Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-2/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, pravnoj stvari tužiteljice FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Mija Milaković, odvjetnica u Koprivnici, protiv tužene LJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Saša Kačer, odvjetnik u Čakovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu poslovni broj P-28/2025-10 od 25. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, Stalne službe u Prelogu poslovni broj P-28/2025-10 od 25. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"Nalaže se tuženoj LJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 1.460,05 eura (tisuću četiristo šezdeset eura i pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Tužena u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, te da naloži tužiteljici da tuženoj naknadi troškove ovog parničnog postupka prema troškovniku tužene od 20. listopada 2025. i trošak sastava ove žalbe u iznosu od 250,00 eura, zajedno sa pripadajućim PDV -om od 62,50 eura te trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 53,09 eura, odnosno podredno, da ukine prvostupanjsku presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu tužene odgovorila je tužiteljica koja u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužene, te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude povodom žalbe tužene i po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. Posebno nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tužena budući presuda, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sadrži jasne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama pravno relevantnim za zakonito presuđenje.

7. Nije osnovan ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni prigovor pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka, a samim time i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

8. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice prema tuženoj za povrat novčanih sredstava u iznosu od 1.460,05 eura, sa pripadajućim kamatama , a koji iznos je tužiteljica predala tuženoj na čuvanje za svoju osobnu sahranu.

10. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- da iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju od **.**.2009. proizlazi da su isti sklopili tužiteljica, kao primateljica uzdržavanja, te njezini sinovi MJ i VJ, kao davatelji uzdržavanja, koji su između ostalog predmetnim Ugovorom preuzeli obvezu snositi troškove pogreba i pokopa primateljice uzdržavanja,

- da iz iskaza MJ proizlazi da je tužiteljica živjela kod tužene oko tri i pol do četiri godine, te da je tužiteljica tuženoj ujna, a iako je ista s njim imala sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju, on je u to vrijeme bio u radnom odnosu pa je tako dogovorno tužiteljica otišla živjeti kod tužene,

- da iz iskaza ovog svjedoka također proizlazi da je tužiteljica kroz sve te godine tuženoj davala novac da joj ga čuva i pospremi kako bi jednog dana taj novac bio za njezinu sahranu, o čemu ga je tužiteljica redovno obavještavala,

- da iz iskaza svjedoka IJ proizlazi da je tužiteljica kod tužene živjela oko četiri do pet godina, a od nje je otišla prije Božića 2024. i od tada živi kod njega,

- da iz iskaza ovog svjedoka također proizlazi da je tužiteljica kroz sve vrijeme kad je živjela kod tužene istoj davala novac na čuvanje i štednju, a taj novac bio je namijenjen za njezine troškove sahrane,

- da su svjedoci IJ, EJ i ĆJ, kao i parnične stranke suglasno iskazali da je tužiteljica određeno vrijeme, od prilike četiri do pet godina živjela kod tužene i u navedenom periodu nije plaćala stanarinu već samo režije za drva, a također su svjedoci IJ, MJ i svjedokinja EJ, kao i parnične stranke suglasno iskazali da je tužiteljica sama sebi kuhala obroke određeno vrijeme, a tek posljednjih nekoliko mjeseci prije iseljenja iz kuće tužene jedan obrok dnevno kuhala joj je tužena, a za što joj je tužiteljica plaćala 200,00 eura mjesečno,

- da je tužiteljica kroz dulje vremensko razdoblje, dok je živjela kod tužene, redovito izdvajala novčana sredstva od svoje mirovine i predavala ih tuženoj na čuvanje kroz period od četiri godine, a kroz taj period tuženoj je predala novčani iznos od ukupno 11.000,00 kuna/1.460,05 eura,

- da je svrha predaje tih sredstava bila namijenjena plaćanju troškova vlastite sahrane, da je tužena primila i u svojem posjedu imala navedeni novčani iznos od 11.000,00 kuna/1.460,05 eura, o čemu su postojala saznanja svjedoka koji su dali svoj iskaz pred sudom, te je temeljem istog u trenutku zaprimanja novca od strane tužene bio sklopljen usmeni ugovor o ostavi (neprave stvari),

- da je tijekom postupka utvrđeno kako tužena nakon što je tužiteljica zbog lošeg postupanja tužene prema istoj napustila kuću tužene, nije vratila navedeni novčani iznos od 11.000,00 kuna/1.460,05 eura, unatoč činjenici kako je tužiteljica u više navrata zatražila povrat predmetnih novčanih sredstava, ali je tužena to odbila što je tijekom postupka dokazano i utvrđeno iskazima svjedoka.

11. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe članka 735. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), pravilno kvalificiravši odnos stranaka kao usmeno sklopljen ugovor o ostavi (nepravoj ostavi), sklopljen u trenutku kada je tužena prihvatila da čuva navedeni iznos s obzirom da je predmet ostave bio novac, potrošna i zamjenjiva stvar. Sud je također pravilno zaključio da je tužena, kao ostavoprimac, dužna vratiti primljeni iznos na zahtjev ostavodavca, obzirom da je ostavodavac u trenutku traženja povrata predmetnog iznosa raskinuo ugovor o ostavi neprave stvari.

12. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da su iskazi svjedoka MJ i IJ nevjerodostojni isključivo zbog njihovog srodstva s tužiteljicom, a ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud valjano obrazložio i argumentirano ocijenio zašto iskaz tužene, te svjedokinja EJ i ĆJ nije prihvaćen u dijelu koji se odnosi na spornu predaju novca, dok je iz iskaza svjedokinje ĆJ utvrđeno kako ista nije imala saznanja da je tužiteljica, tuženoj plaćala iznos od 200,00 eura za prehranu temeljem čega je sud u potpunosti opravdano zaključio kako svjedokinja, evidentno nema saznanja o financijama parničnih stranaka, što dokazuje kako svjedokinja nije imala saznanja od tome da bi tužiteljica davala novac na čuvanje tuženoj.

13. Visinu duga prvostupanjski sud je također pravilno utvrdio u iznosu od 1.460,05 eura kao iznos koji tužena nije vratila tužiteljici također temeljem provedenih dokaza, te žalbeni navodi kojima tužena osporava visinu dosuđenog iznosa nisu osnovani, budući da tužena tijekom postupka nije pružila niti jedan dokaz, bilo materijalni ili personalni, koji bi upućivao na suprotno.

14. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 735. ZOO-a, kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan.

15. Ovako utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući je isto u cijelosti utemeljeno na rezultatima provedenog dokaznog postupka i pravilnoj ocjeni svih u postupku provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP - a, a koju ocjenu tužena neosnovano osporava, preocjenjujući pravilno ocjenjene dokaze od strane suda prvog stupnja u svom subjektivnom smislu.

16. Osim toga, sud prvog stupnja je za naprijed rečena činjenična utvrđenja i svoja pravna stajališta dao uvjerljive i logične zaključke koje prihvaća i ovaj sud, s time da tužena svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju naprijed opisana činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kao i njegova stajališta.

17. Uz naprijed navedeno ovdje je potrebno istaknuti i to, a što je naveo i prvostupanjski sud u obrazloženju presude da iako je točno da je tužiteljica imala sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju, a temeljem kojeg bi davatelji uzdržavanja bili dužni podmiriti troškove sahrane nije neuobičajeno da osobe starije životne dobi, kao tužiteljica (rođena 1938.), žele same podmiriti troškove stoje sahrane, te za isto tijekom života odvajaju određena novčana sredstva. Naime, također je tužiteljica i sama iskazala kako nije željela nikog opterećivati i sama je štedjela novac za svoju sahranu.

18. Prema tome, pobijana presuda u cijelosti je zakonita i temelji se na rezultatima provedenog dokaznog postupka, dok je obrazloženje presude jasno i logično i u potpunosti utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu.

19. Pravilna je i odluka o dosuđenom parničnom trošku, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

20. Slijedom naprijed navedenog valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tužene odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

21. Tuženoj nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer ista nije uspjela sa svojom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 3. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić