Poslovni broj: Us II-289/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranki trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po opunomoćenicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, protiv tuženika Povjerenika za informiranje Republike Hrvatske, Zagreb, Trg žrtava fašizma 3, OIB: 68011638990, radi prava na pristup informacijama, na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Povjerenika za informiranje, KLASA: UP/II-008-07/25-01/1015, URBROJ: 401-01/06-25-2 od 29. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika od 29. listopada 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Broj: Su i-42/2024-19 od 16. rujna 2025. (dalje: VSRH) kojim je odbijen zahtjev tužitelja za pristup informacijama od 2. rujna 2024. kojim su zatražene informacije povezane sa sjednicama Građanskog odjela istog suda održanim 30. siječnja 2020. i 27. svibnja 2024. temeljem odredbe članka 23. stavka 6. točke 2. Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, 25/23., 85/15. i 69/22. - dalje ZPPI) pozivom na ograničenje pristupa informacijama propisana u članku 15. stavku 2. točkama 2. i 7., stavku 3. točki 1. te stavku 4. točki 2. ZPPI-a.

2. Protiv rješenja tuženika tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom ističe da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Us II-103/2025-6 od dana 21. kolovoza 2025. usvojio tužbu tužitelja i poništio ranije rješenje Povjerenika za informiranje, klasa: UP/II-008-07/24-01/903, urbroj: 401-01/06-25-7 od 8. travnja 2025.g. i rješenje VSRH, broj: Su i-42/2024-2 od 8. listopada 2024. te predmet vratio na ponovni postupak. Navodi da je u žalbi isticao da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka u pogledu korištenja zakonskih ograničenja pristupa informacijama koja nisu valjano obrazložena te da je tuženik unatoč tome odbio žalbu i preuzeo ulogu prvostupanjskog tijela pri tome ispitujući sve moguće pretpostavke iz ZPPI-a, koje se tiču ograničenja prava na pristup informacijama. Time tuženik, prema mišljenju tužitelja, ne izvršava svoju temeljnu zadaću, koja se sastoji od kontrole zakonitosti odluke tijela nižeg stupnja, već samostalno, iako se ne radi o dokumentaciji tuženika, niti je tužitelj od tuženika zahtijevao pristup informacijama, odlučuje o zahtjevu tužitelja. Smatra da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio njegovo ustavno pravo na pristup informacijama. Nadalje navodi da se u zahtjevu, ali i u žalbi pozvao na predmete Suda EU, u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 od 11. srpnja 2024. (Hann Invest) u odnosu na postupanje suca evidentičara pa se ne može smatrati da bi objava pa makar i djelomičnih zapisnika sa sjednica Građanskog odjela, s naznakom razloga sazivanja sjednica Građanskog odjela kao i funkcija osobe koja je sazvala navedene sjednice te informacije o odlukama koje su bile povod za sazivanje navedenih sjednica, bile suprotne odredbi čl. 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a. Navodi da potpuno odbijanje tužiteljevog zahtjeva za pristup navedenim informacijama predstavlja strogo i rigorozno tumačenje odredbi ZPPI-a, pri čemu nije niti jasno iz obrazloženja tuženika na koji način bi odobravanje pristupa informacijama tužitelju moglo dovesti do pogrešnog tumačenja informacije, ugroziti proces donošenja propisa i akata ili slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova. Ističe da tuženik ni na koji način nije cijenio spomenutu odluku Suda EU. U odnosu na stav tuženika da se tužitelju ne može omogućiti niti djelomičan uvid u zapisnike jer da se to može samo ako dođe do odbijanja zahtjeva s osnove članka 15. stavka 2. i 3., ali ne i stavka 4. ZPP I-a, tužitelj ističe da i to predstavlja strogo i usko tumačenje odredbi ZPPI-a. Tužitelj smatra da je smisao navedene odredbe da se u strogim slučajevima ograničenja prava na pristup informacijama treba uzeti u obzir cilj zakona pa makar i djelomično odobriti pristup informacijama, dok se u slučaju kao što je predmetni to i podrazumijeva, jer bi u suprotnom tijelo javne vlasti moglo uvijek pozivom na stav da bi objava informacija mogla dovesti do pogrešnog tumačenja sadržaja informacija, ugroziti proces donošenja propisa i akata ili slobodu davanja mišljenja i izražavanja stavova , odbiti pravo na pristup informacijama bez ikakvog posebnog kritičkog pristupa i obrazlaganja. Tužitelj smatra da se ograničenje prava na pristup informacijama iz članka 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a ne može primijeniti ni na komunikaciju suca evidentičara s vijećem koje je odlučivalo u predmetima koji su bili povod za sazivanje sjednica Građanskog odjela VSRH te uvid u knjigu vijeća za navedene predmete te ponovno upućuje na odluku Suda EU u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 od 11. srpnja 2024. jer se ne može smatrati da te informacije predstavljaju internu neslužbenu komunikaciju VSRH. Smatra da se radi o službenoj dokumentaciji, promatrano i s aspekta propisa koji uređuju ta pitanja, u prvom redu Zakona o sudovima, a potom i Sudskog poslovnika, koji propisuju postupanje vijeća u predmetima te postupanje Službe evidencije sudske prakse. Tužitelj smatra da bi dobivanje takve informacije doprinijelo jačanju neovisnosti i nepristranosti pravosuđa, a posebice jačanju svijesti da temeljna ljudska prava i slobode imaju prednost pred bilo kakvim pojedinačnim ili kolegijalnim interesima u demokratskom društvu u kojem sudbena vlast čini jednu od temeljnih grana vlasti. Nadalje navodi da tuženik u odnosu na informaciju, jesu li odluke u predmetima koje su bile povod sjednica Građanskog odjela već bile izrađene od strane pojedinog vijeća koje je odlučivalo u tim predmetima, kao i dostava svih odluka vijeća u tim predmetima, utvrđuje da su povod tih sjednica izrađene, ali neotpremljene odluke, dakle potvrđuje da takve odluke, koje je tužitelj zahtijevao postoje, međutim navodi da se takve informacije ne mogu omogućiti tužitelju iz razloga što se na iste može primijeniti ograničenje iz odredbe čl. 15. stavka 4. točke 1. ZPPI- a. Tuženik se pozvao i na odredbe Sudskog poslovnika, kojima je propisano da se niti strankama u postupku kod uvida u spis neće dati uvid u nacrte neotpravljenih odluka i moguće bilješke suca, nego se iste prethodno moraju izdvojiti iz spisa. Tužitelj navodi da je zahtijevao odluke koje su vijeća već izradila i dostavila Službi evidencije sudske prakse, a koje potencijalno nisu otpremljene strankama iz razloga što su sjednice Građanskog odjela zauzele drugačije pravno shvaćanje pa su iz toga razloga bile upućene vijeću da izmijeni ranije donesene odluke. Smatra da je i to traženje bilo u skladu s utvrđenjima Suda EU u spomenutim spojenim predmetima kojima je utvrđena povreda prava EU. Tužitelj smatra da ograničenje na koje se pozvao tuženik uopće nije primjenjivo u konkretnom slučaju zbog toga što se sukladno toj odredbi može ograničiti pristup informaciji čije bi objavljivanje prije dovršetka izrade cjelovite i konačne informacije moglo ozbiljno narušiti proces njezine izrade. U konkretnom slučaju odluke, koje su bile povod sjednica Građanskog odjela su već bile izrađene, što potvrđuje i sam tuženik pa nije jasno kako bi se mogao narušiti proces izrade te odluke. Vezano za tužiteljevo traženje uvida u eSpis za predmete na koje se odnose sjednice Građanskog odjela, a osobito uvida u rubrike „Upisnik radnji“ i „Kretanje spisa“, tuženik ocjenjuje da se traži uvid u cjelokupnu dokumentaciju određenog spisa predmeta koji se vodio na VSRH, pri čemu zaključuje da se traženje kompletne dokumentacije iz određenog spisa ne smatra informacijom u smislu članka 5. točke 3. ZPPI-a te se tuženik ujedno poziva i na načelo jednakosti iz članka 8. ZPPI-a. Tužitelj smatra da se ne radi o povredi načela jednakosti iz odredbe članka 8. ZPPI-a, jer se prvenstveno to načelo dovodi u vezu s ostvarivanjem prava na pristup informacijama sukladno odredbama ZPPI-a, na način da su korisnici koji se nalaze u jednakom položaju i stavljaju zahtjeve za pristup informacijama moraju tretirati na jednak način, bez favoriziranja određenih korisnika. Navedeno načelo nema nikakve veze s drugim vrstama ostvarivanja prava na pristup informacijama koje ne spadaju u djelokrug ZPPI- a. Tužitelj vezano za stav tuženika da samo tužitelj ima interes za pristup ovim informacijama, kao i da u žalbenom postupku nije utvrđen širi javni interes , ističe da stavovi VRSH sa sjednica Građanskog odjela imaju snažan i nepovratan utjecaj na suđenje nižestupanjskih sudova u svim vrstama postupaka u kojima se takvi stavovi mogu primijeniti jer su i suci nižih sudova svjesni da postoji mogućnost da njihove odluke postanu predmetom kontrole VSRH i da je izgledno da mogu biti ukinute ili preinačene, ako njihov stav ne odgovara onom stavu koji je VSRH izrazio u zapisnicima sa sjednica Građanskog odjela. Tužitelj se poziva na načelo zakonitosti te ujedno ističe da je presuda Suda EU u spojenim predmetima pokazala da je mehanizam zauzimanja takvih stavova na sjednicama Građanskog odjela VSRH, ali i građanskih odjela i drugih viših sudova, suprotan propisima EU. Tužitelj zaključno u odnosu na pitanje provođenje testa razmjernosti i javnog interesa, ističe kako u konkretnom slučaju isti nije proveden jer osim što se tuženik poziva na utvrđenja VSRH, ni na koji način nije obrazložio da bi u konkretnom slučaju postojao opravdani razlog za primjenu ograničenja iz ZPPI-a. Iz navedenih razloga predlaže da se ponište osporena rješenja i da mu se omogući pravo na pristup informacijama te da mu se nadoknade troškovi sastava tužbe.

3. Tuženik u odgovor na tužbu u bitnom ističe da ostaje kod osporenog rješenja u kojem je dao dostatne razloge za njegovo donošenje, u pogledu pojedinih točaka predmetnog zahtjeva tužitelja. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je tuženik samostalno utvrđivao činjenice te odlučivao o žalbi i zahtjevu tužitelja u žalbenom postupku, tuženik ističe da je postupao u okviru svojih ovlaštenja danih odredbama Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09., 110/21. – dalje: ZUP) i članka 25. stavka 5. ZPPI-a, pri čemu je utvrdio da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da oni nisu bili od takvog utjecaja da bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari. Što se tiče navoda tužitelja u odnosu na obrazloženje tuženika u pogledu zatraženih zapisnika sa sjednica Građanskog odjela VRSH , tuženik ističe da je prije donošenja odluke uzeo u obzir žalbene navode, stav VSRH te relevantne odredbe Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13 ., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19.,130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.

– dalje: ZS), koji je bio važeći u trenutku podnošenja predmetnog zahtjeva, Poslovnika o radu VSRH, kao i javno objavljene informacije VSRH (pravna shvaćanja vezana za održane sjednice s brojem glasova koja su pojedina shvaćanja dobila) te je u žalbenom postupku utvrdio da se na navedene informacije može primijeniti zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a. Prema stavu tuženika, stavovi pojedinih sudaca odnosno njihova izlaganja o predmetu, predstavljaju razmjenu mišljenja i stavova, koja je temelj sudačkog odlučivanja. Naime, bit odredbe članka 15. stavka 4. točke 2. ZPPI- a je u tome da se tijelima javne vlasti omogući da štite interne procese te je predviđen poseban tretman dokumenata koji nastaju u internoj pripremi ili razmatranju nekog pitanja odnosno u procesu donošenja odluka, kako bi tijela javne vlasti mogla zaštititi svoje interne konzultacije i vijećanje tamo gdje je to potrebno kako bi očuvala svoju sposobnost obavljanja posla. Suprotno stavu tužitelja, činjenica što suci VSRH svakodnevno donose odluke u kojima se navode njihova imena ne predstavlja razlog za omogućavanje pristupa traženim podacima jer postoji jasna razlika između donošenja sudske odluke i internog procesa (zapisnik sa sjednice odjela na kojoj se iznose različiti stavovi). Sama činjenica što VSRH objavljuje pravna shvaćanja sa sjednica Građanskog odjela na svojoj internetskoj stranici, ne znači automatski da bi cjeloviti zapisnik trebao biti javno dostupan. S time u vezi , tuženik ističe da je u žalbenom postupku prihvatio i pozivanje VSRH na načelo neovisnosti i samostalnosti sudačke dužnosti, premda ono ne predstavlja samostalno zakonsko ograničenje pristupa informacijama. Tuženik u odnosu na tužiteljevo isticanje presude Hann Invest, kao relevantnog pravnog izvora za konkretni slučaj i tvrdnje da tuženik u osporenom rješenju nije cijenio njegove navode koji se odnose na navedenu presudu, ističe kako nije sporno da je u presudi Hann Invest zauzeto shvaćanje da članak 19. stavak 1. drugi podstavak Ugovora o Europskoj uniji treba tumačiti na način da mu se protivi to da se nacionalnim pravom predvidi unutarnji mehanizam u nacionalnom sudu na temelju kojeg se sudska odluka koju je donijelo sudsko vijeće nadležno u predmetu može otpremiti strankama radi njegova dovršetka samo ako je njezin sadržaj odobrio sudac evidentičar koji nije član tog sudskog vijeća odnosno da sjednica odjela tog suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja”, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmijeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, iako na toj sjednici odjela sudjeluju i suci koji nisu suci tog sudskog vijeća kao i, ovisno o slučaju, osobe izvan predmetnog suda pred kojima stranke nemaju mogućnost iznijeti svoje argumente. Također navodi kako ne drži spornim da presuda Hann Invest stvara obvezu izmjene propisa koji uređuje pitanje načina sudjelovanja Službe evidencije i obvezatnosti pravnih shvaćanja prihvaćenih na sjednicama odjela, ali navedeno ne znači da je ta presuda relevantna za konkretni slučaj. Tuženik navodi da nije mogao prihvatiti navode tužitelja da bi dostava zatraženih podataka doprinijela javnom interesu u konkretnom slučaju jer se u ovom slučaju javni interes očituje upravo u zaštiti same biti sudačkog odlučivanja. Prema mišljenju tuženika, javni interes je u konkretnom slučaju zadovoljen objavom priopćenja sa sjednica Građanskog odjela VSRH, dok je s druge strane vođeno računa o zaštiti samostalnosti i neovisnosti sudaca, uzimajući u obzir činjenicu da sjednice odjela nisu javne, što jasno proizlazi iz odredbe članka 30. Poslovnika o radu VSRH. Smatra da se odbijanje zahtjeva tužitelja ne može smatrati zlouporabom položaja i ovlasti jer isto ima temelja u odredbi članka 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a, dok pokušaji tužitelja da poboljša svoju pravnu poziciju u određenim parnicama (privatni interes) ne može imati prednost u odnosu na potrebu očuvanja načela samostalnosti i neovisnosti sudačke vlasti, koja se štiti na način da se javno ne iznose stavovi sa sjednica odjela. Nadalje ističe da i komunikacija suca i evidentičara prije donošenja odluke ulazi u primjenu odredbe članka 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a, jer ista nije namijenjena javnosti te predstavlja temelj sudačkog odlučivanja. Tuženik smatra da općenito pozivanje tužitelja na presudu Hann Invest ne znači da komunikacija vijeća i suca evidentičara predstavlja informaciju od javnog interesa jer ako bi se prihvatio stav tužitelja, navedeno bi značilo da bi svaka osoba mogla tražiti (i dobiti) komunikaciju vijeća i suca evidentičara u predmetima koji su okončani i u kojima su presude otpremljene strankama, a navedeno ne bi bilo pitanje od javnog interesa. Nadalje navodi da tužitelj pod krinkom javnog interesa u odnosu na presudu Hann Invest ispituje način donošenja odluka u predmetima na koje se navedena presuda ne odnosi. Naime, navedena presuda ne podrazumijeva automatsko postojanje javnog interesa za svakom komunikacijom nadležnog vijeća i suca evidentičara u svakom sudskom postupku, a zbog činjenice da je Sud EU u određenom predmetu ocijenio da takav sustav nije u skladu s člankom 19. stavkom 1. drugim podstavkom Ugovora o Europskoj uniji. Tuženik pojašnjava kako nije sporno da opunomoćenik tužitelja kao odvjetnik poduzima sve radnje za koje smatra da mogu biti od koristi stranci koju zastupa, međutim pri primjeni ZPPI-a razmatra se postojanje javnog interesa za traženim informacijama iz zahtjeva u konkretnom slučaju. U odnosu na navode tužitelja kojim osporava shvaćanje tuženika o „neformalnoj komunikaciji“, tuženik ističe da Poslovnikom o radu VSRH, ZS-a, kao niti jednim drugim propisom nije propisan način navedene komunikacije, zbog čega je ista označena kao neformalna. Vezano za navode tužitelja koji se odnose na nacrte odluka u predmetu Rev 2221/2018 – odnosno informaciju jesu li odluke u predmetima koje su bile povod sjednica Građanskog odjela već bile izrađene od strane pojedinog vijeća koje je odlučivalo u tim predmetima, kao i dostavu svih odluka vijeća u tim predmetima, tuženik ističe da je u osporenom rješenju istaknuo da je riječ o informacijama na koje je u cijelosti primjenjivo ograničenje pristupa informacijama iz članka 15. stavka 4. točke 1. ZPPI-a, odnosno da je riječ o odlukama koje u toj fazi postupka još nisu dostavljene strankama u postupku pa su kao takve bile u postupku izrade u tijelu javne vlasti. Osim navedenog, činjenica da su odluke vijeća bile izrađene i dostavljene na kontrolu Službi evidencije i koje su nakon toga upućene na sjednice Građanskog odjela, ne znači da prevladava javni interes za javnom dostupnošću tih odluka, s obzirom da je riječ o pojedinačnog interesu tužitelja, koji svoj interes izjednačava s javnim interesom. Prema stavu tuženika, javni interes bi mogao biti prisutan u odnosu na određenu presudu kojom je sudski postupak dovršen i koja je kao takva dostavljena strankama, a takav stav tuženika predstavlja tumačenje koje je sukladno njegovoj dosadašnjoj praksi kao i praksi ovoga Suda, primjerice u presudi, poslovni broj: Us II- 148/2020-5 od 29. lipnja 2020. Tuženik nadalje navodi da je iz predmetnog zahtjeva razvidno kako se njime traži i „uvid u eSpis“ te posebno u određene rubrike istoga, a da se u drugim pojedinim točkama zahtjeva zapravo traže sve informacije iz određenih postupaka koji su se vodili pred VSRH u kojima tužitelj nije bio stranka u postupku. Tuženik ističe da je u odnosu na navedeni dio predmetnog zahtjeva tužitelja te dio istog zahtjeva u kojem je zatražen uvid u službeno upravljačko Izvješće o Evidenciji za razdoblje od 2016. godine do 2020. s posebnom naznakom u kojim predmetima je sudac evidentičar vratio odluke vijećima na ponovno odlučivanje i sve druge informacije i/ili dokumentaciju koje su relevantne za utvrđenje načina i uvjeta pod kojima su doneseni navedeni pravni stavovi sa sjednica Građanskog odjela , utvrdio kako nije riječ o traženju informacije u smislu članka 5. stavka 3. točke 1. ZPPI-a, te je u osporenom rješenju uputio na presude ovoga Suda, poslovni broj: Us II-39/18-7 od 4. srpnja 2018. i Us II-93/22 od 6. rujna 2022. Tuženik zaključno ističe da u žalbenom postupku nije prihvaćen stav tužitelja da bi se temeljem zahtjeva za pristup informacijama trebalo svima omogućiti uvid u svaki segment rada VSRH i svaki izrađeni dokument u određenom predmetu što nije svrha ZPPI-a, te ujedno napominje da u žalbenom postupku nije utvrđen širi javni interes za tim informacijama. Tuženik predlaže da se odbije tužbeni zahtjev i potvrdi rješenje tuženika.

