Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-893/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tužene Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-419/2025-12 od 24. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuju se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-419/2025-12 od 24. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 13.2. Ugovora o kreditu broj: 9015716245 zaključenog između tužiteljice SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, dana 1.03.2011., potvrđen dana 3.03.2011. po javnom bilježniku Biserki Aramabašić pod poslovnim brojem OV-2673/11 u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovimna: jedanposto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., RADNIČKA CESTA 50, ZAGREB, OIB 02535697732, isplatiti tužiteljici SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 184,00 eura (stoosamdesetčetirieura) s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 31.03.2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., RADNIČKA CESTA 50, ZAGREB, OIB 02535697732, isplatiti tužiteljici SG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 350,90 eura (tristopedeseteuradevedesetcenti) sa zateznim kamatama počev od 24. listopada 2025. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan. 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužena u žalbi ističe kako test poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača u ovom predmetu nije ni trebalo provoditi, a prvostupanjski sud u tom smislu pogrešno primjenjuje materijalno pravo. Posebno naglašava da su troškovi obrade kredita jasno definirani, te tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kredita. Smatra da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te predstavlja cijenu usluge, pa u navedenom slučaju nije potrebno provoditi test nepoštenosti, pa je stoga prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Također ističe zastaru tužiteljičina potraživanja, kao i pogrešno dosuđen početak tijeka zatezne kamate. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, te da tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, ili podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 eura + 15,63 na ime PDV-a 25 %.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu zaključen dana 1. ožujka 2011. broj [broj kredita]., solemniziran po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem OV- 2673/11 dana 3. ožujka 2011., u dijelu kojom je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje tužena ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tužena u žalbi.

7. Isto tako neosnovani su žalbeni navodi da je prigovoreno statusu potrošača o kojem elementu nema niti jedan dio obrazloženja u samoj presudi, budući da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da tužena neosnovano prigovara svojstvu potrošača tužiteljice jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila tužiteljica kao fizička osoba, te je kredit podignut radi kupnje stambene nekretnine u Osijeku, iako u konkretnom slučaju se tužiteljica ne poziva na pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Isto tako, nisu osnovani ni žalbeni navodi o zastari novčanog potraživanja pa da bi deklaratorni zahtjev radi pomanjkanja interesa tužitelja trebalo odbaciti jer tužiteljica nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP-a) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužena navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane tužene odnosno njenog viđenja predmetne pravne situacije, a isto tako djelomično u žalbi tužena lamentira i da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, te se nikako ne može ugovorni odnos u koji su stranke stupile svojom voljom mijenjati, a što uopće nije predmet ovog spora.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužiteljica i tužena zaključili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 1. ožujka 2011. za kupnju stambene nekretnine prema kojem je tužena kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita stavila na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 18.400,00 CHF na rok otplate od 240 mjeseci,

- da iz odredbe članka 13.2. navedenog ugovora proizlazi da su stranke ugovorile da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba zaključila 2011. godine sa tuženom radi kupovine stana u kojem živi sa obitelji, nije bila vlasnica tvrtke, niti obrta, s tim da se u to vrijeme prezivala S, a to joj je bio prvi realizirani stambeni kredit. Kada se interesirala o uvjetima kredita, rekli su joj u banci kolika će joj biti rata, rok otplate, ako ispuni kreditne uvjete, ali joj nitko nije rekao da će morati platiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, već je tu odredbu uočila kada je prije potpisivanja pročitala Ugovor, a koji Ugovor joj je uručen već unaprijed sačinjen od strane banke. Nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, pa tako ni o odredbi o spornoj naknadi za koju je pitala zašto mora platiti i na što se odnosi ta naknada, ali joj je rečeno da je takva odluka banke, da ona na to ne može utjecati, već da može Ugovor o kreditu prihvatiti ili ne prihvatiti. Navodi da joj je ta naknada skinuta sa računa. Nakon što je sud pročitao ugovorno odredbu članka 13. stavak 2., ista izjavljuje da kao niti prilikom sklapanja Ugovora, pa tako ni sada, nije joj baš jasna ta ugovorna odredba, a smatra da ne bi mogla niti izračunati iznos te naknade, jer je po zanimanju policijski tehničar

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio da upravo iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da se sa tužiteljicom nije uopće pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama odnosno da ona nije mogla pregovarati o uvjetima kreditiranja, pa tako niti o predmetnoj naknadi za obradu kredita i za osiguranje kredita. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da tužena neosnovano prigovara svojstvu potrošača tužiteljice jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila tužiteljica kao fizička osoba te je kredit podignut radi kupnje stana. Fizička osoba koja sklapa ugovor o kreditu sa bankom ima status potrošača, a ukoliko banka tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati, tako da zaključuje da tužena nije dokazala svoju tvrdnju već samo paušalno ističe navedeni prigovor.

11. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da postupanje tužene u odnosu na ugovaranje jednokratne naknadu za obradu kredita nije bilo nužno potrebno i dopušteno i da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja tako da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane. Naime, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i o naknadi za osiguranje kredita sadržana u članku 13.2. je neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru odnosno radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik. Odredba je neodređena jer se njom uopće ne navodi od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini 1,00% od iznosa kredita, a tužena nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita. Prema tome, prvostupanjski sud zaključuje da odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita je ništetna jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu na sadržaj koje odredbe tužiteljica nije imala utjecaj i jer se o istoj sa tužiteljicom nije pregovaralo, uz što tužena nije tužiteljici niti objasnila kako je ista utvrđena i zašto je utvrđena u navedenom postotku, a isto tako tužena u predmetnom Ugovoru nije navela niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu ove naknade tako da je opseg naknade tužiteljici bio razumljiv, ali joj nije bilo pojašnjen sadržaj te novčane obveze i svrha iste odnosno tužena je istu naplatila bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje se to radnje tužene treba platiti naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita i zašto uopće troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da se o takvoj odredbi nije pregovaralo i takva je novčana obveza tužiteljici nametnuta, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke.

12. Nadalje, budući da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tužena nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe, slijedom čega je sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. - dalje: ZOO), tužena dužna tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

13. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 13.2. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, kako to jasno proizlazi iz njezinog iskaza.

14. Naime, sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP/03), na tuženoj je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini, te naknade kao i o naknadi za osiguranje kredita, dok tužena ne samo da nije navedeno dokazala već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju stambene nekretnine, te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 13.2. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

15. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla pregovarati s bankom o visini te naknade za obradu kredita niti naknadi za osiguranje kredita, a niti ne proizlazi da joj je itko objasnio od čega se sastoji ta ulazna naknada, tj. na što se odnosi, a platila ju je od odobrenog kredita i to prilikom isplate samog kredita te nije mogla pregovarati niti išta mijenjati u vezi te odredbe, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženom u svezi naknade za obradu kredita.

16. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Prema tome, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tužena nije dokazala koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

18. Dakle, u smislu odredbe članka 81. ZZP-a, o odredbi članka 11. stavak 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, (konkretne usluge, troškovi i dr.), a niti je tužiteljica mogla utjecati kao i išta promijeniti u predmetnom ugovoru.

19. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: 1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

20. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

21. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

22. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), kao niti razlozima ugovaranja naknade za osiguranje. Dakle, imala je informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužiteljica s time upoznata, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

23. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženoj bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

24. Iz okolnosti predmetnog spisa da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega je zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa, tako da je neodlučno da navedeni iznos naknade predstavlja 1,00% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji su neznatni u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica, budući da tužiteljica nije imala utjecaj na ugovaranje navedenih odredbi.

25. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravan je kredita te naknade za osiguranje, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu iz navoda tužiteljice tijekom postupka proizlazi da je morala platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogla pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita i osiguranje nije bilo moguće sklopiti ugovor.

26. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita i osiguranje, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

28. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tužena, koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

29. U odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno pozvao na odredbe Direktive 93/13 EEZ, tuženoj valja reći da što se tiče Direktiva Vijeća Europskih zajednica, da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednica, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12), slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

30. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

31. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tužena povrijedila interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

32. Naime, žalbeni navodi glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tužene glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi tužene neosnovani.

33. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) tako i po visini (članak 155. ZPP-a) i Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

34. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a, obiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

35. Tuženoj nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije usp jela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 3. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić