Baza je ažurirana 18.01.2026. zaključno sa NN 121/25 EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

 

                            Poslovni broj R-1708/2021-3

 

   

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

          Poslovni broj R-1708/2021-3

 

 

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                                                                   

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu tog suda Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja V. P., dr. medicine, vlasnika ordinacije opće medicine iz P., OIB: , zastupanog po odvjetnicima iz O. društva K. i R. d.o.o. iz S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Zadar, Šimuna Kožičića Benje 2, OIB: 02958272670, zastupanog po ravnatelju, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj 33 Pr-190/20 od 28. listopada 2021. godine, dana 11. siječnja 2024. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj 33 Pr-190/20 od 28. listopada 2021. godine.

 

II              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 4.205,06 kuna, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. kolovoza 2020. godine do isplate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, koju prosječnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

2.              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

3.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.              Žalba nije osnovana.

 

5.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije i iskaza tužitelja u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 4.205,06 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama od 20. kolovoza 2020. godine do isplate, kojeg isti temelji na tvrdnjama da mu je tuženik neosnovano ustegnuo potonji novčani iznos nakon izricanja ugovorne mjere opomene uz plaćanje ugovorne kazne, iz razloga jer je isti odbio sudjelovati u posebnom dežurstvu u djelatnosti obiteljske medicine.

 

6.              U vezi toga utvrđuje kako je odredbom članka 195. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine“ br. 100/18, 125/19 i 147/20, u nastavku teksta: ZZZ) propisano da se posebno dežurstvo u djelatnosti obiteljske (opće) medicine, zdravstvene zaštite predškolske djece i dentalne zdravstvene zaštite provodi subotom od 15.00 do 20.00 sati, te nedjeljom, praznikom i blagdanom od 8.00 do 20.00 sati, te da posebno dežurstvo obavljaju domovi zdravlja i privatni zdravstveni radnici koji obavljaju zdravstvenu djelatnost u ordinaciji sukladno ugovoru o provođenju zdravstvene zaštite sklopljenom sa Zavodom, pri čemu je odredbom članka 70. stavak 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine“ br. 150/08, 94/09, 153/09, 71/10 i 139/10) bilo propisano da Zavod sklapa ugovore za provođenje utvrđenog opsega prava na zdravstvenu zaštitu iz članka 68. toga Zakona.

 

7.              Prvostupanjski sud utvrđuje da je obveza stranaka u obavljanju posebnog dežurstva regulirana odredbama ZZZ-a, te da je tužitelju bilo ponuđeno sklapanje financijskog ugovora o provođenju primarne zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, što isti nije prihvatio, niti je naveo zbog čega nije u spornom razdoblju prihvaćao ponude tuženika o sklapanju financijskih ugovora, te da li je u tom smislu imao kakvih prijedloga, u vezi čega utvrđuje neosnovanim tvrdnje tužitelja kako nije imao obvezu posebnog dežurstva, jer da o tome nije sklopio poseban ugovor s tuženikom, odnosno zato što nije sklopio dodatak ugovora, a to stoga jer da bi u takvom slučaju privatni zdravstveni radnik jednostavno i bez obrazloženja mogao odbijati ponuđene financijske ugovore i na taj način izbjegavati zakonski određenu obvezu sudjelovanja u posebnom dežurstvu.

 

8.              Osim toga, sud prvog stupnja utvrđuje kako tužitelja obvezuju odredbe Općih uvjeta ugovora o provođenju primarne zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine“ br. 160/2013, 17/15, 129/17 i 42/18, u nastavku teksta: Opći uvjeti), prema kojima se ugovorni subjekt Zavoda, dakle i privatni zdravstveni radnik, obvezuje u potpunosti provoditi mjere zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja na svojoj razini zdravstvene djelatnosti utvrđene Planom i programom mjera zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja i postupati u skladu s odredbama Zakona, Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o kvaliteti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, propisima Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, međudržavnim ugovorima o socijalnom osiguranju, posebnim propisima i općim aktima Zavoda.

 

9.              Pri tome utvrđuje kako nije od značaja okolnost da Odluka o osnovama za sklapanje ugovora o provođenju zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 43/10, 71/10, 88/10, 124/10, 1/11, 16/11,6/11, 31/11, 50/11, 61/11, 93/11, 126/11, 153/11, 38/12, 51/12, 76/12, 95/12, 118/12, 131/12, 129/12, 147/12, 23/13 i 23/13) izričito ne predviđa sudjelovanje privatnih zdravstvenih radnika u posebnom dežurstvu, jer da takva obveza za privatnog zdravstvenog radnika proizlazi iz zakona, a da se na tužitelja s obzirom na to da nije prihvaćao financijske ugovore koji su mu tijekom trajanja ugovora o provođenju primarne zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja od 31. prosinca 2010. ponuđeni, primjenjuje financijski ugovor iz 2011. godine, pa da je s obzirom na to postojala osnova po kojoj se istome mogla isplaćivati naknada za posebno dežurstvo.

 

10.              Uz navedeno, utvrđuje da je Upravno vijeće tuženika donosilo Odluke o načinu plaćanja rada doktora koncesionara ugovorenih u djelatnostima opće/obiteljske medicine, zdravstvene zaštite žena i dentalne zdravstvene zaštite koji nisu potpisali ugovore o utvrđivanju sredstava i načinu provođenja zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, u skladu s odredbom članka 59. Odluke o osnovama za sklapanje ugovora o provođenju zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 56/17, 73/17, 30/18, 35/18, 119/18, 32/19, 62/19, 94/19 i 104/19), te odredbom članka 26. Statuta tuženika (Narodne novine“ br. 18/09, 33/10, 8/11, 18/13, 1/14 i 83/15), upravo iz razloga što neki doktori nisu potpisivali ponuđene ugovore o utvrđivanju sredstava i načinu provođenja zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

 

11.              Prvostupanjski sud utvrđuje kako se obveza privatnog zdravstvenog radnika da sudjeluje u posebnom dežurstvu koja je definirana odredbama ZZZ-a ne može mijenjati ugovorom, niti se odredba članka 24. Općih uvjeta može odnositi na tu obvezu, pa da bi stranke eventualno morale potpisivati dodatak ugovoru u odnosu na definiranje posebnog dežurstva ili isplatu naknade za posebno dežurstvo.

 

12.              Iz navedenih razloga odbija tužbeni zahtjev, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

 

13.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, niti tužitelj makar indirektno (sadržajem žalbe) ukazuje na postojanje neke druge bitne postupovne povrede.

 

14.              U konkretnom slučaju riječ je o postupku u sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, odnosno 1.320,00 eura (članak 458. stavak 1. ZPP-a), pa su u smislu odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a nedopušteni svi oni žalbeni navodi kojima tužitelj sadržajem žalbe ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

15.              Pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenja da je između tuženika i tužitelja kao doktora medicine i privatnog zdravstvenog radnika zaključen dana 31. prosinca 2010. godine Ugovor o provođenju primarne zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, koji se primjenjuje od 01. siječnja 2011. godine do 31. prosinca 2020. godine (u nastavku teksta: Ugovor), zaključio da se tužitelj tim Ugovorom između ostalog obvezao postupati i u skladu s odredbama ZZZ-a, kojim je u članku 195. stavak 2. propisana obveza obavljanja posebnog dežurstva u djelatnosti obiteljske (opće) medicine, zdravstvene zaštite predškolske djece i dentalne zdravstvene zaštite, koja se provodi subotom od 15.00 do 20.00 sati, te nedjeljom, praznikom i blagdanom od 8.00 do 20.00 sati, kao i da posebno dežurstvo obavljaju domovi zdravlja i privatni zdravstveni radnici koji obavljaju zdravstvenu djelatnost u ordinaciji sukladno ugovoru o provođenju zdravstvene zaštite sklopljenom sa Zavodom (članak 195. stavak 3. ZZZ), pri čemu obveza tužitelja kao ugovornog subjekta tuženika na postupanje u skladu s odredbama ZZZ-a, pa tako i u skladu s odredbom članka 195. stavak 2. tog Zakona, proizlazi i iz odredbe članka 3. stavak 1. Općih uvjeta, a koji Opći uvjeti su prema odredbi članka 3. Ugovora njegov sastavni dio, kao i iz odredbe članka 19. stavak 1. Ugovora o utvrđivanju sredstava i načinu provođenja zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja za 2011. godinu, koji je dana 31. prosinca 2010. godine zaključen između tužitelja kao privatnog zdravstvenog radnika i tuženika, a kojim je u članku 22. propisano kako su ugovorne strane suglasne da se ovaj Ugovor primjenjuje od 01. siječnja 2011. godine i traje do 31. prosinca 2011. godine, odnosno do sklapanja novog ugovora o utvrđivanju financijskih sredstava za provođenje zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

