Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-958/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Petra Vuksanović, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Parominska 2, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Boris Porobija, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija, iz Zagreba, radi ništetnosti i povrata iznosa, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 2. travnja 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 7. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka nepoštene odredbe Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog dana 25. srpnja 2006. godine između tužitelja ZG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Parominska 2, OIB: 92963223473 kao kreditora, potvrđenog istog dana od strane javnog bilježnika Krešimira Kuzle pod brojem OU-356/06, i to:
odredba članka 1 stavka 2 Ugovora u dijelu koji glasi: "... uz valutnu klauzulu...",
odredba članka 2. stavka 1. Ugovora u dijelu koji glasi: „ "...koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u Skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d ...", "...sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja",
odredba članka 7. stavka 1. Ugovora koja glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 579,05 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“ odredba članka 7. stavka 2. Ugovora koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete",
odredba članka 23. stavka 1. točke K) koja glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s uvjetima kredita/depozita, efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom, te da mu je uručena otplatna tablica“, odredba članka 23. stavka 1. točke P) koja glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učine koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora“.
II. Nalaže se tuženiku: ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Paromlinska 2., OIB: 92963223473, da tužitelju: ZG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati stečeno bez osnove
- s osnove preplaćenog iznosa s osnove promjenljive kamatne stope u iznosu od 6.485,75 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na pojedine iznose teče prvi slijedeći dan nakon dana nastanka pretplate kako slijedi: na iznos od 42,71 EUR
od
15.11.2017.
do isplate,
na iznos od 42,70 EUR
od
17.12.2007.
do isplate,
na iznos od 42,69 EUR
od
15.01.2008.
do isplate,
na iznos od 42,68 EUR
od
15.02.2008.
do isplate,
na iznos od 79,98 EUR
od
18.03.2008.
do isplate,
na iznos od 79,97 EUR
od
15.04.2008.
do isplate,
na iznos od 79,96 EUR
od
14.05.2008.
do isplate,
na iznos od 79,94 EUR
od
14.06.2008.
do isplate,
na iznos od 79,93 EUR
od
14.07.2008.
do isplate,
na iznos od 79,92 EUR
od
14.08.2008.
do isplate,
na iznos od 79,91 EUR
od
14.09.2008.
do isplate,
na iznos od 79,89 EUR
od
15.10.2008.
do isplate,
na iznos od 79,87 EUR
od
17.11.2008.
do isplate,
na iznos od 79,86 EUR
od
23.12.2008.
do isplate,
na iznos od 79,84 EUR
od
27.01.2009.
do isplate,
na iznos od 79,82 EUR
od
16.02.2009.
do isplate,
na iznos od 79,80 EUR
od
14.03.2009.
do isplate,
na iznos od 79,79 EUR
od
15.04.2009.
do isplate,
na iznos od 79,77 EUR
od
27.05.2009.
do isplate,
na iznos od 79,75 EUR
od
15.06.2009.
do isplate,
na iznos od 79,73 EUR
od
15.07.2009.
do isplate,
na iznos od 107,83 EUR od
22.08.2009.
do isplate,
na iznos od 107,81 EUR od
23.09.2009.
do isplate,
na iznos od 215,55 EUR od
27.11.2009.
do isplate,
na iznos od 107,75 EUR od
19.12.2009.
do isplate,
na iznos od 107,72 EUR od
14.01.2010.
do isplate,
na iznos od 107,70 EUR od
15.02.2010.
do isplate,
na iznos od 107,67 EUR od
16.03.2010.
do isplate,
na iznos od 215,26 EUR od
18.05.2010.
do isplate,
na iznos od 175,91 EUR od
31.07.2010.
do isplate,
na iznos od 178,16 EUR od
03.09.2010.
do isplate,
na iznos od 20,57 EUR
od
22.09.2010.
do isplate,
na iznos od 93,59 EUR
od
16.10.2010.
do isplate,
na iznos od 93,56 EUR
od
13.11.2010.
do isplate,
na iznos od 252,66 EUR od
24.03.2011.
do isplate,
na iznos od 63,09 EUR
od
30.04.2011.
do isplate,
na iznos od 63,06 EUR
od
03.05.2011.
do isplate,
na iznos od 63,03 EUR
od
24.06.2011.
do isplate,
na iznos od 106,64 EUR od
25.07.2011.
do isplate,
na iznos od 92,98 EUR
od
26.08.2011.
do isplate,
na iznos od 57,32 EUR
od
12.09.2011.
do isplate,
na iznos od
35,63 EUR
od
14.09.2011.
do isplate,
na iznos od
16,30 EUR
od
12.10.2011.
do isplate,
na iznos od
76,60 EUR
od
14.10.2011.
do isplate,
na iznos od
62,92 EUR
od
12.11.2011.
do isplate,
na iznos od
29,95 EUR
od
14.11.2011.
do isplate,
na iznos od
34,83 EUR
od
24.02.2012.
do isplate,
na iznos od
255,71 EUR od
27.03.2012.
do isplate,
na iznos od
145,98 EUR od
07.05.2012.
do isplate,
na iznos od
97,41 EUR
od
15.05.2012.
do isplate,
na iznos od
22,39 EUR
od
21.05.2012.
do isplate,
na iznos od
92,57 EUR
od
06.06.2012.
do isplate,
na iznos od
92,52 EUR
od
27.07.2012.
do isplate,
na iznos od
67,02 EUR
od
12.08.2012.
do isplate,
na iznos od
60,47 EUR
od
12.09.2012.
do isplate,
na iznos od
38,63 EUR
od
14.09.2012.
do isplate,
na iznos od
174,78 EUR od
13.02.2013.
do isplate,
na iznos od
100,54 EUR od
14.02.2013.
do isplate,
na iznos od
61,60 EUR
od
14.03.2013.
do isplate,
na iznos od
99,15 EUR
od
25.03.2013.
do isplate,
na iznos od
136,21 EUR od
28.03.2013.
do isplate,
na iznos od
92,07 EUR
od
04.04.2013.
do isplate,
na iznos od
92,02 EUR
od
12.05.2013.
do isplate,
na iznos od
91,96 EUR
od
12.06.2013.
do isplate,
na iznos od
91,90 EUR
od
23.07.2013.
do isplate,
na iznos od
91,84 EUR
od
16.08.2013.
do isplate,
na iznos od
168,40 EUR od
14.10.2013.
do isplate,
na iznos od
66,63 EUR
od
12.11.2013.
do isplate,
na iznos od
81,66 EUR
od
10.01.2014.
do isplate,
na iznos od
141,65 EUR od
12.01.2014.
do isplate
III. Nalaže se tuženiku: ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Parominska 2., OIB: 92963223473, da tužitelju: ZG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati stečeno bez osnove
- s osnova tečajne razlike koju je tužitelj otplaćivao tuženiku sukladno zaključenom
Ugovoru (valutna klauzula) iznos od 9.022,85 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na pojedine iznose teče prvi slijedeći dan nakon dana
nastanka pretplate kako slijedi:
na iznos od
7,31 EUR
od
18.03.2008. do isplate,
na iznos od
0,98 EUR
od
15.10.2008. do isplate
na iznos od
10,25 EUR
od
17.11.2008. do isplate,
na iznos od
9,03 EUR
od
23.12.2008. do isplate,
na iznos od
29,58 EUR
od
27.01.2009. do isplate,
na iznos od
33,02 EUR
od
16.02.2009. do isplate,
na iznos od
21,07 EUR
od
14.03.2009. do isplate,
na iznos od
23,81 EUR
od
15.04.2009. do isplate,
na iznos od
18,35 EUR
od
27.05.2009. do isplate,
na iznos od
19,21 EUR
od
15.06.2009. do isplate,
na iznos od
0,39 EUR
od
17.06.2009. do isplate,
na iznos od
4,85 EUR
od
14.07.2009. do isplate,
na iznos od
15,93 EUR
od
15.07.2009. do isplate,
na iznos od
21,44 EUR
od
22.08.2009. do isplate,
na iznos od
0,30 EUR
od
14.09.2009. do isplate,
na iznos od
19,22 EUR
od
23.09.2009. do isplate,
na iznos od
0,35 EUR
od
14.10.2009. do isplate,
na iznos od
20,26 EUR
od
14.11.2009. do isplate,
na iznos od
16,97 EUR
od
27.11.2009. do isplate,
na iznos od
6,17 EUR
od
28.11.2009. do isplate,
na iznos od
7,95 EUR
od
14.12.2009. do isplate,
na iznos od
13,80 EUR
od
19.12.2009. do isplate,
na iznos od
30,05 EUR
od
14.01.2010. do isplate,
na iznos od
36,72 EUR
od
15.02.2010. do isplate,
na iznos od
2,48 EUR
od
14.03.2010. do isplate,
na iznos od
4,91 EUR
od
15.03.2010. do isplate,
na iznos od
26,91 EUR
od
16.03.2010. do isplate,
na iznos od
2,47 EUR
od
24.03.2010. do isplate,
na iznos od
1,06 EUR
od
14.04.2010. do isplate,
na iznos od
52,13 EUR
od
14.05.2010. do isplate,
na iznos od
47,89 EUR
od
18.05.2010. do isplate,
na iznos od
22,34 EUR
od
30.06.2010. do isplate,
na iznos od
51,39 EUR
od
14.07.2010. do isplate,
na iznos od
38,89 EUR
od
31.07.2010. do isplate,
na iznos od
38,98 EUR
od
02.08.2010. do isplate,
na iznos od
0,14 EUR
od
14.08.2010. do isplate,
na iznos od
91,61 EUR
od
03.09.2010. do isplate,
na iznos od
22,08 EUR
od
22.09.2010. do isplate,
na iznos od
59,58 EUR
od
23.09.2010. do isplate,
na iznos od
1,93 EUR
od
14.10.2010. do isplate,
na iznos od
18,79 EUR
od
15.10.2010. do isplate,
na iznos od
57,36 EUR
od
16.10.2010. do isplate,
na iznos od
83,79 EUR
od
13.11.2010. do isplate,
na iznos od
42,97 EUR
od
28.01.2011. do isplate,
na iznos od
70,89 EUR
od
11.02.2011. do isplate,
na iznos od
222,10 EUR
od
24.03.2011. do isplate,
na iznos od
24,35 EUR
od
14.04.2011. do isplate,
na iznos od
2,85 EUR
od
20.04.2011. do isplate,
na iznos od
47,91 EUR
od
30.04.2011. do isplate,
na iznos od
103,12 EUR
od
03.05.2011. do isplate,
na iznos od
28,33 EUR
od
13.05.2011. do isplate,
na iznos od
51,11 EUR
od
20.05.2011. do isplate,
na iznos od
1,84 EUR
od
25.05.2011. do isplate,
na iznos od
32,20 EUR
od
15.06.2011. do isplate,
na iznos od
12,95 EUR
od
18.06.2011. do isplate,
na iznos od
86,42 EUR
od
24.06.2011. do isplate,
na iznos od
3,16 EUR
od
01.07.2011. do isplate,
na iznos od
2,30 EUR
od
14.07.2011. do isplate,
na iznos od
36,98 EUR
od
15.07.2011. do isplate,
na iznos od
103,41 EUR
od
25.07.2011. do isplate,
na iznos od
50,69 EUR
od
14.08.2011. do isplate,
na iznos od
41,70 EUR
od
16.08.2011. do isplate,
na iznos od
1,58 EUR
od
18.08.2011. do isplate,
na iznos od
109,11 EUR
od
26.08.2011. do isplate,
na iznos od
99,74 EUR
od
12.09.2011. do isplate,
na iznos od
45,30 EUR
od
14.09.2011. do isplate,
na iznos od
0,18 EUR
od
15.09.2011. do isplate,
na iznos od
31,96 EUR
od
01.10.2011. do isplate,
na iznos od
49,15 EUR
od
12.10.2011. do isplate,
na iznos od
31,57 EUR
od
14.10.2011. do isplate,
na iznos od
3,19 EUR
od
15.10.2011. do isplate,
na iznos od
93,78 EUR
od
12.11.2011. do isplate,
na iznos od
31,34 EUR
od
14.11.2011. do isplate,
na iznos od
30,44 EUR
od
15.12.2011. do isplate,
na iznos od
34,04 EUR
od
13.01.2012. do isplate,
na iznos od
27,54 EUR
od
15.02.2012. do isplate,
na iznos od
0,71 EUR
od
22.02.2012. do isplate,
na iznos od
171,30 EUR
od
24.02.2012. do isplate,
na iznos od
174,37 EUR
od
27.03.2012. do isplate,
na iznos od
34,81 EUR
od
13.04.2012. do isplate,
na iznos od
121,15 EUR
02.05.2012. do isplate,
na iznos od
61,84 EUR
od
07.05.2012. do isplate,
na iznos od
34,72 EUR
od
15.05.2012. do isplate,
na iznos od
45,93 EUR
od
21.05.2012. do isplate,
na iznos od
204,84 EUR
od
31.05.2012. do isplate,
na iznos od
68,98 EUR
od
05.06.2012. do isplate,
na iznos od
85,68 EUR
od
06.06.2012. do isplate,
na iznos od
35,96 EUR
od
01.07.2012. do isplate,
na iznos od
0,32 EUR
od
14.07.2012. do isplate,
na iznos od
1,05 EUR
od
24.07.2012. do isplate,
na iznos od
113,36 EUR
od
27.07.2012. do isplate,
na iznos od
0,16 EUR
od
01.08.2012. do isplate,
na iznos od
105,95 EUR
od
12.08.2012. do isplate,
na iznos od
97,98 EUR
od
12.09.2012. do isplate,
na iznos od
12,69 EUR
od
14.09.2012. do isplate,
na iznos od
4,40 EUR
od
14.10.2012. do isplate,
na iznos od
34,83 EUR
od
14.12.2012. do isplate,
na iznos od
3,58 EUR
od
27.12.2012. do isplate,
na iznos od
63,47 EUR
od
07.01.2013. do isplate,
na iznos od
5,18 EUR
od
14.01.2013. do isplate,
na iznos od
34,00 EUR
od
15.01.2013. do isplate,
na iznos od
114,51 EUR
od
23.01.2013. do isplate,
na iznos od
65,42 EUR
od
05.02.2013. do isplate,
na iznos od
5,01 EUR
od
08.02.2013. do isplate,
na iznos od
116,42 EUR
od
13.02.2013. do isplate,
na iznos od
33,18 EUR
od
14.02.2013. do isplate,
na iznos od
97,54 EUR
od
14.03.2013. do isplate,
na iznos od
34,57 EUR
od
25.03.2013. do isplate,
na iznos od
66,80 EUR
od
28.03.2013. do isplate,
na iznos od
260,93 EUR
od
04.04.2013. do isplate,
na iznos od
155,98 EUR
od
12.04.2013. do isplate,
na iznos od
0,18 EUR
od
15.04.2013. do isplate,
na iznos od
36,10 EUR
od
01.05.2013. do isplate,
na iznos od
102,75 EUR
od
12.05.2013. do isplate,
na iznos od
136,97 EUR
od
12.06.2013. do isplate,
na iznos od
5,18 EUR
od
12.07.2013. do isplate,
na iznos od
2,23 EUR
od
14.07.2013. do isplate,
na iznos od
127,47 EUR
od
23.07.2013. do isplate,
na iznos od
63,53 EUR
od
12.08.2013. do isplate,
na iznos od
0,97 EUR
od
14.08.2013. do isplate,
na iznos od
70,52 EUR
od
16.08.2013. do isplate,
na iznos od
0,17 EUR
od
17.08.2013. do isplate,
na iznos od
0,04 EUR
od
01.09.2013. do isplate,
na iznos od
9,85 EUR
od
12.09.2013. do isplate,
na iznos od
2,54 EUR
od
14.09.2013. do isplate,
na iznos od
99,41 EUR
od
12.10.2013. do isplate,
na iznos od
98,66 EUR
od
14.10.2013. do isplate,
na iznos od
99,86 EUR
od
12.11.2013. do isplate,
na iznos od
47,41 EUR
od
12.12.2013. do isplate,
na iznos od
134,36 EUR
od
10.01.2014. do isplate,
na iznos od
98,19 EUR
od
12.01.2014. do isplate,
na iznos od
102,67 EUR
od
12.02.2014. do isplate,
na iznos od
75,87 EUR
od
25.02.2014. do isplate,
na iznos od
86,13 EUR
od
12.03.2014. do isplate,
na iznos od
207,19 EUR
od
12.04.2014. do isplate,
na iznos od
19,59 EUR
od
16.04.2014. do isplate,
na iznos od
114,02 EUR
od
12.05.2014. do isplate,
na iznos od
3,96 EUR
od
14.06.2014. do isplate,
na iznos od
112,17 EUR
od
11.07.2014. do isplate,
na iznos od
25,10 EUR
od
14.07.2014. do isplate,
na iznos od
91,12 EUR
od
12.08.2014. do isplate,
na iznos od
89,69 EUR
od
19.09.2014. do isplate,
na iznos od
34,87 EUR
od
22.09.2014. do isplate,
na iznos od
73,33 EUR
od
06.11.2014. do isplate,
na iznos od
52,82 EUR
od
10.11.2014. do isplate,
na iznos od
70,87 EUR
od
14.11.2014. do isplate,
na iznos od
92,56 EUR
od
21.11.2014. do isplate,
na iznos od
73,88 EUR
od
22.11.2014. do isplate,
na iznos od
9,03 EUR
od
24.11.2014. do isplate,
na iznos od
129,30 EUR
od
15.01.2015. do isplate,
na iznos od
7,41 EUR
od
20.02.2015. do isplate,
na iznos od
0,33 EUR
od
23.02.2015. do isplate,
na iznos od
129,76 EUR
od
28.02.2015. do isplate,
na iznos od
111,22 EUR
od
30.03.2015. do isplate,
na iznos od
125,23 EUR
od
13.04.2015. do isplate,
na iznos od
1,14 EUR
od
14.04.2015. do isplate,
na iznos od
148,67 EUR
od
03.06.2015. do isplate,
na iznos od
185,37 EUR
od
10.08.2015. do isplate,
na iznos od
216,36 EUR
od
17.08.2015. do isplate,
na iznos od
77,50 EUR
od
18.08.2015. do isplate,
na iznos od
19,87 EUR
od
01.09.2015. do isplate,
na iznos od
1,24 EUR
od
14.09.2015. do isplate,
na iznos od
111,22 EUR
od
02.10.2015. do isplate,
na iznos od
1,11 EUR
od
14.10.2015. do isplate,
na iznos od
140,88 EUR
od
03.11.2015. do isplate,
na iznos od
1,11 EUR
od
14.11.2015. do isplate,
na iznos od
0,55 EUR
od
14.12.2015. do isplate,
na iznos od
129,76 EUR
od
30.12.2015. do isplate.
IV. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223473 je u obvezi naknaditi tužitelju ZG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 331,81 Eur, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu i tužbeni zahtjev za iznos od 17.854,36 Eur.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 9. svibnja 2019. navodi da su on i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu (stambeni kredit) broj 7103219938 dana 25. srpnja 2006. Isti Ugovor je naknadno u dijelu koji se tiče valute prebačen u euro umjesto CHF, te da je tom prilikom došlo do novog obračuna. Odlukom Vrhovnog suda RH utvrđeno je da je da su predmetni ugovori ništetni, odnosno da je način obračuna kamate, posebice promjene kamatnih stopa u pogledu povećanja kamatnih stopa uslijed kojih je došlo do povećanja iznosa na ime mjesečne rate ništetni, dakle da ne proizvode pravni učinak. Samim time da je kod tuženika došlo do stjecanja bez osnove uslijed manipulacije sa tečajnim razlikama, kao i tečajnim rastom, a što da je u konačnici rezultirala ništenim povećanjem kamatne stope i ništetnošću kod konverzija i prijenosa iz CHF u EUR na način da nije došlo do pravilnog izračuna dužne stavke, već je samo dio dužne stavke umanjen, a preostali iznos prenesen u EUR bez reguliranja iznosa i samim time je došlo do terećenja za iznos na koji nema pravo tuženik. Tuženik da je u trenutku utvrđenja ništetnosti ponudio tužitelju sklapanje novog ugovora o kreditu koji je trebao biti povoljniji, istome da je ponuđen platež u eurima kao način rješavanja predmetne problematike CHF i povećanja kamata, a što je tužitelj učinio. Predmetni ugovori da su proizašli iz ništetnog pravnog posla i kao takvi ne polučuju rezultat kako u dijelu koji se tiče samog kreditnog odnosa, tako posebice u dijelu koji se tiče obračuna kamata i iznosa koji se duguje po kamatnom obračunu. NIštetnost koja postoji u osnovnom pravnom poslu da se ne može naknadno anulirati i to na način da se prenese u drugi pravni posao ukoliko je osnovni pravni odnos ništetan – čl. 148 ZOO-a, a također zbog različitosti položaja stranaka ugovora odnosno podređenosti, ovisnosti i potlačenog položaja u ugovoru tuženika isti da se može smatrati ništetnim sukladno odredbama čl. 329 ZOO -a. Naime tužitelj da je morao pristati na predmetu konverziju euro temelje ovisnog i potlačenog položaja u pogledu stalnog rata CHF i kamatne stope u odnosu na istog, te da mu je prihvat tzv. povoljnijeg i zakonskog rješenja konverzije bila jedina mogućnost spasa od gubitaka nekretnine i stavljanje u višegodišnji bezizlazni položaj dužnika u odnosu na ovdje tuženika. Sam ugovorni odnos koji je zasnovan na jednakoj tražbini nekretnine i samog kreditnog iznosa (dakle vrijednost nekretnina jednaka je odnosno pokriva iznos glavnice, kamata i troškova kredita, a sve budući je tuženik odobravao predmetni kredit jedino pod uvjetom da nekretnina pokriva vrijednost kamata i troškova), a što se naknadno utvrdilo da vrijednost istog nije jednaka. Takav način sklapanja ugovora kao i odnos stranaka ugovornog odnosa protivan da je temeljenim načelima ZOO-a i u pogledu odredbi čl. 2 – 8, 10. Tužitelj navodi da će iznos na ime povrata dijela kamatnog iznosa koji je plaćen specificirati nakon što se izvrši vještačenje u predmetu. Predlaže donošenje odluke da se utvrdi da je ništav i ugovor o kreditu od 25. srpnja 2006., kao i aneks istog ugovora, a podredno da se utvrdi da su ništetne dijelovi ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu i obračun kamate. Potražuje ukupni iznos od 260.000,00 kn. Potražuje nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava sve istaknute zahtjeve tužitelja, ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 10. svibnja 2014. Smatra da su tužbeni zahtjevi nerazumljivi i nepodobni za postavljanje, da nije jasno koje anekse želi utvrditi ništetnim. Napominje da je predmeti kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje: ZIDZPK/15), a obzirom da su stranke 20. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve uplate tužitelja da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Konverzija kredita da je nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, a nakon što je dobio od banke podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, da je sam izračun konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZIDZPK/15, nakon što je takvo zakonsko rješenje bilo propagirano u javnosti i tužena banka bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Tužitelj da je stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR.
2.1. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija da je pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule, i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne stane suglasnošću volja stvorile posve novu pravu osnovu. Spomenuti pravni posao da je uključivao promjenu valute kredita CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenja manje uplaćenog iznosa. Tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, poziva se na pravno shvaćanje VSRH iz odluke Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. Tužitelj da nije trebao prihvatiti konverziju i da je za razliku od tužene banke imao punu slobodu izbora. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također da nisu osnovane, jer je pretplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisano ZIDZPK/15. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene da su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, uplaćeni iznosi da su preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i točno zakonom određenom tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali da su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenim novim otplatnim planom koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja koje uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Na temelju navedenog tuženi predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva i potražuje nadoknadu parničnog troška.
3. Tuženik u podnesku od 23. rujna 2019. se nadalje očituje na tužbu tužitelja i dostavlja promet po kreditu.
4. Tužitelj u podnesku od 4. studenog 2019. navodi da specificira tužbeni zahtjev nakon zaprimljene dokumentacije i ujedno se očituje na odgovor na tužbu koji osporava u cijelosti, pa potražuje novčani iznos od 56.295,77 kn s osnova promjenjive kamatne stope, a iznos od 69.177,59 kn s osnova tečajne razlike.
5. Tuženik na ročištu od 12. studenog 2019. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja obzirom da je dio plaćala treća osoba. Predaje i podnesak na ročištu od 6. studenog 2019. u kojem također obrazlaže istaknuti prigovor. Osporava tužitelju i status potrošača.
6. U podnesku od 20. studenog 2019. tužitelj se očituje na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, osporava taj prigovor.
7. U podnesku od 16. prosinca 2019. tuženik ističe da se protivi preinaci deklaratornog tužbenog zahtjeva, kao što i osporava kondemnatorni zahtjev, kao i tijek kamata koji se potražuje. Ističe da se ne protivi povlačenju kondemnatornog zahtjeva, predlaže da sud donese rješenje o djelomičnom povlačenju i da tuženiku tužitelj nadoknadi razmjerni dio parničnog troška. Ističe i prigovor zastare smatrajući da postupak radi kolektivne zaštite potrošača nije prekinuo tijek zastarnog roka.
8. U tijeku postupka sud je donio rješenje o prekidu postupka 18. prosinca 2019. pod posl.br. P-785/2019-18, a isti je nastavljen rješenjem od 18. svibnja 2020. pod posl.br. P-785/2019-20.
9. U podnesku od 29. lipnja 2020. tuženik se očituje o postupku i ukazuje na aktualnu sudsku praksu.
10. Tužitelj se u podnesku od 7. rujna 2020. očituje na podnesak tuženika.
11. Tuženik u podnesku od 23. rujna 2020. se očituje na podnesak tužitelja.
12. U podnesku od 24. prosinca 2021. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke i prihvaća ga u cijelosti, te specificira zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora i kondemnatorni zahtjev. Potražuje iznose od 48.866,85 kn s osnove promjenjiva kamatne stope i 68.037,86 kn s osnova tečajne razlike zajedno sa pripadajućom kamatom od dana uplate pojedinih anuiteta.
13. Tuženik se u podnesku od 3. siječnja 2022. očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ističe prigovor pravne naravi smatrajući da je nalaz u pravnom smislu irelevantan, prigovara da vještak nije uzeo u obzir iznos preplate prilikom provođenja konverzije u visini od 8.880,23 kn. Ponovno naglašava da je došlo do povlačenja dijela tužbenog zahtjeva, da tužitelj nije dokazao da je potrošač i dalje ustraje kod nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Osporava tijek zatezne kamate.
14. U podnesku od 31. siječnja 2022. tuženik se očituje na očitovanje vještaka kojim je odgovoreno na njegovu primjedbu.
15. U podnesku od 11. svibnja 2023. tužitelj i nadalje ustraje kod svih istaknutih prigovora i primjedbi, ističe kako je tužitelj pri postavljanju tužbenog zahtjeva uzeo u obzir samo izračun za ono što je više plaćeno u odnosu na tečajnu razliku, a ne i ono što je manje plaćeno.
16. U podnesku od 6. lipnja 2023. tužitelj uređuje tužbeni zahtjev obzirom da je u međuvremenu službena valuta u RH postala EUR.
17. U prvostupanjskom postupku sud je donio presudu dana 27. ožujka 2024. pod posl.br.P-785/2019-48. Točkom I izreke odbio je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka ugovoru o kreditu, u točki II prihvatio je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu kao i obračun kamata koji je proizašao iz istog, te su djelomično prihvaćeni i zahtjevi za isplatu u iznosima od 6.485,75 Eur, te 9.022,85 Eur, odbijen je točkom III izreke zahtjev da se utvrdi da je ništetan Aneks ugovora o krediti i zahtjev za isplatu iznosa od 7,300 Eur, u točki IV odlučeno je da svaka strana snosi svoj trošak postupka. Protiv iste su žalbe izjavili tužitelj i tuženi. Županijski sud u Bjelovaru donio je rješenje dana 27. ožujka 2025. pod posl.br. Gž-515/2024-2 i ukinuo presudu u pobijanom dijelu pod točkom II i IV. Iz obrazloženja ukidne odluke proizlazi da je osnovana žalba tuženika u dijelu gdje tvrdi da je nerazumljiv zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u dijelovima…, te da tužitelj nema pravo na preplatu u iznosu od 8.880,23 kn koja mu je priznata sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu sukladno ZID ZPK/15., slijedom navedenog je ukinuta i odluka o parničnim troškovima neovisno o daljnjim žalbenim razlozima.
18. U podnesku od 9. srpnja 2025. tužitelj sukladno uputi iz ukidne odluke specificira tužbeni zahtjev.
19. U podnesku od 19. rujna 2025. tuženik prigovara nalazu jer da nije uzeo u obzir preplatu priznatu po tuženiku, očituje se o postupku i poziva na odluke VSRH.
20. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem obavijesti o izračunu konverzije (list 5 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 6 spisa), ugovora o namjenskom kreditu od 25. srpnja 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika (list 7 – 12 spisa), obavijesti o izračunu konverzije i izračun sa preostalom dokumentacijom (list 26 – 42 spisa), Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 20. siječnja 2016. (list 43 – 54 spisa), prometa po kreditu/specifikacije uplate (list 70 – 84, 109 – 121, 127 - 143 spisa), pregleda promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu (list 93 spisa), otplatnog plana predmetnog kredita (list 97 – 108 spisa), saslušana je svjedokinja OG (list 207 – 208 spisa), svjedok ĆG (list 208 -209 spisa), tužitelj ZG (list 209 – 210 spisa), provedeno je financijsko vještačenje, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš, dipl.oec. (list 218 – 242 spisa), očitovanje vještaka od 19. siječnja 2022. (list 273 spisa), očitovanje vještaka od 8.listopada 2025.(list 419 spisa).
21. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja, dana 25. srpnja 2006., tj. iz čl. 1 Ugovora da je ugovorena valutna klauzula, iz čl. 2 Ugovora, utvrđeno da su stranke ugovorile slijedeće: na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje. U člancima 2 i 7 vraćanje iznosa kredita vezuje se na valutu CHF koja se obračunava prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja pojedinog anuiteta. Iz čl. 23 da je tuženik potpisao da je upoznat sa svim uvjetima i rizicima kredita. Iz članka 6 razvidno je da je namjena kredita dovršenje kuće. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija, pa je sud nije posebno obrazlagao.
22. Sporno je među strankama da li su dijelovi odredbi Ugovora o kreditu ništetne, tj. u dijelovima pobliže navedenim u točki I. izreke presude, da li je tužitelj potrošači prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, da li ima aktivnu legitimaciju, da li je potraživanje u zastari, da li ima pravo na isplatu iznosa koji potražuje.
23. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
23.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
23.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
23.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
23.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
23.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
23.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
23.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
23.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
23.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
24. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.
25. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.
26. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
26.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
26.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.
27. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o namjenskom kreditu broj 7103219938 i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, kako je to navedeno u točki I. izreke, a zbog istog i novčane iznose koje je platio zbog ništetnih odredbi.
28. Svjedokinja OG, majka tužitelja, u svom iskazu u bitnome navodi da je točno je da su neke uplate kredita vršili ona ili suprug kada bi se dogodilo da njihov sin ZG nije imao sredstava, to im je on u kasnijem periodu vratio. Prema njemu nemaju nikakvih potraživanja, dogodilo se da su jednom i posudili novac od treće osobe jer je ona imala zabranu i to je uredno vraćeno. Ona da je naime sudužnik u ovom kreditu. Visina anuiteta je u početku podizanja kredita bila 2.000,00 kn, a kasnije u jednom periodu je čak bila 5.000,00 kn i onda su se svakako snalazili da bi se uredno vraćao kredit. Ova sredstva koja su plaćali suprug i ona da bi se vraćali anuiteti kredita su bila sredstva od nje i supruga, a kasnije im ih je sin vratio. Bio je period kad nije uredno vraćao kredit pa je zato ona imala zabranu na računu kao sudužnik. Misli da se to dogodilo samo jednom. Ova sredstva koja je dala treća osoba je ustvari posudila njenom sinu, a uplatu je izvršio on tj. tužitelj i toj trećoj osobi je vraćeno. Oni su sve to poduzimali da se ne bi doveli u situaciju da im se oduzme i proda kuća koju su gradili sa sredstvima od kredita. Ta kuća koja se gradi još i dan danas glasi na njenog supruga. Njen sin još ne živi u toj kući i u njoj se ustvari još ne može živjeti. Ta kuća je i založena za kredit.
29. Svjedok ĆG, otac tužitelja u svom iskazu u bitnome navodi da budući je on založio svoju nekretninu kao osiguranje za vraćanje predmetnog kredita njemu je bilo u interesu da se taj kredit što manje razvlači i zato da je znao uplatiti neku ratu kredita, a kasnije mu je to sin vratio i s te osnove nema nikakvo potraživanje prema sinu. Koliko se sjeća u početku su rate bile misli do 2.700,00 kn, a u jednom trenutku je bila do 5.000,00 kn. Ovaj kredit je bio ponuđen kao povoljni kredit obzirom na visinu kamata i anuiteta. Nije sudjelovao u postupku prije zaključenja ugovora o kreditu, to je sve obavljao sin. U trenutku uzimanja kredita nije bio vlasnik niti jedne nekretnine, a 2010. da je otac svjedoku darovao pola svoje kuće u [adresa], poslije njegove smrti 2012. temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju dobio je još drugu polovicu te iste kuće. Kada ga se pita kako to da u ugovoru o namjenskom kreditu je navedeno da zalaže svoj suvlasnički dio nekretnine u k. o. [katastarska općina], odgovara da je onda pogrešno prije iskazivao, da je očito bio suvlasnik te polovice te 2010., da je pomiješao godine. Vlasnik je tvrtke Marikap od 1992. koja se bavi ugostiteljstvom i ima sjedište na adresi [adresa], ali na toj adresi se ne obavlja ugostiteljska djelatnost. Ta firma se ne bavi niti jednom drugom djelatnošću. Na adresi [adresa] jedna soba je namijenjena kao kancelarija za potrebe tvrtke, ali inače tvrtka ima i knjigovodstveni servis koji obavlja poslove za tvrtke. Djelatnost tvrtke se obavlja na adresi [adresa]. Tužitelj je vlasnik tvrtke Laurakap od prije tri godine. Ta tvrtka ima sjedište na adresi gdje se i obavlja djelatnost ugostiteljska, a to je [adresa]. Za tvrtku Marikap je sjedište uvijek na istoj adresi i uvijek na istoj adresi se i obavlja djelatnost. Prije je živio na adresi [adresa], a sada tu povremeno dođe jer živi ustvari sada u Tisnom, često boravi na jednoj i drugoj adresi. U kući u [adresa] je samo jedna sobica u kojoj drže registratore i jedan mali stol, a inače knjigovodstvo se obavlja u knjigovodstvenom servisu koji se zove Posejdon Matulji. Nisu nikada treće osobe plaćale kredit. Ova kuća u [adresa] ima dva kata i misli da ukupno je oko 200 m2. Tužitelj je uzeo kredit da bi se uredio stan u kući u [adresa] na adresi [adresa]. Soba u kojoj su registratori Z nije u dijelu kuće koji je uređivao sebi tužitelj za stanovanje. Taj dio kuće koji je uređivao tužitelj još nije dovršen i nije se nikada iznajmljivao.
30. Tužitelj u svom iskazu u bitnome navodi da je uzeo kredit da bi dovršio u kući na adresi [adresa], kat za stanovanje. Rate od kredita je vraćao on, a neki puta bi mu roditelji uskočili kada nije imao za platiti, obzirom da je rata jako narasla duplo od one početne. On im je kasnije vratio te novce. U banci mu je prezentirano da je to najpovoljniji kredit i najbolji za njega dugoročno, raspitivao se i za druge opcije npr. u eurima ili kunama, ali takvih opcija nije bilo. Njemu djelatnica u banci nije niti nudila ustvari neke druge opcije. Rata je u početku bila 2.000,00 kn, a kasnije je bila dupla. Nije očekivao da će rate narasti kao što su narasle, a obzirom je taj kredit bio prezentiran kao povoljni. Njegova mjesečna primanja su bila između 4 i 6.000,00 kn u periodu od 2006. pa nadalje. Ne bi uzeo kredit da je znao da će mu rata narasti na 5.000,00 kn. Zaključio je Dodatak ugovora o kreditu jer nije imao drugi izbor, obzirom da nije više mogao financirati ovaj osnovni ugovor. Završio je ekonomsku školu. Njemu je bilo rečeno da je ovaj najbolji kredit za njega obzirom na visinu rate i koliko će na kraju vratiti novaca. Iako je pitao kakav bi mu bio kredit u eurima ili kunama nije dobio ponudu u tim valutama od banke. Nije se raspitivao u drugim bankama o kreditu jer je već tada bio klijent Zagrebačke banke. Vjerovao je službenici u banci i obzirom na njegova primanja izračunao je da može otplaćivati taj kredit, taj kredit u tom trenutku je bio fer i korektan. Pročitao je ugovor prije nego što je potpisao, a obzirom na protek godina sad se ne može sjetiti da li je pitao da mu se još nešto razjasni, ostalo mu je u sjećanju da što god su pričali on i bankarica da je govorila da je to dobar kredit za njega. Njemu nije bilo jasno u trenutku sklapanja kredita da će mu anuitet ovisiti o promjeni tečaja. Njemu da je službenica rekla da je kamata dobra, da je švicarski franak stabilna valuta, pod tim je podrazumijevao da će uvijek biti isto, da neće puno oscilirati. Misli da prije ovog ugovora o kreditu nije sklapao neki drugi ugovor o kreditu. Pred neke tri ili četiri godine osnovao je društvo Laurakap. Nije siguran da li je kada ranije imao otvoreno neko drugo društvo, pred puno godina je s jednim prijateljem imao tri mjeseca neki ugostiteljski objekt koji se zvao Stela čini mu se. Sredstva kredita su uplaćena na njegov račun. Taj novac trošio je za građevinske radove u kući. Dobio je izračun konverzije kredita i pristao na to jer nije ni imao drugu opciju. Gledao je taj izračun, ali nije uspio utvrditi da li su sve njegove uplate bile uključene. Ne sjeća se da li je imao višak tj. preplatu. Njemu nisu bile baš poznate zakonske odredbe o konverziji, jedino je gledao da smanji ratu kredita. Nije se savjetovao s nikim o tome da li je u redu napravljena konverzija. Njemu se rata i smanjila nakon konverzije, bila je između 2.500,00 – 3.000,00 kn. Mislio je da nakon konverzije ima novi otplatni plan, a do konverzije ne. Smatra da ako je nešto plaćao do konverzije da neće time izgubiti svoja prava za ono što je prije plaćao. Konverziju je doživio kao neki spas u tom trenutku. Smatra da je vratio već svoj kredit i da je već sigurno otplaćena glavnica, no još plaća, misli da još treba platiti nekih 50.000 eura.
31. Iz iskaza svjedoka i tužitelja, koje sud cijeni kao uvjerljive i životne, međusobno neproturječne, proizlazi da se nije pregovaralo o bilo kojoj odredbi ugovora, da se nije moglo utjecati na njihov sadržaj, da nisu razjašnjene sporne odredbe ugovora, da tužitelj nije upozoren na rizike ugovora. Iz istih se naročito može potvrditi ništetnost spornih odredbi čl. 23 predmetnog Ugovora, da su iste odražavale samo jaču poziciju tuženika pri sklapanju ugovora i utjecale na neravnopravnost u obvezama i pravima stranaka ugovora, na štetu potrošača.
31.1.Svjedoci su plaćali pojedine anuitete kredita prema dogovoru u obitelji sa tužiteljem koji je njihov sin, a taj novac im je kasnije on i vratio. Odnosi između članova obitelji ne tiču se tuženika koji ima potraživanje prema korisniku kredita, tužitelju. Dakle, tužitelj ima aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari. Nije dokazano u ovom postupku da bi se sredstva kredita koristila u poslovne svrhe, već proizlazi da su trošena za uređenje nekretnine.
31.2. Prema čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje ZZP/03) proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom postupku nije utvrđeno da tužitelj ne bi bio potrošač u predmetnom ugovornom odnosu. Prigovor tuženika je paušalan.
31.3. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
32. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, dipl.oec. Istoj je bila određena zadaća da izračuna preplatu s osnova promjene kamatnih stopa, te preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (4,5%) i tečaj CHF-a na dan isplate kredita, te da vještak sačini izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u kunama.
32.1. Nakon što je vještak izvršio uvid u dokumentaciju proveo izračun daje slijedeće mišljenje: preplata s osnova promjene kamatnih stopa, te preplata s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule), uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (4,5% p.a.) i tečaj CHF- a na dan isplate kredita, ukupno iznosi 116.904,71 HRK, od toga: preplata s osnova promjene kamatnih stopa 48.866,85 HRK kako je specificirano u stupcu 14 Tabele br. 4 (samo pozitivni iznosi); preplata s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) 68.037,86 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 4 (samo pozitivni iznosi).
32.2. U podnesku od 19. siječnja 2022. vještak se očitovao na navode tuženika koji je prigovarao kako vještak nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije kredita u iznosu od 8.880,23 HRK. Na navedenu primjedbu vještak se očituje kako mu zadaćom nije određeno utvrđenje preplate iz konverzije, niti istu uzeti u obzir. Međutim, vještak je u Nalazu i mišljenju naveo bitne odredbe sklopljenog Aneksa kojim je regulirana konverzija, te, između ostalog, po tuženiku utvrđenu preplatu iz konverzije na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 8.880,23 HRK. U svom podnesku tuženik nadalje navodi primjedbe pravne prirode na koje se vještak ne može očitovati.
32.3. U očitovanju od 8. listopada 2025. vještak navodi da se očituje na podnesak tuženika od 19. rujna 2025. Svojim podneskom tuženik se očituje na Nalaz i mišljenje vještaka prigovarajući mu s navodom kako vještak nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije kredita u iznosu od 8.880,23 HRK. Na navedenu primjedbu vještak se očituje kako mu zadaćom nije određeno utvrđenje preplate iz konverzije, niti istu uzeti u obzir. Međutim, vještak je u Nalazu i mišljenju naveo bitne odredbe sklopljenog Aneksa kojim je regulirana konverzija, te, između ostalog, po tuženiku utvrđenu preplatu iz konverzije na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 8.880,23 HRK. U svom podnesku tuženik nadalje navodi primjedbe pravne prirode na koje se vještak ne može očitovati.
32.4. Nalaz vještaka je sud prihvatio kao stručnog, nepristranog i argumentiranog. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stropa i početni tečaj jer su to bile poznate vrijednosti za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile kunski kredit sa fiksnom kamatom.
33. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev na način kako je to odlučeno u točkama II i III. izreke.
34. Dakle, prigovor zastare tuženika je bio djelomično osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 9. svibnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora za veći dio tražbine tužitelja. No za tražbine koje su dospjele prije 4. travnja 2007. (više od pet godine od pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača) osnovan je bio prigovor zastare, a koje su u ukupnom iznosu od 7,33 Eur. O tom dijelu je već pravomoćno presuđeno prvom presudom u ovom postupku.
35. Sud je odlučio prihvatiti tužbeni zahtjev u visini koja nije obuhvaćala negativne razlike, tj. periode kada je tužitelj manje platio zbog niže kamatne stope i nižeg tečaja od početnog tečaja, a koji je u ovom iznosu utvrđen ukupno u visini od 12.621,36 kn. U ovom postupku tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja, a niti materijalno pravni prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbu. Tužitelj je platio one iznose koje je od njega tuženik tražio i nije ništa stekao više od onog što je trebao imati. Između stranaka nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu zbog toga. Iz istog razloga su neosnovani i prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke kada tvrdi da je od dosuđenog iznosa valjalo odbiti iznos koji se odnosi na preplatu u visini od 8.880,23 kn nastalu u postupku konverzije kredita, odnosno da vještak taj iznos nije uzeo u obzir. Isto tako valja naglasiti da predmet ovog postupka nije Dodatak ugovoru o kreditu, niti izračun koji je proveden u postupku konverzije, zahtjev za isplatu potražuje se po osnovi ugovora o kreditu i njegovih ništetnih odredbi.
36. U pravu je tuženik kada konstatira da je prvi zahtjev tužitelja za isplatu iznosio 260.000,00 kn (34.507,93 Eur), a da bi u podnesku od 4. studenog 2019. tražio isplatu u visini od 125.476,36 kn (16.653,57 Eur), pa da isto predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva kojem se tuženik ne protivi, ali smatra da bi mu zbog povlačenja trebao pripasti dio parničnog troška. Stoga je odlučeno temeljem odredbe čl. 193 ZPP-a kao u izreci rješenja. Kasnije je tužitelj 24.12.2021. sukladno nalazu specificirao tužbeni zahtjev, pa potražuje ukupno 116.904,71 kn (15.515,92 Eur).
37. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja pojedinog anuiteta. Tuženik se ne smatra poštenim stjecateljem tj. da bi kamata eventualno tekla od dana podnošenja zahtjeva tužitelja, a obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača, pozivom na čl. 1115 ZOO-a. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.
38. Zaključno treba kazati da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa, dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
39. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 O protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
39.1. Iz provedenog postupka proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima),a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi, po predmetnoj osnovi, bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.
40. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 4 ZPP -a, naime sud smatra da je uspjeh stranaka u ovom postupku podjednak. Tužitelj je u cijelosti, pravomoćno, odbijen sa prvim postavljenim tužbenim zahtjevom, sa dijelom drugog tužbenog zahtjeva je djelomično odbijen i to i u dijelu utvrđenja ništetnosti, i u dijelu koji se odnosio na isplatu. Za odluku o procjeni uspjeha u sporu sud smatra da nije odlučna činjenica odbijenog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu koji je iznos zanemariv u odnosu specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, već je sud cijenio činjenicu da je tužitelj ustvari povukao veliki dio prvotnog zahtjeva, više od 50% u odnosu na isplatu. Stoga sud smatra da svaka stranka treba snositi svoj dio troška punomoćnika iz reda odvjetnika, a da je tuženik dužan snositi trošak vještačenja od 331,81 Eur tužitelju jer je bio nužan trošak, obzir na paušalno osporavanje tuženika koji je institucija i koji se mogao određeno očitovati o visini.
U Opatiji, 7. travnja 2026.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti:
Odluka o pristojbi za odgovor na tužbu i na presudu
