REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-4287/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Meter, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Budimir i Meter iz Zagreba, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb (ranije Jadransko osiguranje d.d. iz Zagreba, Listopadska 2), OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Stanislav Ostojić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-787/2017-3 od 4. travnja 2019., a kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-230/14-24 od 17. studenoga 2016., u sjednici održanoj 1. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se revizija tuženika u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zlataru broj Ovr-264/13 od 02. srpnja 2013., radi namirenja tražbine tuženika kao ovrhovoditelja na temelju Ugovora o zajmu od 23. prosinca 2002. u iznosu od 22.814,30 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. listopada 2006. do isplate, kao i zahtjev za isplatu tužitelju iznosa od 5.883,98 EUR u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB na dan plaćanja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 21. kolovoza 2013. do isplate, iznosa od 1.062,85 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. kolovoza 2013. i troškova ovršnog postupka u iznosu od 2.453,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude pa do isplate, uz naknadu parničnih troškova tužitelju (točka I. izreke).

1.1. Nadalje, odbijen je i eventualno kumulirani (podredni) tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zlataru broj Ovr-264/13 od 02. srpnja 2013., i radi isplate iznosa od 43.907,21 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 21. kolovoza 2013. do isplate, iznosa od 1.062,85 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. kolovoza 2013. do isplate i iznosa od 2.453,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od donošenja presude pa do isplate, uz naknadu parničnih troškova tužitelju (točka II. izreke). Tužitelju je ujedno naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.578,00 kn (točka III. izreke presude).

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je preinačena prvostupanjska odluka na način da je suđeno:

„1. Žalba se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-230/14-24 od 17. studenog 2016.:

- preinačuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.883,93 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, iznosa od 1.062,85 kn i iznosa od 1.828,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, te u toč. III. izreke i sudi:

"Nalaže se tuženiku Jadransko osiguranje d.d., OIB: 94472454976, Listopadska 2, Zagreb platiti tužitelju ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

- iznos od 5.883,98 EUR u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB na dan plaćanja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 21.08.2013. pa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- iznos od 1.062,85 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 17.08.2013. godine pa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.828,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 17.11.2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.328,00 kn u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17.11.2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan."

- potvrđuje u preostalom dijelu toč. I. te u toč. II. izreke.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbe u iznosu od 1.250,00 kn, u roku od 15 dana.“.

3. Tuženik je izjavio reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. i odredbu čl. 373.a st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška tuženiku, podredno ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio istu odbiti kao neosnovanu.

5. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju tužitelji ukazuju revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne pos toji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6.1. Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojeg je revidenti podnose reviziju.

7. Tužitelj je kao ovršenik u prethodnom ovršnom postupku, po istaknutom prigovoru zastare predmetne tražbine, što predstavlja žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12 - dalje: OZ), upućen u predmetni postupak radi utvrđivanja ovrhe nedopuštenom. Sporno je, dakle je li ovrha u ovom predmetu nedopuštena.

8. Sud prvog stupnja na temelju utvrđenja:

- da se tražbina tuženika, radi koje se vodio postupak ovrhe kod prvostupanjskog suda pod brojem Ovr-264/13, čije utvrđenje nedopuštenosti tužitelj traži u ovom predmetu, temelji na Ugovoru o zajmu za kupnju motornog vozila s obročnom otplatom kupovne cijene od 23.12.2002., zaključenom između tuženika, kao prodavatelja i zajmodavca te tužitelja, kao kupca i zajmoprimca, solemniziranom po javnom bilježniku Zdenku Fridu iz Zagreba pod brojem OU-1528/02 (dalje: Ugovor o zajmu),

- da je navedenim Ugovorom utvrđena kupoprodajna cijena za motorno vozilo u iznosu od 141.039,55 kn ili 19.032,45 EUR preračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan zaključenja predugovora između stranaka, da se tužitelj obvezao tuženiku isplatiti na ime kupovne cijene iznos obveznog učešća od 2.521,65 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, dok je za preostali iznos kupovne cijene od 14.000,00 EUR uvećan za ugovorenu kamatu, sveukupno 16.510,80 EUR, ugovorena otplata u 60 uzastopnih mjesečnih anuiteta, svakog u iznosu od 275,18 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB -a na dan plaćanja, ali ne nižem od tečaja koji je primijenjen pri puštanju zajma u korištenje,

- da Ugovor o zajmu u čl. 14. sadrži ovršnu klauzulu te je i u potvrdi (solemnizaciji) navedeno da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da je odredbom čl. 13. Ugovora o zajmu ugovoreno da zajmoprimac (tužitelj) pristaje na dospjelost cjelokupne preostale obveze ukoliko njegov dug prema zajmodavcu (tuženiku) u bilo kojem trenutku prijeđe visinu od dva mjesečna anuiteta, pa u tom slučaju zajmodavac može pismeno raskinuti Ugovor i ima pravo na prisilnu naplatu cjelokupne tražbine, zajedno s kamatama, naknadama i troškovima,

- da je odredbom čl. 5. Ugovora o zajmu ugovoreno da prvi obrok dospijeva na naplatu 1. veljače 2003., a svaki sljedeći prvi dan u mjesecu do potpunog namirenja tražbine,

- da prema otplatnom planu zadnji anuitet zajma dospijeva na naplatu 1. siječnja 2008.,

- da je tuženik prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 16. rujna 2011. pokrenuo kod javne bilježnice Marije Baković iz Zagreba ovršni postupak broj Ovrv- 1485/11, radi namirenja tražbine iz Ugovora o zajmu, da je povodom prigovora tužitelja protiv rješenja o ovrsi javne bilježnice od 16. rujna 2011. postupak nastavljen kao parnični kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem Povrv -20567/13 (raniji broj: Povrv-16771/11), a obustavljen je rješenjem suda od 20. studenoga 2013. kojim je odbačena kao nedopuštena tužba Jadranskog osiguranja d.d. (ovdje tuženika) protiv ŽN (ovdje tužitelja), zbog nepostojanja pravnog interesa,

- da je tuženik 20. prosinca 2012. podnio Općinskom sudu u Zlataru prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave - Ugovora o zajmu od 23. prosinca 2002., koji je prihvaćen rješenjem o ovrsi broj Ovr-264/13 od 02. srpnja 2013., a povodom žalbe protiv tog rješenja tužitelj je upućen na pokretanje ove parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,

- da je tražbina tuženika namirena u ovršnom postupku broj Ovr-264/13 iz novčanih sredstava tužitelja na računu otvorenom u Privrednoj banci Zagreb d.d. broj [broj bankovnog računa] u iznosu od 1.602,85 kn dana 16. kolovoza 2013., te na računu u Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. broj [broj bankovnog računa],

zaključio je, obzirom na ugovornu odredbu iz čl. 13. Ugovora, da je tražbina dospjela u ožujku 2007. jer je tada najkasnije tužiteljev dug prema tuženiku prešao visinu od dva mjesečna anuiteta i tada je tuženik mogao učiniti cijeli kredit dospjelim, no budući tuženik to nije učinio, a mogao je, to je u smislu odredbe čl. 361. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO/91, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), po ocjeni suda prvog stupnja zastara počela teći 02. ožujka 2007. jer je to prvi dan kada je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje obveze u vidu plaćanja cjelokupne tražbine.

9. Pri tome suda prvog stupnja ocjenjuje da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe čl. 379. ZOO/91 kojima je određeno da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

9.1. Slijedom izloženog, prvostupanjski sud ocijenio je tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti.

10. Međutim, sud drugog stupnja preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu, koristeći se svojim ovlastima iz čl. 373.a ZPP.

10.1. Naime, drugostupanjski sud pritom ocjenjuje da su razlozi prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama o nastupu dospijeća cjelokupne tražbine i početku tijeka roka zastare suprotni sadržaju isprava koje se nalaze u spisu, posebno otplatnog plana zajma i analitičke kartice zajma (l. 56-62 spisa), a da je i zanemarena činjenica da tuženik nije dostavio u spis dokaze o pisanom raskidu Ugovora o zajmu.

11. Drugostupanjski sud je na temelju Ugovora o zajmu i otplatnog plana zajma utvrdio da je između stranaka utvrđeno da se mjesečnim iznosima (anuitetima) od po 275,18 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja otplaćuje točno određeni dio glavnice te određeni iznos ugovorne kamate. Nadalje, isti sud na temelju analitičke kartice zajma utvrđuje da je svakog prvog dana u mjesecu, počevši od 1. veljače 2003., tuženik evidentirao zaduženje na ime ugovorne kamate u iznosu predviđenom otplatnim planom, kao i svaku pojedinu uplatu kamata i glavnice na dan kada je uplata izvršena, pa je tako između ostalog evidentirao i zaduženje kamata na dan 1. veljače 2006., 1. ožujka 2006., 1. travnja 2006., 1. svibnja 2006., 1. lipnja 2006., 1. srpnja 2006., 1. kolovoza 2006., 1. rujna 2006. i 1. listopada 2006., i u tom periodu (od 1. veljače 2006.-1. listopada 2006.) dvije uplate na ime glavnice (7. travnja 2006. i 26. srpnja 2006.). Nadalje, zaključak je suda drugog stupnja da iz analitičke kartice ne proizlazi da je cjelokupna tražbina dospjela 23. listopada 2006., već za razdoblje nakon 1. listopada 2006. proizlazi da je tužitelj dana 24. listopada 2006. uplatio dug na ime kamata za period od veljače do listopada 2006. i dio glavnice, a da je tuženik nastavno svakog prvog dana u mjesecu zaključno do 1. siječnja 2008. evidentirao zaduženje ugovornih kamata u iznosu predviđenom otplatnim planom zajma, kao i zadnju uplatu tužitelja od 30. siječnja 2007., koja se odnosi na ugovorne kamate za studeni i prosinac 2006. i siječanj 2007. u ukupnom iznosu od 458,98 kn te glavnicu u iznosu od 9.541,02 kn. Ujedno konto kartica koju je tuženik priložio u spis (l. 54) prema stavu suda drugog stupnja, nije dokaz tvrdnji tuženika o pisanom raskidu Ugovora o zajmu te dospjelosti cjelokupne tražbine na naplatu dana 23. listopada 2006.

11.1. Pritom sud drugog stupnja obrazlaže da ugovornu kamatu ugovorne stranke ugovaraju kao naknadu za korištenje tuđeg novca, i ona kao takva predstavlja ugovornu kategoriju, pa se stoga i obračunava samo za vrijeme trajanja konkretnog ugovornog odnosa. Nakon raskida Ugovora o zajmu sukladno čl. 13. ugovora, kada cijeli iznos zajma dospijeva na naplatu, ugovorna kamata ne teče, već na ukupni dospjeli dug teče zatezna kamata kao posljedica zakašnjenja dužnika s plaćanjem. Međutim, kako je navedeno, tuženik je zaduživao tužitelja za ugovornu kamatu zaključno do 1. siječnja 2008. kada je dospio na naplatu zadnji anuitet zajma, te je i uplatom izvršenom 30. siječnja 2007. zatvorio dug na ime ugovornih kamata za period od mjeseca studenog 2006. do siječnja 2007.

11.2. Budući da tuženik tvrdi da je tražbina dospjela 23. listopada 2006., dok iz analitičke kartice zajma proizlazi da je i nakon tog datuma zaduživao tužitelja s iznosima ugovorne kamate sukladno otplatnom planu zajma kao da ugovorni odnos traje i dalje, stav je suda drugog stupnja da je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica da je pisano raskinuo Ugovor o zajmu i s kojim datumom, odnosno kada je cjelokupna tražbina dospjela na naplatu. No, s obzirom da tuženik nije dostavio ikakvu drugu dokumentaciju, a iz otplatnog plana i analitičke kartice zajma proizlazi dospijeće svakog pojedinog anuiteta s prvim danom u mjesecu te dospijeće zadnjeg anuiteta 1. siječnja 2008., sud drugog stupnja ocjenjuje pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda o početku tijeka roka zastare.

11.3. Pri tome sud drugog stupnja navodi da se, unatoč tome što se na tražbinu iz solemnizirane privatne isprave, koja ima snagu javnobilježničkog akta i predstavlja ovršnu ispravu, primjenjuje rok zastare od deset godina u smislu čl. 379. st. 1. ZOO u konkretnom slučaju navedena zakonska odredba ne može primijeniti. Zaključak je drugostupanjskog suda da se u predmetnom slučaju za početak tijeka roka zastare ne može uzeti 23. listopada 2006., jer tuženik za svoje tvrdnje o dospijeću cjelokupne tražbine na navedeni dan nije podnio dokaze u spis, niti se rok zastare ima računati od 02. ožujka 2007. kako zaključuje prvostupanjski sud.

11.4. To stoga što je odredbom čl. 379. st. 2. ZOO propisano da sva povremena potraživanja koja proistječu iz pravomoćne sudske odluke ili odluke drugoga nadležnog organa, ili nagodbe sklopljene pred sudom ili drugim nadležnim organom, a dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja.

12. Stoga je zaključak suda drugog stupnja da je, sukladno odredbama čl. 372. st. 1. ZOO, za svaki pojedini anuitet zajma tekao rok zastare od tri godine od dospjelosti anuiteta, pri čemu je zadnji anuitet dospio 1. siječnja 2008., pa je zastara za taj anuitet nastupila 1. siječnja 2011., a prethodno su svakako zastarjeli ranije dospjeli mjesečni anuiteti. Stoga drugostupanjski sud smatra i da je neodlučna činjenica što je tuženik prvi postupak radi naplate tražbine pokrenuo prijedlogom za ovrhu 16. rujna 2011., u kojem postupku (Povrv-20567/13) je tužba tuženika odbačena kao nedopuštena, jer je i prije pokretanja tog postupka nastupila zastara tražbine za sve anuitete zajma.

13. Slijedom navedenog sud drugog stupnja preinačio je dijelom prvostupanjsku odluku i prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu pozivom na odredbe čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 - dalje: OZ-a), kojima je propisano da se proglašenje ovrhe ne može tražiti nakon što je ovrha provedena, već ovršenik može zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

14. I prema ocjeni ovog suda pravilna je ocjena suda drugog stupnja o početku tijeka zastare u predmetnom slučaju te da je istaknuti prigovor zastare osnovan. Posljedično tomu, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva za isplatu.

15. Naime, kraj utvrđenja da je tuženik zaduživao tužitelja za ugovornu kamatu i nakon 23. listopada 2006., za koji datum tuženik tvrdi da je tražbina dospjela, s iznosima ugovorne kamate sukladno otplatnom planu zajma kao da ugovorni odnos traje i dalje, zaključno do 1. siječnja 2008. kada je dospio na naplatu zadnji anuitet zajma, pravilna je odluka suda drugog stupnja da se da se u tom slučaju imaju primijeniti odredbe čl. 372. ZOO koja se odnose na povremena potraživanja. Kako je po utvrđenju drugostupanjskog suda zadnji anuitet dospio 1. siječnja 2008., pravilna je ocjena toga suda da je zastara i za taj zadnji anuitet nastupila 1. siječnja 2011. te je stoga pravilno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 372. st. 1. ZOO kao i odredbe čl. 361. ZOO.

15.1. Odredbom čl. 372. st. 1. ZOO propisano je da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, a sukladno st. 2. tog članka isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

15.2. Nadalje, odredbom čl. 361. st. 1. ZOO određeno je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a prema odredbi čl. 362. st. 1. ZOO zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

16. Zbog iznijetih razloga, suprotno tvrdnji tuženika, tužbeni zahtjev je djelomično prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava.

16.1. Stoga je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

17. Tuženik je sadržajno podnio reviziju i protiv dijela drugostupanjske presude u kojem je sadržana odluka o troškovima postupka, međutim, revizija protiv takve odluke nije dopuštena (čl. 400. st. 1. ZPP).

17.1. Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

17.2. Prema navedenom shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija. To je zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju (tako i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1168/2018 od 12. srpnja 2018.).

18. Iz tih je razloga, na temelju čl. 392.b st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a valjalo riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek