REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ć 5

Poslovni broj: Us I-1751/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja STELLA DI MARE SELCE j.d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 39521301292, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor radnih odnosa, Rijeka, Lošinjska 16, OIB: 33706439962, radi suzbijanja neprijavljenog rada, 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-116- 02/25-01/322, URBROJ: 443-02-02-10-25-3 od 25. srpnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe do pravomoćnosti odluke u ovom sporu.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-116-02/25-01/322, URBROJ: 443-02-02- 10-25-3 od 25. srpnja 2025. naloženo je tužitelju da za radnike ĆV, ĐV, GV, ŠV, CV, LV, DV, HV i MV, podnese prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje, počevši od dana koji je inspekcijskim nadzorom utvrđen kao početak rada (točka 1.), da u korist Državnog proračuna za svakog neprijavljenog radnika uplati iznos od 6.630,00 eura (točka 2.), da se rješenje neće izvršiti u odnosu na radnicu ĆV jer je prijavljena na obvezno mirovinsko osiguranje (točka 3.), uz ostale prateće odluke. Rješenje je doneseno slijedom inspekcijskog nadzora započetog 18. srpnja 2025. te na temelju čl. 7. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada (Narodne novine br. 151/22.; dalje: Zakon o suzbijanju neprijavljenoga rada) i 70. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu (Narodne novine broj 115/18., 117/21., 67/23., 155/23.; dalje: Zakon o Državnom inspektoratu).

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene pravnih propisa te povrede odredaba postupka. Ističe da je činjenično stanje utvrđeno jednostrano i nepotpuno jer da je tuženik zaključio kako su tijekom inspekcijskog nadzora kod tužitelja zatečeni na radu državljani trećih zemalja bez ishodovane dozvole za boravak i rad, a da pritom nisu uzete u obzir činjenice i okolnosti na koje je tužitelj ukazivao. Navodi kako mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku na učinkovit način zbog, po njegovom stajalištu, nerazumno kratkog roka za dostavu očitovanja i tražene dokumentacije. Smatra da je takvim postupanjem došlo do pogrešne primjene odredaba čl. 88. st. 1. t. 1. i st. 4. Zakona o strancima kojima su propisani uvjeti pod kojima državljanin treće zemlje može raditi u Republici Hrvatskoj, kao i obveze poslodavca u pogledu ishođenja dozvole za boravak i rad. Stava je kako je u postupku došlo do povrede čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku kojim je propisano načelo utvrđivanja materijalne istine jer nisu utvrđene sve relevantne činjenice niti je tužitelju pružena stvarna mogućnost da sudjeluje u postupku i iznese svoju obranu. Predlaže sudu poništiti rješenje tuženika. Nezakonitim rješenjem da mu se nanosi teško popravljiva šteta koja se očituje u tome da bi mu se izvršenjem rješenja, tj. naplatom u rješenju određenog iznosa, ugrozilo daljnje poslovanje i podmirenje svih obveza te time ugrozilo egzistenciju njega i svih radnika. Stoga predlaže da sud odredi i odgodni učinak tužbe.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev i ostaje kod navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Obrazlaže kako su prilikom inspekcijskog nadzora nad primjenom propisa iz područja radnih odnosa kod tužitelja, provedenog u suradnji s policijskim službenicima Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, u poslovnim prostorijama kavane Stella di mare u [adresa] zatečeni na radu državljani trećih zemalja u obavljanju ugostiteljskih poslova. Provjerom u službenim evidencijama Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i saslušanjem zatečenih radnika utvrđeno je da su navedene osobe radili u korist i za račun tužitelja poslove koji imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos bez prethodno izvršene prijave na obvezno mirovinsko osiguranje. Osporava da bi odluka bila donesena jednostrano te ističe kako je ista donesena na temelju neposrednog opažanja inspektora, uvida u službene evidencije i saslušanja zatečenih osoba u svojstvu svjedoka, te kako je tijekom nadzora tužitelju dana mogućnost očitovanja na okolnosti rada zatečenih državljana trećih zemalja. Slijedom navedenog, smatra da su bile ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu materijalnog prava citiranog u rješenju jer su radnici kod tužitelja kao poslodavca obavljali neprijavljeni rad te stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Protivi se prijedlogu za određivanje odgodnog učinka tužbe budući da Zakon o suzbijanju neprijavljenog rada ne propisuje takav učinak tužbe. Dodatno ističe kako se kod tužitelja radi o ponovljenom neprijavljenom radu u razdoblju kraćem od šest godina te je stoga iznos obveze uplate povećan na 6.630,00 eura za svakog neprijavljenog radnika.

4. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora na koju raspravu je pristupio tuženik, dok uredno pozvani tužitelj nije pristupio, stoga je sud temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 91. st. 3. ZUS-a raspravu održao u njegovoj odsutnosti.

5. Sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je na temelju odredbe čl. 114. st. 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

6. Odredba čl. 3. st. 2. t. 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada propisuje da je neprijavljeni rad u užem smislu rad koji s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca ima obilježje radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu, odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja u skladu s posebnim propisima te u smislu toga Zakona obuhvaća, među ostalim, obavljanje rada bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, s prvim danom početka rada odnosno na odgovarajuće radno vrijeme.

7. Odredba čl. 7. st. 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada propisuje da je nadležni inspektor dužan u roku od osam dana od dana utvrđenja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. toga Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. istoga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, sukladno naputku o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba. Prema odredbi st. 3. toga članka ako se kod istog poslodavca tijekom sljedećih inspekcijskih nadzora u razdoblju od šest godina od prvog utvrđenja činjenice neprijavljenoga rada ponovno utvrdi neprijavljeni rad, nadležni inspektor će postupiti u skladu sa st. 2. toga članka, pri čemu se iznos obveze uplate povećava na 6630,00 eura za svakog neprijavljenog radnika.

8. Odredbom čl. 112. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.) propisano je da su obveznici dužni dostaviti podatke o početku osiguranja za radnike najranije osam dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada.

9. Iz podataka u spisu proizlazi da je 18. srpnja 2025. viša inspektorica rada tuženika, u suradnji s policijskim službenicima Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske postaje Crikvenica, provodila inspekcijski nadzor nad primjenom propisa iz područja radnih odnosa kod tužitelja kao poslodavca u poslovnim prostorijama kavane Stella di mare, o čemu je sastavila zapisnik KLASA: UP/I-116- 02/25-02/3312, URBROJ: 443-02-02-10-25-4. Iz sadržaja zapisnika je vidljivo da je nadzoru bila nazočna AV, radnica tužitelja koja je zatečena od strane inspektorice rada u kavani Stella di mare toga dana, no da je ista u 23,00 sata napustila nadzirani ugostiteljski objekt radi čega je zapisnik preuzeo i vlastoručno potpisao OV, suprug ZV, uz obvezu da zapisnik bez odgode uruči odgovornoj osobi poslodavca. Po ocjeni ovog suda viša inspektorica je postupala u skladu i na način propisan odredbom čl. 67. Zakona o Državnom inspektoratu. Nadalje, tužitelj nije ni osporavao da je zaprimio rečeni zapisnik, a u svakom slučaju je iz zapisnika od 21. srpnja 2025. vidljivo da je stranka upoznata sa sadržajem istog i da joj je uručeno rješenje o rezultatima inspekcijskog nadzora protiv kojeg je i pokrenut spor. Pored navedenog, tužitelj se svakako i tijekom ovog upravnog spora mogao očitovati o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne upravne stvari.

10. Iz spisa dalje proizlazi da je neposrednim opažanjem inspektorice rada na poslovima pripreme hrane i pića te posluživanja gostiju zatečeno devet državljana trećih zemalja. Imenovani radnici su saslušani u postupku inspekcijskog nadzora te iz čijih izjava je utvrđeno da su dotični obavljali ugostiteljske poslove u objektu tužitelja do dolaska inspektora u nadzirani objekt te da su s tužiteljem za te poslove imali sklopljen ugovor o radu. Tijekom obavljanja inspekcijskog nadzora obavljen je i uvid u sustav Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje te je uvidom u isti utvrđeno da strani državljani na dan inspekcijskog nadzora nisu prijavljeni na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje, osim radnice ĆV koja je prijavljena kod drugog poslodavca (Primorski hoteli d.o.o.). Izvršena je provjera u službenu bazu podataka Državnog inspektorata te je utvrđeno kako je kod tužitelja rješenjem od 8. srpnja 2025., temeljem tada provedenog inspekcijskog nadzora, već utvrđen neprijavljeni rad. Iz podataka iz Informacijskog sustava MUP-a je utvrđeno da strani državljani nemaju dozvolu za boravak i rad za tužitelja kao poslodavca. U nastavku nadzora je 21. srpnja 2025. u službene prostorije tuženika pristupila FV za tužitelja uz opunomoćenika odvjetnika, no tom prilikom nije dostavila pisano očitovanje ni dokumentaciju na koju je tužitelj pozvan zapisnikom o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 18. srpnja 2025.

11. Slijedom utvrđenja iz inspekcijskog nadzora, a kako je tuženik utvrdio da kod tužitelja kao poslodavca rade radnici na poslovima koji imaju obilježje posla za koji se zasniva radni odnos bez da su zakonito prijavljeni na obvezno mirovinsko osiguranje, doneseno je rješenje od 25. srpnja 2025.

12. Vezano uz prigovore tužitelja da mu nije bilo omogućeno sudjelovanje u postupku te da je osporena odluka donesena na temelju nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sud takve navode ocjenjuje neosnovanima. Naime, inspektor je ovlašten donijeti rješenje na temelju neposredno utvrđenih činjenica i prikupljenih materijalnih dokaza, osobito u situaciji kada tijekom nadzora zatekne neprijavljene radnike u obavljanju poslova za koji se zasniva radni odnos bez dozvole za boravak i rad za konkretnog poslodavca te bez prijave na obvezna osiguranja, što je upravo utvrđeno u predmetnom slučaju. Neposredna opažanja inspektora potvrđena su i saslušanjem zatečenih radnika koji su potvrdili da rade za tužitelja u kavani Stella di mare, u radnom vremenu tužitelja, te da su s njim sklopili i ugovore o radu, dok je činjenica da za njih nije izvršena prijava na obvezno mirovinsko osiguranje utvrđena uvidom u službene evidencije nadležnog tijela.

13. Tužitelj, uostalom, nije iznio niti jedan konkretan i obrazložen prigovor kojim bi osporio da poslovi koje su zatečeni radnici obavljali za njega nemaju obilježja rada za koji se zasniva radni odnos. Suprotno tome, tuženik je pravilno, na temelju utvrđenih činjenica, zaključio da su navedeni radnici obavljali poslove u ime i za račun tužitelja, u okviru njegove registrirane djelatnosti (ugostiteljstvo), u njegovom poslovnom prostoru (kavana Stella di Mare), tijekom njegovog radnog vremena te koristeći njegovu opremu. Slijedom navedenog, i ovaj sud utvrđuje da predmetni poslovi, s obzirom na njihovu narav i vrstu te ovlasti poslodavca, imaju sva bitna obilježja radnog odnosa, odnosno nesamostalnog rada.

14. Tužitelj tijekom postupka nije doveo u sumnju takva utvrđenja iako mu je bila dana mogućnost očitovanja o svim relevantnim okolnostima na zapisnik od 21. srpnja 2025. U tom smislu valja ukazati i na odredbe čl. 63. st. 2. i čl. 64. Zakona o Državnom inspektoratu prema kojima se smatra da nadzirana osoba nije omogućila obavljanje inspekcijskog nadzora ako se ne odazove pozivu za saslušanje u zakazano vrijeme ili ako u roku određenom u zapisniku inspektora, odnosno u pozivu za saslušanje, ne osigura uvid u proizvode, poslovnu dokumentaciju i druge isprave potrebne za utvrđivanje činjeničnog stanja u započetom nadzoru, kao i da je nadzirana osoba dužna na pisani zahtjev inspektora u primjerenom roku dostaviti ili pripremiti točne i potpune podatke, obavijesti i materijale potrebne za provedbu nadzora.

15. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj zapisnikom od 18. srpnja 2025. pozvan pristupiti u službene prostorije radi daljnjeg utvrđivanja činjeničnog stanja, što je i učinio putem opunomoćenika, međutim pritom nije dostavio nikakvo dodatno očitovanje niti dokumentaciju koja bi mogla utjecati na drugačije utvrđenje relevantnih činjenica. Takvim postupanjem tužitelj nije postupio u skladu s netom citiranim odredbama čl. 63. i 64. Zakona o Državnom inspektoratu, slijedom čega je tuženik osnovano postupio kada je, na temelju utvrđenih činjenica, donio osporeno rješenje. Pritom sud napominje da eventualno dodatno očitovanje tužitelja, uz već nedvojbeno utvrđenu činjenicu neprijavljenog rada, ne bi ni bilo od utjecaja na donošenje drugačije odluke, tim više što je tužitelju mogućnost izjašnjavanja u postupku bila osigurana.

16. Tužbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava sud također utvrđuje neosnovanim.

17. Naime, budući da je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđeno da tužitelj zatečene radnike nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje, iako je na to bio zakonski obvezan, sud ocjenjuje da je tuženik pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio prijavu od dana kada je inspekcijskim nadzorom utvrđen kao početak rada. Također, budući da je radnica ĆV od 11. lipnja 2025. prijavljena na obvezno mirovinsko osiguranje kod drugog poslodavca (Primorski hoteli d.o.o.), tuženik je pravilno, u točki 3. pobijanog rješenja primijenio odredbu čl. 8. st. 3. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada. Navedenom odredbom propisano je da nadležno tijelo za utvrđivanje prava na mirovinsko osiguranje (konkretno, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje) neće donositi rješenje o priznanju svojstva osiguranika na temelju izvršnog rješenja iz čl. 7. st. 2. istoga Zakona za razdoblje u kojem je radnik već prijavljen na obvezno osiguranje. Stoga je pravilno utvrđeno da se točka 1.a) pobijanog rješenja neće izvršiti.

18. Visina obveze uplate, utvrđena u točki 2. pobijanog rješenja, određena je pravilnom primjenom odredbe čl. 7. st. 3. Zakona o suzbijanju neprijavljenoga rada. Naime, rješenjem od 8. srpnja 2025. prvi je put utvrđena činjenica neprijavljenoga rada, dok je u razdoblju kraćem od šest godina od tog utvrđenja ponovno utvrđen neprijavljeni rad kod tužitelja, i to rješenjem od 25. srpnja 2025. donesenim u okviru sljedećeg inspekcijskog nadzora. U takvim okolnostima tuženik je osnovano utvrdio visinu obveze uplate u iznosu od 6.630,00 eura za svakog neprijavljenog radnika.

19. Slijedom navedenoga, sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je isto pozivom na naprijed citirane zakonske odredbe ocijenjeno zakonitim pa je valjalo na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

20. Prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe sud je ocijenio neosnovanim.

21. Čl. 42. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak (stavak 1.) te da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.).

22. U smislu citirane odredbe čl. 42. st. 2. ZUS-a potrebno je učiniti vjerojatnim da bi izvršenjem rješenja tuženika nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, a tužitelj, osim samim tužbenim navodima, ničim nije dokazao vjerojatnost nastanka štete za njegovo poslovanje (primjerice dokumentacijom o prometu ugostiteljskog objekta, broju zaposlenih radnika i sl.).

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 42. st. 4. ZUS-a, odlučeno je kao pod t. I. izreke rješenja.

24. O trošku upravnog spora, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove rješenja.

U Rijeci 7. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).