Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1311/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-933/2024 od 13. siječnja 2026., dana 2. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-933/2024 od 13. siječnja 2026. u dijelu pod točkom I. izreke kojim se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 37,84 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. travnja 2020. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Preinačuje se odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod točkom II. izreke pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno da tužena snosi svoje troškove i sudi:

„Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka od 250,00

EUR u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak sastava žalbe od 62,50 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37,84 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. godine pa do isplate u preostalom dijelu u iznosu od 307,45 Eura i više zatražene kamate tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II Svaka stranka snosi svoje troškove.“

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu točke I. izreke te u dijelu točke II. izreke kojim je odlučeno da tužena snosi svoj trošak žali se tužena zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/2023, 146/25; dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 345,29 EUR sa zateznim kamatama, zbog toga što je tužitelj 17. rujna 2012. proveo u istražnom zatvoru (od ukupno 1240 dana lišenja slobode), a potom je pravomoćno oslobođen optužbe za inkriminirano mu kazneno djelo u smislu odredbe čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06, dalje: ZKP/97).

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Tužena u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP-a u svezi čl. 186.a ZPP-a, pogrešno smatrajući da je tužbu trebalo odbaciti za iznos do 278,93 EUR koji se odnosi na razliku između novčanog iznosa koji je tužitelj potraživao zahtjevom za mirno rješenje spora i predmetnim tužbenim zahtjevom. Naime, s obzirom na to da se navedeni zahtjevi činjenično u cijelosti podudaraju, okolnost da je tužitelj tužbom potraživao viši iznos pravične novčane naknade od zatraženog u zahtjevu za mirno rješenje spora ne sugerira nepostojanje identiteta spora, kako to smatra tužena, stoga slijedi da su u konkretnom slučaju ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186.a ZPP-a te da, suprotno žalbenim navodima, nema mjesta odbacivanju tužbe.

7. Međutim, osnovano tužena u žalbi ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8.1. Naime, u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja navodi da je zastara počela teći 3. travnja 2020., odnosno od dana kada je tužitelj zaprimio odluku kojom je pravomoćno oslobođen optužbe (pravilno siječanj 2020.), a da je zastarni rok prestao teći 10. travnja 2010., odnosno od dana kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora (pravilno 10. travnja 2020.), i da je nastupio zastoj postupka koji je trajao tri mjeseca. Dalje prvostupanjski sud navodi: „Zastarni rok za podnošenje tužbe računajući od 10. srpnja 2020 g. istekao 10. srpnja 2023 g., a tužitelj je tužbu podnio 25.ožujka 2024 g. dakle kada je zastara već bila nastupila. Među strankama nije sporno tuženik dopisom od 2. veljače 2023 g. djelomično priznao tužbeni zahtjev za iznos 37,16 eura po danu to je za taj iznos sukladno čl.240. st.1 ZOO, nije nastupio prekid zastare koja je ponovo počela teći od dana priznanja dakle od 2. veljače 2023 (čl.245 st.2 ZOO) pa za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari.“

8.2. Nadalje, sud prvog stupnja u odnosu na visinu pravične novčane naknade navodi: „Obzirom na nespornu dužinu trajanja pritvora zbog optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, od koje je tužitelj u konačnici pravomoćno oslobođen, a to je ukupno 1240 dana, kao i posljedice koje je pritvaranje prouzročilo u odnosu na zdravstveno stanje tužitelja, uvažavajući dob tužitelja, činjenicu odvojenosti od obitelji, publicitet koji je to pritvaranje izazvalo, kao i na težinu kaznenog djela za počinjenje kojeg je bio terećen, sud je po toj osnovi tužitelju dosudio 37,84 eura pravične novčane naknade (za konkretan dan 17.rujan 2012 g.) u odnosu na povredu prava osobnosti, prava na slobodu, ugleda i časti, prava na dostojanstvo i pravo na uživanje u obiteljskom životu (članak 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a). Ministarstvo je u mirnom postupku priznalo štetu u iznosu od 45.078,40 eura za ukupno 1240 dana koliko je tužitelj bio lišen slobode što po danu iznosi 37,16 eura. Odluka o kamati temelji se na odredbi čl. 29. i 1103. ZOO-a.“

8.3. Pravilno tužena ističe da je ovakvo obrazloženje pobijane presude proturječno samo sebi, a djelomično i izreci presude kojom sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37,84 eura sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate (bez navođenja stope zakonske zatezne kamate) jer sud prvog stupnja zaključuje da je tražbina zastarjela, osim za iznos od 37,16 eura (pritom pogrešno navodeći da nije sporno da je tuženik priznao tužbeni zahtjev za taj iznos), ali potom dosuđuje tužitelju za 0,68 eura veći iznos od navedenog, obrazlažući to zaključkom da je tužena priznala štetu u iznosu od 37,16 eura po danu. Stoga slijedi da pobijana presuda u navedenom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj:

- u predmetu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97

- bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

- presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj I Kž- 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., pravomoćno oslobođen optužbe

- navedenu odluku VSRH zaprimio u siječnju 2020., što je tužena istaknula već u odgovoru na tužbu, a tužitelj nijednom nije osporio niti tvrdio drukčije (a što ujedno proizlazi iz sustava eSpis)

- 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske koje je dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru

- navedenim dopisom Ministarstva upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv RH

- predmetnu tužbu podnio 25. ožujka 2024. jer nije pristao na ponuđeni iznos.

10. S obzirom na navedeno, tužena u žalbi osnovano osporava pravilnost primjene materijalnog prava u smislu odredbe čl. 356. ZPP-a, navodeći da je sud prvog stupnja pogriješio kada je djelomično odbio njezin prigovor zastare kao neosnovan.

11. Naime, prema odredbi čl. 14. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24, 72/2025, dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna. Sukladno odredbi čl. 573. ZKP-a, stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti ZKP/97, osim, među ostalim, odredbi glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Prema odredbi čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97, pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

12. Pravo na naknadu štete u skladu s odredbom čl. 477. st. 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud, od dana primitka odluke višeg suda. Prema stavku 2. istog članka, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postizanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

13. Odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 propisano je da oštećenik može, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema stavku 2. tog članka, dok taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa) traje, zastara ne teče, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom VSRH poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

14. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao ni to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u siječnju 2020., kako je ranije istaknuto. Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 477. st. 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći u siječnju 2020.

15. Nastavno na navedeno, očito je da je odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka te je isti imao za posljedicu zastoj zastarijevanja u smislu odredbe čl. 478. st. 2. ZKP/97, stoga je 10. travnja 2020. nastupio zastoj zastare.

16. Učinci zastoja zastare propisani su odredbom čl. 238. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, dok prema stavku 2. istog članka zastara koja je počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

17. U konkretnom slučaju, sukladno članku 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva zastara je prestala teći te je zastoj zastare trajao tri mjeseca budući da je odredbom istog članka propisano da je nakon proteka tri mjeseca oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten i imao mogućnost podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Stoga slijedi da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je zastoj zastare trajao tri mjeseca.

18. Međutim, prvostupanjski sud zaključuje da je dopisom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. djelomično priznat tužbeni zahtjev za iznos od 37,16 eura po danu, slijedom čega je zastara počela teći iznova, pa zastara tog dijela tražbine nije nastupila.

19. Međutim, u okolnostima predmetnog postupka, ovaj zaključak o priznanju duga i prekidu zastare nije osnovan.

20. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, nastavno na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 2. veljače 2023. ponudilo tužitelju isplatu iznosa od 46.078,40 EUR na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a da tužitelj, nezadovoljan odmjerenom visinom naknade, na takvu ponudu nije pristao te je stoga podnio zasebnu tužbu radi naknade štete za svaki dan lišenja slobode.

21. Priznanje duga u smislu čl. 240. ZOO-a mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

22. Prema stajalištu ovog suda, predmetno očitovanje Ministarstva pravosuđa, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ne može se tumačiti kao priznanje duga u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz čl. 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio, zbog čega ugovor o nagodbi nije sklopljen.

23. Prema praksi VSRH izraženoj u odlukama Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos, koju je tužitelj odbio, nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

24. S obzirom na to da su odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima (""Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) istovjetne odredbama članka 240. ZOO-a, navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO-a, odnosno i na ovaj slučaj.

25. Jednako je pravno shvaćanje izraženo i u presudi ovoga suda u odluci Gž 6185/2018-3 od 26. veljače 2019.:

„Kako je nesporno da tužitelj nije potpisao navedeni Sporazum o izvansudskoj nagodi, nagodba nikada nije niti sklopljena. Također se ističe da iz e-mail korespondencije između tužitelja i tuženika, kojom tuženik poziva tužitelja da dostavi IBAN, ne proizlazi namjera tuženika da izvrši uplatu prije primitka potpisanog Sporazuma o izvansudskoj nagodi. Kako priznanje duga mora biti izričito i određeno tako da iz njega nedvojbeno proizlazi volja da se taj dug i podmiri, u konkretnom slučaju tuženik nije priznao dug nego je ponudio tužitelju izvansudsku nagodbu sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom odnosu.“

26. Odredbom čl. 240. st. 2. važećeg ZOO-a propisano je da se priznanje duga može učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tužena dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate, a činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tužene kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

27. Dakle, kako odgovor tužene koji je prethodio predmetnom postupku ne predstavlja priznanje duga, bilo na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO-a te zastara nije mogla početi teći iznova niti za iznos od 37,16 eura.

28. Sumirajući sve navedeno te cijeneći sve relevantne okolnosti, odnosno da je odluku VSRH poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. kojom je pravomoćno oslobođen optužbe tužitelj zaprimio u siječnju 2020., da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca, da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 EUR, da tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma odnosno nagodbe, te da je tužitelj predmetnu tužbu podnio u ožujku 2024., ovaj sud zaključuje da je tužiteljeva tražbina u cijelosti zastarjela.

29. Od zaprimanja odluke VSRH u siječnju 2020. do podnošenja tužbe u ožujku 2024. proteklo je više od četiri godine, stoga je jasno da je, čak i kad se od navedenog razdoblja oduzmu tri mjeseca tijekom kojih zastara nije tekla, odnosno koliko je trajao zastoj zastare, u konkretnom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok propisan čl. 477. st. 1. ZKP/97.

30. Budući da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, bespredmetni su žalbeni navodi tužene kojima se osporava da pojedini dan pritvora može egzistirati kao samostalna cjelina i kojima se ukazuje na zlouporabu procesnih ovlaštenja.

31. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

32. Budući da je tužena nakon preinake prvostupanjske presude u cijelosti uspjela u sporu, valja joj priznati zatraženi trošak u vidu nagrade za sastavljanje odgovora na tužbu u visini od 50 bodova, sukladno Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023, dalje: Tarifa), kao i nagrade za zastupanje na ročištu od 11. prosinca 2025. u visini od 50 bodova, sukladno Tbr. 9.1. Tarife. Nadalje, tužena sukladno Tbr. 9.5. Tarife ima pravo na nagradu za zastupanje na ročištima od 26. lipnja 2025. i 21. listopada 2025. u visini od po 12,50 bodova. Stoga je tuženoj na ime parničnog troška valjalo priznati naknadu u visini 125 bodova, što sukladno Tbr. 54. Tarife iznosi 250,00 eura pa je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

33. Kako je žalba tužene u cijelosti osnovana, tužena ima pravo na naknadu troška sastava iste sukladno Tbr. 10.1. Tarife (Tbr. 7.1. uvećano za 25%) od 31,25 bodova, odnosno 62,50 eura, stoga je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 2. travnja 2026.

Sutkinja:

Ksenija Jakovčević