Poslovni broj: Us I-4204/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: CN, državljanin Rusije, rođen **.**.1999., OIB: [osobni identifikacijski broj], smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska 41, zastupan po opunomoćenici Martini Grgec, odvjetnici iz Zagreba, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi poništavanja rješenja, 03. travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I -216- 03/22-06/6161, URBROJ: 511-01-212-25-20 od 19. rujna 2025. godine.

II. Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u postupku međunarodne zaštite te se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana pružatelju besplatne pravne pomoći, odvjetnici Martini Grgec iz Zagreba, nadoknadi troškove ovog upravnog spora od 1.250,00 €.

III. Odbija se zahtjev za besplatnu pravnu pomoć u dijelu u kojem se odnosi na sastav podneska predanog sudu 11. ožujka 2026. godine.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava tuženikovo rješenje od 19. rujna 2025. godine, kojim mu je u ponovljenom upravnom postupku odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (RH).

Tužitelj je C, državljanin Rusije, a u osporavanom rješenju je navedeno da je mobilizacija, i to kao djelomična, u Rusiji završena još 31. listopada 2022. godine te da tužitelj ne podliježe mobilizaciji jer nije služio vojni rok, dok se ročnici ne šalju u ratnu zonu. Utvrđeno je da je tužitelj slobodno i zakonito napustio Rusiju usprkos navodnom potpisivanju dobrovoljnog odlaska u rat. U vezi s tim je navedeno da su tužiteljeve izjave u upravnom postupku oskudne i kontradiktorne.

U odnosu na prethodno rješenje sada je (u skladu s uputom ovog suda u pravomoćnoj presudi UsI-1921/24 od 15. srpnja 2024. godine) navedeno i to da je poziv za mobilizaciju nevjerodostojan, jer se poziva na ruski Zakon o obrani od 31. ožujka 1996. godine, a taj zakon je zapravo donesen 31. svibnja 1996. godine. Osim toga, neuvjerljivo je objašnjenje da bi taj poziv bio predan njegovoj teti, i to nakon više od dvije godine od isteka roka za odaziv na mobilizaciju. Nadalje, poziv na mobilizaciju obvezuje samo ako je osobno uručen. Tuženik je potvrdio da je tužitelj vojno sposoban, ali je naveo da bez obzira na to nije nikada služio vojsku. Ističe da tužitelj nema vojnu knjižicu pa tako ni upisanu kategoriju nakon liječničkog pregleda. Tuženik navodi da je neuvjerljivo da bi tužitelj uz poziv za mobilizaciju legalno napustio Rusiju u listopadu 2022. godine, za vrijeme djelomične mobilizacije. Utvrđeno je da je sigurnosna situacija u Čečeniji prihvatljiva.

Tužitelj u tužbi i u toku upravnog spora ističe niz prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodni zaštitu izrazio prilikom dolaska na granični prijelaz RH iz BiH, a prethodno je nakon odlaska iz Rusije bio i u Turskoj.

U zahtjevu za međunarodnu zaštitu od 15. studenog 2022. godine je tužitelj naveo da ima strica u Austriji te da mu je Austrija ciljana zemlja.

Tužitelj je nakon toga samovoljno napustio RH i otišao u Austriju, odakle je vraćen u RH.

Tužitelj je i prilikom saslušanja 01. rujna 2023. godine (u povodu podnesenog zahtjeva) izjavio da mu je Austrija ciljana zemlja. Tom prilikom je naveo da je u Rusiji bio priveden i da je nešto morao potpisati, a pretpostavlja da se radi o izjavi o tome da će dobrovoljno ići u rat. Također je naveo da je u Rusiji jednom bio pozitivan na test na narkotike.

Međutim, naknadno se tužitelj u prethodnom upravnom sporu pozvao na novi dokument - koji je tuženik u ponovljenom upravnom postupku po nalogu ovog suda preveo i utvrdio da se radi o pozivu tužitelju za mobilizaciju za 11. listopad 2022. godine.

Tužitelj u tužbi i u toku upravnog spora navodi da je poziv za mobilizaciju javna isprava pa da stoga nije bitna pogreška u mjesecu donošenja zakona na koju je ukazao tuženik.

S obzirom na to da pozive na mobilizaciju redovno šalju tijela državne vlasti, ti akti načelno svakako predstavljaju javne isprave, ali je tuženik u konkretnom slučaju pravilno zaključio da se ovdje radi o nevjerodostojnoj ispravi, jer je u njoj naveden pogrešan mjesec donošenja relevantnog ruskog Zakona o obrani iz 1996. godine. Osim toga, sasvim je nevjerodostojna tvrdnja tužitelja da bi taj mobilizacijski poziv bio dostavljen (njegovoj tetki) u prosincu 2024. godine, dok se u njemu tužitelj poziva na odazivanje mobilizaciji 11. listopada 2022. godine.

Tužitelj je na ročištu predočio i (neprevedenu) knjižicu za koju tvrdi da se radi o upisu u vojnu evidenciju, s evidentiranom zdravstvenom sposobnosti.

Osim činjenice da tužitelj sukcesivno stalno prilaže nove i u pravilu neprevedene dokumente kojima želi poboljšati svoju pravnu poziciju, sud napominje da je u ovoj pravnoj stvari zapravo nesporno da tužitelj vojni rok uopće nije služio. Nemoguće je prihvatiti da bi osoba koja uopće nije služila vojni rok bila obuhvaćena mobilizacijskim pozivom (takva osoba bi eventualno mogla dobiti samo regrutacijski poziv). Eventualno utvrđena zdravstvena sposobnost prilikom upisa u vojnu evidenciju ne znači da je osoba zdravstveno sposobna i za služenje vojske, jer se to u pravilu ponovno provjerava neposredno prije služenja vojnog roka.

U cjelini gledano, tužiteljevo naknadno dostavljanje jednog po jednog novog dokumenta kojim želi ukazati na mobilizacijski poziv je u potpunoj suprotnosti s njegovim zapisnički evidentiranim navodima iz prve faze upravnog postupka o tome da je potpisao suglasnost za odlazak na ratište (jer tada nikakav mobilizacijski poziv očito ni ne bi bio potreban). S druge strane, tužitelj ni u ovom ni u prethodnom upravnom sporu više uopće ne spominje to navodno potpisivanje suglasnosti za odlazak na ratište, što po ocjeni ovog suda znači samo to da tužitelj prilagođava svoje tvrdnje i dostavu dokumentacije ovisno o razvoju situacije u upravnim sporovima. Tužitelj je tako sada na raspravnom ročištu opet ukazao i na nešto novo, odnosno na postojanje tzv. aktivne i opće rezerve u Rusiji te je naveo da opća rezerva nije vezana uz služenje vojnog roka. Ako (po tvrdnji tužitelja) već postoji razlikovanje aktivne i opće rezerve te ako za ovu drugu uvjet nije služenje vojnog roka, tada se ne može izvesti zaključak da bi opća rezerva (u koju bi onda pripadao tužitelj) - za razliku od aktivne rezerve - mogla biti upućena na ratište, jer opet ostaje nesporna činjenica da tužitelj uopće nikada nije služio vojni rok. Zato je ujedno bespredmetna tvrdnja tužitelja o tome da se mobilizacija i dostava poziva za nju u Rusiji provode nezakonito, odnosno da i dalje postoji prisiljavanje na odlazak u rat.

Zbog opće nevjerodostojnosti tužiteljevih tvrdnji o mogućnosti upućivanja na ratište, bez ikakve osnove je njegovo daljnje pozivanje na ročištu na pojedine (politički motivirane) izjave o navodnim ruskim gubicima na ratištu.

Potpuno je kontradiktorno da bi tužitelj 01. listopada 2022. godine bio prisiljen na potpisivanje izjave o dobrovoljnom odlasku u rat (kako je tvrdio u ranijoj fazi upravnog postupka) te da bi dobio poziv za mobilizaciju 11. listopada 2022. godine (koji je njegovoj tetki uručen u prosincu 2024. godine), a da je istovremeno po vlastitom iskazu usred toga 03. listopada 2022. godine legalno napustio Rusiju. S obzirom na nesporno legalno napuštanje Rusije, neosnovano tužitelj tvrdi da bi u slučaju povratka bio sumnjiv zbog dugog izbivanja.

Tužitelj ističe da je po zanimanju vozač, ali puko posjedovanje vozačke dozvole određene kategorije nipošto ne znači da je i u vojsci raspoređen kao vozač (o tome nema nikakvih podataka).

S obzirom na nevjerodostojnost dostavljenog mobilizacijskog poziva sud ne može prihvatiti daljnju tužiteljevu tvrdnju da bi bio proganjan zbog neodazivanja tom pozivu.

U odnosu na tužiteljeve tvrdnje kojima osporava realnu mogućnost dobivanja azila u Turskoj i u BiH, sud ukazuje na recentnu sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u presudi Usž-3840/24 od 17. rujna 2025. godine, prema kojoj je BiH u kontekstu međunarodne zaštite sigurna treća zemlja, u kojoj materijalni propisi definiraju procedure i nadležna tijela za ostvarivanje prava na međunarodnu zaštitu ; tužitelj nesporno zahtjev za međunarodnu zaštitu nije podnosio ni u Turskoj ni u BiH (u tim zemljama je boravio prije dolaska u RH, a nakon napuštanja Rusije). U tom smislu tužitelj neosnovano ukazuje na neusklađenost standarda BiH sa standardima Europske unije (EU), jer EU nema nikakvo ekskluzivno svjetsko pravo procjenjivanja i određivanja uvjeta za dobivanje međunarodne zaštite.

Nadalje, iz tužiteljevih iskaza iz prve faze upravnog postupka (kao i iz njegovog postupanja - samovoljnog odlaska u Austriju nakon podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u RH) je jasno da je on htio otići baš u Austriju . Međutim, eventualno postojanje razloga koji bi opravdavali priznavanje međunarodne zaštite bi svakako upućivalo na to da stranac tu međunarodnu zaštitu zatraži čim se nađe na sigurnom području treće zemlje, a ne da sebi unaprijed određuje udaljenu ciljanu zemlju (i to baš zapadne Europe) u kojoj želi nastaviti život i do koje putuje preko više drugih destinacija. Takvo ponašanje zapravo ne bi ukazivalo na bijeg iz vlastite zemlje, već na ciljanu migraciju.

Tužitelj i dalje osporava da bi ranije izjavio da je bio pozitivan na narkotike, ali kraj svega ostalog sud to pitanje više ne smatra relevantnim za donošenje odluke. Sud ne prihvaća tvrdnju tužitelja da je tuženikova procjena rizika neadekvatna, s obzirom na opću nevjerodostojnost tužiteljevih navoda i dostavljenog mobilizacijskog poziva.

U odnosu na tvrdnju da nije primijenjeno načelo sur-place sud napominje da to nije točno, jer se u ponovljenom upravnom postupku po nalogu suda utvrđivala vjerodostojnost naknadno dostavljene dokumentacije.

Tužitelj tvrdi da mu je rok od osam dana za napuštanje EGP-a prekratak jer mu je istekla putovnica, ali on ima i imao je mogućnost na vrijeme zatražiti izdavanje nove putovnice.

Prema tome, uzimajući sve okolnosti konkretnog slučaja sud (kao i tuženik) smatra da su tužiteljevi navodi u cijelosti nevjerodostojni i da stoga tužitelj nije dokazao ispunjavanje uvjeta za priznavanje prava na azil (čl. 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti; NN 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25 - ZMPZ) ili na supsidijarnu zaštitu (čl. 21. ZMPZ-a).

Sud je na raspravnom ročištu zbog opće nevjerodostojnosti tužiteljevih navoda i zbog utvrđene nevjerodostojnosti dostavljenih ključnih isprava kao nepotreban odbio prijedlog za saslušanje tužitelja (tužitelj je ukupno tri puta davao izjave na zapisnik u upravnom postupku). Također je odbijen prijedlog za vršenje uvida u spis ovog suda UsI-1921/24, jer se radi o predmetu u kojem je tužitelj također bio stranka i koji je ovom sudu dostupan uvidom u e-spis.

Zbog svega navedenog je na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog rješenja kao neosnovan odbijen.

Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći se temelji na zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenica tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Ova je odluka utemeljena na čl. 60. ZMPZ-a, na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (NN 140/15 i 155/22 - Pravilnik) i uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) na neprocjenjivu vrijednost predmeta spora. Tako je (u okviru dostavljenog troškovnika) priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova i trošak pristupa na ročište, također u visini od 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% sveukupno iznosi 1.250,00 €.

Tužiteljev zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći je odbijen u odnosu na sastav podneska od 11. ožujka 2026. godine, jer se po ocjeni ovog suda ne radi o podnesku koji bi sadržavao nove odlučne činjenice ili dokazne prijedloge.

U Zagrebu, 03. travnja 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje osporavanog rješenja.

DNA:

1. odvj. Martina Grgec

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ilica 335