 

16.              Posljedično tome, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužitelj bio dužan sudjelovati u posebnom dežurstvu kako je isto definirano odredbom članka 195. stavak 2. ZZZ, te da se takva njegova obveza ne može mijenjati na način kako je predviđeno odredbom članka 24. stavak 1. Općih uvjeta, tj. obvezom sklapanja posebnog dodatka Ugovoru u odnosu na definiranje posebnog dežurstva ili pak isplatu naknade za posebno dežurstvo.

 

16.1.              U vezi toga na navode tužitelja koji ukazuje na odredbu članka 195. stavak 3. ZZZ-a, te ističe da se sudjelovanje u posebnom dežurstvu regulira ugovorom sklopljenim između njega i tuženika, valja odgovoriti da je ugovor o provođenju zdravstvene zaštite sklopljen sa Zavodom (tuženikom), kojeg spominje ta odredba ZZZ-a, upravo predmetni Ugovor kojeg su parnične stranke zaključile dana 31. prosinca 2010. godine, pa pogrešno žalitelj smatra da je kraj činjenice postojanja tog Ugovora, koji je kako je navedeno važio do 31. prosinca 2020. godine, dakle i u razdoblju kada je tuženik donio spornu ugovornu mjeru opomene uz obvezu plaćanja ugovorne kazne u visini 10% pripadajućeg ugovorenog mjesečnog iznosa sredstava, tj. utuženog iznosa od 4.205,06 kuna, obveza izvršavanja posebnog dežurstva od strane tužitelja kao ugovornog subjekta tuženika trebala biti utvrđena i regulirana nekim novim (posebnim) ugovorom ili dodatkom postojećeg Ugovora.

 

16.2.              U tom kontekstu neosnovano je i pozivanje tužitelja na odredbu članka 14. stavak 2. ranijih Općih uvjeta ugovora o provođenju primarne zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ br. 50/10), prema kojoj se Dom zdravlja obvezuje, na osnovi međusobno sklopljenog ugovora, isplatiti novčanu naknadu zdravstvenom radniku iz stavka 1. ovog članka koji sudjeluje u dežurstvu i pripravnosti, jer nepostojanje takvog ugovora između tužitelja i Doma zdravlja ne otklanja tužiteljevu obvezu obavljanja posebnog dežurstva utvrđenu kako naznačenom odredbom ZZZ-a, tako i odredbom članka 3. stavak 1. Općih uvjeta i odredbom članka 3. Ugovora, već je tužitelj u slučaju izvršavanja obveze posebnog dežurstva imao pravo i mogućnost ostvarivanja odgovarajuće naknade za takvo dežurstvo u skladu s odredbom članka 24. stavak 2. Općih uvjeta, tj. primjenom odredbe članka 92.a Odluke koja je bila na snazi u vrijeme donošenja predmetne ugovorne mjere opomene uz obvezu plaćanja ugovorne kazne u visini 10% pripadajućeg ugovorenog mjesečnog iznosa sredstava.

 

17.              Budući da iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelj nije izvršavao svoju obvezu obavljanja posebnog dežurstva, to je tuženik osnovano u skladu s odredbama članaka 19. stavak 1. i stavak 2. točka 5. predmetnog Ugovora o utvrđivanju sredstava i načinu provođenja zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja za 2011. godinu, kao i odredbom članka 20. stavak 2. tog Ugovora, donio spornu ugovornu mjeru opomene uz obvezu plaćanja ugovorne kazne u visini 10% pripadajućeg ugovorenog mjesečnog iznosa sredstava, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

18.              S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tužitelja.

 

19.              Pravilna i zakonita je i odluka kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, jer isti nije uspio u ovom sporu, pa mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu tih troškova.

 

20.              Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

21.              Pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka po žalbi, jer isti nije uspio u žalbenom postupku.

 

 

U Rijeci, 11. siječnja 2024.

 

 

S U D A C 

 

Alen Perhat

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu