Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Makarska

Kralja Petra Krešimira IV 2

P-447/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A B E Z O D R Ž A V A N J A R A S P R A V E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Makarskoj, po sutkinji Veroniki Aračić, u pravnoj stvari tužitelja BS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju ŠS i ostali odvjetnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14,radi isplate, bez održavanja rasprave, dana 07.travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu br. 050711413723 od dana 11.07.2005. g. koji su sklopili tužitelj BS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA d.d., Domovinskog rata, Split, OIB 52508873833 kao kreditor, a koja glasi: “ TROŠKOVI KREDITA “

Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita ( troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji ) - jednokratno 1,99% ( slovima : jedno cijelo devedeset i devet posto ) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

2. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata, Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju BS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 212,33 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.07.2005. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom u iznosu od 704,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.travnja 2026., kao dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je protiv tuženika, dana 23.travnja 2025. podnio tužbu, radi utvrđenja i isplate u kojoj je naveo da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 050711413723 NF dana 11.07.2005.g. na iznos od 11.000,00 Eura, da je navedeni kredit isplaćen tužitelju dana 13.07.2005. godine, da je Ugovor o kreditu sklopljen kao gotovinski kredit, da je tim Ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 11.000,00 Eura, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, da se tužitelj obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom, da su ugovorne strane ugovorile kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate, da su ugovorne strane člankom 5.1. ugovorile trošak odobravanja kredita u iznosu od 1,99 % od iznosa odobrenog kredita, jednokratno, koji se naplaćuje unaprijed a najkasnije prije korištenja kredita, da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač, te da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, da, u odnosu na navedeni trošak koji se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe, tužitelj ističe da je odredbom čl. 295. ZOO propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač), prije ili u trenutku sklapanja ugovora, predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane, da je odredbom čl. 269. ZOO propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, je ugovor ništetan, da tužitelj ističe da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,da je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, da tužitelj napominje kako se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi, da isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita, platiti kreditoru trošak odobravanja kredita, jednokratnu u iznosu od 1,99 % od iznosa odobrenog kredita, međutim da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedeni trošak, niti zašto je baš određen u tom iznosu, da je jasno kako se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa da je logično kako se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora, da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti, da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti je pretrpio štetu, a tužitelj smatra da se, u konkretnom slučaju, radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a, da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, da stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, da je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, da odredba čl. 5.1. ugovora o kreditu nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi, već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita platiti banci troškove odobravanja kredita, ali se ne navodi na što se točno taj trošak odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru, da ništetnost spornih odredaba članka 5.1. ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik, u vezi istih, nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništava, da tužitelj smatra kako je sporna ugovorna odredba čl. 5.1. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, te da je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 5. studenog 2020. godine, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: “ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo", da se navedeno ima primijeniti i na ugovornu odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita, da je na visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćenog troška odobravanja kredita iz priložene dokumentacije razvidno da je tužitelj s osnove naknade isplatio iznos od 1,99 % iznosa kredita odnosno 1.599,84 Kn / 212,33 Eura, da je to razvidno i iz Liste plasiranja kredita od 13.07.2005. gdje se izrijekom navodi kako je plaćena navedena naknada upravo u utuženom iznosu i to 1,99 % od iznosa kredita, da u odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara, jer je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, da tužitelj smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, a da, opreza radi, predlaže izvođenje financijskog vještačenja na okolnost koliko je troškova odobrenja kredita tužitelj isplatio tuženika unaprijed, a najkasnije prije korištenja kredita dana 13.07.2005. g. temeljem čl. 5.1. Ugovora o kreditu, te da se na navedenu okolnost tužitelj se poziva i na odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-673/23, Rev-1035/2024, Revd-1601/24 i Revd-1974/2023.

2. U odgovoru na tužbu od 27.lipnja 2025. tuženik je naveo da prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i prigovor vrijednosti predmeta spora kao očito suviše visoko naznačenoj, da se u svakom slučaju protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnovu, ističe prigovor zastare, poriče navode tužbe, ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka, da tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, jer tuženik ima sjedište u [adresa] pa da je stoga za suđenje u ovom sporu, a temeljem odredbe čl. 48. st. 1. ZPP-a nadležan Općinski sud u Splitu, radi čega tuženik predlaže da se sud u Makarskoj oglasi mjesno nenadležnim i da dostavi predmet na daljnje postupanje mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu, da također tuženik, prije upuštanja u raspravljanje o meritumu, ističe i prigovor da je tužitelj vrijednost predmeta spora označio očito suviše visoko, da tužitelj pod točkom I. tužbenog zahtjeva traži da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu br. 050711413723 od 11.07.2005. god., koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dok točkom II. tužbenog zahtjeva po toj osnovi potražuje isplatu iznosa od 212,33 EUR, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pa da tužitelj tužbom od tuženika potražuje iznos od ukupno 212,33 EUR, a da vrijednost predmeta spora označuje s 1.330,00 EUR, pa da je očito da je tužitelj označio vrijednost predmeta spora suviše visoko, vjerujući u svoj uspjeh u ovoj parnici, zbog čega da se postavlja pitanje prava na naknadu troškova parničnog postupka, osobito kada se uzme u obzir da se sporovima male vrijednosti smatraju sporovi do 1320,00 EUR, da tužitelj ispušta iz vida da deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti, istaknut uz tužbeni zahtjev radi isplate, u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva radi isplate, pa da se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednost predmeta spora, da navedeno proizlazi i iz ustaljene prakse Vrhovnog suda RH, koji je više puta zauzeo pravno shvaćanje da deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev radi isplate, treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva radi isplate i da se ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, jer se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva radi isplate. Tako Vrhovni sud RH u obrazloženju rješenja, posl. broj: Revr-774/05 od 13.12.2005., navodi da: „U konkretnom sporu tužiteljica je istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“, da jednako tako Vrhovni sud i u obrazloženju rješenja, posl. broj: Revr-475/08 od 27.10.2008., navodi da: „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, pa je slijedom izloženog vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju označena novčanim zahtjevom od 70.128,00 kn. U smislu čl. 35. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva dok se kamate niti parnični trošak ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev.“ , pa da stoga tuženik predlaže sudu da postupi u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a i utvrdi vrijednost predmeta spora u iznosu od 212,33 EUR koliko tužitelj u ovoj pravnoj stvari zapravo i potražuje od tuženika tužbenim zahtjevima radi isplate pod točkom II. tužbenog zahtjeva, da u skladu s odredbom čl. 99. ZZP/07: „Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.“, da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da tuženik drži notornim da je svakom prosječnom čovjeku jasno i lako razumljivo za što se plaća spomenuta naknada i u kojem iznosu, da, niti izračunavanje apsolutnog iznosa te naknade bilo kome ne bi trebalo predstavljati osobiti problem jer i bez pomoći kalkulatora svatko može iznos odobrenog kredita pomnožiti s 0,0199 da dobije iznos koji treba platiti na ime tzv. ulazne naknade,da je ta ugovorna odredba lako uočljiva jer se ista nalazi na drugoj stranici Ugovora o kreditu, i to u čl. 5. s velikim podebljanim slovima: „TROŠKOVI KREDITA“, da tu ugovornu odredbu ne bi uočila samo posve nezainteresirana i krajnje nepažljiva osoba, a da su ugovorne stranke dužne, prilikom sklapanja pravnih poslova i ispunjavanja preuzetih obveza postupati savjesno i s odgovarajućim stupnjem pažnje, koja se u pravnom prometu od njih zahtijeva, da to što u samom Ugovoru o kreditu nije bila propisana visina naknade, ne znači automatski da je ta odredba ništetna sama po sebi, jer neka obveza može biti određena od strane neke ugovorne strane ili pak treće