REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-314/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović- Terzić predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Draženke Ilak i Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Borak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Erste & Steiermärkische d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, zastupana po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. srpnja 2025., poslovni broj: P-1746/2024-12., u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Erste & Steiermärkische d.d. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. srpnja 2025., poslovni broj: P-1746/2024-12.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 51401652-5105491172 od 22. studenog 2010. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koja je sadržana u čl. 10 Ugovora o kreditu: - članak 10. st. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,500 % (dvacijelihpedesetposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK (dvijestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana." - čl. 10. st. 2. „Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama

Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.715,28 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 115,71 eura od 24.11.2010. godine do isplate

- na iznos 301,76 eura od 11.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 192,45 eura od 18.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 1.105,36 eura od 25.12.2010. godine do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.349,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 25. srpnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Pravodobno podnesenom žalbom tuženica pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), pa predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženici, a podredno presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da ne prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, međutim smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno utvrdio smisao i doseg relevantnih odredbi ZZP/07, koje je primijenio na to činjenično stanje, te u pogledu stava prvostupanjskog suda, da je tužitelj kao potrošač morao biti upoznat koji se točno troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu kredita, navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve okolnosti, a to prije svega da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ugovora, nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, da je predmetno ograničenje uvedeno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj; 143/2013) i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena, predviđena i naknada za obradu kredita, pa da je hrvatsko zakonodavstvo samo formaliziralo ono što se već godina ugovaralo u ugovorima o kreditu.

2.2. Osim toga, navodi da prvostupanjski sud nigdje ne obrazlaže u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana i da ne provodi test nepoštenosti, pa da je u tom dijelu počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zatim da nijedna okolnost ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da je postupanje tuženice prema tužitelju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.3. Tuženica ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući je na pogrešan način tumačio smisao i doseg odredbi ZZP-a, koje se imaju primijeniti na konkretna slučaj, odnosno da nije cijenio te odredbe u duhu prava EU i relevantne prakse Suda EU, koja je primjenjiva na ovakve slučajeve.

2.4. Tuženica ustraje u istaknutom prigovoru zastare, a osporava i dosuđenu zakonsku zateznu kamatu za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/20).

2.6. Zaključno pobija odluku o troškovima postupka, smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti i slijedom toga dosuditi tuženici parnične troškove.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stavove i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda je valjano obrazložena i jasna, te sadrži obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama.

5. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Tužitelj tužbom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 51401652-5105491172, sklopljenog 22. studenog 2010., sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, kojom se tužitelj obvezao na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,50% od iznosa kredita, obračunate s datumom ugovora, te da se naloži tuženici da zbog ništetnosti navedene odredbe isplati tužitelju iznos od 1.715,28 eura sa zateznim kamatama.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju, kao korisniku kredita, hipotekarni kredit građana – gotovinski kredit uz hipoteku, u iznosu od 70.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita, na rok otplate od 180 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2,50% na iznos kredita i da je tužitelj po ovom osnovu prilikom isplate kredita platio tuženici iznos od 1.715,28 eura. Sporno je da li je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužitelj pravo na isplatu navedenog iznosa.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja, te na temelju materijalne dokumentacije, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretno troškove podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva, kao i da je predmetna odredba unijeta u Ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj, pa je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili neprihvaćanja postavljenih uvjeta, odnosno nametnutih obveza, da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, pa da se po prirodi stvari o ovoj naknadi nije moglo pregovarati, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da sporna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava i da je stoga ništetna, zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen.

9. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 133/09; dalje ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 96. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o naknadi pregovaralo s tužiteljem, pa je na temelju odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 10. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, pa je za zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 2,50% od iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno, niti razrađeno što je tužitelj platio ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da nije jasna iz razloga što tuženica u tipskom ugovoru nije navela, a osim toga nije pojasnila tužitelju što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužitelj financijski oštećen što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 10. Ugovora nepoštena, a time i ništetna, pa žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženicom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, slijedom čega je tuženica u obvezi vraćanja uplaćenog iznosa od 1.715,28 eura, a koja visina naknade među strankama nije sporna. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

14. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.

15. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženice, budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se prvostupanjski sud pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka, pa neosnovano tuženica prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

16. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja, te je temeljem odredbe članka 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP/07 nepoštena, a temeljem odredbe članka 102. stavka 1. ZZP/07 ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženici naknadu iz članka 10. Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

17. Žalbeni navodi tuženice da je tužitelju neosnovano dosuđena zakonska zatezna kamata za vrijeme trajanja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj: 83/20), nisu osnovani, jer se isti Zakon primjenjuje samo u ovršnim i stečajnim postupcima.

18. Pravilno je prvostupanjski sud tužitelju dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

19. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tuženice je odbijena kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

21. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP- a, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe .

Slavonski Brod, 3. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić