REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-7716/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu višeg sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužiteljice II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Remenar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Remenar & Remenar, Zagreb, Gajeva 57, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. veljače 2026. u odsutnosti uredno pozvane tužiteljice i uredno pozvanog tuženika, dana 1. travnja 2026, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

'' Nalaže se Tuženiku KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, iz Zagreba, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, da tužiteljici II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], primijeni koeficijent složenosti poslova 1,659 za sve plaće od stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti, dakle od 01.01.2019., da joj isplati razlike u plaći nastale primjenom nižeg koeficijenta složenosti poslova u razdoblju od 01.01.2019. do primjene koeficijenta složenosti poslova 1,659, odnosno isplati iznos od 1.529,48 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 87,30 EUR tekućim od 11.02.2019.,

- na iznos od 74,75 EUR tekućim od 11.03.2019.,

- na iznos od 87,30 EUR tekućim od 10.04.2019.,

- na iznos od 87,85 EUR tekućim od 10.05.2019.,

- na iznos od 65,59 EUR tekućim od 10.06.2019.,

- na iznos od 80,04 EUR tekućim od 10.07.2019.,

- na iznos od 71,02 EUR tekućim od 12.08.2019.,

- na iznos od 68,39 EUR tekućim od 10.09.2019.,

- na iznos od 103,76 EUR tekućim od 10.10.2019.,

- na iznos od 96,12 EUR tekućim od 11.11.2019.,

- na iznos od 101,00 EUR tekućim od 11.12.2019.,

- na iznos od 93,86 EUR tekućim od 10.01.2020.,

- na iznos od 87,43 EUR tekućim od 10.02.2020.,

- na iznos od 105,84 EUR tekućim od 10.03.2020.,

- na iznos od 66,74 EUR tekućim od 10.04.2020.,

- na iznos od 64,54 EUR tekućim od 11.05.2020.,

- na iznos od 79,46 EUR tekućim od 10.06.2020.,

- na iznos od 108,49 EUR tekućim od 10.07.2020.,

pa do isplate po stopi koja se za razdoblje od 11.02.2019. do 31.12.2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

kao i da naknadi tužiteljici ovim postupkom prouzročen parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje na iznos troška teku od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. ''

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka

Obrazloženje

1. Tužiteljica II (Dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi podnesenoj 22. srpnja 2020. navodi da je zaposlena kod tuženika Klinički bolnički centar Zagreb (Dalje u tekstu: tuženik), na temelju ugovora o radu od 20. svibnja 2020. i Ugovora o radu od 15. lipnja 2015. te da obavlja poslove radnog mjesta molekularni biolog u Kliničkom zavodu za transfuzijsku medicinu i transplantacijsku biologiju. Tužiteljica dalje navodi da je odredbom čl. 6. Ugovora o radu određeno kako tužiteljici pripada plaća sukladno pozitivnim propisima te se ista utvrđuje na temelju zasebnog rješenja kojeg donosi tuženik. Navedenim rješenjem određuju se osnovna mjerila za određivanje plaće i to koeficijent složenosti poslova, uvećanje plaće za radni staž, dodatak za posebne uvjete rada i dodatak po osnovi odgovornosti. Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama ("Narodne novine" broj 25/13 i dr.) određen je koeficijent složenosti poslova u čl. 2. Nadalje, u Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18, 35/19, 78/19, 92/19) određeno je uvećanje plaće za radni staž, za posebne uvjete rada, za odgovornost kao i naknada za pripravnost. Člankom 155. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj 100/18, 125/19) propisano je kako se biolozi u zdravstvu smatraju zdravstvenim radnicima ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja. Tužiteljica je diplomirala na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu i stekla zvanje magistra molekularne biologije te trenutno radi na radnom mjestu molekularnog biologa u Kliničkom zavodu za transfuzijsku medicinu i transplantacijsku biologiju, dakle u procesu dijagnostike i liječenja. Dana 20. svibnja 2020. tuženik je donio rješenje kojim se utvrđuju prava na plaću tužiteljice (u daljnjem tekstu: rješenje). Tužiteljica je u otvorenom roku podnijela Zahtjev za zaštitu prava protiv navedenoga rješenja jer je smatrala kako je pogrešno utvrđen koeficijent složenosti poslova. Odredbom čl. 2. b) Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, položaji II vrste paragraf 5. d) navodi se kako zdravstveni djelatnik u Zdravstvenom zavodu ima koeficijent složenosti poslova 1,659 dok se odredbom paragrafa 6. b) navodi kako molekularni biolog koji sudjeluje u postupku dijagnostike i liječenja ima koeficijent 1,571. Tužiteljica navodi da su navedene odredbe Uredbe u koliziji jer tužiteljica istovremeno zadovoljava oba kriterija za određivanje koeficijenta složenosti poslova jer je i zdravstveni djelatnik i molekularni biolog. Pozitivnim propisima Republike Hrvatske određeno je da se u slučaju kolizije pojedinih odredbi iste trebaju tumačiti u korist slabije strane, u ovom slučaju u korist radnika, stoga tužiteljica smatra da je predmetnim rješenjem trebalo odrediti za radnika povoljniji koeficijent složenosti poslova. Tužiteljica navodi da je tuženik 2. srpnja 2020. donio Odluku kojom odbija Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice navodeći kako se uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama čl. 2. b) položaji II. Vrste paragrafom 5. d) određuje koeficijent složenosti poslova za zdravstvene djelatnike u Zdravstvenom zavodu a tužiteljica radi u Kliničkom zavodu te se stoga ne radi o koliziji odnosno navedeno se na tužiteljicu ne primjenjuje. Tužiteljica dalje navodi da je čl. 2. st. 1. Pravilnika o uvjetima za unutarnji ustroj kliničkih zdravstvenih ustanova ("Narodne novine" broj 145/13 i dr.) propisano da su kliničkim bolničkim centrima i kliničkim bolnicama ustrojstvene jedinice: klinika, klinički zavod, zavod, odjel i objedinjeni hitni bolnički prijem. Pri tome se ne navodi zdravstveni zavod kao zasebna ustrojstvena jedinica, a na što se poziva tuženik u svojoj odluci. Tužiteljica smatra kako se ovako stipulirana odredba ima smatrati višim rodnim pojmom zavodu i kliničkom zavodu, odnosno da ista objedinjuje i zavod i klinički zavod koji su oboje dijelovi zdravstvene ustanove. Da predmetno stajalište ima uporište proizlazi i iz pojedinih odredbi uredbe u kojima se taksativno navode radna mjesta u zavodu, kliničkom zavodu, državnom zdravstvenom zavodu, dok se zdravstveni zavod samostalno spominje u čl. 2. b) položaj II. Vrste paragraf 5. b) i to u kontekstu ostalih zdravstvenih djelatnika. Tužiteljica dalje navodi kako se prema čl. 3. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01, 39/09) na pitanja plaća i drugih naknada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena tim Zakonom primjenjuju opći propisi o radu. Tužiteljica smatra da u ovom slučaju navedene odredbe treba tumačiti na način koji je povoljniji za radnika. Visinu isplaćenih plaća tužiteljica dokazuje obračunskim listama za isplatu plaće za razdoblje od stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti, dakle od siječnja 2019. do isplate posljednje plaće u srpnju 2020. godine. Primjenom koeficijenta složenosti poslova 1,659 na isplaćene plaće razvidna je razlika između stvarno isplaćene i stvarno ostvarene plaće u predmetnom

periodu u iznosu od 11.523,87 kuna / 1.529,48 eura (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450). Tužiteljica smatra da je predmetnim rješenjem trebalo odrediti za tužiteljicu povoljniji koeficijent za obračun plaće, te stoga od tuženika zahtjeva primjenu koeficijenta složenosti poslova od 1,659 umjesto 1,571 za sve buduće neisplaćene plaće, te isplatu razlike u plaći u utuženom razdoblju od siječnja 2019. do lipnja 2020. koju bi primala da je primijenjen koeficijent od 1,659, u ukupnom iznosu od 11.523,87

kuna/ 1.529,48 eura (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kako u pogledu osnovanosti tako i u pogledu visine. Tuženik prije svega ističe da je tužiteljica podnijela tužbu izvan zakonskog roka predviđenog odredbom čl. 133. Zakona o radu, slijedom čega prvenstveno predlaže odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje, tuženik navodi da nije sporno da je 10. lipnja 2020. zaprimio tužiteljičin Zahtjev za zaštitu prava, te nije sporno da ga je odbio odlukom od 2. srpnja 2020., a koja je dostavljena tužiteljici 7. srpnja 2020. U odnosu na meritum tužbenog zahtjeva tuženik navodi da Zakon o plaćama u javnim službama određuje načela za određivanje plaća službenika i namještenika u javnim službama. Odredbom čl. 4. navedenog Zakona određeno je da plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koji je službenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Nadalje, odredbom čl. 7. istog Zakona određeno je kako se vrijednosti koeficijenata radnih mjesta utvrđuju Uredbom Vlade. Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 2. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentu složenosti poslova u javnim službama, tužiteljici je ispravno utvrđen pripadajući koeficijent složenosti poslova njezinog radnog mjesta molekularni biolog – 1,571. U odnosu na navod tužiteljice kako se temeljem izmjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti biolozi u zdravstvu smatraju zdravstvenim radnicima, te kako temeljem navedenog tužiteljica ima pravo na koeficijent složenosti poslova od 1,659, tuženik ističe kako ne postoji takav pravni propis. Naime, koeficijent složenosti poslova zdravstvenih djelatnika u zdravstvenim ustanovama određuju se Uredbom, a tužiteljica nije u radnom odnosu u zdravstvenom zavodu nego u kliničkom zavodu za transfuzijsku medicinu i transplantacijsku biologiju, i to na radnom mjestu molekularnog biologa za koje radno mjesto je utvrđen pripadajući koeficijent složenosti poslova propisan Uredbom. U odnosu na navod tužiteljice kako je propise o visini plaće potrebno tumačiti na način koji je povoljniji za radnika, tuženik ističe da su Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentu složenosti poslova u javnim službama striktno određeni koeficijenti za pojedina radna mjesta te se navedena Uredba smatra lex specialis, slijedom čega ne postoji pravni osnov po kojom bi se primjenjivalo povoljnije pravo na radnika. Prema stavu tuženika tužiteljica predlaže sudu da ne poštuje zakonske norme koje je donijela Vlada RH kao izvršno tijelo već da primjenjuje one propise koje tužiteljica smatra povoljnijima, bez obzira na zakonske norme koje su striktno definirane. Dakle, tuženik nije ovlašten niti dužan samoinicijativno izvršiti uvećanje koeficijenta kako to navodi tužiteljica, te slijedom navedenoga tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

2.1. Nadalje, tuženik se u podnesku od 24. rujna 2025. očitovao na visinu tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi na način da isti čini nespornom, ali i dalje spori osnovanost tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na pretpostavci da se klinički zavod ima ujedno smatrati zdravstvenim zavodom, što je netočno, jer je klinički zavod ustrojstvena jedinica kliničkog bolničkog centra, dok je zdravstveni zavod samostalna pravna osoba, a što se smatra zdravstvenim zavodom jasno je definirano odredbom čl. 128. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Tuženik dalje navodi da je tužbeni zahtjev nerazumljiv jer tuženik ne može iz istoga zaključiti radi li se o zahtjevu za isplatu razlike plaće ili se pak potražuje i kondemnatorna pravna zaštita u vidu naloga tuženiku da primijeni koeficijent 1,659. Tuženik navodi da nije sporo da je tužiteljica prije podnošenja tužbe uložila zahtjev za zaštitu prava protiv rješenja o plaći od 20. svibnja 2020. godine kojim je utvrđen koeficijent složenosti poslova 1,571, međutim navodi da je tužiteljica u nastavku propustila sudskim putem osporiti predmetno rješenje o plaći, unatoč konkretnoj uputi o pravnom lijeku u rješenju, stoga smatra da je tužiteljica izgubila pravo sudskim putem potraživati isplatu razlike plaće s osnova većeg koeficijenta složenosti poslova, odnosno ističe prigovor prekluzije. Tuženik zaključuje da ne postoji akt – rješenje o plaći koji bi tužiteljici davao pravo na isplatu plaće prema većem koeficijentu od onog utvrđenog rješenjem o plaći. Slijedom svega navedenoga tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška eventualnih sudskih pristojbi tuženiku.

3. Tužiteljica je u podnesku od 3. studenoga 2025. konačno specificirala tužbeni zahtjev u valuti euro. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom tužiteljica predlaže da se naloži tuženiku da primijeni koeficijent složenosti poslova 1,659 za sve plaće od stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti, dakle od 1. siječnja 2019., te da joj u razdoblju od siječnja 2019. do lipnja 2020. isplati razlike u plaći nastale primjenom nižeg koeficijenta u iznosu od 1.529,48 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate. Tužiteljica se u navedenom podnesku očituje na navode tuženika iz podneska od 24. rujna 2025., te ističe da je citiranom Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama („Uredba“) stvorena pravna kolizija, jer se na tužiteljicu istovremeno mogu primijeniti dvije odredbe, i to a. Molekularni biolog koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja sa koeficijentom 1,571, te zdravstveni djelatnik u zdravstvenom zavodu sa koeficijentom 1,659. Tužiteljica dalje navodi da se u slučaju kolizije ili nejasnoće pravnih normi, primjenjuje zaštitno načelo radnog prava in favorem laboratoris (u korist radnika), koje nalaže primjenu povoljnijeg prava, stoga smatra da ima pravo na obračun plaće prema koeficijentu 1,659. Tužiteljica dodaje da obavlja poslove jednake složenosti, odgovornosti i stručnosti kao i drugi zdravstveni djelatnici u istom sustavu na koje se primjenjuje koeficijent 1,659, a takvo razlikovanje, temeljeno je isključivo na internoj organizaciji poslodavca (gdje tužiteljica radi u „kliničkom zavodu“ ) a ne na stvarnom sadržaju i vrijednosti posla, te predstavlja nejednako postupanje i diskriminaciju pri određivanju plaće za rad jednake vrijednosti. Tužiteljica također navodi da je prigovor prekluzije tuženika u potpunosti promašen, s obzirom da je tužiteljica protiv nezakonitog rješenja o plaći od 20. svibnja 2020. pravovremeno podnijela Zahtjev za zaštitu prava, tuženik je taj zahtjev odbio odlukom od 2. srpnja 2020., te je tužiteljica u daljnjem roku od 15 dana od dostave citirane odluke podnijela tužbu. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže u cijelosti usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o radu tužiteljice kod tuženika od 15. lipnja 2015. (str. 9 spisa), Ugovor o radu tužiteljice kod tuženika od 20. svibnja 2020. (str. 10 spisa), Diplomu Sveučilišta u Zagrebu Prirodoslovno matematičkog fakulteta tužiteljice (str. 11 spisa), Rješenje o plaći tužiteljice od 20. svibnja 2020. (str. 12 spisa), Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice od 9. lipnja 2020. (str. 13 spisa), Odluku tuženika od 2. srpnja 2020. o zahtjevu za zaštitu prava tužiteljice (str. 14 do 15 spisa), obračunske liste plaće tužiteljice u utuženom razdoblju (str. 16 do 44 spisa). Na ročištu 22. rujna 2025. saslušana je tužiteljica u svojstvu parnične stranke (str. 74 do 75 spisa), te je izvršen uvid u sudsku praksu i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Sud je u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan iz sljedećih razloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika da joj tuženik u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2019. primijeni koeficijent složenosti poslova od 1,659, te da u utuženom razdoblju od siječnja 2019. do lipnja 2020. tužiteljici isplati razliku plaće koja bi joj bila isplaćena primjenom koeficijenta 1,659 umjesto koeficijenta 1,571, u ukupnom iznosu od 1.529,48 eura.

7. U postupku nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju zaposlenik tuženika na radnom mjestu molekularni biolog u Kliničkom zavodu za transfuzijsku medicinu i transplantacijsku biologiju, te da joj je u utuženom razdoblju plaća isplaćivana primjenom koeficijenta složenosti poslova 1,571 sukladno rješenju o plaći od 20. svibnja 2020., te nije sporna visina tužbenog zahtjeva. U postupku je sporno je li tužiteljica pravovremeno podnijela tužbu sukladno čl. 133. st. 2. i st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR), te ima li pravo na isplatu plaće primjenom koeficijenta 1,659 u utuženom razdoblju od siječnja 2019. do lipnja 2020. umjesto primijenjenog koeficijenta od 1,571.

8. Sud je utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor prekluzije jer je tužbeni zahtjev usmjeren na novčano potraživanje iz radnog odnosa, odnosno na isplatu razlike plaće primjenom višeg koeficijenta, a ne na utvrđenje da je rješenje o plaći od 20. svibnja 2020. nezakonito i nedopušteno. Slijedom navedenoga, sukladno odredbi čl. 133., st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR), tužiteljica nije bila dužna prije podnošenja tužbe tuženiku podnijeti zahtjev za zaštitu prava, te podnošenje tužbe u konkretnom slučaju nije ograničeno prekluzivnim rokom iz čl. 133. st. 2. ZR-a. Pored toga iz spisa proizlazi da je tužiteljica podnijela tužbu unutar navedenog roka, s obzirom da je u otvorenom zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava zaprimljen kod tuženika 10. lipnja 2020., te da je 22. srpnja 2020. u roku od daljnjih 15 dana od dostave odluke poslodavca od odbijanju zahtjeva za zaštitu prava (7. srpnja 2020.) podnijela tužbu.

9. Uvidom u ugovor o radu tužiteljice kod tuženika od 15. lipnja 2015. (str. 9 spisa), u primijeni od 1. srpnja 2015. te u ugovor o radu tužiteljice kod tuženika od 20. svibnja 2015. (str. 9 spisa), u primijeni od 1. lipnja 2020., utvrđeno je da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Molekularni biolog, broj radnog mjesta 2109 (čl. II), te da poslove tog radnog mjesta obavlja u Kliničkom zavodu za transfuzijsku medicinu i transplantacijsku biologiju, Odjel za tipizaciju tkiva (čl. III.). Na temelju čl. VI. Ugovora o radu tužiteljica ima pravo na plaću u skladu sa pozitivnim propisima.

10. Nadalje, prema rješenju tuženika Klasa: 4.5.1-20/1507-44, Broj: 02/22(ŽJ) od 20. svibnja 2020. (str. 12 spisa) tužiteljica obavlja poslove molekularnog biologa u Kliničkom zavodu za transfuzijsku medicinu i transplantacijsku biologiju, Odjel za tipizaciju tkiva, te joj se utvrđuje pravo na plaću prema koeficijentu složenosti poslova od 1,571, uz uvećanja za dodatak za posebne uvjete rada od 19%, te dodatak s osnova odgovornosti od 8%. U rješenju se navodi da je Koeficijent složenosti poslova utvrđen na temelju čl. 1. i čl. 2. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, a visina plaće u skladu sa čl. 45. i čl. 55. -58. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

11. Na ročištu 22. rujna 2025. sud je saslušao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke (str. 75-76 spisa) koja u bitnome navodi da je zaposlena kod tuženika od svibnja 2011. u odjelu za tipizaciju tkiva na radnom mjestu molekularnog biologa u kojem obavlja sve poslove koji se tiču genskih pretraga u vezi presađivanja organa i krvotvornih matičnih stanica. Tužiteljica navodi da su ti poslovi izuzetno važni za liječenje pacijenata i konkretno za zdravstvo, s obzirom da obuhvaćaju pretpretrage svih tkiva prije same transplantacije bez toga nije moguća uspješna transplantacija. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je suglasan sa dokumentacijom u spisu, međutim iskaz je irelevantan za donošenje odluke o predmetu spora.

12. Iz obračunskih lista plaće u utuženom razdoblju (str. 16 do 44 spisa), proizlazi da je tužiteljica u cijelom utuženom razdoblju primala plaću prema koeficijentu složenosti poslova od 1,571 za radno mjesto Molekularni biolog, u Odjelu za tipizaciju tkiva.

13. Na temelju čl. 220. st. 2. ZPP-a ostale predložene dokaze sud nije izvodio, s obzirom da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno izvedenim dokazima i priloženim ispravama, a visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

14. Tužiteljica nije dostavila u spis ranija rješenja o plaći kod tuženika na temelju kojih joj je isplaćivana plaća do lipnja 2020., niti je dostavila dokaz da je iste pobijala, iako u Zahtjevu za zaštitu prava (str. 13 spisa) navodi da je 20. prosinca 2019. na prethodno rješenje o plaći podnijela Zahtjev za zaštitu prava na koji nije dobila odgovor poslodavca. Od 1. lipnja 2020. plaća tužiteljici obračunata je sukladno gore citiranom rješenju o plaći od 20. svibnja 2020. također prema koeficijentu 1,571.

15. U konkretnom slučaju na tuženika se primjenjuje Zakon o plaćama u javnim službama ('' Narodne novine '' br. 27/01, 39/09., dalje u tekstu: ZPJS), Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama ("Narodne novine" br. 25/13, 72/13, 151/13, 9/14, 40/14, 51/14, 77/14, 83/14 – ispravak, 87/14, 120/14, 147/14, 151/14, 11/15, 32/15, 38/15, 60/15, 83/15, 112/15, 122/15, 10/17, 39/17, 40/17 – ispravak, 74/17, 122/17, 9/18, 57/18, 59/19 i 79/19, dalje u tekstu: Uredba), Temeljni Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 141/12., dalje u tekstu: TKU/12), i Kolektivni Ugovori za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj: 29/18, dalje u tekstu: KU/18).

16. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica u utuženom razdoblju zaposlena na radnom mjestu molekularni biolog u Kliničkom zavodu za transfuzijsku medicinu i transplantacijsku biologiju, u Odjelu za tipizaciju tkiva, te da joj je plaća isplaćivana prema koeficijentu složenosti poslova 1,571, sukladno odredbama čl. 2. paragrafa 6. b) Uredbe. Navedeni koeficijent utvrđen je i rješenjem o plaći tuženika od 20. svibnja 2020. te ranijim rešenjima o plaći tužiteljice kod tuženika, što nije sporno.

17. Prema odredbi čl. 4. ZPJS plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Na isti način je plaća službenika u javnim službama definirana odredbom čl. 45. KU/18., te su odredbama čl. 55. -58. KU/18 propisana uvećanja i dodaci na osnovnu plaću. Nadalje prema odredbi čl. 7. ZPJS vrijednosti koeficijenata radnih mjesta utvrđuje uredbom Vlada, te nije sporno da je Vlada Republike Hrvatske donijela predmetnu Uredbu koja se primjenjuje prilikom određivanja visine plaće tužiteljice.

18. Prema odredbi čl. 2. paragrafa 6. b) Uredbe molekularni biolog koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja ima pravo na koeficijent složenosti poslova 1,571, a prema odredbi čl. 2. paragrafa 6. d) Uredbe zdravstveni radnik u zdravstvenom zavodu ima pravo na koeficijent složenosti poslova od 1,659.

19. Nadalje, prema odredbi čl. 155. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (''Narodne novine'' broj: 100/18, dalje u tekstu ZZZ) biolozi u zdravstvu, ako obavljaju poslove dijagnostike i liječenja smatraju se zdravstvenim djelatnicima. Tužiteljica smatra da postoji kolizija pravnih odredaba jer da kao molekularni biolog koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja sukladno čl. čl. 2. paragrafa 6. b) Uredbe ima pravo na koeficijent od 1,571, a istovremeno sukladno čl. 155. st. 2. ZZZ-a i i čl. 2. paragrafa 6. d) Uredbe, kao zdravstveni radnik koji radi u zdravstvenom zavodu ima pravo na koeficijent od 1,571, te da bi primjenom načela in favorem laboratoris, trebalo primijeniti za tužiteljicu povoljnije pravo i tužiteljici obračunati koeficijent složenosti poslova 1,659, odnosno isplatiti razliku plaće zbog primjene nižeg koeficijenta.

20. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica nema pravo na isplatu razlike plaće primjenom koeficijenta složenosti poslova 1,659, s obzirom da je utvrđeno da nije zaposlena na radnom mjestu zdravstveni radnik u Zdravstvenom zavodu. Naime, prema odredbi čl. 41. st. 1. ZZZ-a zdravstvenu djelatnost obavljaju zdravstvene ustanove, trgovačka društva i privatni zdravstveni radnici pod uvjetima propisanima zakonom. Odredbom čl. 128. st. 1. ZZZ-a taksativno je propisano da su Zdravstveni zavodi državni zdravstveni zavodi, zavodi za javno zdravstvo jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba i zavodi za hitnu medicinu jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba, te se nastavno u odredbama čl. 128. st. 2.-8. pobliže određuju pojedine vrste zdravstvenih zavoda, koje predstavljaju samostalne zdravstvene ustanove sa djelokrugom poslova propisanim zakonom.

21. U ovom konkretnom slučaju utvrđeno je da tužiteljica kao molekularni biolog nije zaposlena niti u jednom od zdravstvenih zavoda, koji su taksativno navedeni u čl. 128. ZZZ-a, nego je zaposlena kod poslodavca Klinički bolnički centar Zagreb. Prema odredbi čl. 120. st. 1. ZZZ-a kliničke ustanove su klinika, klinička bolnica i klinički bolnički centar, te iz navedene odredbe proizlazi da su to samostalne zdravstvene ustanove. Prema odredbi čl. 100. ZZZ-a u kliničkim bolničkim centrima i kliničkim bolnicama ustrojavaju se klinike i klinički zavodi. Dakle, Klinički zavod za transfuzijsku medicinu i transplantacijsku biologiju, u kojem tužiteljica radi na radnom mjestu molekularnog biologa, ne predstavlja zdravstveni zavod kao samostalnu zdravstvenu ustanovu sukladno odredbama ZZZ-a, nego ustrojstvenu jedinicu Kliničkog bolničkog centra Zagreb, kako proizlazi iz odredbe čl. 120. st. 3. ZZZ-a prema kojoj je Klinički zavod dio zdravstvene ustanove koji ispunjava uvjete iz st. 2. istog članka i obavlja djelatnost dijagnostike. S obzirom da je utvrđeno da tužiteljica kao molekularni biolog nije zaposlena u zdravstvenom zavodu, odnosno da klinički zavod u kojem radi tužiteljica nema karakter zdravstvenog zavoda u smislu odredaba ZZZ-a, a istovremeno da je utvrđeno da je plaća tužiteljici pravilno isplaćena prema propisanom koeficijentu 1,571 utvrđenom rješenjima o plaći tuženika, sukladno čl. 4. ZPJS i čl. 2. Paragraf 6. b) Uredbe, neosnovan je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće primjenom koeficijenta složenosti poslova 1,659. Slijedom navedenoga tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je odbijen kao neosnovan, te je odlučeno kao u izreci presude.

22. U odnosu na navode tužiteljice o diskriminaciji jer da je manje plaćena od drugih zdravstvenih radnika koji obavljaju posao jednake vrijednosti kod poslodavca, odnosno da ona kao biolog u kliničkom zavodu ima koeficijent 1,571, a biolog u zdravstvenom zavodu ima koeficijent 1,659, a da je jedini razlog za tu razliku interna organizacijska podjela poslodavca, tužiteljica nije preložila nikakve dokaze. Navode o diskriminaciji tužiteljica je u postupku prvi puta iznijela u podnesku od 3. studenoga 2025., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka 21. veljače 2025. Prema odredbi čl. 299. st. 1. ZPP-a stranke su dužne već u tužbi i u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, i predložiti potrebne dokaze, uz iznimku iz čl. 299. st. 2. ZPP-a ako ih nisu bez svoje krivnje mogli iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka, što tužiteljica u odnosu na navode o diskriminaciji ničime nije dokazala, stoga je preludirana u iznošenju istih. Povrh toga tužiteljica ni kasnije tijekom postupka nije predložila ni podnijela nikakve dokaze kojima bi dokazala postojanje diskriminacije u odnosu na druge zaposlenike na istom radnom mjestu koji obavljaju jednaki rad, a koji prema njezinim navodima imaju viši koeficijent, odnosno nije dokazala povredu načela jednake plaće za jednaki rad, stoga su navedeni navodi tužiteljice ocijenjeni neosnovanima.

23. Odluka o troškovima donesena je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a. S obzirom da tužiteljica nije uspjela u sporu odbijen je njezin zahtjev za naknadom parničnog troška. Tuženik je postavio nespecificiran zahtjev za naknadom troška eventualnih sudskih pristojbi. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužiteljica je kao radnik u radnom sporu oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari, stoga je kao neosnovan odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška, jer obveza plaćanja sudskih pristojbi za tuženika neće nastati.

24. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 1. travnja 2026.

Sutkinja

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka o ročištu za objavu presude uredno obaviještena, bez obzira je li na isto pristupila, a u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici

2. Tuženiku