Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-918/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, protiv tuženika RN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Jurica Jelinić, odvjetnik iz Osijeka i Tanja Skandel Monas, odvjetnica iz Pule, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-480/2023-48 od 19. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-480/2023-48 od 19. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška, kao neosnovanim.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: «I. Nalaže se tuženiku RN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplati iznos od 30.059,36 (tridesettisućapedesetdevet eura i tridesetšest centi) eura / 226.482,25 (dvjestodvadesetšesttisućačetristo osamdesetdvije kune i dvadesetpet lipa) kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. kolovoza 2022. godine, pa do isplate i to po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznosu teku od dana donošenja presude, pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana.»

II. Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, nadoknaditi tuženiku RN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 5.600,00 (pettisućašesto) eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke, 19. kolovoza 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana nakon dostave prijepisa presude, dok se tuženik odbija s razlikom zatraženog troška od 500,00 (petsto) eura kao neosnovanom ."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužiteljice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu kao osnovanu i preinači prvostupanjsku presudu na način sa usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.500,00 eura sa kamatama, uvećano za trošak sastava žalbe ili podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje žalbeni trošak u iznosu od 625,00 eura.

3. Na žalbu tužiteljice odgovorio je tuženik koji u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužiteljice i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Potražuje trošak odgovora na žalbu u iznosu od 500,00 eura i trošak sudske pristojbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP -a.

6. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tužiteljica, a ovo iz razloga jer presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i određeni, te u cijelosti utemeljeni na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., u svezi članka 8. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (članka 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je jasno i određeno naveo koje je dokaze proveo, koje iskaze je uzeo kao vjerodostojne i zbog čega. Obrazloženje presude je vrlo opsežno i sadrži konkretne razloge za prihvaćanje ključnih iskaza (svjedoka koji su neposredni očevidci događaja), te razloge zbog kojih ostali dokazi nisu odlučni, s time da je pod točkom 19. obrazloženja naveo kako je o okolnostima nastanka štetnog događaja sud zaključio temeljem iskaza saslušanih svjedoka ŠN, MN, KN, kao i iskaza samog tuženika.

9. Dakle, prvostupanjski sud je jasno naveo da iskazi svjedoka koji nisu bili neposredni očevidci događaja nisu odlučni za utvrđivanje načina nastanka štetne radnje. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice saslušani svjedoci VN, ĐN, GN, JN, CN i LN su u svojim iskazima naveli da nemaju neposrednih saznanja o nastanku štetnog događaja od 23. studenoga 2016. i nisu bili osobno prisutni kada je došlo do opaljenja iz pištolja koji je u ruci držao tuženik i ranjavanja EN, pa prvostupanjski sud pravilno u tom dijelu ocjenjuje kao irelevantne te dokaze jer se iz njihovih iskaza nisu mogle utvrditi nikakve odlučne činjenice vezano za nastanak štetnog događaja, odnosno ranjavanja EN.

10. Konačno da ih je prvostupanjski sud analizirao i detaljnije to sasvim logično ne bi utjecalo na zaključak o tome kako je do incidenta stvarno došlo, jer ti svjedoci nisu vidjeli predmetni štetni događaj.

11. To dakle znači da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio iskaze svjedoka koji su bili neposredno prisutni i promatrali tuženikove radnje.

12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je regresni zahtjev tužitelj ice, kao poslodavca prema tuženiku, kao zaposleniku, za isplatom novčanog iznosa od 30.059,36 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, isplaćenog na ime naknade štete prouzročene trećoj osobi oštećeniku EN zbog izgubljene zarade koja se očituje u razlici primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje.

13. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- da među strankama nije sporno da je u vrijeme štetnog događaja **.**.2016. tuženik bio zaposlen na radnom mjestu policijskog službenika u Interventnoj jedinici Policijske uprave Istarske, s mjestom rada u [adresa], a što znači da su tužiteljica i tuženik bili u odnosu poslodavca i radnika,

- da je u vrijeme štetnog događaja 23. studenoga 2016. tuženik imao zadužen pištolj marke „HS9“ koji se nalazio u prostoriji učionice 29, u bazi Interventne jedinice Pula, na I. katu, a tamo se nalazio po izričitoj naredbi zapovjednika voda CN, a čija zapovijed je glasila da se očisti oružje koje je korišteno u vježbi „AMOK“, a što znači da se štetni događaj dogodio na radu,

- da iz provedenih dokaza proizlazi da izdana zapovijed o tome koje naoružanje treba čistiti nakon pokazne vježbe „AMOK“ nije bila dovoljno precizno prenesena sudionicima vježbe, odnosno nije se znalo da li je predmetom čišćenja i osobno naoružanje ili ne,

- da iz balističkog vještačkog nalaza proizlazi da sporni pištolj, koji je na zaduženju imao tuženik, funkcionira na tehnički ispravan način, s time da vještak nije otklonio mogućnost samoopaljenja predmetnog pištolja, dodajući da bi do potpunog odgovora na to pitanje predmetni pištolj trebao podvrgnuti onom načinu mehaničkog djelovanja kojeg je u kaznenom postupku opisao tamo okrivljenik, a ovdje tuženik, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da postoji mogućnost da je došlo do samoopaljenja predmetnog pištolja,

- da tužiteljica na kojoj je teret dokaza (članak 219. stavak 1. ZPP -a) nije nedvojbeno dokazala da predmetom čišćenja nije bilo osobno naoružanje sudionika vježbe,

- da je Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Rijeka broj: 511-01-158-RI-UP/I-9964/33-2016 od 31. ožujka 2017. tuženik oglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavak 1. točka 1. Zakona o policiji (Narodne novine 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19 I 155/23),

- da se tuženik na navedenu odluku nije žalio budući mu je sugestijama od strane neposrednih rukovoditelja stavljeno do znanja da disciplinski postupak protiv njega može rezultirati prestankom njegove državne službe, pa mu je neosporavanje prvostupanjskog rješenja disciplinskog suda bila jedina opcija kako ne bi ugrozio egzistenciju svoje obitelji, čime je tuženik zapravo osporio sadržaj navedenog rješenja,

- da tužiteljica svoju tužbu temelji na odredbi članka 109. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23) koji propisuje da je radnik koji na radu ili u vezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a štetu je naknadio poslodavac, dužan poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi, te na odredbi članka 1061. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) koji u stavku 3. propisuje da poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje,

- da postoji parnica tužitelja EN protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koja se vodi kod Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Pr- 1683/2021,

- da je o započetoj parnici poslovni broj Pr-1683/2021, obaviješten RN,

- da je djelomičnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr- 1683/2021-15 od 07. srpnja 2022., tamo tuženoj Republici Hrvatskoj naloženo da tamo tužitelju EN isplati iznos s osnova izgubljene zarade kao razliku primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje,

- da je Republika Hrvatska dana 11. kolovoza 2022., na temelju djelomične presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-1683/2021-15, od 07. srpnja 2022. EN isplatila iznos od 226.482,25 kuna,

- da je tuženik pravomoćno oslobođen od optužbe za kazneno djelo "teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti" iz članka 222. stavak 3., u svezi s članka 215. stavak 1. i stavak 3. Kaznenog zakona,

- da je tuženik, kao policijski službenik, prošao razne obuke i osposobljenosti za rukovanje vatrenim oružjem, što je dodatno potvrđeno iskazom svjedoka JN kojemu je poznato da je tuženik prošao obuku policijskih službenika za rukovanjem vatrenim oružjem, zatim svjedoka GN koji je iskazao da svi djelatnici prolaze i praktični i teoretski dio rukovanja i kratkim i dugim oružjem, te da je tuženika obučavao CN, kao i iz iskaza svjedoka CN koji je također potvrdio da je tuženik prošao obuku za rukovanje oružjem i to pištoljem HS9, što mu je poznato jer je osobno vodio gađanje, pa slijedom izvedenih dokaza sud zaključuje kako je tuženik sigurno stekao stručno znanje za pravilno rukovanje pištoljem HS9,

- da je tuženik imao stručno znanje za pravilno rukovanje pištoljem „HS9“, a u trenutku opaljenja ruku je držao ispod pištolja, iz čega proizlazi zaključak da je tuženik tom prilikom bio uvjeren da se u cijevi pištolja ne nalazi metak jer nije logično, a niti životno da bi se tuženik svjesno izložio samoranjavanju u ruku.

14. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako tužiteljica, kao poslodavac, nije dokazala da bi tuženik, kao njen zaposlenik, prouzročio štetu zbog krajnje nepažnje prilikom obavljanje radnje čišćenja osobnog naoružanja tj. pištolja „HS9“, kojeg je držao u ruci prilikom opaljenja, budući da iz provedenog postupka proizlazi zaključak kako je tuženik prednjim dijelom tijela bio okrenut prema zidu učionice, cijev pištolja imao je uperenu prema podu, te je prethodno upozorio druge policijske službenike oko sebe da se odmaknu jer da ide u postupak provjere i rastavljanja pištolja, te da niti u jednom trenutku nije imao prst na obaraču pištolja, pa se po ocjeni ovog suda opisano ponašanje tuženika ne može podvesti pod pojam krajnje nepažnje.

15. Naime „namjera“ i „krajnja nepažnja“ predstavljaju oblike krivnje, s time da se pod „namjerom“ podrazumijeva vrsta krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice, dok „krajnja nepažnja“ (ili gruba nemarnost) predstavlja postupanje štetnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek, a što ovdje u odnosu na tuženika nije dokazano .

16. Zakon o radu u članku 109. propisuje da je radnik koji na radu ili u vezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a štetu je naknadio poslodavac, dužan je poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi.

17. Zakon o obveznim odnosima u članku 1061. stavak 3. propisuje da poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

18. Budući da nije dokazano da je tuženik, kao radnik, kod tužitelj ice, kao poslodavca, prouzročio štetu iz krajnje nepažnje, stoga tužiteljici ne pripada pravo na regres prema tuženiku radi naknade iznosa od 30.059,36 eura, kojeg je isplati la trećoj osobi EN s osnova izgubljene zarade koja se očituje u razlici primanja između redovite plaće i naknade za bolovanje zbog ranjavanja, te prvostupanjski sud temeljem članka 109. Zakona o radu, u svezi s člankom 1061. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima nije prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev, slijedom čega je isti odbio kao neosnovan, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke prvostupanjske presude.

19. Pored navedenog, ovdje je potrebno posebno istaknuti, obzirom na sadržaj žalbenih navoda tužiteljice, da odluka donesena u disciplinskom postupku nije relevantan dokaz u ovom građanskom postupku, budući disciplinska odgovornost, kao niti sadržaj rješenja MUP-a ne određuju građansku odgovornost, već se temelji na potpuno drugačijim kriterijima i svrsi, pa stoga sasvim opravdano prvostupanjski sud to rješenje nije cijenio kao odlučnu, odnosno pravnorelevantnu činjenicu.

20. Ovdje je potrebno istaknuti i to da se ovaj konkretan postupak temelji na potpuno drugačijoj činjeničnoj osnovi od one na kojoj je temeljila tužba EN protiv Republike Hrvatske, odnosno u tom postupku činjenična osnova bila je isključivo temeljena na kaznenom predmetu protiv tuženika, dok se regresni zahtjev u ovom postupku temelji isključivo na odluci donesenoj u disciplinskom postupku. Dakle, činjenične osnove na kojima se temelje ta dva postupka su različite i sasvim sigurno se ne mogu poistovjećivati na način kako je to tužiteljica činila tijekom postupka, a posebno sada u svojim žalbenim navodima.

21. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud tijekom postupka u pobijanoj presudi raspravio na pravilan i adekvatan način sve prigovore tužiteljice (koje tužiteljica ponavlja sada i u žalbi) o čemu je dao jasne, određene i logične razloge, slijedom čega je pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava odbio kao neosnovan tužben i zahtjev tužiteljice.

22. Prema tome, utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući je isto u cijelosti utemeljeno na rezultatima detaljno provedenog dokaznog postupka i pravilnoj ocjeni svih u postupku provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, a koju ocjenu tužiteljica neosnovano osporava, ponavljajući iste prigovore kao i tijekom postupka, te preocjenjujući u postupku provedene dokaze u svom subjektivnom smislu, nasuprot pravilnoj ocjeni danoj od strane prvostupanjskog suda.

22. Osim toga, sud prvog stupnja je za naprijed rečena činjenična utvrđenja i svoja pravna stajališta dao uvjerljive i logične zaključke koje prihvaća i ovaj sud, s time da tužiteljica svojim žalbenim navodima nije dove la u sumnju naprijed opisana činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kao i njegova stajališta.

23. Dakle, prvostupanjska presuda u cijelosti je zakonita i temelji se na rezultatima provedenog dokaznog postupka, dok je obrazloženje presude jasno i logično i u potpunosti utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu.

24. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovu, tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP -a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a ista se žalbom posebno niti ne pobija.

25. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

26. Tužiteljici nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

27. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban niti nužan za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 3. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić