Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-501/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja ČS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Ani Mariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 26. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 7. travnja 2026. kao dana donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu br. 9012314804 sklopljenog 2. ožujka 2007. između tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 i tužitelja ŠS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita te JS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao solidarnog dužnika, a koji Ugovor je dana 5. ožujka 2007. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina pod brojem OV-3623/07, u dijelu koji glasi „12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.”, kao i da je ništetna odredba točke 3. 3 predmetnog Ugovora, u dijelu koji glasi : „.........naplata naknade i.......”.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50 da tužitelju ŠS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od 485,95 EUR (četiristo osamdeset pet eura i devedeset pet centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 13. ožujka 2007. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732da tužitelju ŠS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 602,31 EUR (šesto dva eura i trideset jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude, 7. travnja 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija se u cijelosti.
Obrazloženje
1.Tužitelj je 26. rujna 2025. podnio protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnim ugovorne odredbe o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita te isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platio tuženiku na temelju sklopljenog ugovora o kreditu zbog primjene te ništetne ugovorne odredbe. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom dana 2. ožujka 2007. Ugovor o kreditu br. 9012314804 koji je dana 5. ožujka 2007. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa] pod brojem OV-3623/07. Predmetnim je Ugovorom tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 80.400,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, a u konkretnom slučaju radilo se o potrošačkom kreditu čija je namjena bila kupnja stambenog objekta. Naknadno su ugovorne strane s danom 16. 12. 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012314804. Dana 12. ožujka 2007. tuženik je tužitelju prilikom isplate naznačenog kredita obračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulaznu naknadu u jednokratnom iznosu od 3.661,45 kn, odnosno 485,95 EUR. Odredbom točke 12.3. Ugovora o kreditu određena je, između ostalog i obveza tužitelja da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, dok je u točki 3.3 predmetnog Ugovora naznačeno kako je način korištenja kredita određen naplatom naknade i isplatom na račun korisnika k redita prema kupoprodajnom ugovoru. Radi se o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje to sve ostale troškove ista obuhvaća , niti pak ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku čak 1 % od iznosa kredita, dakle iznos od 3.661,45 kn, odnosno 485,95 EUR, što je u tom trenutku odgovaralo visini od gotovo dva anuiteta kredita. Tužitelj nadalje ističe kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa su shodno tome odredbe točke 12.3 i dijelom točke 3.3. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništave, s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. U prilog tome govori i ustaljena sudska praksa u korist potrošača koji su tužbama tražili utvrđenje ništetnosti naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (vidjeti npr. presudu i rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-1085/2024-2 od 21. 5. 2025., presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-2789/2024- 2 od 7. 1. 2025., kao i presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu poslovnog broja Gž-893/2023-2 od 28. 2. 2024.), zatim recentne odluke Vrhovnog suda RH kojima su u sličnim revizijskim postupcima odbijene banke sa svojim zahtjevima (Rev- 715/2024-2 od 22. 5. 2024., Revd-1601/2024-2 od 30. 4. 2024. te Rev- 673/2023-2 od 13. 2.2024.), a sve u skladu i s odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, gdje je isti odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a, tužitelj ovdje ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koja je svrha naknade i koje troškove tuženik naplaćuje iz jednokratne naknade, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Ističe se kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužitelju iznos od 485,95 EUR, pa naznačena odredba sadržana u točki 12.3. i dijelom točki 3.3. Ugovora, doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Budući je sporni iznos od 485,95 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO dužan naznačeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115 ZOO. Tužitelj temeljem iznijetoga predlaže da sud usvoji tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da su isti neosnovani. Ističe prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva te ukazuje da posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Tuženik ukazuje na presudu Suda EU u predmetu C/2024/3564 od 25.04.2024. (GP i BG protiv Santander SA). Predmetna odluka Suda EU, čije tumačenje obvezuje i nacionalne sudove nije proturječna tumačenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Sud EU u predmetnoj presudi pojašnjava da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, međutim Sud EU daje ovlast prodavatelju da smije dokazivati da je navedeni potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja presude kojom se utvrđuje njezina ništavost, uslijed čega se smatra da je zastara počela teći od toga dana. Dakle, sukladno predmetnoj odluci nema osnove za fiksiranje dospijeća i posljedično početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe. Riječ je o oborivoj presumpciji. Upravo je Vrhovni sud Španjolske postavio prethodno pitanje odnosno zatražio tumačenje od Suda EU jer je smatrao da bi fiksiranje datuma početka tijeka zastarnog roka uz datum pravomoćnosti sudske odluke u svakom pojedinom postupku u pravno istovjetnim postupcima u praksi dovelo do situacije da su tužbe za povrat po osnovi ništetnih odredbi nezastarive: „Prema mišljenju tog suda, čini se da je određivanje datuma sudske odluke kojom se utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe o kojoj je riječ i njezina ništavost kao početka tijeka tog roka nespojivo s načelom pravne sigurnosti jer bi u praksi to tužbu za povrat učinilo nezastarivom. Naime, budući da rok za zastaru te tužbe ne može hipotetski početi teći sve dok nije prihvaćena tužba za utvrđenje ništavosti takve ugovorne odredbe a i da je sama potonja tužba nezastariva na temelju nacionalnog prava, jer je riječ o apsolutnoj ništavosti, rok za zastaru tužbe za povrat mogao bi nikada ne početi teći. Usto, načelo pravne sigurnosti bilo bi ozbiljno ugroženo ako bi zbog toga nastala potraživanja koja se odnose na ugovore čiji su učinci prestali prije više desetljeća.“ Nastavno na navedeno, u tom postupku Sud EU je pojasnio cit.: „Međutim, valja pojasniti da, iako se, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 34. ove presude, Direktivi 93/13 protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat iznosa koje je potrošač podmirio na temelju nepoštene ugovorne odredbe može početi teći neovisno o tome je li taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ta ugovorna odredba nepoštena, toj se direktivi ne protivi to da prodavatelj robe ili pružatelj usluge ima pravo dokazivati da je navedeni potrošač znao ili razumno mogao znati za to prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništavost navedene ugovorne odredbe. U svakom slučaju, kao što proizlazi iz točke 38. ove presude, prodavatelj robe ili pružatelj usluge ima ovlast dokazivati da je navedeni potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja presude kojom se utvrđuje njezina ništavost podnošenjem posebnih dokaza o svojim odnosima s tim potrošačem u skladu s primjenjivim nacionalnim sustavom dokazivanja.“ Dakle, u slučaju kada je potrošač prije donošenja odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine odredbe, znao ili razumno mogao znati da je predmetna odredba ništetna, početak tijeka zastare restitucijskog zahtjeva je trenutak kada je potrošač znao ili mogao saznati da je odredba ništetna. Trenutak u kojem je tužitelj znao ili mogao znati da je predmetna odredba ništetna bitna je činjenica u ovom postupku s obzirom na istaknuti prigovor zastare. Tužitelj je ugovorio kredit u valuti CHF, a potom je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dana 16.12.2015. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012314804. Budući da je u ovom postupku jasno da je saznanje odnosno svijest tužitelja nastupila odnosno morala nastupiti prije utuženja, i to 2015., jasno je da je tužiteljev zahtjev za isplatu u zastari. Zbog navedenog, tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Tuženik ističe kako je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9012314804 bilo izrijekom dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je pretpostavke valjanosti ugovora o potrošačkom zajmu, pa je tako odredbama članaka 56., 59. i 61. ZZP izrijekom propisano da se ugovorom o potrošačkom zajmu zajmodavac obvezuje potrošaču staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, da takav ugovor mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, a poglavito među ostalim i odredbu o ukupnom trošku zajma, a da su ukupni troškovi zajma svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Nadalje, i propisi koji su na snazi u trenutku sastava ovog podneska također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknada u poslovima kreditiranja potrošača. Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite propisu je vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Odredbama članka 3. Pravilnika propisano je cit.: „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Nadalje, Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje -stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu) uz uvjet da naknade ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji. I Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Dakle, ugovaranje naknade za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo je dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti). Dodatno se ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi. Iz svega navedenog razvidno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, gore citiranim odredbama bilo izrijekom dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a da je intencija zakonodavca, kako je to vidljivo iz trenutno važećeg zakonodavstva, da posljedica u slučaju kršenja odredbi, do čega u ovom slučaju nije niti došlo, nije ništetnost već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika. IV Usprkos gore citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, ističe se da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe. Službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju je jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi i to tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu, a isto mu je pojašnjeno i prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, i jednostavnim čitanjem predmetne ugovorne odredbe može shvatiti koje protučinidbe se plaćaju (jasno iz samog naziva) te koji je njihov ekonomski doseg (svaki prosječan potrošač sposoban je izračunati postotak od ukupnog iznosa kredita). Uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koji troškovi se plaćanjem ulazne naknade podmiruju. Iz svega navedenog proizlazi da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena. Također i brojne pravomoćne presude sudova u Republici Hrvatskoj u pravno i činjenično istovjetnim postupcima utvrđuju da su „odredbe Ugovora kojima je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu u određenom postotku od iznosa kredita su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bilo jasno i precizno navedeno, to nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a.“ Navedeno stajalište i u pravomoćnim presudama:
Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 35 Gž-633/19-2 od 14. siječnja 2020., Presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P- od 9. studenog 2018., Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 3Gž4583/2018-2 od 3. rujna 2019. godine, Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3326/2017- 8 od 17. svibnja 2018., Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3322/17 od 26. ožujka 2021. Tuženik u prilogu dostavlja pobrojane sudske odluke na okolnost da su u pravno i činjenično istovjetnim postupcima sudovi utvrdili da su predmetne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive I iz Presude Suda EU C-621/17 proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Usprkos obvezujućem tumačenju i pojašnjenju Suda EU, te brojnim pravomoćnim presudama sudova u Republici Hrvatskoj tuženik još jednom pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva, te za koje je to troškove odnosno protučinidbe ugovorio spornu naknadu. Troškovi obrade kreditnog zahtjeva, a što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato primjerice predstavljaju: -operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Sve su to radnje koje je tuženik bio dužan izvršiti odnosno troškovi koje je tuženik imao. Nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom. Sukladno odredbama mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nejasno je u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ako je ugovaranje naknade bilo je izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i na takvu odredbu je pristao odnosno istu je svojom voljom ugovorio, tada se postupanje tuženika ne može okarakterizirati kao postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Eventualna znatna neravnoteža utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti (priroda robe i usluga odnosno predmet ugovora, popratne okolnosti vezano za njegovo sklapanje, nacionalno zakonodavstvo, druge odredbe tog ugovora). Navedeno potvrđuje i Sud EU u Presudi od **.**.2013., Č, C-415/11 kojom je pojašnjeno da pojam „znatnija neravnoteža” na štetu potrošača, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, treba ocijeniti na temelju analize nacionalnih pravila primjenjivih u slučaju nepostojanja sporazuma između stranaka kako bi se moglo ocijeniti stavlja li ugovor, i ako je tako, u kojoj mjeri, potrošača u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na onaj predviđen nacionalnim pravom koje je na snazi. Također, Sud EU i u Presudi od 16.1.2014., Constructora Principado, C-226/12 pojašnjava da da je na sudu koji je uputio zahtjev da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora (izreka). U ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom je bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetne naknade, tužitelj je znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti za tu naknadu (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samog naziva naknade, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknada je ugovorena fiksno i nepromjenjivo. Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknade, a ista naknada ugovorena je sukladno zakonskim odredbama. Ugovaranje takve naknade na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina. Tužitelj je zasigurno prilikom ugovaranja kredita razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom. Uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba Ugovora o kreditu zasigurno ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1,00 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora.Tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da Sud po provedenom postupku u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.
3. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: ugovor o kreditu od 2. ožujka 2007. (na stranicama 6-20 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (na stranicama 22-28 spisa), dopis tuženika od 16. rujna 2025. (na stranici 29 spisa), sudska praksa (na stranicama 30-60 spisa), sudska praksa uz odgovor na tužbu (na stranicama 75-124 spisa) te je saslušan i tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu koji su stranke sklopile 2. ožujka 2007., i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje novčanog iznosa koju je tužitelj tuženiku platio na ime te naknade.
5. Između stranaka nije sporno:
- da je tužitelj s tuženikom 2. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu a koji Ugovor je dana 5. ožujka 2007. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina pod brojem OV-3623/07, kojim mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 80.400,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke,
- da ugovor sadrži odredbu da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja i istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 %od iznosa kredita te da je prije isplate obračunava i naplaćena naknada u iznosu od 3.661,45 kn, odnosno 485,95 eura.
6. Sporno je da da li je ugovorna odredba naknadi za obradu kredita ništetna te da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je tuženiku plaćen po osnovu naknade za troškove obrade kredita. Tuženik osporava da je sporna ugovorna odredba o plaćanju naknade za troškove obrade kredita ništetna, tvrdi da je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i zakonom dopuštena pa stoga ne mogu biti podvrgnute testu poštenja, da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi ta ugovorna odredba mogle imati za njegove financijske obveze. Tvrdi i da bi tužitelj trebao dokazati da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je ugovor sklopio kao potrošač. Navodi da i da ta odredba ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Primarno ističe prigovor zastare tražbine, a osporava i tijek zateznih kamata.
7. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.
8. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
9. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez odredbe za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, budući da ako se ta odredba izostavi, to ne utječe na opstojnost ugovora u cjelini. Stoga ništetnost odredbe o plaćanju naknade za troškove obrade kredita nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.
10. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili prednik tuženika kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita 2. ožujka 2007.. Već iz sadržaja predmetnog ugovora je razvidno da je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač budući da je sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe , a namjena kredita je kupnja stambenog objekta, pa se u rješavanju istoga trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
11. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.
12. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i d jelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13. S obzirom na to da je ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita utvrđena ovom presudom, pa dakle zastara povrata iznosa isplaćenih po tom osnovu nije niti počela teći, nije nastupila zastara niti u odnosu na tražbinu tužitelja kojom potražuje povrat novčanog iznosa plaćenog tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.
13. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
14. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom za potrebe kupnje stambenog objekta, dakle s tužiteljem kao potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita koja se odbija od iznosa kredita prilikom isplate u visini od 1,00% od iznosa kredita. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporilo tvrdnju da se o ugovornoj odredbi o plaćanju troškova obrade kredita nije pojedinačno pregovaralo, ali nije osporio da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika.
15. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da je ista tužitelju bila pojašnjena, a tužitelj je na tu okolnost predložio svoje saslušanje.
16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je sklopio predmetni ugovor s tuženom bankom jer mu je trebao novac za kupnju stana, da je iznos kredita bila protuvrijednost 80.400,00 CHF, da ugovor između ostalog sadrži i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 1% iznosa kredita za koju mu je kad je dogovarao kredit bilo rečeno da se plaća i da će se odbiti od iznosa kredita tijekom isplate kredita, a u vezi s tim mu nije bilo pojašnjeno na što se ta naknada zapravo odnosi i koji troškovi se njome podmiruju, da mu je prilikom isplate kredita iznos te naknade od 485,95 eura odbijen od iznosa kredita koji je dobio, da se o odredbi ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije mogao pregovarati već ju je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti u kojem slučaju se ne bi realizirao kredit, da mu nije bilo niti rečeno koliko iznosi 1% iznosa kredita, koliko će točno novaca manje dobiti od isplaćenog kredita , da je kredit je otplaćivao on osobno, da je cijeli iznos kredita utrošen za kupnju stana, a predmetu nekretninu su koristili supruga i on i nikad nije bila iznajmljivana, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik OPG-a, trgovačkog društva niti obrta, da je dva puta dolazio u banku radi sklapanja predmetnog ugovora, prvi puta je bilo dogovoreno da će se ugovor sklopiti, a drugi puta je došao na potpisivanje ugovora, da osobni bankar nije pročitao ugovor niti mu pojasnio pojedine odredbe, a on nije tražio dodatna pojašnjenja, da mu odredbe ugovora nije pojašnjavao niti javni bilježnik, da je ugovor o kreditu pročitao obrativši pažnju više na osnovne stavke , da nije tražio da mu se pojasni sporna odredba jer se na sadržaj ugovora nije niti moglo utjecati kao što je već rekao u svom iskazu, da nije odmah tražio od banke povrat te naknade jer prije nije znao da na to ima pravo, da je podnio tužbu 2019. protiv banke zbog valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali taj postupak još nije okončan te da je putem medija saznao za presude koje su donesene protiv banke pravomoćne 2018. kojima je utvrđeno da su u spornom razdoblju ugovorene nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi.
17. Na temelju iskaza tužitelja koji je prihvaćen kao vjerodostojan, sud je utvrdio da je tužitelj s tuženom bankom sklopio potrošački ugovor, da se o predmetnom ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj potpisao prethodno od tuženika pripremljen i ponuđen mu ugovor o kreditu na čiji sadržaj nije mogao utjecati, da mu nije bilo ukazano na to da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1 % od iznosa kredita niti pojašnjeno o kakvim je troškovima riječ i na što se isti odnose.
18. Dakle, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita od 1,00% od iznosa kredita, koja je bila sastavni dio od tuženika unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta jednokratna naknada, odnosno nisu specificirani stvarni troškovi obrade kredita koji su predniku tuženiku po tom osnovu eventualno nastali.
19. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 7. tog zakona, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1,00 % od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81 st. 1 ZZP nepoštena te u smislu odredbe članka 87 st. 1 ZZP ništetna. Pri tome nije odlučno pozivanje tuženika na činjenicu da je tužitelj kao poslovno sposobna osoba preuzeo obvezu plaćanja sporne naknade, jer prema članku 2. ZOO-a sudionici u prometu, iako slobodno uređuju obvezne odnose, ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.
20. Dodatno se napominje da iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita obuhvaćeni i plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer eventualni administrativni troškovi, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka i dr., nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita. Tužitelju je u ovom slučaju navedenom ugovornom odredbom nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza plaćanja troškova obrade kredita, koja takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, potrošača kao jedne, slabije ugovorne strane u odnosu na banku, trgovca kao druge, jače ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Naknada za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i to je čini nepoštenom, to utoliko više što je tuženik financijska institucija kojoj je odobravanje kredita jedna od usluga koju ona pruža u okviru svog temeljnog poslovanja te se ista naplaćuje upravo kroz cijenu kredita, odnosno kamatu.
21. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje sve navedene zaključke ovog suda o ništetnosti sporne ugovorne odredbi o plaćanju troškova obrade kredita, jer uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili. Naime, kao što je prethodno već rečeno javni bilježnik pri solemnizacij i ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasnit značaj te ugovorne odredbe i koji troškovi su njome obuhvaćeni, niti je imao takve zakonske ovlasti.
22. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio samo osnovu, a ne i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, nije bilo potrebe provoditi financijsko vještačenje u svrhu utvrđenja koliko je tužitelj platio tuženiku na ime troškova obrade kredita, budući da visina tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna. Iz postavljenog tužbenog zahtjeva, proizlazi da je tužitelj platio predniku tuženika na ime naknade za obradu kredita 485,95 eura.
23. S obzirom na to da je zbog primjene sporne ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, sud je tu odredbu utvrdio ništetnom, odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude. Smatra se da nepoštene ugovorne odredba nikad nisu bile ugovorene pa zbog toga ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetne odredbe o plaćanju troškova obrade kredita (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), zbog čega je utvrđeni iznos od 485,95 eura, koji je tužitelj plati zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kao što je prethodno obrazloženo, utvrđene iznos koje je tužitelj platio za te troškove tuženik je dužan vratiti tužitelju na ime povrata stečenog bez osnove.
24. Stoga je sud tužbene zahtjeve tužitelja usvojio, utvrdio je ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita te naložio tuženiku da preplaćeni iznos vratiti tužitelju, odnosno da mu nadoknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama koje je stekao bez osnove, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, odnosno odlučeno je kao u toč. I. i II. izreke ove presude.
25. Napominje da dokazi koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.
26. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata od 16.12.2006. do 31.7.2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine
27. S obzirom na to da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate su tužitelju za dosuđene od dana plaćanja naknade za obradu kredita, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.
28. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj je u ovom slučaju postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje njštetnosti ugovorne odredbe i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 485,95 eura po osnovu povrata stečenog bez osnova, a kao vrijednost predmeta spora je u tužbi naznačio iznos od 485,95 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Kako je parnicu u cijelosti izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti, a sud mu je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 100,00 EUR na temelju Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava obrazloženog podnesaka od 20.11.2025. od 100,00 EUR na temelju Tbr. 8/1 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 11.2.2026. i 26.2.2026., za svako ročište po 100,00 EUR na temelju Tbr 9/1 Tarife, trošak pristupa na ročište za objavu presude od 50,00 EUR na temelju Tbr 9/3 Tarife sve to uvećano za PDV od 25% na temelju Tbr. 46. Tarife, trošak pristojbe za tužbu od 13,27 EUR i trošak pristojbe za presudu od 26,54 EUR, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 602,31 EUR. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO -a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.
29. S obzirom na to da tuženik u ovoj parnici nije uspio u cijelosti, njegov zahtjev za naknadu parničnog troška je odbijen.
U Varaždinu 7. travnja 2026.
Sutkinja
Jadranka Orlović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupk u). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu,
2. Tuženiku po punomoćnici Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu,
