REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-665/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Marini Konrad, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege, Zagreb, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 , zastupana po punomoćniku Jurici Barbarić, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 18. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika NG, odvjetničkog vježbenika i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 1. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 7. Ugovora broj: 9912059284 o nenamjenskom kreditu za fizičke osobe – umirovljenicima (u kunama) od 28. veljače 2012. sklopljenog između tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kao kreditora i pok. VG s posljednjim prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kao prednika tužiteljice MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi „NAKNADA: Za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 1,25 % (jedan cijela dvadesetpet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.".

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 74,66 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2012. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, naknaditi tužiteljici MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 138,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su prednik tužiteljice, pok VG i tuženik **.**.2012. sklopili Ugovor broj: 9912059284 o nenamjenskom kreditu za fizičke osobe – umirovljenicima (u kunama), a prema kojem je tuženik kao kreditor, predniku tužitelja kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 45.000,00 kuna.

1.1. Ističe kako se radilo o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 7. ugovoreno da je prednik tužitelja u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini 1,25 % od iznosa kredita, koja je predniku tužitelja naplaćena od iznosa odobrenog kredita.

1.2. Nadalje, da je temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. VG, O-1803/15 od 2. listopada 2015., nasljednicom temeljem zakona proglašena tužiteljica.

1.3. Navodi da je ugovorna odredba iz članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ nepoštena i ništetna pozivom na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice.

1.4. Ističe da tuženik nije predniku tužitelja iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste prednik tužitelja morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita , ili na neki treći dan.

1.5. Poziva se na čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 102. st.1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

1.6. Zaključno navodi da polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je prednik tužitelja imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja predniku tužitelja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza . Predniku tužitelja je zaračunata naknada za kredit u visini 1,25 % iznosa kredita što je iznosilo 562,50 HRK koja je naplaćena 28. veljače 2012. u iznosu od 562,50 kuna , a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 74,66 EUR što predstavlja visinu tužbenog zahtjeva koji je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja. Navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom dana 21. 10. 2025. pa tuženik prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“). Poziva se na čl. 215. st. 1. ZOO-a, prema kojem zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. Nadalje, u čl. 1111. st. 1. istog Zakona navodi se da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema navedenom, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja. Dakle, od tog trenutka stjecatelj je dužan vratiti ono što je stekao, a osiromašeni ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je stjecatelj stekao.

2.1. Ukazuje na pogrešno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

2.2. U odnosu na navedeno, tuženik dostavlja pravno mišljenje prof.dr.sc. UG redovitog profesora u trajnom izboru na Katedri za građansko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Poziva se na utvrđenja u spojenim predmetima C- 554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral- Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. u kojim postupcima Sud Europske unije donosi odluku kako rješenje predviđeno čl. 40. st. 2. ZS-a, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja“, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s čl. 19. st. 1. Ugovora o Europskoj uniji. Poziva se i na pravno mišljenje prof.dr.sc. PG, profesorice na Katedri građanskog procesnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 2. 12. 2024.

2.3. U nastavku ističe da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.4. Ističe da članak 7. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,25%. Dakle, odredba u Ugovoru je jasno postavljena i smještena na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da je odredba o naknadi za obradu i administraciju kredita jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio Ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

2.5. Također, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Navedeno znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknada za obradu i osiguranje kredita. Nadalje, tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu.

2.6. Navodi da iz samog sadržaja Ugovora o kreditu jasno se može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. S obzirom na svojstvo tužitelja kao stranke u postupku, iskaz svjedoka u ovom kontekstu ne može se smatrati vjerodostojnim. Tužitelj je, nakon što je pročitao ugovor i upoznao se s njegovim uvjetima, imao potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati.

2.7. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog.

2.8. Slijedom navedenog, tuženik po punomoćniku predlaže da sud po provedenom postupku odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže tužitelja na plaćanje prouzročenih parničnih troškova tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 9912059284 temeljem koje je tuženik obvezao prednika tužiteljice na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, u skladu sa Uvjetima tuženika za nenamjenske kredite fizičkim osobama - umirovljenicima, a što je predniku tužiteljice naplaćeno iz realiziranog kredita u iznosu od 1,25% realiziranog kredita.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su prednik tužiteljice i tuženik 28. veljače 2012. sklopili Ugovor o kreditu broj 9912059284, prema kojem je tuženik kao kreditor predniku tužiteljice kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 45.000,00 kuna (članak 2.), na rok od 48 mjeseci (članak 3.), s promjenjivom kamatom u visini od 8,49% (članak 6.).

- da je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu u skladu s Uvjetima za nenamjenske kredite fizičkim osobama - umirovljenicima (članak 7. ),

- da je kredit odobren kao nenamjenski (članak 1.),

- da je naknada naplaćena 28. veljače 2012. u iznosu od 562,50 kuna, sada 74,66 eura, što predstavlja 1,25% iznosa odobrenog kredita.

6. Sporno je među strankama da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade zahtjeva i korištenja kredita sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li prednik tužiteljice ima status potrošača i da li je nastupila zastara potraživanja.

7. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 9912059284 od 28. veljače 2012. (str. 6-7 spisa), u Rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-1803/15 od 2. listopada 2015. (str. 8-10 spisa) te u potvrdu HPB od 23. srpnja 2025. (str. 11 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

9. Nesporna je aktivna legitimacija tužiteljice temeljem uvida u Rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-1803/15 od 2. listopada 2015. (str. 8-10 spisa) u kojem je navedeno da je tužiteljica, između ostalog, nasljednica i svih prava i obveza iz Ugovor o kreditu broj 9912059284 kod HPB, ovdje tuženika, a koju činjenicu nije niti tuženik osporavao.

10. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je njezin sada pokojni suprug realizirao predmetni kredit u 2012. koji je u naravi bio kunski kredit namijenjen umirovljenicima. Inače, da je suprug u to vrijeme bio invalid u kolicima i novac im je trebao za troškove života i liječenja, jer je ona u to vrijeme bila zaposlena u trgovačkom društvu koje joj nije isplaćivalo plaću. Od prvih dogovora do realizacije kredita, sve vrijeme da je bila uz supruga tako da joj je poznato na koji način su tekli prethodni dogovori. Kada su se javili u banku jer su bili saznanja da umirovljenici mogu dobiti nekakav kredit, bila je dovoljna činjenica da je suprug umirovljenik i da ima mirovinu. Poznato joj je da su svi dogovori išli putem telefona i da ga je u banku odvela radi potpisivanja ugovora. Tvrdi da se nikada nije obavio prodajni razgovor u kojem bi njemu bilo pojašnjeno što i kada će banka ustegnuti na ime naknade i za što će navedeni iznos biti potrošen. Novac je uplaćen na njegov račun a isplata je išla trajnim nalogom. Poznato joj je da je u ugovoru navedeno da banka obračunava nekakvu naknadu ali ne znam za što su je potrošili niti je to njezin suprug znao. Kredit je u cijelosti otplaćen. U to vrijeme nisu na sebi imali nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Nakon njegove smrti preostalo dugovanje po kreditu u cijelosti je sama otplatila.

11. Iz iskaza tužiteljice je nesporno da je njezin suprug realiziralo nenamjenski kredit za umirovljenike za svoje osobne potrebe i zbog teške materijalne i zdravstvene situacije, odnosno da realizirane iznose nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je prednik tužiteljice u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača.

12. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelj ice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Ona je svjedočila razgovorima u predugovornoj fazi koji su se uglavnom odvijali telefonom a kao invalidnu osobu, odvezla je supruga na potpisivanje ugovora u banku i poznato joj je o čemu je bilo tada razgovora. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz dokumentaciju potrebnu za realizaciju kredita, da nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nisu mogli utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru.

13. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno prednika tužiteljice, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

16. Na ove okolnosti tuženik je predložio samo uvid u sudsku praksu koja nije obvezujuća za odluku u ovoj pravnoj stvar. Uvidom u ugovor o kreditu nesporno je da ništa nije navedeno osim da će se naknada naplatiti kao trošak obrade kredita u predviđenoj visini. Prednik tužiteljice je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Prednik tužiteljice je prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

17. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

17. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade zahtjeva i korištenja kredita i predniku tužiteljice kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ga je netransparentno naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed.

20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je prednik tužiteljice kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Prednik tužiteljice je bio umirovljenik i zasigurno nije imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

21. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da prednik tužiteljice kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da njezin suprug nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je predmetni ugovor ponuđen kao kredit za umirovljenike koji jedino u svom statusu može realizirati, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe prednik tužiteljice bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

24. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i korištenje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju prednik tužiteljice kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da predniku tužiteljice nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

25. Tuženik je osporivo postavljenu visinu tužbenog zahtjeva iz razloga što je osporio osnovanost postavljenog zahtjeva, tako da je smatrao neopravdanim raspravljati o visini uz iznijete navode o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

26. Temeljem uvida u potvrdu HPB od 23. srpnja 2025. (str. 11 spisa) nesporno je u postupku dokazano koliki iznos i kada je tuženik ustegnuo predniku tužiteljice na ime naknade opisane u članku 7. ugovora o kreditu. Nesporno je utvrđeno da je prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada za obradu kredita 28. veljače 2012. u iznosu od 562,50 kuna, što preračunom po fiksnom tečaju kune u eure predstavlja sada iznos od 74,66 eura.

27. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

28. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

29. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u sluča ju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

30. Ovaj sud ne prihvaća izdvojena pravna mišljenja dostavljena uz odgovor na tužbu jer je jasan stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svezi nastupanja zastare u ovakvim i sličnim situacijama, izražen kroz sudsku praksu i temeljen na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022.

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužiteljici dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

33. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 138,28 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (74,66 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak jednokratne nagrade u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7/9 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku s pridodanim PDV- om od 125,00 eura. Tužiteljici su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (6,64 eura i 6,64 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 138,28 eura.

34. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

35. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

Slavonski Brod, 1. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. OD Rački i kolege, Slavonski Brod,

2. Odvj. Jurica Barbarić, Vinkovci.