OP i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 iznio mišljenje: „...prodavatelju robe ili pružatelju usluga se ne može nametnuti da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku, i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost.” Dodatno, se sudu skreće pažnja da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj KP sredstva kredita koristio radi kupnje kuće. S tim u vezi, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. ističu da tužitelj RP nije dokazao da je potrošač niti da se stan koristi isključivo za potrošačke svrhe. Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala podrazumijevati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju KP je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Direktiva VIJEĆA 93/13/EEZ jasno navodi da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a Zakon o potrošačkom kreditiranju da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima predmetnim zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Tužitelj KP činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio. Ukazuje se da je potpuno pogrešno traženje da 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. zajedno sa 1. tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. solidarno snosi troškove postupka. Činjenica je, dio tužbenih zahtjeva se uopće ne odnosi na 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A., a kako je sve gore izloženo. 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. također predlažu kao dokaz saslušanje javnog bilježnika te zaposlenika I. tuženika na okolnosti oko sklapanja Ugovora o kreditu te informiranja tužitelja KP. Predloženim svjedocima 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. žele dokazati da se pregovaralo te da su predmetne odredbe pojašnjene tužitelju KP kako prije, tako i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Shodno tome predlaže se da 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. dostavi podatke svojih zaposlenika prisutnih prilikom pregovora sklapanja Ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenog, 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. predlažu sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja KP na naknadu prouzročenog parničnog troška 2. tuženiku APS Delta s.r.o. i 3. tuženiku APS Delta S.A.

4. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u: Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. (list sudskog spisa od broj 9 do 14), Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina između Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja, APS Delta s.r.o. kao primatelja i ustupitelja i APS Delta S.A. kao primatelja od 30. svibnja 2017. (list sudskog spisa od broja 16 do 19) kao i svu drugu dokumentaciju. Također izvršen je uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. od 12. studenog 2023. (list sudskog spisa od broja 262 do 298). Također na ročištu dana 26. veljače 2026. u svojstvu stranke saslušan je tužitelj KP (list sudskog spisa broj 348 i 349).

5. U svom nalazu i mišljenju od 12. studenog 2022. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. ističe da rješenjem suda određeno je provesti financijsko vještačenje u gore navedenom predmetu sa zadatkom: a) izračunati visinu preplaćenih, odnosno više plaćenih kamata iz anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu prema Ugovoru o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. godine, b) izračunati visinu preplaćenih odnosno više plaćenih iznosa anuiteta s osnova promjene tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u odnosu na početni tečaj 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. na dan isplate CHF kredita. Ukoliko eventualno neke preplate s osnova zaključenog Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. su uplaćene u korist 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. to treba biti posebno naznačeno, c) izračunati novčani iznos izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj KP platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj KP stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i d) izračunati novčani iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. konstatira da KP (ovdje: tužitelj) zaključio je u svojstvu korisnika kredita sa Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb (ovdje tuženik) Ugovor o namjenskom kreditu broj 513/2005, kreditna partija 7102648627 dana 22.04.2005. godine, a koji je solemniziran od Javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke pod posl.brojem OU-212/2005 dana 22.04.2005. godine (Prilog 6 odgovora na tužbu drugotežnika) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 1. ugovoreno je da banka stavlja na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 110.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita , b) U čl. 2. ugovorena je redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva i na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,50% godišnje, u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, c) U čl.3. ugovoren je rok otplate od 300 mjeseci, odnosno tražbina traje najkasnije do 22.04.2031. godine i d) U čl. 7. ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 666,73 CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, a počev od dospijeća prvog anuiteta. Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu. Potom se utfvrđuje da dana 15. travnja 2011. godine 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. je otkazao Ugovor o namjenskom kreditu je otkazan (Prilog 6 uz odgovor na tužbu). Dana 30. svibnja 2017. godine zaključen je Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina između 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. i APS Delta s.r.o. iz Republike Češke (ovdje: drugotuženik) i APS Delta S.A. iz Louxembourga (ovdje: trećetuženik), koji je solemniziran od Javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba dana 19. srpnja 2017. godine (Prilog 7 odgovora na tužbu drugotuženika), a kojim je za više dužnika, a između ostalih i tužitelja KP, reguliran ustup tražbina 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. na 2. tuženika APS Delta s.r.o. te 3. tuženika APS Delta S.A. Temeljem podatka iz dokumenta Prometi po kreditu / Specifikacija uplata po kreditu (Prilog 5 uz odgovor na tužbu 1. tuženika Zagrebačke banke d.d.) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen dana 29.04.2005. godine u iznosu od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti 526.476,28 HRK. Primijenjen srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je utvrdila izračunom (526.476,28 HRK/110.000,00 CHF) i potvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na internet stranici Hrvatske narodne banke na adresihttps://www.hnb.hr/statistika /statisticki-podaci/financijski-sektor/sredisnja-banka - hnb/devizni-tecajevi/arhiva-hrk- tecajeva/arhiva-tecajnih-lista koji je iznosio 1 CHF = 4,786148 HRK. Prikaz tečajne liste Hrvatske narodne banke br. 63 s primjenom na dan 29.04.2005. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je dala u Tabeli br.1. Temeljem podataka iz dokumenta Prometi po kreditu / Specifikacija uplata po kreditu (Prilog 5 uz odgovor na tužbu 1. tuženika Zagrebačke banke d.d.) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je utvrdila da je kredit učinjen dospjelim u cijelosti radi neuredne otplate dana 04.11.2011. godine. Temeljem Potvrde Javnog bilježnika Miroslava Banića iz Rijeke posl.br. 212/2005-2 od 24. svibnja 2011. godine s priloženim Nalogom za odašiljanjem otkaza Ugovora o namjenskom kreditu (prilog 6 uz odgovor na tužbu 1. tuženika Zagrebačke banke d.d.), te Otkazom kredita i pozivom na plaćanje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je utvrdila da je otkaz Ugovora o namjenskom kreditu tužitelju otposlan 17. svibnja 2011. godine. Prema Otkazu kredita i pozivu na plaćanje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je utvrdila stanje duga na dan 15.04.2011. godine kako slijedi: a) Dospjela glavnica 4.182,62 CHF, b) Učinjena dospjelom glavnica 96.070,89 CHF, c) Dospjela redovna kamata 10.884,02 CHF, d) Učinjena dospjelom redovna kamata 224,17 CHF i e) Dospjela zatezna kamata 1.985,00 CHF, odnosno sveukupno 113.346,70 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Radi usporedivosti podataka o redovnoj kamati koja je zadužena u realiziranom otplatnom planu i redovne kamate koja bi bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom otplatnom planu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. ističe da je simulirala dospijeće cijelog kredita na dan 04.11.2011. godine na način na koji je ista realizirana, obračunom redovne kamate u kamatnom razdoblju formulom za dane stvarni broj dana / 360 dana u godini. Prikaz početnog otplatnog plana sa simulacijom dospijeća kredita u cijelosti dana 04.11.2011. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 2. Prema tvrdnjama angažirane vještakinje za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. u izračunu je koristila sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: a) Iznos kredita = 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) Početna kamatna stopa = kamatna stopa iz Ugovora = 5,50% p.a i c) Početni tečaj = tečaj isplate kredita = 1 CHF = 4,786148 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102648627 (Prilog 4 uz tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je utvrdila primjenjivane kamatne stope po kreditu i iznose obračunatih anuiteta s datumima njihova dospijeća. U Tabeli br. 3 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je dala pregled kamatnih stopa s razdobljima njihova važenja i iznose mjesečnih anuiteta s datumom primjene novog anuiteta. U Tabeli br. 4 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je prikazala realizirani otplatni plan kredita. Naglašava se da s obzirom da je kredit ugovoren s valutnom klauzulom vezano uz valutu CHF, kredit se vodi u valuti, te su na isti način prikazani početni i realizirani otplatni plan u izračunu. Datume plaćanja anuiteta kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je utvrdila iz dokumenta Prometi po kreditu / Specifikacija uplata po kreditu (Prilog 5 uz odgovor na tužbu 1. tuženika Zagrebačke banke d.d.). Iz dokumenta Prometi po kreditu / Specifikacija uplata po kreditu (Prilog 5 uz odgovor na tužbu 1. tuženika Zagrebačke banke d.d.) * angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je utvrdila da je 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. otpisao tražbinu po kreditu (prestanak potraživanja) s danom 30.05.2017. godine. Naglašava se da izračuni se odnose na cijelo razdoblje otplate kredita, a tijek poslovnih događaja prikazan je kronološkim redoslijedom po nastanku poslovnog događaja, a radi neuredne otplate kredita. U svezi metodologije izračuna naglašava se da u otplati kredita s valutnom klauzulom kunska protuvrijednost anuiteta može se promijeniti s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kredita, ukoliko je nepromijenjen rok otplate kredita. Da bi se razlučilo koliko je više ili manje plaćeno s osnova promjene kamatne stope eliminira se utjecaj promjene tečaja, i obrnuto, da bi se razlučilo koliko je plaćeno više ili manje s osnova promjene tečaja isključuje se utjecaj promjene kamatne stope na otplatu. Kod kredita s valutnom klauzulom, ovdje u CHF, promjenom kamatne stope mijenja se iznos anuiteta i u anuitetu se mijenja odnos kamate i otplatne kvote. Kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan, i obrnuto. Iz tog razloga u slučaju promjene kamatne stope i promjene tečaja valute kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Dakle, razlika plaćenog anuiteta u HRK i početnog anuiteta u HRK po tečaju na dan isplate kredita jednaka je zbroju razlika kamate CHF po tečaju na dan isplate kredita plus razlika otplatne kvote CHF po tečaju na dan isplate kredita plus tečajna razlika (razlika između uplaćenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja i uplaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu dvojnog iskazivanja vrijednosti u valuti HRK i EUR potrošačima vještak će informativno provesti preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti bez naknade, primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) - ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Usporedbu realiziranog i početnog otplatnog plana angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5 dok izračun visine preplaćenih, odnosno više plaćenih kamata iz anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu prema Ugovoru o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. godine dana je Tabeli br. 6. Nadalje izračun visine preplaćenih odnosno više plaćenih iznosa anuiteta s osnova promjene tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u odnosu na početni tečaj 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. na dan isplate CHF kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 7. Napominje se da ukoliko su eventualno neke preplate s osnova zaključenog Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. su uplaćene u korist 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. to će se posebno naznačiti. Izračun novčanog iznosa izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj KP platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj KP stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 8 dok izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama dat je u Tabeli br. 9. Prema realiziranom otplatnom planu do otkaza kredita tužiteljeva obveza s osnova redovne kamate iznosila je 38.210,30 CHF što je s glavnicom prema izračunu angažirane vještakinje za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. činilo ukupan dug od 148.210,30 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Prema početnom otplatnom planu kredita do otkaza kredita tužiteljeva obveza s osnova redovne kamate iznosila bi 35.803,00 CHF, što bi s glavnicom činilo ukupan dug od 145.803,00 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Dakle, uslijed promjena kamatne stope obveza tužitelja KP s osnova redovne kamate uvećana je za 2.407,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. utvrdila preplaćene, odnosno više plaćene kamate iz anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu prema Ugovoru o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. godine u ukupnom iznosu od 0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *0,00 HRK. Uslijed neuredne otplate, odnosno neplaćanja obveza po kreditu i po početnom otplatnom planu ne bi bila plaćena redovna kamata, odnosno u mjesecima u kojima je kamatna stopa bila viša od početno ugovorene kamatne stope, iz razloga što redovna kamata nije plaćena nema utvrđene preplate kamate. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. utvrdila visinu preplaćenih odnosno više plaćenih iznosa anuiteta s osnova promjene tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u odnosu na početni tečaj 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. na dan isplate CHF kredita u ukupnom iznosu od 104,16 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 7, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 784,79 HRK. Naglašava se da u dokumentaciji priležećoj u spisu nema podataka da li su obveze po Ugovoru o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. kreditu plaćene i u kojem eventualno iznosu u korist 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. Nadalje izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. utvrdila razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj KP platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj RP KP stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 610,23 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 7, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 4.597,78 HRK. Također izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. utvrdila razlike između kamata koje bi tužitelj KP platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama u ukupnom iznosu od 926,24 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *6.978,76 HRK. Ukupno manje plaćena kamata uslijed neuredne otplate i niže kamatne stope do dospijeća kredita u cijelosti dana 04.11.2011. godine iznosi ukupno 10.899,38 CHF, odnosno 52.166,05 HRK, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 6.923,62 EUR. Na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je zaključno utvrdila: 1) preplaćene, odnosno više plaćene kamate iz anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu prema Ugovoru o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. godine ukupno iznose 0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 0,00 HRK. Iako je u pojedinim mjesecima primjenjivana kamatna stopa bila viša od početno ugovorene uslijed neplaćanja obveza po kreditu nema utvrđene preplate kamate, 2) preplaćeni, odnosno više plaćeni anuiteti s osnova promjene tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u odnosu na početni tečaj 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. na dan isplate CHF kredita ukupno iznose 104,16 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 7, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 784,79 HRK. Naglašava se da u dokumentaciji priležećoj u spisu nema podataka da li su obveze po Ugovoru o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. godine plaćane u korist 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. i u kojem eventualnom iznosu, 3) razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj KP platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj KP stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznose 610,23 EUR kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 7, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 4.597,78 HRK, 4) razlike između kamata koje bi tužitelj KP platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama ukupno iznose 926,24 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 6.978,76 HRK. Ukupno manje plaćena kamata u odnosu na početni otplatni plan uslijed neuredne otplate i niže kamatne stope do dana dospijeća kredita u cijelosti 04.11.2011. godine ukupno iznosi 10.899,38 CHF, odnosno 52.166,05 HRK, a što obračunato primjenom fiksnog teča ja konverzije iznosi 6.923,62 EUR. Na kraju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. navodi da sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) u pogledu dvojnog iskazivanja vrijednosti u valuti EUR i HRK potrošačima iskazano u valuti EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK. Nitko od stranka nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. kojeg je u cijelosti prihvatio i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i objektivan.

6. Na ročištu dana 26. veljače 2026. u svojstvu stranke saslušan je tužitelj KP koji je učinio nespornim da je zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. Kredit mu je trebao radi rješenja mog stambenog pitanja. Prema tvrdnjama tužitelja KP s tim kreditom on je kupio kuću na adresu [adresa] gdje i danas stanuje. Pored njega u toj kući živi njegova supruga zajedno s dvoje djece a prije je živjela i njegova majka K koja je umrla 2016. Naglašava se da ta kuća nikada nije iznajmljivanja ili korištena u neke poslovne svrhe. Kad je došao u banku službenica T (čini mi se da se prezivala Ž ili Š ili nešto slično) mu je odmah ponudila kao najpovoljniji ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutom CHF te je on tu njezinu ponudu i prihvatio, Nadalje službenica banke mu je predočila i otplatni plan gdje je vidio da mjesečne rate kredita će mu iznositi oko 2.500,00 kn. Napominje da u ono vrijeme on je bio zamjenik poslovođa cjevarije u brodogradilištu treći maj d.d. u Rijeci i imao je plaću oko 12.000,00 kn -13.000,00 kn tako da u budućnosti nije očekivao da će imati nekih problema s otplatom kredita. Prema tvrdnjama tužitelja KP on je VKV instruktor vožnje i u ono vrijeme znao je da tečajevi stranih valuta variraju ali nije očekivao da u budućnosti bi tečaj CHF u odnosu na kn moglo naglo i nekontrolirano porasti. Naime, nitko ga nije upozorio da bi tako nešto bilo moguće. U svezi promjenjive kamatne stope od sa službenicom 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. nije uopće niti razgovarao a niti je njemu poznato na temelju čega je banka kasnije mijenjala kamatne stope. Tužitelj KP je učinio nespornim da je dobivao obavijesti od banke kada je došlo do promjene kamatnih stopa ali on na te njihove jednostrane odluke niti na koji način nije mogao utjecati. Naglašava se da sam ugovor o kreditu je pripremila banka te ga je on mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nadalje tužitelj KP je učinio nespornim da je bio kod javnog bjesnika radi solmizacije tog ugovora ali ni javni bilježnik mu ništa nije objašnjavao u svezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Po prosudbi tužitelja KP to su bitni dijelovi ugovori. Napominje da je on pristao biti jamac svom kolegi MP za njegov kredit. Međutim kako MP nije uredno vraćao tja kredit tužena AP je od njega vršio naplatu. Naime, u svezi njegovog kredita od početne rate oko 2.500.00 kn ista je narasla oko 4.500,00 kn. Budući je morao vraćati kredit za MP kome je bio jamac, nije više bio u mogućnosti pravovremene ispunjavati niti obveze iz namjenskom kredita koji je predmet ove parnice i koji je on sam zaključio. Iz navedenih razloga banka je raskinula taj ugovoreni kredit i sva potraživanja prebacila na 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. iz ove parnice. Tužitelj KP tvrdi da on u vrijeme zaključenja ugovora o kredtiu nije bio informiran od strane 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF nego samo tečaj kune prema euru. Temeljem zaključenog ugovora o namjenskom kreditu od 2.4.2005. on je dobio kune. Međutim, istog dana taj novac je plaćen prodavatelju kuće u [adresa], tj. A i ĆP i to na način da je došao privatni mjenjač u banku te je on promijenio kune u ondašnje njemačke marke tako da on kao kupac te kuće je prodavateljima otplatio cijenu u njemačkim markama. Na kraju svoga iskaza tužitelj KP je iskazao da je on samo letimično pročitao sporni ugovor o kreditu prije nego ga je potpisao.

7. Na ročištu dana 26. veljače 2026. punomoćnici 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A. nisu pristupili te u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnike tužitelja KP i 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 26. veljače 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi punomoćnik tužitelja KP je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Naglašava se da se radi o eventualnoj objektivnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva tako da je potrebno najprije pravomoćno odlučiti o prvom postavljenom tužbenom zahtjevu pa tek u slučaju da isti bude pravomoćno odbijen treba odlučiti o drugom tužbenom zahtjevu. U svojoj završnoj riječi punomoćnik 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog.

8. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja KP je osnovan u cijelosti.

9. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. te i iskaza samog tužitelja KP proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, u čl. 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. se navodi da se kredit odobrava kao fizičkoj osobi za kupnju kuće. U navedenom smislu svoj iskaz je dao i sam tužitelj KP istaknuvši da kupljena kuća u [adresa] nikada se nije iznajmljivala ili koristila za neke poslovne svrhe. Iskaz tužitelja KP ovaj sud je prihvatio u cijelosti kao istinit. Teret dokaza o protivnom je na 1. tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., 2. tuženiku APS Delta s.r.o. i 3. tuženiku APS Delta S.A. koji ničim ne dokazuju svoju tvrdnju da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.

10. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

11. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF -a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23 godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja KP. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj KP nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. budući mu je 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost tih ugovora o kreditu je bila samo za tužitelja KP iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

13. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

14. U odnosu na informiranost tužitelja KP i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj KP bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. Valja naglasiti da iz priloženog Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. je razvidno da u svezi konačne realizacije istoga na strani 11 istoga na strani 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora su sudjelovale: GP i LP ali njih nitko nije niti predložio da se saslušaju kao svjedokinje, a i da jesu zbog odmaka vremena je gotovo izvjesno da se one ne bi mogle sjetiti bilo kakvih konkretnih detalja već bi mogle samo načelo objasniti proceduru odobravanja kredita.

15. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje zna tnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

16. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

17. Nadalje valja naglasiti da je točno da prema čl. 107. st. 2. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999 i 88/2001 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZOO) je bilo propisano ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati odnosno sukladno čl. 326. st. 2. novoga Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 te u daljnje tekstu skraćeno: NZOO) ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim, Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. je od strane 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. otkazan dana 15. travnja 2011. budući tužitelj KP nije redovito podmirivao dospjele rate (list sudskog spisa broj 101). Po prosudbi ovoga suda nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i mogućnosti promijene kamatne stope jednostranom odlukom samoga 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. uzrokuje znatnu neravnotežu u pravu i obvezi tužitelja KP kao korisnika kredita u odnosu na 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. i ne može se reći da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, koja bi isključila pravo tužitelja KP na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem tako ništetnih odredba naplaćeno. Točno je da iz nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je razvidno da ne postoje neke preplate tužitelja KP s osnova više plaćene kamate iz anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope. Naime, utvrđeno je da iznos razlike između kamata koje bi tužitelj KP platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama, i to u iznosu 926,24 eur /6.978,74 kuna ( kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8, nalaza i mišljenja angažirane vještakinje za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. od dana 12.11.2023. godine. Nadalje, u odnosu na preplaćene iznose po osnovi tečaja angažirana vještakinja za financije i bankarstvo KPN dipl. oec. je u svom nalazu i mišljenju utvrdila kako iste iznose 104,16 eur/784,79 kuna (kako je specificirano u stupcu 13 tabele br. 7, nalaza i mišljenja), dok negativne tečajne razlike iznose 610,23 eur/4.597,78 kuna (specificirano u stupcu 13 tabele br. 7 nalaza i mišljenja). Iz čega proizlazi kako iznosi negativnih razlika, odnosno razdoblja u kojima je tužitelj KP plaćao manje anuitete iz razloga što je tečaj CHF-a bio niži u odnosu na tečaj CHF u vrijeme sklapanja kredita, su veći u odnosu na iznos preplaćenih, odnosno više plaćenih anuiteta s osnova promjene tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Međutim, po prosudbi ovoga suda to ne znači kako postupanje 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tužitelj KP je prestao plaćati dospjele rate te u prvo vrijeme otplate kredita se nisu pojavile neke razlike s osnove promjenjive kamatne stope i tečajnih razlika kakve su bile u trenutku zaključenja Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. Međutim navedeni Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. je zaključen na rok od 25. godina te da isti nije otkazan od strane 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. pokazale bi se znatne razlike kako zbog promjenjive kamatne stope, a naročito zbog tečajnih razlika na štetu tužitelja KP.

18. Nije sporno da je Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u sk ladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

19. Valja naglasiti da odredbe čl. 1065 i 1066 tada važećeg ZOO-a jasno propisuju da su bitni sastojci ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu. Na isti način je to propisano i čl. 1021. i 1022. NZOO-a. Po prosudbi ovoga suda odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi su svakako bitni sastojci ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci ugovora o kreditu za kupnju kuće između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005., konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, takav ugovor ne može opstati je r ne ostaje valjanim niti jedan jedini njegov bitni sastojak. Primjera radi Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Gzz-105/2002 i Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. između ostaloga navodi: "...Naime, iako je odredbom čl. 105. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) predviđena djelomična ništavost neke ugovorne odredbe, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim dijela ugovorene odredbe o cijeni kada bi se prihvatio, sporni ugovori ne bi mogli opstati, već bi to imalo za posljedicu ništavosti cijelog ugovora, a što se ovdje ne traži...." Identičan je stav Suda Europske unije u predmetu C-118/17 (VP protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019.godine) gdje u točki 52. presude zauzet je stav da ugovorna odredba koja se odnosi na tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora te da se bez postojanja valutne klauzule održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće. Prethodno je u točki 48. iste presude dodatno pojašnjeno kako se radi o ugovornim odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora o zajmu, obuhvaćene čl. 4. stavkom 2. Direktive 93/13, pri čemu se neće ocjenjivati njihova nepoštenost samo ako nacionalni sud smatra da ih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sastavio jasno i razumljivo. Uostalom da da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženih banaka, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nisu bitni sastojci ugovora o kreditu onda se očito neka parnica pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem broj P-1401/2012 ne bi niti vodila.

20. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja KP koju ističe 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. budući navodno sve uplate nisu vršene od samoga tužitelja KP je po prosudbi ovoga suda neosnovan. Naime, navedeni prigovor je paušalan budući 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. uopće ne navodi koje to uplate dospjelih anuiteta nisu vršene od samoga tužitelja KP i ako jesu da ne bi bile vršene u njegovo ime i za njegov račun. U svezi samog Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. točno je da 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. nisu stranke toga ugovora kao što niti tužitelj KP nije stranka Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina između Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja, APS Delta s.r.o. kao primatelja i ustupitelja i APS Delta S.A. kao primatelja od 30. svibnja 2017. Međutim ta činjenica ne znači da 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. nisu pasivno legitimirani za utvrđenje ništetnosti Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. a niti da je tužitelj KP nije aktivno legitimiran za utvrđenje ništetnosti Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina između Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja, APS Delta s.r.o. kao primatelja i ustupitelja i APS Delta S.A. kao primatelja od 30. svibnja 2017. Naime, Prema čl. 109. st. 1. tada važećeg ZOO-a na ništavost (odnosno sukladno terminologiji iz čl. 327. st. 1. NZOO-a na ništetnost) sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Po prosudbi ovoga suda 2. tuženik APS Delta s.r.o. i 3. tuženik APS Delta S.A. su zasigurno zainteresirane strane kojima nije je u interesu da se Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. u cijelosti proglasi ništetnim. To se uostalom vidi i iz njihovog odgovora na tužbu kojim oni vrlo opširno navode argumente koji po njihovom sudu ukazuju da niti odredba o valutnoj klauzule CHF, a niti ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetni pa sukladno tome niti u cijelosti Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. Naime, ako je ništetan Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. onda po prirodi stvari neka tražbina iz toga ugovora se ne može prenijeti sa 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. na 2. tuženika APS Delta s.r.o. te potom od 2. tuženika APS Delta s.r.o. na 3. tuženika APS Delta S.A. Sukladno navedenom i sam tužitelj KP je zasigurno zainteresirana strana da se utvrdi ništetnim Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina između Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja, APS Delta s.r.o. kao primatelja i ustupitelja i APS Delta S.A. kao primatelja od 30. svibnja 2017. iz čega proizlazi njegova aktivna legitimacija.

21. Iz svih prethodno navedenih razloga ovaj sud je našao osnovanim prvo postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja KP prema odredbi čl. 188. st. 2. osnovanim, pa je utvrdio da su je cijelosti ništetan i bez pravnog učinka kako Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. tako i Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina između Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja, APS Delta s.r.o. kao primatelja i ustupitelja i APS Delta S.A. kao primatelja od 30. svibnja 2017. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I i II. Prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Dakle, sukladno citiranoj odredbi prvostupanjski sud kad prihvati prvi od eventualno istaknutih zahtjeva o ostalim zahtjevima ne odlučuje. U navedenom smislu se je očitovao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svome rješenju poslovni broj Rev-760/2008 od 11.11.2009. Naime, tužitelj KP u ovoj parnici je zatražio da za slučaj da sud ocijeni da je neosnovano njegovo traženje da se cijeli Ugovor o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. kao i Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina između Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja, APS Delta s.r.o. kao primatelja i ustupitelja i APS Delta S.A. kao primatelja od 30. svibnja 2017. proglasi ništetnim, tada je potrebno odlučiti da li su ništetne i bez pravnog učinka samo pojedinačne odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i KP kao korisnika kredita broj 513/2005 od 22. travnja 2005. kao i radi isplate onih novčanih iznosa koje je 1. tuženik Zagrebačka banka d.d. stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a sve sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate.

22. Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Nadalje čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Iz navedenih razloga tužitelju KP je primjenom prethodno citiranih propisa dosuđen parnični trošak zastupanja po angažiranom punomoćniku i to: 1) za sastav tužbe tužitelja KP od 9.6.2021. po Tbr. 7. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 100,00 €, 2) za sastav podneska tužitelja KP od 15.11.2022. po Tbr. 8. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 100,00 €, 3) za pristupe ročištima punomoćnika tužitelja KP dana 16.11.2022. i 9.6.2023 na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima po Tbr. 9. toč. 2. važeće odvjetničke tarife iznos od 50,00 € za svako od tih ročišta, 4) za pristup ročištu punomoćnika tužitelja KP dana 6.6.2023. koje je bilo odgođeno prije početka raspravljanja po Tbr. 9. toč. 5. važeće odvjetničke tarife iznos od 25,00 € i 5) za pristup ročištu punomoćnika tužitelja KP dana 26.2.2026. na kojim se raspravljalo o glavnoj stvari po Tbr. 9. toč. 1. važeće odvjetničke tarife iznos od 100,00 € odnosno ukupno 425,00 €. Navedeni iznos je valjalo još uvećati za trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu tužitelja KP od 9.6.2021. u iznosu od 13,27 € tako da ukupno dosuđeni parnični troškovi tužitelja KP iznose 438,27 € te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III. Valja naglasiti da čl. 6, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 51/2023) koji je stupio na snagu dana 12.5.2023. je propisano da od plaćanja sudskih pristojbi su oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa tako da tužitelj KP neće imati obvezu plaćati sudsku pristojbu na nepravomoćnu prvostupanjsku presudu ovoga suda. Neke troškove vještačenja tužitelj KP nije niti tražio, a da ih je i zatražio ovaj sud mu ih ne bi priznao budući iz provedenog vještačenja je evidentno da tužitelj KP nije ništa preplatio.

U Rijeci 7. travnja 2026.

Sudac:

Damir Vinketa

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja KP,

- pun. 1. tuženika Zagrebačke banke d.d. i

- pun. 2. tuženika APS Delta s.r.o. i 3. tuženika APS Delta S.A.