Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-1333/2020-58

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Pagu

Trg kralja Petra Krešimira IV-Knežev dvor

23250 Pag

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Pagu, po sutkinji tog suda Marijani Zelić, u pravnoj stvari tužiteljice HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hrvoju Bićaniću, odvjetniku u Ogulinu, Ivana bana Mažuranića 7, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po zakonskim zastupnicima, a ovi po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o. Split, Sukoišanska 43, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i odsutnosti tuženice, na ročištu određenom radi objave presude, 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., isplatiti tužiteljici HU, na ime preplaćenog iznosa po izmijenjenim kamatnim stopama po ugovoru o kreditu broj 9011060069 od 6. ožujka 2006. iznos od 3.475,27 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose od dana 1. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana podnošenja tužbe do isplate, kako slijedi:

na iznos od 30,27 eura od 21.08.2007. godine do isplate,

na iznos od 29,79 eura od 21.09.2007. godine do isplate,

na iznos od 29,43 eura od 21.10.2007. godine do isplate,

na iznos od 30,14 eura od 21.11.2007. godine do isplate,

na iznos od 29,55 eura od 21.12.2007. godine do isplate,

na iznos od 30,53 eura od 21.01.2008. godine do isplate,

na iznos od 54,66 eura od 21.02.2008. godine do isplate,

na iznos od 56,18 eura od 21.03.2008. godine do isplate,

na iznos od 54,51 eura od 21.04.2008. godine do isplate,

na iznos od 53,89 eura od 21.05.2008. godine do isplate,

na iznos od 54,16 eura od 21.06.2008. godine do isplate,

na iznos od 53,97 eura od 21.07.2008. godine do isplate,

na iznos od 53,95 eura od 21.08.2008. godine do isplate,

na iznos od 53,94 eura od 21.09.2008. godine do isplate,

na iznos od 56,87 eura od 21.10.2008. godine do isplate,

na iznos od 56,59 eura od 21.11.2008. godine do isplate,

na iznos od 56,73 eura od 21.12.2008. godine do isplate,

na iznos od 60,28 eura od 21.01.2009. godine do isplate,

na iznos od 60,35 eura od 21.02.2009. godine do isplate,

na iznos od 58,56 eura od 21.03.2009. godine do isplate,

na iznos od 58,74 eura od 21.04.2009. godine do isplate,

na iznos od 58,77 eura od 21.05.2009. godine do isplate,

na iznos od 58,27 eura od 21.06.2009. godine do isplate,

na iznos od 58,44 eura od 21.07.2009. godine do isplate,

na iznos od 58,29 eura od 21.08.2009. godine do isplate,

na iznos od 58,23 eura od 21.09.2009. godine do isplate,

na iznos od 57,81 eura od 21.10.2009. godine do isplate,

na iznos od 58,52 eura od 21.11.2009. godine do isplate,

na iznos od 58,86 eura od 21.12.2009. godine do isplate,

na iznos od 59,73 eura od 21.01.2010. godine do isplate,

na iznos od 60,22 eura od 21.02.2010. godine do isplate,

na iznos od 61,26 eura od 21.03.2010. godine do isplate,

na iznos od 61,27 eura od 21.04.2010. godine do isplate,

na iznos od 62,75 eura od 21.05.2010. godine do isplate,

na iznos od 62,75 eura od 21.06.2010. godine do isplate,

na iznos od 64,11 eura od 21.07.2010. godine do isplate,

na iznos od 65,92 eura od 21.08.2010. godine do isplate,

na iznos od 66,03eura od 21.09.2010. godine do isplate,

na iznos od 66,37 eura od 21.10.2010. godine do isplate,

na iznos od 65,88 eura od 21.11.2010. godine do isplate,

na iznos od 57,21 eura od 21.12.2010. godine do isplate,

na iznos od 56,59 eura od 21.01.2011. godine do isplate,

na iznos od 56,72 eura od 21.02.2011. godine do isplate,

na iznos od 57,32 eura od 21.03.2011. godine do isplate,

na iznos od 56,67 eura od 21.04.2011. godine do isplate,

na iznos od 58,03 eura od 21.05.2011. godine do isplate,

na iznos od 44,31 eura od 21.06.2011. godine do isplate,

na iznos od 53,55 eura od 21.07.2011. godine do isplate,

na iznos od 53,13 eura od 21.08.2011. godine do isplate,

na iznos od 40,94 eura od 21.09.2011. godine do isplate,

na iznos od 39,50 eura od 21.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 39,85 euro od 21.11.2011. godine do isplate,

na iznos od 40,51 eura od 21.12.2011. godine do isplate,

na iznos od 41,15 eura od 21.01.2012. godine do isplate,

na iznos od 41,23 euro od 21.02.2012. godine do isplate,

na iznos od 41,01 euro od 21.03.2012. godine do isplate,

na iznos od 41,03 euro od 21.04.2012. godine do isplate,

na iznos od 41,40 eura od 21.05.2012. godine do isplate,

na iznos od 41,33 eura od 21.06.2012. godine do isplate,

na iznos od 41,07 eura od 21.07.2012. godine do isplate,

na iznos od 40,82 eura od 21.08.2012. godine do isplate,

na iznos od 40,14 eura od 21.09.2012. godine do isplate,

na iznos od 41,06 eura od 21.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 41,15 eura od 21.11.2012. godine do isplate,

na iznos od 41,06 eura od 21.12.2012. godine do isplate,

na iznos od 39,98 eura od 21.01.2013. godine do isplate,

na iznos od 40,48 eura od 21.02.2013. godine do isplate,

na iznos od 40,85 eura od 21.03.2013. godine do isplate,

na iznos od 41,06 eura od 21.04.2013. godine do isplate,

na iznos od 40,08 eura od 21.05.2013. godine do isplate,

na iznos od 39,88 eura od 21.06.2013. godine do isplate,

na iznos od 39,94 eura od 21.07.2013. godine do isplate,

na iznos od 40,12 eura od 21.08.2013. godine do isplate,

na iznos od 40,58 eura od 21.09.2013. godine do isplate,

na iznos od 40,59 eura od 21.10.2013. godine do isplate,

na iznos od 40,76 eura od 21.11.2013. godine do isplate,

na iznos od 40,98 eura od 21.12.2013. godine do isplate,

na iznos od 40,69 eura od 21.01.2014. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., isplatiti tužiteljici HU na ime povišenog deviznog tečaja švicarskog franka za pojedine otplatne rate po ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102499793 od 1. srpnja 2005. iznos od 8.138,91 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dana dospijeća do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. isplate po stopi koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od dana podnošenja tužbe do isplate, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa

koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi:

na iznos od 1,63 eura od dana 21.05.2006. godine do isplate,

na iznos od 1,49 eura od dana 21.06.2006. godine do isplate,

na iznos od 0,62 eura od dana 21.09.2006. godine do isplate,

na iznos od 3,88 eura od dana 21.10.2008. godine do isplate,

na iznos od 1,91 euro od dana 21.11.2008. godine do isplate,

na iznos od 2,90 eura od dana 21.12.2008. godine do isplate,

na iznos od 27,92 eura od dana 21.01.2009. godine do isplate,

na iznos od 28,45 eura od dana 21.02.2009. godine do isplate,

na iznos od 15,80 eura od dana 21.03.2009. godine do isplate,

na iznos od 17,05 eura od dana 21.04.2009. godine do isplate,

na iznos od 17,33 eura od dana 21.05.2009. godine do isplate,

na iznos od 13,74 eura od dana 21.06.2009. godine do isplate,

na iznos od 14,98 eura od dana 21.07.2009. godine do isplate,

na iznos od 13,90 eura od dana 21.08.2009. godine do isplate,

na iznos od 13,50 eura od dana 21.09.2009. godine do isplate,

na iznos od 10,50 eura od dana 21.10.2009. godine do isplate,

na iznos od 15,50 eura od dana 21.11.2009. godine do isplate,

na iznos od 17,92 eura od dana 21.12.2009. godine do isplate,

na iznos od 24,04 eura od dana 21.01.2010. godine do isplate,

na iznos od 27,47 eura od dana 21.02.2010. godine do isplate,

na iznos od 34,85 eura od dana 21.03.2010. godine do isplate,

na iznos od 34,91 eura od dana 21.04.2010. godine do isplate,

na iznos od 45,36 eura od dana 21.05.2010. godine do isplate,

na iznos od 45,36 eura od dana 21.06.2010. godine do isplate,

na iznos od 54,91 eura od dana 21.07.2010. godine do isplate,

na iznos od 67,68 eura od dana 21.08.2010. godine do isplate,

na iznos od 68,45 eura od dana 21.09.2010. godine do isplate,

na iznos od 70,89 eura od dana 21.10.2010. godine do isplate,

na iznos od 67,45 eura od dana 21.11.2010. godine do isplate,

na iznos od 96,71 eura od dana 21.12.2010. godine do isplate,

na iznos od 91,33 eura od dana 21.01.2011. godine do isplate,

na iznos od 92,45 eura od dana 21.02.2011. godine do isplate,

na iznos od 97,67 eura od dana 21.03.2011. godine do isplate,

na iznos od 92,02 eura od dana 21.04.2011. godine do isplate,

na iznos od 103,80 eura od dana 21.05.2011. godine do isplate,

na iznos od 55,01 euro od dana 21.06.2011. godine do isplate,

na iznos od 149,26 eura od dana 21.07.2011. godine do isplate,

na iznos od 165,19 eura od dana 21.08.2011. godine do isplate,

na iznos od 133,96 eura od dana 21.09.2011. godine do isplate,

na iznos od 115,21 euro od dana 21.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 19,75 eura od dana 21.11.2011. godine do isplate,

na iznos od 128,37 eura od dana 21.12.2011. godine do isplate,

na iznos od 136,62 eura od dana 21.01.2012. godine do isplate,

na iznos od 137,76 eura od dana 21.02.2012. godine do isplate,

na iznos od 134,89 eura od dana 21.03.2012. godine do isplate,

na iznos od 135,15 eura od dana 21.04.2012. godine do isplate,

na iznos od 139,86 eura od dana 21.05.2012. godine do isplate,

na iznos od 139,04 eura od dana 21.06.2012. godine do isplate,

na iznos od 135,60 eura od dana 21.07.2012. godine do isplate,

na iznos od 132,40 eura od dana 21.08.2012. godine do isplate,

na iznos od 123,61 euro od dana 21.09.2012. godine do isplate,

na iznos od 135,45 eura od dana 21.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 136,66 eura od dana 21.11.2012. godine do isplate,

na iznos od 135,51 euro od dana 21.12.2012. godine do isplate,

na iznos od 121,43 eura od dana 21.01.2013. godine do isplate,

na iznos od 127,96 eura od dana 21.02.2013. godine do isplate,

na iznos od 132,73 eura od dana 21.03.2013. godine do isplate,

na iznos od 135,43 eura od dana 21.04.2013. godine do isplate,

na iznos od 122,82 eura od dana 21.05.2013. godine do isplate,

na iznos od 120,21 eura od dana 21.06.2013. godine do isplate,

na iznos od 121,03 eura od dana 21.07.2013. godine do isplate,

na iznos od 123,36 eura od dana 21.08.2013. godine do isplate,

na iznos od 129,24 eura od dana 21.09.2013. godine do isplate,

na iznos od 129,44 eura od dana 21.10.2013. godine do isplate,

na iznos od 131,66 eura od dana 21.11.2013. godine do isplate,

na iznos od 134,51 euro od dana 21.12.2013. godine do isplate,

na iznos od 130,71 euro od dana 21.01.2014. godine do isplate,

na iznos od 138,29 eura od dana 21.02.2014. godine do isplate,

na iznos od 139,86 eura od dana 21.03.2014. godine do isplate,

na iznos od 136,22 eura od dana 21.04.2014. godine do isplate,

na iznos od 133,47 eura od dana 21.05.2014. godine do isplate,

na iznos od 133,77 eura od dana 21.06.2014. godine do isplate,

na iznos od 137,80 eura od dana 21.07.2014. godine do isplate,

na iznos od 138,84 eura od dana 21.08.2014. godine do isplate,

na iznos od 141,47 eura od dana 21.09.2014. godine do isplate,

na iznos od 144,32 eura od dana 21.10.2014. godine do isplate,

na iznos od 147,87 eura od dana 21.11.2014. godine do isplate,

na iznos od 146,03 eura od dana 21.12.2014. godine do isplate,

na iznos od 253,55 eura od dana 21.01.2015. godine do isplate,

na iznos od 48,32 eura od dana 21.02.2015. godine do isplate,

na iznos od 148,32 eura od dana 21.03.2015. godine do isplate,

na iznos od 148,32 eura od dana 21.04.2015. godine do isplate,

na iznos od 148,32 eura od dana 21.05.2015. godine do isplate,

na iznos od 148,32 eura od dana 21.06.2015. godine do isplate,

na iznos od 148,32 eura od dana 21.07.2015. godine do isplate,

na iznos od 148,32 eura od dana 21.08.2015. godine do isplate i

na iznos od 148,32 eura od dana 21.09.2015. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.648,17 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženicom sklopila ugovor o kreditu broj 9011060069, kojim joj je odobrena isplata kredita u iznosu od 102.960,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i početno ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 4,35% godišnje, na rok otplate od 240 mjeseci u mjesečnim anuitetima od po 640,33 CHF. Ugovor o kreditu je ovjeren 15. ožujka 2006. kod javnog bilježnika Elizabete Škunca iz Paga pod brojem OV-22/2006. Tuženica je u kolovozu 2007. donijela odluku o povećanju kamatne stope na 5,30% godišnje, što je rezultiralo povišenjem mjesečnog anuiteta na iznos od 693,66 CHF. U veljači 2008. ponovno je povećana kamatna stopa na 6,05% godišnje, što je dovelo do povećanja anuiteta na 734,28 CHF. U prosincu 2010. kamatna stopa je iznosila 5,70% godišnje, a anuitet je iznosio 717,58 CHF, u rujnu 2011. kamatna stopa je izmijenjena na 5,15% godišnje s anuitetom u visini od 692,65 CHF, a u veljači 2014. kamatna stopa je izmijenjena na 3,23% godišnje, uz mjesečni anuitet od 621,72 CHF. Uz to, zbog naglog rasta tečaja valute, rate u kunskoj protuvrijednosti su značajno porasle, što je dovelo do velikih poteškoća u otplati dospjelih mjesečni anuiteta. Tužiteljica je 11. travnja 2016. potpisala dodatak ugovora kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz valute švicarski franak u valutu euro, s ostatkom dugovanja neotplaćene glavnice od 42.185,68 eura i mjesečnom ratom anuiteta u visini od 454,16 eura. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su poslovne banke, između kojih i ovdje tužena Erste & Steiermaerkische bank d.d. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu u cijelosti informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno da su banke postupale suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Ranijom presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. VTS RH je potvrdio prvostupanjsku presudu P-1401/12 u dijelu u kojem je odlučeno o nišetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi. U skladu s navedenom presudom, odredba ugovora iz točke 4., kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, ništetna je, te se ima smatrati da je ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu do potpisivanja aneksa u visini od 4,35% godišnje. Također, ugovorna odredba iz točke 7.2. ugovora o kreditu, kojom je određeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora (u ovom slučaju švicarski franak) prema tečajnoj listi banke na dan dospijeća, ništetna je. Zbog povišenja kamatnih stopa tijekom otplate kredita ugovorna obveza tužiteljice povišena je u razdoblju od 20. kolovoza 2007. do 20. siječnja 2008. za 53,33 CHF mjesečno (ukupno 319,98 CHF), u razdoblju od 20. ožujka 2008. do 20. studenog 2010. za 93,95 CHF mjesečno (ukupno 3.194,30 CHF), u razdoblju od 20. prosinca 2010. do 20. svibnja 2011. za 77,25 CHF mjesečno (ukupno 463,50 CHF), a u razdoblju od 20. lipnja 2011. do 20. siječnja 2014. za 52,32 CHF (ukupno .1.674,24 CHF), odnosno za 5.652,02 CHF. Zbog povišenja tečaja valute švicarskog franka s početnih 1 CHF = 4,69286 kuna do maksimalnih 1 CHF = 7,858895 kuna te završnih 1 CHF = 6,50 kuna tužiteljica je dodatno neopravdano financijski opterećena. Tužiteljica je prema ugovoru o kreditu o otplatnom planu trebala tuženoj platiti ukupno 339.826,03 kn do travnja 2019., a prema izlistu prometa po kreditu vidljivo je da je do tog mjeseca isplatila 425.435,82 kn, iz čega proizlazi da je preplatila iznos od 85.609,79 kn zaključno s uplatom od 20. travnja 2019. Tužitelj se pismeno obraćao tuženoj tražeći povrat preplaćenih iznosa, no tužena nije reagirala na zahtjev. Pošto je iz gore navedene dokumentacije vidljivo da je tužena kao poslovna banka na nepošten način stekla dio novčanih sredstava zbog promjena tečaja ugovorene valute švicarskog franka i zbog promjena kamatne stope prema internim odlukama tužene, a koje odredbe ugovora su pravomoćnim sudskim odlukama proglašene ništetnima, to je tužena izgubila pravni osnov po kojem je naplatila sredstva iznad onih koja su ugovorena osnovnim ugovorom i osnovno ugovorenom kamatnom stopom.

2. Tuženik u svom pravovremenom odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanima u cijelosti, predlaže iste odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik ističe i prigovor zastare. Istaknutim tužbenim zahtjevom tužiteljica traži isplatu iznosa od 5.652,02 CHF na ime preplaćenog iznosa po izmijenjenim kamatnim stopama, tu treba napomenuti da je u zagradama slovima naveden drugačiji iznos od onog koji je naveden u brojevima pa je ovaj punomoćnik došao zbrajanjem pojedinačnih iznosa do gore navedenog, zbog čega se upućuje punomoćnika tužitelja da isto ispravi, sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od pojedinačnih iznosa od 21. kolovoza 2007. pa do isplate, te u točki II isplatu iznosa od 85.609,79 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dana dospijeća do 30. lipnja 2011 pa do isplate, s time da će se visina tužbenog zahtjeva naknadno odrediti po dostavi potrebnih podatka i provedbe odgovarajućeg vještačenja, sve na ime preplaćenih iznosa u visini razlike anuiteta obračunatih obzirom na valutnu klauzulu i temeljem odluka tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. Svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, a koje postupanje da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13, presuda VS RH Revt 249/14-2, odluke Ustavnog suda RH i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odredbama Zakona o obveznim odnosima, kao i odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te praksi sudova Europske unije. Tužitelj i tuženik su zaista 6. ožujka 2006. zaključili ugovor o kreditu broj 9011060069 kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 102.960,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke, a koje je na dan sklapanja predmetno ugovora iznosila 4,35% godišnje. Iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju /NN 102/2015-dalje u tekstu ZID ZPK) zaključili dana 31. ožujka 2016. i Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011060069, a koju činjenicu tužitelj navodi u svojoj tužbi, ali je ne smatra relevantnom za donošenje presude. Naime, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Dodatnom ugovoru o kreditu broj 9011060069 od 31. ožujka2016., a koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK, stranke su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu od 6. ožujka 2006. čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao isprave priložene spisu i to:

Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011060069 (l.s. 6-9), Ugovor o kreditu (l.s. 10-12), nalaz i mišljenje vještaka Petra Bajla (l.s. 86-101), očitovanje vještaka (l.s. 150-151, 284-298, 345-348), iskaz tužiteljice (l.s. 341-342).

4. Tuženica je u podnesku od 7. svibnja 2024. istakla da je tužitelj podneskom od 12. listopada 2022. izvršio preinaku tužbu i kojoj se preinaci u cijelosti protivi jer je učinjena nakon davanja odgovora na tužbu, sve pozivom na odredbu članka 190. stavak 3. i članka 191. stavak 1. ZPP-a. Tužitelj da je tužbom od 10. lipnja 2019. postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa 5.652,02 CHF na ima ugovaranja promjenjive kamatne stope i iznosa od 85.609,79 kn na ima ugovaranja valutne klauzule u CHF da bi potom naprijed navedenim podneskom preinačio tužbeni zahtjev na postavljeni isplate iznosa 26.184,41 kn/3.475,27 EUR i iznosa od 61.322,66 kn/8.138,92 EUR, dakle izvršena je promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva u odnosu na valutu isplate, čime da je učinjena preinaka tužbe.

5. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci već uređenju tužbe u smislu odredbe čl. 109. u vezi čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. dalje ZPP.) . Naime, nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva iz članka 191. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 8. studenog 2025. prikazujući iznose u eurima, važećoj valuti u RH, sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajla. Budući da se ne radi o preinaci tužbe to i u konkretnom slučaju nije došlo zastari.

6. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao isprave priložene spisu i to:

Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011060069 (l.s. 6-9), Ugovor o kreditu (l.s. 10-12), nalaz i mišljenje vještaka Petra Bajla (l.s. 86-101), očitovanje vještaka (l.s. 150-151, 284-298, 345-348), iskaz tužiteljice (l.s. 341-342).

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat iznosa od 3.475,27 EUR s osnova preplaćene kamate po ugovoru o kreditu zaključenog s tuženikom i iznosa od 8.138,91 EUR s osnove preplaćenog tečaja CHF valute, sve sa zateznim kamatama na pojedine iznose.

9. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 6. ožujka 2006. kojim je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužiteljci iznos od 102.960,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 240 mjeseci, kamatna stopa je ugovorena 4,35 % godišenje, kamatna stopa je promjenjiva jeddnostranom odlukom tuženice. Radi se o namjenskom kreditu za kupnje stana kako je i navedeno u tekstu istog. Nadalje, 31. ožujka 2016. zaključen je Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011060069, sukladno pozitivnom propisu provedena je konverzija kredita.

10. Među stranakama je sporna osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa s osnova kamate i s osnove tečaja CHF valute, te je li sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju(„Narodne novine“ br. 102/15. dalje ZIDZPK) prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica potražuje u ovom postupku. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Tijekom postupka je saslušana tužiteljica.

12. Tužiteljica u svom iskazu u bitnom navodi da je došla u branku tražiti kredit u kunama koji joj je trebao za rješavanje stambenog pitanja, odnosno da je tražila stambeni kredit. U banci su je uvjeravali da je kredit povoljnije dignuti u CHF i to su joj sugerirali. Ona da je na to pristala i dobila je otplatni plan u kojem je rata kredita iznosila 3.500,00 kn, ali da su kamate počele rasti vrlo brzo te joj se rata povisila na skoro duplo i postala joj je teško plaćati. Ništa joj nije bilo jasno prilikom sklapanja ugovora, bila je mlada i imala je povjerenje u djelatnike banke te je sve radila kako su joj rekli. Rizike joj nikad nisu spominjali. Nije mogla utjecati na sadržaj samog ugovora, u banci su joj već dali gotovi obrazac ugovor i rekli da ga ide ovjeriti kod javnog bilježnika. Javni bilježnike nije je upozoravao na nekakve rizike. Naknadno je zatražila konverziju kredita u euro i banka je na to pristala, također nije mogla utjecati na sadržaj aneksa. Iako joj se tima rata smanjila, nastavila je plaćati nove rate, još uvijek je ostala njena pretplata kod banke. Stambeni kredit je iskoristila za kupnju stana u kojem živi u [adresa].

13. Iskaz tužiteljice je prihvaćen kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan i u skladu je sa odredbama čl. 2.1. Ugovora o kreditu gdje navedena namjena kredita - kupnja stambenog objekta, stoga proizlazi da je tužiteljica ima svojstvo potrošača što nije ni bilo sporno tijekom postupka.

14. Budući da tužiteljica ima svojstvo potrošača može se pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je i ova tuženica 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

16. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. -ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP.) . Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

17. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

18. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Naime, tuženica i u ovom postupku ponavlja svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također u navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženica nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženica nije vodila računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužiteljice kao potrošača i nije joj dala nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice, da je tuženica, kao financijska ustanova, mogla i po redovnom tijeku stvari morala znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženica takve informacije uskratila korisnicima kredita odnosno tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužiteljica bila onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

20. Naime, ovaj sud utvrđuje da je tuženica nije s tužiteljicom kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice prilikom sklapanja ugovora posebno pregovarala o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv. valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženica nije iznijela nikakve nove činjenice koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora kao i odredbe vezane za tzv. valutnu klauzulu baš u valuti CHF, nije nepoštena pa time i ništetna.

21. Dakle, i na temelju ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženice, tužiteljica je stekla pravo od tuženica zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila na temelju ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužiteljice za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

22. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr. namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja CHF kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužiteljice od 4,35 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015. (i početkom 2016.), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

23. Radi utvrđenja visine tražbine provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Petru Bajlu. Čitanjem nalaza i mišljenja proizlazi da ukoliko bi od svih uplata tužiteljice od 19. travnja 2019. prema tuženici na ime Ugovora o kreditu br. 9011060069 uvećanih za zateznu kamatnu stopu do današnjeg dana (30. ožujka 2021.) oduzeo iznos kredita u kunama isplaćen tužiteljice od strane tuženice, iznos koji bi tuženica bila dužna platiti tužiteljici iznosi 65.310,16 EUR. Tužiteljici konverzijom nije vraćen iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja CHF u iznosu od 11.614,16 EUR, ukoliko se ne obračunava zatezna kamata na preplaćene iznose. Nakon uračunavanja efekta konverzije, potraživanje tužiteljice prema tuženici na dan 30. rujna 2015. iznosi 6.619,50 EUR. Tužiteljici konverzijom nije vraćen iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja CHF u iznosu od 16.186,09 EUR, ukoliko se na preplaćene iznose obračuna zatezna kamata. Nakon uračunavanja efekta konverzije, potraživanje tužiteljice prema tuženici na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.191,43 EUR. Ukoliko se preplaćeni iznosi anuiteta odvoje tužiteljici konverzijom nije vraćen iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope u iznosu od 3.475,25 EUR, ukoliko se ne obračunava zatezna kamata na preplaćene iznose. Konverzijom nije vraćen iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope u iznosu od 5.816,09 EUR, ukoliko se na preplaćene iznose obračuna zatezna kamata. Nakon uračunavanja efekta konverzije, potraživanje tužiteljice prema tuženici na dan 30. rujna 2015. iznosi 821,43 EUR. Tužiteljici konverzijom nije vraćen iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF u iznosu od 8.138,91 EUR, ukoliko se ne obračunava zatezna kamata na preplaćene iznose. Nakon uračunavanja efekta konverzije, potraživanje tužiteljice prema tuženici na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.144,25 EUR. Tužiteljici konverzijom nije vraćen iznos preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF u iznosu od 3.144,25 EUR, ukoliko se na preplaćene iznose obračuna zatezna kamata. Nakon uračunavanja efekta konverzije, potraživanje tužiteljice prema tuženici na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.375,34 EUR. Iznos duga tužiteljice prema tuženiku po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita iznosi 63.572,92 EUR.

24. Sukladno nalazu i mišljenu te dopuni tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev pa tako na osnovi preplaćenih anuiteta uslijed povećanja kamatne stope potražuje iznos od 3.475,25 EUR, a po osnovi preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF potražuje iznos od 8.138,91 EUR.

25. Sud prihvaća nalaz i mišljenje u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim.

25.1. Provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, koja je izvršena na temelju uvida na cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo prigovora, utvrđeno je da tužiteljica zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platila veći iznos od 8.138,91 EUR za utuženo razdoblje, a zbog promjene kamatne stope iznos od 3.475,25 EUR.

26. S obzirom na prigovor zastare kad se na povredu kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojim se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovarala promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke, donesena je presuda posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. ( potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/2014), odnosno zastara teče od naznačenog datuma i istekla bi 13. lipnja 2019. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena sudu 12. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a, u odnosu na zahtjev za isplatom više

26.1. Nadalje, s obzirom na prigovor zastare (krediti u CHF krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF), za navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi “4. Ako je ništetnost ustanovljena, ako u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnog istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

26.2. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 12. lipnja 2019., dakle prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, stoga je prigovor zastare neosnovan.

27. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 16/21. dalje ZOO), propisano je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada, prema cijenama u u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo određuje, s tim da prema stavku 2. istog članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

28. Prema odredbi članka 1111. stavak 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. 29 Sukladno odredbi članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na utužene iznose, po članku 1115. ZOO, dužna tužiteljici platiti zatezne kamate počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a u skladu s Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. dalje Tarifa) a prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Tako je tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat kao osnovan trošak sastava tužbe od 12. lipnja 2019. prema Tbr. 7. toč. 1.- 200,00 EUR, trošak pristupa na ročište od 25. listopada 2019. prema Tbr. 9. toč. 1. -200,00 EUR, trošak sastava podneska od 11. studenog 2019. prema Tbr. 8. toč. 3. -100,00 EUR, trošak sastava podneska od 21. svibnja 2020. prema Tbr. 8. toč. 1.-200,00 EUR, trošak sastava podneska od 14. kolovoza 2020. prema Tbr. 8. toč. 4. -50,00 EUR, trošak sastava podneska od 7. listopada 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. -200,00 EUR, sastava podneska od 2. prosinca 2022. prema Tbr. 8. toč. 4. -50,00 EUR, pristupa na ročište od 9. svibnja 2024. prema Tbr. 9. toč. 1.-200,00 EUR, sastava podneska od 8. studenog 2024. prema Tbr. 8. toč. 3. -100,00 EUR, pristupa na ročište od 27. siječnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1.-200,00 EUR, sastava podneska od 5. travnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 3.-100,00 EUR, pristupa na ročište od 19. veljače 2026. prema Tbr. 9. toč. 1.-200,00 EUR, što iznosi 1.800,00 EUR, uvećano za PDV 25 % iznosi 2.250,00 EUR, uvećano za troškove financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, što sveukupno iznosi 2.648,17 EUR.

31.1. Odbija se trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 160,06 EUR jer nije priložen dokaz da je plaćena, te trošak plaćene bankarske provizije u iznosu od 4,99 EUR jer se ne radi o nužnom trošku u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Pag, 7. travnja 2026.

Sutkinja

Marijana Zelić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovom sudu putem sustava e-komunikacija, odnosno u tri primjerka ako podnositelj žalbe nije obveznik korištenja e-komunikacije sukladno članku 106.a ZPP-a. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici pp

2. Tuženici pp