REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Z 5

Poslovni broj: Us I-1856/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužiteljice ZP iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Davor Štorga, odvjetnik u Puli, Ciscuttijeva 15, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava istarska, Policijska postaja Pula - Pola, Pula, Trg Republike 1, OIB: 36162371878, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-216-04/25-01/3690, URBROJ: 511-08-21-25-1 od 15. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-04/25-01/3690, URBROJ: 511-08-21- 25-1 od 15. rujna 2025. određeno je protjerivanje tužiteljice, državljanke treće zemlje (Republike Srbije) iz Republike Hrvatske (točka 1.), zabranjen joj je ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj u trajanju od jedne godine (točka 2.), na temelju odredbe čl. 193. st. 1. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.; dalje: ZoS) u svezi s odredbom čl. 189. st. 1. t. 5. istoga Zakona.

2. Tužiteljica u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost predmetnog rješenja. Osporava počinjenje kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava jer kazneni postupak nije pravomoćno dovršen te time nema dokaza o stvarnoj opasnosti za društvo čime protjerivanje smatra preuranjenim. Protjerivanje prije pravomoćnog utvrđenja kaznenog djela drži diskriminatornim ograničavanjem prava na slobodu kretanja. Ističe da je suprug vlasnik nekretnine u Republici Hrvatskoj koju iznajmljuju u turističke svrhe te bi joj se ovakvom mjerom onemogućio pristup istoj. Ukazuje i da konkretno nije provedena individualna procjena u skladu s pravilom razmjernosti. Slijedom istaknutih nezakonitosti predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Obrazlaže da je 12. rujna 2025. u [adresa], prilikom postupanja policijskih službenika zbog narušavanja javnog reda i mira od strane supruga tužiteljice, i sama tužiteljica protupravno postupala vrijeđanjem i uporabom fizičke sile prema policijskom službeniku, pri čemu je utvrđena i prisutnost alkohola u organizmu. Navodi da je time tužiteljica počinila kazneno djelo prisile prema službenoj osobi iz čl. 314. Kaznenog zakona te da je protiv nje podnesena kaznena prijava nadležnom državnom odvjetništvu. Ističe da je u provedenom upravnom postupku tužiteljici omogućeno izjašnjavanje, da je upoznata s pravima i tijekom postupka, da je aktivno sudjelovala te da nije koristila pravo na opunomoćenika niti na obavještavanje diplomatskog predstavništva. Navodi da joj je izdano upozorenje o odlasku s rokom od sedam dana te da je rješenjem izrečena i zabrana ulaska i boravka u trajanju od jedne godine, sukladno zakonskim odredbama i uz primjenu načela razmjernosti. Ističe da nije potrebno postojanje pravomoćne presude za primjenu čl. 189. ZoS-a, već je dostatno da je kazneni progon u tijeku, pri čemu ukazuje da prema odredbama Zakona o kaznenom postupku donošenjem pravomoćne sudske odluke kazneni progon završava. Nadalje ističe da zabrana ulaska nije najstroža mjera, da tužiteljica nema reguliran boravak u Republici Hrvatskoj niti relevantne obiteljske ili druge veze koje bi utjecale na drukčiju odluku, te da mjera nije protivna članku 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je donesena radi zaštite javnog reda i sigurnosti. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupila tužiteljica, dok uredno pozvani tuženik nije pristupio, stoga je sud temeljem ovlaštenja iz čl. 91. st. 3. ZUS-a raspravu održao u njegovoj odsutnosti.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužiteljici predložene dokaze sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke, te se ovdje dodatno ukazuje i da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (čl. 49. st. 1. i 4. ZUS-a).

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Na temelju odredbe čl. 189. st. 1. t. 5. ZoS državljanina treće zemlje može se protjerati ako počini kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti.

8. Odredbom čl. 191. st. 1. ZoS propisano je da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz čl. 182. ZS-a uzeti u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturalna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće države s državom podrijetla. Odredbom čl. 182. st. 1. ZoS-a propisano je da će se prilikom primjene mjera za osiguranje povratka uzeti u obzir najbolji interes maloljetnika i potrebe drugih ranjivih osoba pobrojanih u st. 2. istog članka, obiteljski život i zdravstveno stanje državljanina treće zemlje prema kojem se poduzimaju mjere. St. 4. istog članka propisano je da se rješenja u vezi s povratkom, u koja na temelju čl. 196. stavka 1. ZoS-a spada i osporavano rješenje o protjerivanju, donose na temelju individualne procjene u skladu s pravilom razmjernosti.

9. Prema odredbi čl. 192. st. 5. ZoS zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju u slučaju iz čl. 189. toga Zakona ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina. Sukladno odredbi čl. 24. st. 1. t. 5. Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja (Narodne novine broj 136/21., 145/23., 102/25.; dalje: Pravilnik) zabrana ulaska i boravka koja se izriče rješenjem o protjerivanju zbog razloga iz čl. 189. Zakona o strancima odredit će se u trajanju od 3 mjeseca do 2 godine u ostalima slučajevima koji nisu navedeni u točkama 1. do 4. te koja se primjenjuje u konkretnom slučaju.

10. Iz prethodno citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se državljanin treće države može protjerati prema diskrecijskoj ocjeni javnopravnog tijela ako on predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje ako počini kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti. Pritom je to tijelo potrebu protjerivanja dužno cijeniti u odnosu na zaštitne okolnosti iz čl. 182. i 191. ZoS-a vodeći pritom računa da izrečena mjera protjerivanja bude razmjerna cilju koji se njome želi postići.

11. Suprotno navodima tužiteljice, iz citirane odredbe čl. 189. st. 1. t. 5. ZoS ne proizlazi obveza prethodnog pravomoćnog okončanja kaznenog postupka. Sud prihvaća stajalište tuženika da je za primjenu navedene odredbe dostatno postojanje okolnosti koje upućuju na prijetnju javnom poretku, uključujući i vođenje kaznenog progona.

12. Ovdje se ukazuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 448/2009 od 19. srpnja 2012. u kojem je Ustavni sud, razmatrajući pojam početka kaznenog progona, potvrdio da kazneni progon započinje već poduzimanjem radnji nadležnih tijela („kazneni progon započinje upisom kaznene prijave u upisnik ili svakom radnjom ili mjerom ograničenja osobnih prava i sloboda koju poduzima nadležno tijelo“).

13. Takvo tumačenje u skladu je i s pravnom prirodom upravne mjere protjerivanja koja nije kaznena sankcija, već preventivna upravna mjera usmjerena na zaštitu javnog poretka i sigurnosti. Stoga osporavanje kaznene odgovornosti, kao i isticanje preuranjenosti zbog izostanka pravomoćne osude, u ovom sporu nije od odlučnog značaja za zakonitost osporavanog rješenja.

14. Među strankama nije sporno da su protiv tužiteljice poduzete radnje od strane Općinskog državnog odvjetništva u Puli u smislu kaznenog progona, odnosno da je kaznena prijava za kazneno djelo prisile prema službenoj osobi opisano člankom 314. Kaznenog zakona se progoni po službenoj dužnosti u redovnom postupku pred nadležnim državnim odvjetništvom.

15. Sud nalazi da je u konkretnom slučaju tuženik pravilno utvrdio postojanje relevantnih činjenica, uključujući i postojanje kaznenog progona za djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, te je na temelju toga osnovano zaključio da ponašanje tužiteljice predstavlja stvarnu i konkretnu prijetnju javnom poretku.

16. Sud ocjenjuje neosnovanim navod tužiteljice da se ne radi o proporcionalnoj mjeri u odnosu na težinu djela i okolnosti počinitelja te da joj je određena najstroža mjera. Naime, odredbom čl. 24. st. 1. t. 5. Pravilnika i čl. 192. st. 5. ZoS propisana je zabrana ulaska i boravka u vremenskom rasponu, dok je u konkretnom slučaju tuženik izrekao zabranu u trajanju od jedne godine, odnosno u granicama propisanog raspona i u skladu s pravilom razmjernosti. Pri donošenju osporavanog rješenja provedena je individualna procjena svih relevantnih okolnosti, u skladu s čl. 191. st. 1. ZoS, pri čemu je uzeto u obzir da tužiteljica posjeduje važeću putnu ispravu za povratak u državu prebivališta, da nije socijalno, gospodarski niti kulturno integrirana u Republici Hrvatskoj, da nema uže rodbinske veze na njezinu teritoriju, kao i okolnost da njezin suprug posjeduje nekretninu u općini [adresa]. Navedene okolnosti, kao ni okolnosti koje se odnose na iznajmljivanje nekretnine supruga, međutim, same po sebi ne predstavljaju zapreku za izricanje mjere protjerivanja, osobito imajući u vidu da je protiv tužiteljice u tijeku kazneni progon zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela usmjerenog protiv službene osobe, što upućuje na nedovoljno poštivanje pravnog poretka države u kojoj boravi. Dodatno, vezano za okolnost iznajmljivanja nekretnina, iz Ugovora o najmu dostavljenog po tužiteljici (str. 10/2-12/2 spisa) proizlazi kako je nekretnina u vlasništvu supruga tužiteljice dana u najam trećoj osobi radi daljnjeg turističkog najma, za određeni iznos najamnine, te stoga predmetnom mjerom tužiteljica nije onemogućena u obavljanju poslovnih aktivnosti povezanih najmom. Nadalje, pri određivanju trajanja zabrane razmotrena je i svrhovitost mjere u okviru zakonom propisanog raspona, uključujući i njezinu razmjernost u svjetlu konvencijskog načela razmjernosti te čl. 6. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.).

17. Imajući u vidu sve izneseno, sud smatra da je zabrana ulaska i boravka na području Republike Hrvatske u trajanju od jedne godine razmjerna okolnostima konkretnog slučaja te u skladu sa zakonskim okvirom propisanim ZoS-om i Pravilnikom te ju i ovaj sud nalazi opravdanom i utemeljenom.

18. Također, tužiteljica se neosnovano poziva na povredu prava na slobodu kretanja i diskriminaciju, ističući da bi protjerivanje prije pravomoćnog okončanja kaznenog postupka predstavljalo nedopušteno ograničenje tog prava. Naime, pravo na slobodu kretanja, u smislu ustavnih i konvencijskih standarda, nije apsolutno te podliježe ograničenjima propisanim zakonom, osobito u odnosu na državljane trećih zemalja čiji je ulazak i boravak u državi podvrgnut posebnim uvjetima. U konkretnom slučaju riječ je o zakonitoj upravnoj mjeri propisanoj Zakonom o strancima, koja se primjenjuje uz ispunjenje zakonom određenih pretpostavki i u svrhu zaštite javnog poretka i sigurnosti, kao legitimnog cilja. Sama činjenica da je mjera donesena prije pravomoćnog okončanja kaznenog postupka ne čini ju nezakonitom niti diskriminatornom, budući da, kako je već obrazloženo, pravomoćna osuda nije uvjet za primjenu čl. 189. st. 1. t. 5. ZoS-a. Nadalje, prema čl. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/08., 112/12.), diskriminacija podrazumijeva stavljanje u nepovoljniji položaj u usporedivoj situaciji na temelju neke od zaštićenih osnova. Tužiteljica u ovom postupku nije učinila vjerojatnim da je prema njoj postupano drukčije nego prema drugim osobama u usporedivoj pravnoj situaciji, niti da je mjera donesena na temelju neke zabranjene osnove, već je ista posljedica primjene općih zakonskih kriterija. Dodatno valja istaknuti da Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Pročišćeni tekst Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje: Konvencija) ne jamči pravo stranaca na ulazak i boravak u određenoj državi, dok je prema čl. 8. Konvencije država ovlaštena u smislu međunarodnog prava iz svojih ugovornih obveza kontrolirati ulazak i boravak stranaca na svom teritoriju radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mjera sprečavanja nereda i zločina. U konkretnom slučaju osporavana mjera temelji se na zakonu, usmjerena je na legitiman cilj i razmjerna je tom cilju, slijedom čega sud ne nalazi povredu prava na slobodu kretanja niti postojanje diskriminacije.

19. Odredba čl. 189. st. 1. t. 5. ZoS-a izričito veže mogućnost protjerivanja državljanina treće zemlje uz činjenicu počinjenja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, pri čemu se navedena zakonska formulacija, imajući u vidu svrhu i prirodu mjere, ne može tumačiti na način da pretpostavlja postojanje pravomoćne kaznene osude, a kako je to ranije obrazloženo. Naime, zakonodavac ovom odredbom uspostavlja preventivni mehanizam zaštite javnog poretka i sigurnosti, koji omogućuje nadležnom tijelu pravodobno reagiranje već u fazi postojanja osnovane sumnje i pokretanja kaznenog progona, a ne tek po njegovu pravomoćnom okončanju. Takvo tumačenje proizlazi i iz sistemskog povezivanja navedene odredbe s čl. 193. ZoS-a, kojim se uređuje donošenje rješenja o protjerivanju, kao i s odredbama čl. 182. i 191. ZoS-a koje upućuju na obvezu individualne procjene i procjene opasnosti za javni poredak. Slijedom navedenog, u situaciji kada je protiv državljanina treće zemlje pokrenut kazneni progon za kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti, takva osoba mora računati s mogućnošću da njezino ponašanje, ocijenjeno u kontekstu zaštite javnog poretka i sigurnosti, može rezultirati i izricanjem upravne mjere protjerivanja. Pri tome valja naglasiti da se ne radi o prejudiciranju kaznene odgovornosti, već o samostalnoj upravnoj ocjeni rizika za javni poredak, koja se temelji na relevantnim i dostatnim činjenicama utvrđenima u upravnom postupku.

20. Prema odredbi čl. 199. st. 1. ZoS državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi u [adresa], a ima odobrenje boravka u državi članici EGP-a Ministarstvo će izdati upozorenje da je dužan bez odgađanja napustiti Republiku Hrvatsku i otići u državu članicu EGP-a u kojoj ima odobrenje boravka. Upozorenjem će se odrediti rok u kojem je državljanin treće zemlje dužan napustiti Republiku Hrvatsku koji počinje teći prvoga dana od dana dostave upozorenja. Nije sporno da je tužiteljici donijeto Upozorenje o odlasku u državu članicu Europskog gospodarskog prostora, KLASA: 216-04/25-01/3690, URBROJ: 511-08-21-25-1 od 15. rujna 2025. kojim joj je određen rok od 7 (sedam) dana za napuštanje Republike Hrvatske, računajući od dana izdavanja upozorenja te odlaska u državu članicu EGP-a, odnosno Republiku Italiju, u kojoj ima odobrenje boravka.

21. Sud utvrđuje i da je tužiteljici u tijeku upravnog postupka dana mogućnost sudjelovanja (zapisnik od 15. rujna 2025.), odnosno da je imala mogućnost iznositi sve činjenice koje mu idu u korist te predložiti izvođenje dokaza radi utvrđenja tih činjenica čime nije povrijeđeno njezino pravo na pravičan postupak. Tužiteljica je isto i učinila te navedeni zapisnik uredno potpisala bez ikakvih primjedbi.

22. Slijedom navedenoga, pravilno je i zakonito osporavano rješenje tuženika pa je stoga tužbeni zahtjev radi poništavanja tog rješenja na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbijen kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

23. O trošku upravnog spora, sud je odlučio primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužiteljica nije uspjela u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njezinom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u t. II. izreke ove presude.

U Rijeci 7. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).