4. Tužitelj, iako pozvan po članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/2024.- dalje ZUS) nije se očitovao na odgovor tuženika.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz podataka spisa predmeta dostavljenih ovom Sud uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužitelj zahtjevom za pristup informacijama zatražio uvid u cjelokupne zapisnike sa sjednica Građanskog odjela od 30.01.2020. i 27. svibnja 2024., razlog sazivanja navedenih sjednica te informaciju o tome na čiji zahtjev su sazvane navedene sjednice, informaciju o odlukama koje su bile povod za sazivanje navedenih sjednica kao i eventualne dopise ili komentare suca evidentičara upućene vijećima koja su odlučivala u tim predmetima, informaciju o tome jesu li odluke u predmetima koji su bili povod sazivanja navedenih sjednica već bile izrađene od strane pojedinog vijeća koje je odlučivalo u tim predmetima kao i dostavu svih odluka vijeća u tim predmetima, bez obzira jesu li bile otpremljene strankama, uvid u knjigu vijeća za navedene predmete, uvid u eSpis za navedene predmete, posebno uvid u rubrike „Upisnik radnji“ i „Kretanje spisa,“ uvid u službeno upravljačko izvješće o Evidenciji za razdoblje od 2016. g. do 2020. s posebnom naznakom u kojim predmetima je sudac evidentičar vratio odluke vijećima na ponovno odlučivanje, sve druge informacije i/ili dokumentaciju koje su relevantne za utvrđenje načina i uvjeta pod kojima su doneseni navedeni pravni stavovi sa sjednica Građanskog odjela, a tiču se ranije navedene dokumentacije.

7. Odlučujući u prethodnom postupku, ovaj Sud je presudom poslovni broj: Us II- 103/2025-6 od 21. kolovoza 2025. usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, poništio ranije rješenje tuženika od 8. travnja 2025. i rješenje VSRH od 8. listopada 2024. jer ga nije donio službenik za informiranje te je predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku VSRH donio je rješenje 16. rujna 2025. kojim je ponovno odbijen zahtjev tužitelja za pristup zatraženim informacijama te je tuženik ovdje osporenim rješenje od 29. listopada 2025. odbio žalbu tužitelja. Polazeći od podataka spisa predmeta, odredbi mjerodavnog prava te navoda stranaka ovaj Sud ocjenjuje da se osporeno rješenje tuženika uz obrazloženje kako je njime dano ne može ocijeniti nezakonitim.

8. U odnosu na navod tužitelja da je tuženik s obzirom da je utvrdio određene nepravilnosti u prvostupanjskom postupku trebao uvažiti žalbu tužitelja, ističe se da je tuženik u žalbenom postupku postupio sukladno ovlaštenju iz članka 25. stavka 5. ZPPI-a, te je nakon provedenog testa razmjernosti i javnog interesa ocijenio da žalba tužitelja nije osnovana jer se na dio zatraženih informacija može primijeniti zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a, dok se u odnosu na dio zahtjeva ne radi o traženju informacija u smislu članka 5. stavka 1. točke 3. ZPPI-a. Iako je tuženik utvrdio da je u prvostupanjskom postupku bilo određenih nedostataka imao je osnove za primjenu članka 116. stavka 1. točke 2. ZUP-a odnosno za odbijanje žalbe tužitelja jer određeni nedostatci nisu takvi da bi utjecali na drukčije rješenje predmetne upravne stvari odnosno na zakonitost prvostupanjskog rješenja u cjelini.

9. Odlučujući o navodima tužitelja da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu zakonskog ograničenja propisanog ZPPI-om, ovaj Sud je pošao od odredbe članka 15. stavka 4. točka 2. ZPPI-a kojim je propisano da tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informaciji ako je informacija nastala u postupku usuglašavanja pri donošenju propisa i drugih akata te u razmjeni stavova i mišljenja unutar jednog ili više tijela javne vlasti, a njezino bi objavljivanje moglo dovesti do pogrešnog tumačenja sadržaja informacije, ugroziti proces donošenja propisa i akata ili slobodu davan ja mišljenja i izražavanja stavova.

10. Nadalje, prema odredbi odredbom članka 16. stavka 1. ZPPI-a tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu za pristup informaciji iz članka 15. stavka 2. točka 2., 3., 4., 5., 6. i 7. i stavaka 3. i 4. ovoga Zakona, dužno je prije donošenja odluke, provesti test razmjernosti i javnog interesa. Prema stavku 2. citiranog članka Zakona, kod provođenja testa razmjernosti i javnog interesa tijelo javne vlasti dužno je utvrditi da li se pristup informaciji može ograničiti radi zaštite nekog od zaštićenih interesa iz članka 15. stavka 2., 3. i 4. ovog Zakona, da li bi omogućavanjem pristupa traženoj informaciji u svakom pojedinom slučaju taj interes bio ozbiljno povrijeđen te da li prevladava potreba zaštite prava na ograničenje ili javni interes. Ako prevladava javni interes u odnosu na štetu po zaštićene interese, informacija će se učiniti dostupnom.

11. Ovaj Sud prihvaća stajalište tuženika da se u odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim je zatražio cjelovite zapisnike sa sjednica Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. i 27. svibnja 2024. (osim pravnih stajališta zauzetih na tim sjednicama jer su javno objavljena) može primijeniti zakonsko ograničenje iz naprijed citirane odredbe članka 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a, jer zapisnici u svojoj biti čine razmjenu stavova i mišljenja sudaca unutar odjela o pojedinim pravnim pitanjima koja u konačnici mogu i ne moraju biti prihvaćena prije donošenja odluke, međutim, ono što je bitno za istaknuti, stavovi pojedinih sudaca i njihova izlaganja o određenim pravnim pitanjima čine temelj sudačkog odlučivanja u obnašanju sudačke dužnosti. Ne može se zanemariti ni činjenica da bi objavljivanja tih informacija moglo dovesti i do pogrešne interpretacije pojedinih mišljenja i stavova sudaca te ugroziti slobodu iznošenja mišljenja i stavova sudaca prilikom obnašanja svoje sudačke dužnosti i to u odnosu na njenu samostalnost i neovisnost. Polazeći od svega navedenog ocjenjuje se da zatraženi zapisnici ulaze u doseg primjene članka 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a, te da je javni interes zadovoljen objavom zauzetog pravnog stajališta sa navedenih sjednica odjela. S obzirom da se dio zahtjeva tužitelja odnosi i na razloge sazivanja navedenih sjednica, informaciju na čiji su zahtjev sazvane, kao i odluke koje su bile povod sazivanju sjednica, osnovano tuženik navodi da zatražene informacije upravo proizlaze iz navedenih zapisnika pa se i na njih primjenjuje ograničenje iz 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a. Ne može se ocijeniti osnovanim ni navod tužitelja da mu je trebalo omogućiti djelomičan pristup traženim informacijama i to na način da se zaštite imena i prezimena sudaca koji su sudjelovali u donošenju pravnih mišljena jer se u tom dijelu ne može primijeniti odredba članka 15. stavka 5. ZPPI-a, budući da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno da se na traženu informaciju u odnosu na tražene zapisnike primjenjuje zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a.

12. U odnosu na tražene informacije koje se odnose se na internu komunikaciju između sudskog vijeća i suca evidentičara provedenoj s ciljem ujednačavanja sudske prakse, ističe se da je riječ o uobičajenom procesu prije donošenja odluke u predmetu. Pristup takvoj internoj komunikaciji, koja je dio preliminarnih konzultacija i usuglašavanja pravnih stajališta je ograničen, s obzirom na prirodu te komunikacije koja se sastoji u razmjeni stavova i mišljenja, kao i na postupak u kojem je ona nastala, odnosno koja je sastavljena za internu uporabu jer se ne radi o formalnoj proceduri odlučivanja u kojoj se donosi sudska odluka pa je na navedeno traženje primjenjivo zakonsko ograničenje iz članka 15. stavka 4. točke 2. ZPPI-a te je isti zaključak primjenjiv i na traženje uvida i u knjigu vijećanja za navedene predmete. U odnosu na dio zahtjeva jesu li odluke koje su bile povod sjednica Građanskog odjela već bile izrađene te dostavu svih odluka vijeća u tim predmetima , osnovano tuženik ističe da je riječ o odlukama koje u toj fazi još nisu dostavljene strankama te su bile u postupku izrade u tijelu javne vlasti.

13. Slijedom svega navedenog ovaj Sud prihvaća ocjenu tuženika da je ograničenje prava na pristup informacijama tužitelja zasnovano na zakonu, da ima legitimni cilj te je nužno u demokratskom društvu i razmjerno naravi potrebe za ograničenjem. Ovo posebno imajući u vidu da presuda Suda EU u predmetu broj: C-544/21 i dr. od 11. srpnja 2024. (Hann Invest) ne zabranjuje nacionalnom sudu usklađivanje sudske prakse, već naprotiv ističe važnost usklađene primjene prava radi poštivanja pravne sigurnosti kao jednog segmenta vladavine prava. Iz iste proizlazi da način na koji je to uređeno u nacionalnom zakonodavstvu nije sukladan odredbama Ugovora o Europskoj uniji. Ta presuda ima za posljedicu neprimjenu odredbe članka 40. ZS-a, a predmet ovog postupka je ostvarenje prava na pristup informacijama temeljem ZPPI- a, odnosno tumačenje tog propisa, nakon donošenja presude Suda EU u predmetu broj: C-554/2021 i dr. od 11. srpnja 2024. Napominje se da je istovjetno stajalište zauzeo ovaj Sud i u presudi, poslovni broj: Us II-71/2025 od 4.lipnja 2025.

14. U odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim je zatražio uvid u upravljačko izvješće o Evidenciji za razdoblje od 2016. do 2020. tuženik je u provedenom postupku utvrdio da VSRH ne vodi takvu evidenciju, a u odnosu na traženje uvida u eSpis za predmete na koje se odnose sjednice Građanskog odjela, osobito uvid u rubriku „Upisnik radnji“ i „Kretanje spisa“, tuženik je utvrdio da tužitelj u biti traži uvid u cjelokupnu dokumentaciju određenog spisa predmeta koji se vodio na VSRH, što se ne ostvaruje kroz primjenu odredbi ZPPI-a, dakle, osnovano je zaključeno da se u tom dijelu zahtjeva i ne traži informacija kako ju definira odredba članka 5. stavka 3. točke 1. ZPPI-a.

15. Prema ocjeni ovoga Suda osporeno rješenje tuženika uz obrazloženje kako je njime dano ne može se ocijeniti nezakonitim. Tužitelj u tužbi ponavlja navode žalbe na koje se tuženik detaljno i argumentirano očitovao u osporenom rješenju i u odgovoru na tužbu, odnosno tužitelj iznosi svoje viđenje utvrđenih činjenica i svoju interpretaciju mjerodavnog prava, dok ovaj Sud ocjenjuje da ti navodi ne mogu dovesti do drukčijeg rješenja predmetne upravne stvari.

16. Trebalo je stoga pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

17. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova upravnog spora temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 2. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić