REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-821/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli , protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti, 7. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 118-50-3160179 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili 24. studenog 2005. i solemnizirali kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule, br. OU922/05-1 – a koja glasi:

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 316,37 eura sa zateznim kamatama koje teku od 7. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom 24. studenog 2005. sklopio u Puli Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 118-50-3160179, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 50.000,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale . Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 10. citiranog Ugovora o kreditu te je 15. siječnja 2015. izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe čl . 10. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 1.000,00 kuna / sada 132,72 eura. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističe da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem napr ijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da tužitelj/korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik/kreditor, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužitelj se obratio tuženiku za zahtjevom radi mirnog rješenja spora, ali bezuspješno. Tužitelj stoga u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 118-50-3160179.

2. Tuženiku je tužba s prilozima zajedno s pozivom na podnošenje odgovora na tužbu uredno dostavljena 13. siječnja 2026. međutim tuženik nije u određenom roku od 45 dana, a niti do dana donošenja ove presude, podnio odgovor na tužbu. Pritom ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika neki opravdani razlozi spriječili u podnošenju odgovora na tužbu.

3. Iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koji su priloženi uz tužbu i činjenicama koje su općepoznate.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 118-50-3160179 utvrđeno je da je isti sklopljen 24. studenog 2005. između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora kojim je kreditor stavio korisniku na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U članku 10. st. 2. Ugovora određeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Pregledom teksta ugovora može se zaključiti da su osnovani navodi tužitelja da je riječ o ugovoru koji je sastavljen kao tipizirani ugovor unaprijed pripremljenog sadržaja, a predmetne navode tužitelja tuženik, uostalom, nije osporio.

5. Iz potvrde tuženika od 20. prosinca 2024. (list 11 spisa) proizlazi da je sam tuženik potvrdio da je od tužitelja naplatio naknadu za konačnu obradu kredita 15. siječnja 2015. u iznosu od 1.000,00 kuna.

6. Dakle, u ovom postupku tužitelj zahtijeva donošenje presude kojom će se utvrditi djelomična ništetnost odredaba ugovora o kreditu i to ugovorne odredbe iz čl .

10. st. 2. Ugovora kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

7. Cijeneći da tuženik nije, zaprimivši tužbu u ovom predmetu, osporio tužbene navode tužitelja niti je predložio izvođenje drugih dokaza kojim bi dokazao suprotno za konkretan ugovorni odnos, uz utvrđenje da činjenice iz tužbe nisu u suprotnosti s dostavljenim dokazima, sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, pozivom na odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO/05).

8. Time su ispunjene sve procesnopravne i materijalnopravne pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe pa je na temelju čl . 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), odlučeno kao u izreci presude.

9. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 7.1. te Tbr. 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“ broj 138/2023) i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i na presudu zbog ogluhe u iznosu od 13,28 eura, odnosno polovinu punog iznosa pristojbe, s obzirom da će tužitelj moći iskoristiti "privilegij" plaćanja polovičnog iznosa pristojbe, a dužan je na temelju članka 10. ZPP paziti da se postupak provede sa što manje troškova. Ovdje valja reći da tužitelj u ovoj parnici nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi jer se niti tužba niti odluka ne temelje na odluci iz kolektivnog spora.

10. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničkog postupka isplatom iznosa od 316,37 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZPP.

U Puli 7. travnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku, uz sp na presudu zbog ogluhe

2. Tuženiku