osobe, da je ključno kako je visina naknade kao obveze bila određena odnosno odrediva, jer je ugovorna odredba određivala način na koji će se utvrditi visina, da tužitelj u tužbi tvrdi i da je sporna ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja, da je za istaknuti da bi neka odredba bila nepoštena i ništetna u skladu s tom odredbom potrebno je da se kumulativno ispune pretpostavke, i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ista in concreto uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu korisnika kredita – potrošača, što u konkretnom slučaju nedostaje, da je ključna pretpostavka za utvrđivanje nepoštenosti ugovorne odredbe okolnost da sporna odredba uzrokuje, ne bilo kakvu, nego baš značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da mnoge ugovorne odredbe dovode do određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, ali da ZZP/07 jasno propisuje da je nepoštena samo ona ugovorna odredba koja uzrokuje značajnu neravnotežu, a da tužitelj ničim konkretno ne obrazlaže u čemu se točno sastoji navodna značajna neravnoteža na njegovu štetu, posebice uzimajući u obzir činjenicu da tužitelju nikakva naknada nije ni naplaćena, da je odredbom čl. 1022. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, da su ugovorne strane postupile su u skladu s prednjom odredbom, te da su suglasno sklopile Ugovor o kreditu kojim su uredili sve uvjete tog obvezno-pravnog odnosa, te da su ugovorili i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih strana u vezi naknada, pa da te odredbe obvezuju ugovorne stranke, da je osnovno načelo obveznog prava – pacta sunt servanda, koja određuje da su ugovorne strane dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i da su odgovorne za ispunjenje tih obveza, a da je to sadržano i u odredbi čl. 9. ZOO-a, koja određuje da su sudionici u obveznom odnosu dužni ispuniti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje, da tuženik ističe kako tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan pristupiti sklapanju Ugovora o kreditu, ali kada je ugovor sklopljen, da se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati u skladu sa sadržajem ugovora i preuzetim obvezama, pa i sa spornom odredbom koja nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZZP-a, jer da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu niti jednim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknada, a da nije niti danas, da je sporna ugovorna odredba pravno valjana, kako prema odredbama ZOO-a tako i prema odredbama ZZP/07 i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva svakome tko je makar s pažnjom prosječnog čovjeka pročitao Ugovor o kreditu, a ta odredba ne uzrokuje nikakvu, a kamoli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na plaćanje tzv. ulazne naknade, da je naknada u potpunosti određena, a da je tužiteljeva teza da je tuženik jednostrano određivao njegovu obvezu promašena, da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali ističe prigovor zastare jer je tužba podnesena nakon skoro 20 godina računajući od dana kad je tužitelj naknadu platio,da tuženik smatra da zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer da je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke, te da od tada druga stranka može tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-x 183/2011-2, Rev- 666/2017-2, Rev-x 1125/2013-2, Rev-141/2006-2 i dr.), da iako je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnost ne gasi, to znači da stranka može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, a da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka, jer se u protivnom izlaže opasnosti da, zbog istaknutog prigovora zastare protivne stranke, tužbeni zahtjev bude odbijen, da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnoj odredbi ugovora, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku: a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, da ako stranka u tom roku ne učini ništa od navedenog, kakav je ovdje slučaj, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru, tada sud taj tužbeni zahtjev, zbog nastupa zastare treba odbiti kao neosnovan, da je identično pravno shvaćanje zauzeto u Presudi Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž-2637/23 od 09.04.2024. , da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 19.12.2007., odnosno 11.01.2012., a predmetna tužba podnesena je tek 24.04.2025., pa da je kondemnatorni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario.

3. Podneskom od 14. studenoga 2025. tuženik je priznao sve odlučne činjenice i naveo da ne osporava tužitelju status potrošača, povlači dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja, ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali da ipak osporava osnov i ustraje u istaknutom prigovoru zastare. Predložio je da sud donese presudu bez održavanja rasprave kojom će se tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz naknadu troška.

4. Podneskom od 06.ožujka 2026.tužitelj se izjasnio da u cijelosti ustraje kod tužbenog zahtjeva i svih navoda iznijetih tijekom postupka, a da, u slučaju da sud prihvati prijedlog tuženika i donese presudu bez održavanja rasprave, tužitelj potražuje trošak prema popisu koji je naveden u tom podnesku.

5. Budući su se ostvarili uvjeti propisani odredbom čl. 332.a st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08 ,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu ZPP) sud je donio presudu bez održavanja rasprave.

6. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, budući tuženik ima sjedište u [adresa]. U priloženom Ugovoru o kreditu, sklopljenom u [adresa], između prednika sadašnjeg tuženika i ovdašnjeg tužitelja, broj 050711413723 NF od 11.srpnja 2005., koji je kod javnog bilježnika Ante Barbića iz [adresa] ovjeren 12.srpnja 2005., pod OV-8327 i 8328/2005 sud nije pronašao odredbu o nadležnosti suda, u slučaju spora između stranaka.

7. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23., dalje: ZPK), kao lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a. Odredbom čl. 19.l st. 1. ZPK-a propisano je da u sporovima, koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, pa iz tih odredbi proizlazi kako tužitelj, kao potrošač može pokrenuti postupak zbog spora nastalog u vezi ugovora o kreditu, neovisno o sjedištu Banke (ili njezine Podružnice) kao druge ugovorne strane i pred sudom mjesta u kojemu se nalazi prebivalište potrošača. Budući da tužitelj u ovom postupku ima prebivalište u [adresa], to je temeljem odredbe čl. 19.I st. 1. ZPK-a nadležan ovaj sud. Ta odredba ZPK-a uređuje nadležnost sudova, pa njezina primjena, po prirodi stvari, ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj je postupak pokrenut nakon stupanja na snagu navedene odredbe ZPK-a (koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.), pa je stoga prigovor mjesne nenadležnosti odbijen kao neosnovan, te je odlučeno Rješenjem kao u izreci.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 050711413723 NF od 11.srpnja 2005., Otplatni plan kredita i Listu plasiranja kredita od 13.srpnja 2005., pa je cijeneći rezultate provedenog dokaznog postupka odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga:

9. Iz provedenih dokaza proizlazi da zahtjevi za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi nisu zastarjeli, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91). Temeljem čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi. Stoga se na predmetno potraživanje, usmjereno na povrat plaćenog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade (13.srpnja 2005.) do dana podnošenja tužbe (24.travnja 2005.) proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja za povrat iznosa naplaćene naknade, po mišljenju suda, nije zastarjelo, jer je tužitelj u ovom postupku točkom 1. tužbenog zahtjeva zatražio da sud sporne odredbe predmetnog Ugovora, kojima je ugovorena naknada troškova odobravanja kredita za usluge tuženika, utvrdi ništetnim. Prema Pravnom shvaćanju zauzetom na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., u slučaju restitucijskog zahtjeva, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz navedenog proizlazi da zastarijevanje tražbina tužitelja usmjerenih na povrat naplaćene mu naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti odluke suda u ovom postupku. Stoga tuženikov istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

10. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su tužitelj i tuženik dana 11.srpnja 2005. u [adresa] sklopili Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 11.000,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti, po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, da je odredbom čl. 5.t.1. ugovoreno da se od iznosa kredita tužitelju naplaćuje jednokratna naknada na ime troškova odobrenja kredita u visini od 1,99 % od iznosa odobrenog kredita unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Iz tuženikove Liste plasiranja kredita od 13.srpnja 2005. proizlazi da je tužitelj dana 13.srpnja 2005,. na ime troška obrade kredita, tuženiku isplatio 1.599,84 kn, sada 212,33 eura.

11. U Podnesku od 14.studenog 2025. tuženik je naveo da tužitelju ne osporava status potrošača, koji status tužitelj ima i po mišljenju suda, pa se u ovom postupku radi o potrošačkom ugovoru iz čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, dalje ZZP).

12. Predmetni Ugovor je sklopljen na standardiziranom obrascu, te nije dokazano da bi prilikom dogovaranja kredita bilo govora o spornoj naknadi, odnosno da je tužitelj bio upoznat s tom svojom obvezom, niti da mu je objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i u kojem iznosu, nije dokazano ni da bi se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da je tužitelj mogao utjecati na odredbu čl.5.t.1. Ugovora, koja se odnosi na troškove za obradu kredita, te i na visinu te naknade, nije dokazano ni da mu je, prilikom sklapanja Ugovora, objašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u tom postotku od iznosa kredita, odnosno u toj visini.

13. Člankom 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a temeljem st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Tuženik-trgovac u ovom postupku nije predložio niti jedan dokaz na tu okolnost.

14. Sukladno čl. 82. ZZP-a, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogla bi se smatrati nepoštenom i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač, prije sklapanja ugovora, nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

15. Temeljem čl. 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, pri čemu, temeljem čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Temeljem čl. 87. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Za spornu ugovornu odredbu tuženik nije dokazao da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Iako je sporna odredba o naknadi za troškove obrade kredita naizgled jasna i razumljiva, ona nije jasna u pogledu razloga zbog kojih se naplaćuje i zašto baš u postotku od 1,99 % od iznosa odobrenog kredita, a nije ni precizna u dijelu koji se odnosi na visinu te naknade, jer nije nominalno navedeno koliko ta naknada iznosi, nije navedeno je li se plaća u kunskoj protuvrijednosti, ako jest po kojem tečaju i na koji dan, a sve s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula, pa se, po mišljenju suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Posao obrade kredita predstavlja dio redovnog posla kojeg tuženik obavlja u sklopu svoje djelatnosti, što upućuje na zaključak da se radilo o redovnim troškovima poslovanja tuženika, a cijena kredita je sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na tužitelja kao potrošača.

19. Stoga se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanje neobrazložene naknade u iznosu koji ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima, koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, pa je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, te je ista, sukladno čl. 87. ZZP, ništetna, s tim da ništetnost iste ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da ugovor može opstati bez nje, da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade i način njenog ugovaranja, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da, unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91, pa je stoga sud odlučio kao u točki 1. izreke.

20. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 212,33 EUR i to sa zateznim kamatama, tekućim, kako je to i zatraženo, od 14.srpnja 2005. do isplate, budući je utvrđeno da je 13.srpnja 2005. ta naknada naplaćena tužitelju, u korist tuženika, a sve temeljem čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, te stoga jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati, da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o tim ugovornim odredbama, niti je upoznat s tim na što se naknada za obradu kredita odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje (točka 2. izreke).

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te su tužitelju priznati troškovi sastava tužbe u visini od 100 bodova, odnosno 200,00 eura, temeljem Tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje OT), trošak sastava obrazloženog podneska od 21.srpnja 2025., kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu u visini od 100 bodova ili 200,00 eura temeljem Tbr.8.t. 1. OT-a i troškove sastava podneska od 06.ožujka 2026. u visini od 50 bodova ili 100,00 eura temeljem Tbr.8. t. 3. OT-a, što ukupno daje iznos od 500,00 eura. Na taj iznos sud je tužitelju priznao trošak PDV- a od 25% ili 125,00 eura. Dalje je sud tužitelju priznao trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i pristojbe na presudu u iznosu od 53,10 eura, što ukupno daje iznos od 704,65 eura koliko troškova je i obistinjeno tužitelju u točki 3. izreke ove Presude. Sud tužitelju nije priznao troškove sastava podneska od 02.03.2026., budući u njemu tužitelj nije iznosio nove navode, u odnosu na ona koji su već navedeni kao u tužbi i podnesku od 21.srpnja 2025.

U Makarskoj, dana 07.travnja 2026.

S U D A C:

Veronika Aračić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se uložiti žalba putem ovog suda za Županijski sud u roku 15 dana računajući ih od dana prijama ove presude.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednost može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. ZPP-a, osim zbog povrede iz pl. 354.st.2. t. 3. ZPP-a.

Dna:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. U spis