Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1951/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-179/2023-9 od 24. veljače 2025., dana 2. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-179/2023-9 od 24. veljače 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 270,29 eura sa zateznim kamatama koje teku od 21. veljače 2010. do isplate, kao i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 eura teče od 21. veljače 2010. do 9. travnja 2020.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-179/2023- 9 od 24. veljače 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 75,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2020. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Preinačuje se odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod točkom II. izreke pobijane presude i sudi:

„1. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka od 200,00

EUR u roku od 15 dana.“

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak sastava žalbe od 62,50 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 75,00 EUR sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se zahtjev tužitelja odbija u preostalom dijelu.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 276,54 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

2.1. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke žali se tužena zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/2023, 146/25; dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje te traži naknadu troška sastava žalbe.

2.2. Protiv prvostupanjske presude žali se i tužitelj, u odbijajućem dijelu točke I. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže pobijani dio presude preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška žalbe, a podredno istu ukinuti.

3.1. Žalba tužene je osnovana.

3.2. Žalba tužitelja je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 345,29 EUR sa zateznim kamatama, zbog toga što je tužitelj 20. veljače 2010. proveo u istražnom zatvoru (od ukupno 1240 dana lišenja slobode), a potom je pravomoćno oslobođen optužbe za inkriminirano mu kazneno djelo u smislu odredbe čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06, dalje: ZKP/97).

5. Stoga slijedi da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a.

6. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj:

- u predmetu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97

- bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

- presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., pravomoćno oslobođen optužbe

- navedenu odluku VSRH zaprimio u siječnju 2020.

- 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa RH koje je dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru

- navedenim dopisom Ministarstva upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv RH

- predmetnu tužbu podnio 10. svibnja 2023. jer nije pristao na ponuđeni iznos.

7. Sud prvog stupnja otklanja tuženikov prigovor zastare kao neosnovan navodeći da je predmetna tužba podnesena 10. svibnja 2023., u trogodišnjem zastarnom roku, jer je 10. travnja 2020., kad je tužitelj Ministarstvu pravosuđa podnio zahtjev za naknadu štete, došlo do zastoja zastare koji je trajao do očitovanja Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023., otpremljenog 20. veljače 2023., a da je ujedno iz tog dopisa jasno da je dug priznat pa bi onda zastara počela iznova teći te da u tom slučaju pogotovo prigovor zastare ne bi bio osnovan.

8. Nadalje, prvostupanjski sud prihvaća iskaze tužitelja u predmetima toga suda poslovni broj Pn-269/23 i Pn-359/24 o okolnostima pozivanja na obavijesni razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama, zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija te o okolnostima okretanja leđa od strane ljudi. Sud zaključuje da je očito da neosnovano lišenje slobode u tim okolnostima uzrokuje težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje te utvrđuje da je tužitelj, koji je oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, s obzirom na sve okolnosti, pretrpio neimovinsku štetu. Stoga sud tužitelju dosuđuje pravičnu novčanu naknadu na ime naknade neimovinske štete u visini 75,00 eura za jedan dan neosnovanog lišenja slobode.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je izreka presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, te su u presudi navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima.

10. Tužitelj u žalbi navodi da, iako je to predložio u tužbi, sud nije pregledao kazneni spis niti spis Ministarstva pravosuđa te nije saslušao tužitelja kao stranku, čime je povrijeđeno načelo neposrednosti. Smatra da je visina pravične novčane naknade s obzirom na sve okolnosti slučaja prenisko odmjerena te da sud nije dao razloge zašto smatra da je odgovarajuća naknada štete 75,00 eura umjesto zatraženih 345,29 eura, kao i da prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske osobi neosnovano lišenoj slobode pripada najmanje 346,16 eura za svaki dan lišenja slobode, a niži sud „mora odlučivati u najmanju ruku kako to presuđuje VSRH“. Smatra i da ima pravo na zatezne kamate od predmetnog dana neosnovanog lišenja slobode (20. veljače 2010.), umjesto od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

11. Tužena u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a navodeći da spisu ne prileži valjana punomoć za zastupanje tužitelja. Međutim, prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP-a, zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku – žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, stoga ovaj žalbeni razlog nije osnovan.

12. U odnosu istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. u svezi čl. 186.a ZPP-a, valja navesti da tužena pogrešno smatra da je tužbu trebalo odbaciti za iznos do 278,93 EUR koji se odnosi na razliku između novčanog iznosa koji je tužitelj potraživao zahtjevom za mirno rješenje spora i predmetnim tužbenim zahtjevom. S obzirom da se navedeni zahtjevi činjenično u cijelosti podudaraju, okolnost da je tužitelj tužbom potraživao viši iznos pravične novčane naknade od zatraženog u zahtjevu za mirno rješenje spora ne sugerira nepostojanje identiteta spora, kako to smatra tužena, stoga slijedi da su u konkretnom slučaju ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186.a ZPP-a te da, suprotno žalbenim navodima, nema mjesta odbacivanju tužbe.

13. Tužena u žalbi ujedno ustraje s istaknutim prigovorom zastare.

14. Ocjena je ovoga suda kako je prigovor zastare u cijelosti osnovan te je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl. 356. ZPP-a kada je isti odbio kao neosnovan.

15. Naime, prema odredbi čl. 14. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24, 72/2025, dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Sukladno odredbi čl. 573. ZKP-a, stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti ZKP/97, osim, među ostalim, odredbi glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Prema odredbi čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97, pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

16. Pravo na naknadu štete u skladu s odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud, od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku 2. istog članka, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postizanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

17. Odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 propisano je da oštećenik može, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema stavku 2. tog članka, dok taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa) traje, zastara ne teče, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom VSRH poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

18. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao ni to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u siječnju 2020. Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 477. st. 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći u siječnju 2020.

19. Nastavno na navedeno, očito je da je odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka te je isti imao za posljedicu zastoj zastarijevanja u smislu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP/97, stoga je 10. travnja 2020. nastupio zastoj zastare.

20. Učinci zastoja zastare propisani su odredbom čl. 238. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, dok prema stavku 2. istog članka zastara koja je počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Odredbama članaka 235.-239. ZOO-a propisani su pojedini slučajevi kad zastara ne teče, i to primjerice, između osoba koje se nalaze u određenim odnosima zbog kojih nije životno očekivati pokretanje postupaka ili kad zbog nesavladivih prepreka nije moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da, zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće ili pak nije životno očekivati pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

21. U konkretnom slučaju, sukladno članku 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva zastara je prestala teći te je zastoj zastare trajao tri mjeseca budući da je odredbom istog članka propisano da je nakon proteka tri mjeseca oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten i imao mogućnost podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca.

22. Kada bi se prihvatilo stajalište prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći, a posljedično nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

23. Sadržajno jednaku procesnu pretpostavku koja se odnosi na postupanje prije podnošenja tužbe sadrži i čl. 186.a ZPP-a, prema kojem se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu (stavak 1.) te podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. zastarijevanje zastaje (stavak 3.), a ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu (stavak 5.).

24. U svezi navedenog, VSRH je u odlukama broj Revr-1081/2013.-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., obrazložio sljedeće: „Odredba čl. 186.a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO. Slijedom tih odredbi proizlazi da je zastarijevanje, koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (…) Kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

25. Slijedom navedenog, u predmetnom postupku zastoj zastare nije trajao sve do veljače 2023., kako to zaključuje prvostupanjski sud, već je isti trajao tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa 10. travnja 2020.

26. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da je dopisom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug u smislu odredbe čl. 240. st. 1. ZOO-a i navodi da, u slučaju da se primjenjuje prekid zastare, ona bi od tada počela teći iznova pa u tom slučaju pogotovo prigovor zastare ne bi bio osnovan.

27. Međutim, u okolnostima predmetnog postupka, ovaj zaključak o priznanju duga i prekidu zastare nije osnovan.

28. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, nastavno na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 2. veljače 2023. ponudilo tužitelju isplatu iznosa od 46.078,40 EUR na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a da tužitelj, nezadovoljan odmjerenom visinom naknade, na takvu ponudu nije pristao te je stoga podnio zasebnu tužbu radi naknade štete za svaki dan lišenja slobode.

29. Priznanje duga u smislu čl. 240. ZOO-a mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

30. Prema stajalištu ovog suda, predmetno očitovanje Ministarstva pravosuđa, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ne može se tumačiti kao priznanje duga u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz čl. 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio, zbog čega ugovor o nagodbi nije sklopljen.

31. Prema praksi VSRH izraženoj u odlukama Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos, koju je tužitelj odbio, nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

32. S obzirom na to da su odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima (""Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) istovjetne odredbama članka 240. ZOO-a, navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO-a, odnosno i na ovaj slučaj.

33. Jednako je pravno shvaćanje izraženo i u presudi ovoga suda u odluci Gž 6185/2018-3 od 26. veljače 2019.:

„Kako je nesporno da tužitelj nije potpisao navedeni Sporazum o izvansudskoj nagodi, nagodba nikada nije niti sklopljena. Također se ističe da iz e-mail korespondencije između tužitelja i tuženika, kojom tuženik poziva tužitelja da dostavi IBAN, ne proizlazi namjera tuženika da izvrši uplatu prije primitka potpisanog Sporazuma o izvansudskoj nagodi. Kako priznanje duga mora biti izričito i određeno tako da iz njega nedvojbeno proizlazi volja da se taj dug i podmiri, u konkretnom slučaju tuženik nije priznao dug nego je ponudio tužitelju izvansudsku nagodbu sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom odnosu.“

34. Odredbom čl. 240. st. 2. važećeg ZOO-a propisano je da se priznanje duga može učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tužena dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate, a činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tužene kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

35. Dakle, kako odgovor tužene koji je prethodio predmetnom postupku ne predstavlja priznanje duga, bilo na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO-a te zastara nije mogla početi teći iznova.

36. Sumirajući sve navedeno te cijeneći sve relevantne okolnosti, odnosno da je odluku VSRH poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. kojom je pravomoćno oslobođen optužbe tužitelj zaprimio u siječnju 2020., da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca, da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 EUR, da tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma odnosno nagodbe, te da je tužitelj predmetnu tužbu podnio 10. svibnja 2023., ovaj sud zaključuje da je tužiteljeva tražbina u cijelosti zastarjela.

37. Od zaprimanja odluke VSRH u siječnju 2020. do podnošenja tužbe 10. svibnja 2023. proteklo je više od tri godine i tri mjeseca, stoga je jasno da je, čak i kad se od navedenog razdoblja oduzmu tri mjeseca tijekom kojih zastara nije tekla, odnosno koliko je trajao zastoj zastare, u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok propisan čl. 477. st. 1. ZKP/97.

38. Budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, bespredmetni su žalbeni navodi tužene kojima ista osporava da pojedini dan pritvora može egzistirati kao samostalna cjelina, kao i oni kojima osporava stopu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice.

39.1. Analogno navedenom, s obzirom na osnovanost prigovora zastare, bespredmetni su i žalbeni navodi tužitelja kojima isti u bitnom osporava visinu dosuđene pravične novčane naknade i tijek zateznih kamata.

39.2. U odnosu na žalbeni navod o povredi načela neposrednosti, valja tužitelju odgovoriti da je upravo on putem punomoćnika na ročištu održanom 12. veljače 2025. predložio pročitati svoje iskaze dane u predmetima poslovni broj Pn-269/23 i Pn-321/23, navodeći da nema potrebe za saslušanjem tužitelja u ovom postupku, s kojim se prijedlogom tužena usuglasila.

39.3. Žalbeni navod tužitelja da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto nije izveo dokaze predložene u tužbi, odnosno da u pobijanoj odluci nije naveo da je pregledao kazneni spis i spis Ministarstva pravosuđa, sadržajno predstavlja žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Međutim, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, stoga ovaj žalbeni razlog nije razmatran.

39.4. Stoga slijedi da je žalba tužitelja u cijelosti neosnovana pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

40. S obzirom na sve izneseno, pravilnom je primjenom materijalnog prava valjalo prigovor zastare istaknut od tužene ocijeniti osnovanim u cijelosti i na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

41. Tužitelj nema pravo na naknadu parničnog troška jer je u cijelosti izgubio u sporu, dok je tužena nakon preinake prvostupanjske presude u cijelosti uspjela u sporu te joj valja priznati zatraženi trošak u vidu nagrade za sastavljanje odgovora na tužbu od 50 bodova, odnosno 100,00 eura sukladno Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023, dalje: Tarifa), kao i nagrade za zastupanje na ročištu od 12. veljače 2025. od 50 bodova, odnosno 100,00 eura sukladno Tbr. 9.1. Tarife, što ukupno iznosi 200,00 eura. Stoga je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III. izreke ove odluke.

42. Kako je žalba tužene u cijelosti osnovana, tužena ima pravo na naknadu troška sastava iste sukladno Tbr. 10.1. Tarife (Tbr. 7.1. uvećano za 25%) od 31,25 bodova, odnosno 62,50 eura, stoga je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 2. travnja 2026.

Sutkinja:

Ksenija Jakovčević