Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1361/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku ZI, a ovaj po privremenom zastupniku Branku Čuturi, odvjetniku u Odvjetničko društvo LUBINA I ČUTURA j.t.d., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-468/2024-20 od 13. veljače 2026., dana 2. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-468/2024- 20 od 13. veljače 2026. u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke kojima se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju ukupan iznos od 111,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2020. do isplate, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Preinačuje se odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod točkom IV. izreke pobijane presude i sudi:

„1. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 95,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. veljače 2026. pa do isplate, kao neosnovan.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka od 450,00

EUR u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak sastava žalbe od 62,50 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana plati tužitelju LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu zateznih kamata na iznos od 37,16 EUR za period od 9. kolovoza 2011. do 09. travnja 2020. kao i za isplatu iznosa od 308,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. kolovoza 2011. pa do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana plati tužitelju LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu zateznih kamata na iznos od 37,16 EUR za period od 5. rujna 2011. do 09. travnja 2020. kao i za isplatu iznosa od 308,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. rujna 2011. pa do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana plati tužitelju LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu zateznih kamata na iznos od 37,16 EUR za period od 17. listopada 2011. do 09. travnja 2020. kao i za isplatu iznosa od 308,13 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2011. pa do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 95,99 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu točaka I., II. i III. izreke te točki IV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/2023, 146/25; dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 345,29 EUR sa zateznim kamatama za svaki od 3 dana provedena u pritvoru/istražnom zatvoru (od ukupno 1240 dana lišenja slobode), i to za 8. kolovoza 2011., 4. rujna 2011. i 16. listopada 2011., budući da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe za inkriminirano kazneno djelo u smislu odredbe čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06, dalje: ZKP/97).

5. Stoga slijedi da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a.

6. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe

- da je tužitelj navedenu odluku VSRH zaprimio u siječnju 2020.

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru

- da je navedenim dopisom Ministarstva tužitelj upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos

- da je tužitelj tužbe u predmetnom postupku podnio u siječnju, odnosno veljači 2024.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 14. u svezi čl. 186.a ZPP-a na koju u žalbi ističe tužena. Naime, tužena pogrešno smatra da je tužbu trebalo odbaciti za iznos do 278,93 EUR koji se odnosi na razliku između novčanog iznosa koji je tužitelj potraživao zahtjevom za mirno rješenje spora i predmetnim tužbenim zahtjevom. S obzirom da se navedeni zahtjevi činjenično u cijelosti podudaraju, okolnost da je tužitelj tužbom potraživao viši iznos pravične novčane naknade od zatraženog u zahtjevu za mirno rješenje spora ne sugerira nepostojanje identiteta spora, kako to smatra tužena, stoga slijedi da su u konkretnom slučaju ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186.a ZPP-a te nema mjesta odbacivanju tužbe.

8. U žalbenoj je fazi postupka sporno je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine u iznosu od 37,16 eura po pojedinom danu neosnovanog lišenja slobode.

9. Prema stajalištu ovog suda, ocijenivši istaknuti prigovor zastare djelomično neosnovanim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl. 356. ZPP-a.

10. Prema odredbi čl. 14. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24, 72/2025, dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Sukladno odredbi čl. 573. ZKP-a, stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti ZKP/97, osim, među ostalim, odredbi glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Prema odredbi čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97, pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

11. Pravo na naknadu štete u skladu s odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku 2. istog članka, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postizanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

12. Odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 propisano je da oštećenik može, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema stavku 2. tog članka, dok taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa) traje, zastara ne teče, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom VSRH poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

13. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao ni to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u siječnju 2020. Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 477. st. 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći u siječnju 2020.

14. Budući da je odštetni zahtjev nedvojbeno podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka, isti je imao za posljedicu zastoj zastarijevanja u smislu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP/97. Zbog toga je 10. travnja 2020. nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

15. Međutim, sud prvog stupnja potom zaključuje da je izjavom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug u visini od 37,16 eura po danu provedenom u istražnom zatvoru pa da je za taj iznos došlo do prekida zastare koja je sukladno odredbi čl. 245. st. 1. ZOO-a počela teći iznova, slijedom čega tužiteljeva tražbina u tom dijelu nije zastarjela, dok je u odnosu na preostali utuženi iznos nastupila zastara sukladno odredbi čl. 214. st. 1. ZOO-a u svezi čl. 477. st. 1. ZKP/97.

16. Prema stavu ovoga suda, u okolnostima predmetnog postupka, ne može se zaključiti da je tužena dopisom od 2. veljače 2023. priznala dug u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a, u cijelosti niti djelomično, pa tako ni za iznos od 37,16 eura po danu lišenja slobode.

17. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, nastavno na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 2. veljače 2023. ponudilo tužitelju isplatu iznosa od 46.078,40 EUR na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a da tužitelj, nezadovoljan odmjerenom visinom naknade, na takvu ponudu nije pristao te je stoga podnio predmetne tužbe radi naknade štete.

18. Priznanje duga u smislu čl. 240. ZOO-a mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

19. Prema stajalištu ovog suda, predmetno očitovanje Ministarstva pravosuđa, s obzirom na sve okolnosti slučaja, nema značaj priznanja duga u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz čl. 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona - ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio, zbog čega ugovor o nagodbi nije sklopljen.

20. Prema praksi VSRH izraženoj u odlukama Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos, koju je tužitelj odbio, nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

21. S obzirom na to da su odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima (""Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) istovjetne odredbama članka 240. ZOO-a, navedeno shvaćanje VSRH mjerodavno je i za primjenu članka 240. ZOO-a, odnosno primjenjivo je i na ovaj slučaj.

22. Jednako je pravno shvaćanje izraženo i u presudi ovoga suda u odluci Gž 6185/2018-3 od 26. veljače 2019.:

„Kako je nesporno da tužitelj nije potpisao navedeni Sporazum o izvansudskoj nagodi, nagodba nikada nije niti sklopljena. Također se ističe da iz e-mail korespondencije između tužitelja i tuženika, kojom tuženik poziva tužitelja da dostavi IBAN, ne proizlazi namjera tuženika da izvrši uplatu prije primitka potpisanog Sporazuma o izvansudskoj nagodi. Kako priznanje duga mora biti izričito i određeno tako da iz njega nedvojbeno proizlazi volja da se taj dug i podmiri, u konkretnom slučaju tuženik nije priznao dug nego je ponudio tužitelju izvansudsku nagodbu sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom odnosu.“

23. Odredbom čl. 240. st. 2. važećeg ZOO-a propisano je da se priznanje duga može učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tužena dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate, a činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tužene kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

24. Dakle, kako odgovor tužene koji je prethodio predmetnom postupku ne predstavlja priznanje duga, bilo na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO-a te zastara nije mogla početi teći iznova.

25. Sumirajući sve navedeno te cijeneći sve relevantne okolnosti, odnosno da je odluku VSRH poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. kojom je pravomoćno oslobođen optužbe tužitelj zaprimio u siječnju 2020., da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca, da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 EUR, da tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma odnosno nagodbe, te da je tužbe u ovdje spojenim postupcima podnio u siječnju, odnosno veljači 2024., ovaj sud zaključuje da je tužiteljeva tražbina u cijelosti zastarjela.

26. Od zaprimanja odluke VSRH u siječnju 2020. do podnošenja predmetnih tužbi u siječnju i veljači 2024. protekle su četiri godine, stoga je jasno da je, čak i kad se od navedenog razdoblja oduzmu tri mjeseca tijekom kojih zastara nije tekla, odnosno koliko je trajao zastoj zastare, u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok propisan čl. 477. st. 1. ZKP/97.

27. Slijedom navedenog, pravilnom je primjenom materijalnog prava valjalo ocijeniti prigovor zastare osnovanim u cijelosti te preinačiti prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu i tužbeni zahtjev odbiti, stoga je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

28. Tužitelj nema pravo na naknadu parničnog troška jer je u cijelosti izgubio u sporu, dok je tužena nakon preinake prvostupanjske presude u cijelosti uspjela u sporu te joj valja priznati trošak sastava tri odgovora na tužbu od po 50 bodova, odnosno 300,00 eura sukladno Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023, dalje: Tarifa), kao i trošak zastupanja na ročištu 20. siječnja 2026. od 75 bodova, odnosno 150,00 eura sukladno Tbr. 9.1. Tarife, što ukupno iznosi 450,00 eura. Stoga je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

29. Kako je žalba tužene u cijelosti osnovana, tužena ima pravo na trošak sastava iste sukladno Tbr. 10.1. Tarife (Tbr. 7.1. uvećano za 25%) koji s obzirom na vrijednost pobijanog dijela iznosi 31,25 bodova, odnosno 62,50 eura sukladno Tbr. 54. Tarife, stoga je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 2. travnja 2026.

Sutkinja:

Ksenija Jakovčević