P-387/2025-23

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Saši Rešetaru, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vesni Koški, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupani po Odvjetničkom društvu Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, uz javnu objavu 7. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3207901501 koji je sklopljen 24. studenoga 2006. između tužiteljice AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d. d. Zagreb, OIB: 92963223473 kao Banke, u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u CHF (švicarskim francima) odnosno u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u izabranoj stranoj valuti CHF (švicarski franak) kao valuti Ugovora, a podmiruje u kunama, u dijelu u kojem se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je vezana za određenu valutnu klauzulu, te da je promjena kamatne stope sastavni dio ugovora, a na osnovu jednostrane odluke banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d. d. Zagreb, OIB: 92963223473, da tužiteljici AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.995,57 eura sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015., po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacija refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici AI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu 2.594,12 eura pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku 15 dana.

IV. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužiteljica se odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom Zagrebačkom bankom d. d. 24. studenoga 2006. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207901501, kreditna partija 7103404866 kojim ugovorom je ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje, određena kao promjenjiva, s tim da je ostavljeno u cijelosti tuženiku da kamatnu stopu mijenja svojim jednostranim odlukama na koje tužitelj nije mogao utjecati, a promjenjiva kamatna stopa vezana je uz određenu valutnu klauzulu, te na ovaj način tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija, budući da je sama promjena ugovorne kamate učinjena ovisnom isključivo o odluci tuženika, te je na taj način uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa stoga tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci, uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljicom 24. studenoga 2006. sklopio Ugovor o namjenskom broj 3207901501, kreditna partija 7103404866, međutim tuženik tvrdi da su ugovorene odredbe glede promjenjive kamatne stope jasne, lako razumljive i lako uočljive te njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Tuženik ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) te je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletu priloženu dokumentaciju ovome spisu, te proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Ani Šarić te saslušao tužiteljicu AI.

3.1. Tužiteljica AI u svom iskazu navodi da je sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu za kupnju stana. U banci joj nisu objasnili što znače valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, način na koji se one mijenjaju niti posljedice tih promjena. Nitko joj u banci nije rekao da je tada HNB štitila tečaj kune u odnosu na euro, ali ne i u odnosu na druge valute. Od kredita je kupila stan. Kupljeni stan nikada nije iznajmljivala i u njemu i danas živi. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik trgovačkog društva, poslovnih udjela niti obrta. Ona je otplaćivala rate kredita i kredit je otplaćen. Početna rata kredita je bila oko 1.000,00 kuna, a najviše je narasla na preko 2.000,00 kuna. Da je znala da će rata kredita toliko narasti ne bi nikada uzimala ovakav kredit. Prije podizanja kredita tražila je kredit u visini 20.000,00 eura budući je imala određeni dio za kupnju stana, a u banci joj je rečeno da ne može podići kredit ni u eurima ni u kunama već jedino u CHF jer su u tom trenutku imali jedino takve kredite na raspolaganju, odnosno njoj je tako rečeno. Sklopila je Dodatak ugovora o kreditu budući je htjela smanjiti ratu kredita. Ubrzo nakon sklapanja Dodatka ugovora kredit je i zatvorila. Nije joj ni nakon konverzije nije bilo lako otplaćivati kredit. Ne može se sjetiti da li je rata kredita nakon konverzije ostala ista ili se smanjila ili povećala, ali misli da je ostala ista.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u potpunosti.

5. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Ane Šarić od 8. kolovoza 2025. proizlazi da je preplaćeni iznos po osnovi povećanja kamatne stope 2.320,15 eura, a po osnovi promjene tečaja 3.379,47 eura, da su obračunate zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose po osnovi više plaćene kamatne stope 1.332,37 eura, a po osnovi više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja 906,67 eura, da je tužiteljici na dan konverzije 30. rujna 2015. priznata preplata u iznosu 14.640,23 kune / 1.918,25 eura. Nakon umanjenja za iznos preplate na ime zakonskih zateznih kamata na više plaćene kamatne stope iznos od 295,95 eura, na ime više plaćene kamate 2.320,15 eura te na ime više plaćene tečajne razlike iznos od 3.379,47 eura.

6. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, dan u skladu s pravilima struke i vještine.

7. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

8. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj (u daljnjem tekstu VSRH) Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

9. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci ovoga suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

10. Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. VSRH je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj oduci jer su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

11. Treba uzeti u obzir odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

12. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 SI protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

13. Potrošač se, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SI protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14. Nadalje, iz odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu A protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15. Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

16. Ovaj sud smatra da na ovaj način dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

17. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u navedenom predmetu podnesena 4. travnja 2012. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO-a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na pretplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a.

17.1. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17.2. Kako se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu navedeni stavovi iz točke 17. i 17.1. su primjenjivi i u ovom slučaju.

18. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP), a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iz reda odvjetnika sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Stoga je sud kao opravdan tužitelju priznao trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova odnosno iznos od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištima od 23.5.2025., 22.12.2025. i 27.1.2026., u visini od 100 bodova odnosno iznos od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, trošak obrazloženih podnesaka od 2.10.2020., 22.7.2024. i 4.9.2025. u visini od 100 bodova odnosno iznos od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 7.4.2026. u visini od 50 bodova odnosno 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife, što čini iznos od 1.500,00 eura uz pripadajući PDV od 25% u iznosu 375,00 eura, što čini trošak zastupanja u iznosu 1.875,00 eura.

19.1. Ovaj sud je tužitelju priznao trošak vještačenja u iznosu 540,00 eura.

19.2. Ovaj sud je tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 72,72 eura i na presudu u iznosu 106,40 eura sukladno Tbr. 1. st. 1. i Tbr. 1. st. 2. Tarife sudske pristojbe.

19.3. Stoga je ovaj sud temeljem tužitelju dosudio ukupan parnični trošak u iznosu 2.594,12 eura.

19.4. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužiteljica se odbija.

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Osijek, 7. travnja 2026.

Sudac

Saša Rešetar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu.

DOSTAVITI

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika