Baza je ažurirana 08.05.2025.
zaključno sa NN 72/25
EU 2024/2679
Poslovni broj: 10 Gž-1050/2022-2
1
|
Republika Hrvatska Županijski sud u Zadru Zadar, Borelli 9 |
|
|
Poslovni broj: 10 Gž-1050/2022-2 |
|
|
|
|
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Eugena Škunce, predsjednika vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.B., OIB: ..., iz B. zastupanog po punomoćniku Z.G., odvjetniku u Z.o.u. Z.G., T.F.G. i H.M. u B., protiv tuženice A.B., OIB: ..., iz B., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice A.B. protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-1104/2021 (ranije P-662/2018) od 1. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. siječnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženice A.B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-1104/2021 (ranije P-662/2018) od 1. srpnja 2022. pod točkom I. i II. izreke.
II. Odbija se zahtjev tužitelja D.B. za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Tužena A.B. (OIB:...) iz B., dužna je tužitelju D.B. (OIB:...) iz B., platiti novčani iznos od 60.600,00 kn u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 05.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 31.12.2014. na iznos od 600,00 kn,
- 31.01.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 28.02.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 31.03.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 30.04.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 31.05.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 30.06.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 31.07.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 31.08.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 30.09.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 31.10.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 30.11.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 31.12.2015. na iznos od 600,00 kn,
- 31.01.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 29.02.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 31.03.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 30.04.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 31.05.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 30.06.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 31.07.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 31.08.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 30.09.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 31.10.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 30.11.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 31.12.2016. na iznos od 600,00 kn,
- 31.01.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 28.02.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 31.03.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 30.04.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 31.05.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 30.06.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 31.07.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 31.08.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 30.09.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 31.10.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 30.11.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 31.12.2017. na iznos od 600,00 kn,
- 31.01.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 28.02.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 31.03.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 30.04.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 31.05.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 30.06.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 31.07.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 31.08.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 30.09.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 31.10.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 30.11.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 31.12.2018. na iznos od 600,00 kn,
- 31.01.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 28.02.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 31.03.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 30.04.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 31.05.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 30.06.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 31.07.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 31.08.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 30.09.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 31.10.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 30.11.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 31.12.2019. na iznos od 600,00 kn,
- 31.01.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 28.02.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 31.03.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 30.04.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 31.05.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 30.06.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 31.07.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 31.08.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 30.09.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 31.10.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 30.11.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 31.12.2020. na iznos od 600,00 kn,
- 31.01.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 28.02.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 31.03.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 30.04.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 31.05.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 30.06.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 31.07.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 31.08.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 30.09.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 31.10.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 30.11.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 31.12.2021. na iznos od 600,00 kn,
- 31.01.2022. na iznos od 600,00 kn.
II. Tužena je dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 18.914,50 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poene tekućom od 01. srpnja 2022. godine, pa sve do isplate.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate na sve dosuđene mjesečne iznose od 600,00 kn, za razdoblje od mjeseca rujna 2013. godine, pa zaključno do i sa mjesecom studenim 2014. godine, preko zatražene od zadnjeg dana u mjesecu do dosuđene od 04. prosinca 2014. godine.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 18.914,50 kn, do zatraženog iznosa od 22.259,00 kn, tj, u vezi isplate iznosa od 3.344,50 kn sa zateznom kamatom od 01. srpnja 20222. godine, pa sve do isplate.“
2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica A.B. (dalje tuženica) iz svih žalbenih razloga i odluke o troškovima postupka, navodeći prije svega da je u donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer su u obrazloženju presude izneseni oprečni stavovi vezano za pravnu osnovu stjecanja, to više jer je sud ustrajao na primjeni odredbi članka 1111. i članka 1120. Zakona o obveznim odnosima te nije utvrđivao poštenje posjeda žaliteljice, kako je to ukazivao drugostupanjski su u ukidnom rješenju, iako je u jednom dijelu obrazloženja sud konstatirao da bi žaliteljica bila nepošteni posjednik od trenutka kada je primila prijedlog za razvrgnuće suvlasničke zajednice u spisu R1-65/2014, kasnije P-1233/2015. Smatra da sud nije jasno odredio kako je žaliteljica stekla korist korištenjem predmetne nekretnine koju je tužitelj svojevoljno napustio, jer ista plaća već 23 godine sve režije i komunalne usluge koje terete stan, pa smatra da je počinjena i bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točke 4. Zakona o parničnom postupku, jer je presuda donesena na nedopuštenim raspolaganjima stranaka odnosno tužitelja iz članka 3. stavak 3. Zakona o parničnom postupku. Smatra da je ovakvom presudom, kojom je ona dužna platiti polovicu visine najma stana, kao i zatezne kamate na ranije iznose, ona stavljena u nezavidan položaj jer će tako utvrđeni iznos naknade sa kamatama dostići tržišnu vrijednost stana, odnosno suvlasničkog dijela koji je žaliteljica imala namjeru isplatiti tužitelju, prema njenoj mogućnosti, a što on nije prihvatio već vrši razne pritiske pokretanjem raznih postupaka, nakon pravomoćnosti rješenja o razvrgnuću suvlasničke zajednice civilnom diobom. Smatra da je ona bila pošteni posjednik stana cijelo vrijeme jer je stekla stanarsko pravo na njemu tri mjeseca prije zaključenja braka sa tužiteljem. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno je ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. U dopuni žalbe tuženica ističe da je tužitelj napustio stan nakon razvoda braka 1999. godine, nakon čega je ona pošteni posjednik cijelog stana, a tužitelj je upravo pokretanjem postupka za razvrgnuće suvlasničke zajednice R1-65/2014 konzumirao svoje pravo kao suvlasnik stana pa će mu pripasti ½ dijela cijene dobivene prodajom nekretnine, a smatra da parnica radi utvrđenja suvlasničkih dijelova nije trebala biti vođena kraj nespornog upisa suvlasništva u zemljišnoj knjizi, te smatra da nema mjesta primjeni članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim bi se ona smatrala nepoštenim posjednikom.
4. U odgovoru na žalbu tužitelj D.B. (dalje tužitelj) navodi da ne stoji tvrdnja kako je pobijana presuda nejasna i proturječna jer prvostupanjski sud jasno zaključuje da je tuženica bila nepošteni posjednik, jer je na svaki mogući način nastojala onemogućiti tužitelja na ostvarenje njegovog prava iz suvlasništva predmetne nekretnine, smatra da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica postala nesavjesna nakon što je primila prijedlog za razvrgnuće suvlasničke zajednice, te osporila njegov suvlasnički dio, a što je uzrokovalo i druge postupke među njima, jer je tužitelj bio upućen u parnicu radi dokazivanja svog suvlasničkog dijela i diobe, pa stoga smatra njene žalbene razloge neosnovanim i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu uz naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., i 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19.) na koju u žalbi ukazuje tuženica A.B., a na koju i ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, jer izreka presude nije u suprotnosti sama sa sobom niti sa obrazloženjem, a u obrazloženju su izneseni razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku, pa se pobijana presuda može valjano ispitati.
7. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točke 4. ZPP, na koju se nejasno i uopćeno ukazuje u žalbi jer se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu suvlasnika na isplatu naknade stečene koristi drugog suvlasnika koju je ovaj imao samostalnim i neovlaštenim korištenjem cijele nekretnine za sebe, a na koju naknadu suvlasnik ima pravo sukladno odredbi članku 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. – dalje ZV), pa se dakle ne radi o raspolaganju tužitelja koja bi bila, kako se to insinuira u žalbi, protivna prisilnim propisima i pravilima javnog morala.
8. Nije prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.
9. No u pravu je tuženica da je prvostupanjski sud svoju odluku donio temeljem pogrešne primjene odredbi članka 1111. i članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05., 41/08., 63/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO), odnosno temeljem instituta stjecanja bez valjane pravne osnove, no i pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbi članka 164. i članka 165. ZV je trebalo jednako odlučiti.
10. Naime, prvostupanjski sud je svoju odluku temeljio na utvrđenjima:
10.1. da je predmet postupka isplata koristi koju je tuženica imala korištenjem stana "S-16" u B., a koji je u suvlasništvu tužitelja za ½ dijela;
10.2. da između stranaka nije sporno da su oni bivši bračni drugovi i da su suvlasnici u jednakim omjerima predmetne nekretnine;
10.3. da je tužitelj nakon razvoda braka 1999. godine iselio iz spornog stana, te da tuženica stan, u cijelom utuženom razdoblju, koristi samostalno;
10.4. da je tužitelj 27. svibnja 2014. pokrenuo izvanparnični postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice predmetne nekretnine, u kojem je tuženica osporila visinu suvlasničkih omjera te je izvanparnični postupak (R1-65/2014) obustavljen a tužitelj, tamo predlagatelj, upućen na parnicu;
10.5. da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-1233/2015-52 od 25. ožujka 2019., potvrđenom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi broj Gž-437/2019-3 od 2. veljače 2021. utvrđeno da je tužitelj suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela, kao i da se suvlasnička zajednica nekretnina upisanih u zk.ul.br. 8326 k.o. G.B., razvrgne civilnom diobom po pravilima ovršnog postupka;
10.6. da iz nalaza i mišljenja vještaka I.N. proizlazi da je u razdoblju od mjeseca rujna 2013. godine, pa zaključno sa mjesecom rujnom 2018. godine, najamnina za predmetni stan mjesečno iznosila preko 1.200,00 kn, odnosno u visini od 1.222,90 kn do 1.348,25 kn mjesečno;
10.7. da tužitelj u bitnom tvrdi da je tužena neprekidno u posjedu predmetnog stana nakon razvoda braka, da je on iz stana iselio jer više nije s njom mogao živjeti, da nije tražio suposjed niti ključeve stana;
10.8. da tuženica u bitnom tvrdi da nakon razvoda braka 1999. živi u predmetnom stanu, da je ranije u istom živjela i njihova zajednička kćerka, da je stan mali i nije moguć zajednički suživot nje i tužitelja jer se ne trpe;
10.9. da je tužitelj, nakon ukidnog rješenja, podneskom od 7. veljače 2022., preinačio tužbu, odnosno povećao tužbeni zahtjev, utužujući daljnjih 40 mjeseci najma u visini od po 600,00 kn mjesečno, pa prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaze stranaka, koji su podudarni sa materijalnim dokazima, utvrđuje da su stranke suvlasnici predmetnog stana svaki za ½ dijela, da nakon razvoda braka stranaka od 1999. u stanu živi jedino tuženica dok tužitelj nije imao ključ stana niti je stan koristio, ali da do podnošenja prijedloga za razvrgnuće suvlasničke zajednice nije ni tražio predaju predmetnog stana u suposjed, a niti je to učinio ovom tužbom, pa prvostupanjski sud zaključuje da se radi isključivo o obvezno pravnom zahtjevu i osnovanost tužbe da se mora preispitivati temeljem odredbi članka 1111. i članka 1120. ZOO, te zaključuje da je tuženica, barem od dana podnošenja prijedloga za razvrgnuće suvlasničke zajednice, u nepoštenom posjedu stana i da je dužna za korištenje suvlasničkog dijela istoga tužitelju platiti naknadu u utuženoj visini mjesečno koja odgovara polovici mjesečnog iznosa najma za takav stan, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po dospijeću svakog iznosa do isplate, te u tom dijelu, za cijeli utuženi period, tužbeni zahtjev nalazi osnovanim i dosuđuje ga, a odluku o troškovima postupka donosi temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. - dalje Tarife).
11. Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza i utvrđenjima prvostupanjskog suda suglasan je i ovaj drugostupanjski sud.
12. Međutim u pravu je tuženica da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je pogrešno osnovanost tužbenog zahtjeva promatrao kroz odredbe članka 1111. i članka 1120. ZOO, jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu koristi koju je imala tuženica koristeći u utuženom vremenu suvlasnički dio predmetnog stana, a koji je nesporno suvlasništvo tužitelja i kojega je u ovom periodu koristila tuženica u cijelosti, pa je stoga ocjenu osnovanosti trebalo donijeti primjenom odredbi članka 164. i članka 165. ZV (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-320/2020-3 od 18. svibnja 2022.).
13. No, suprotno žalbenim navodima i pravilnom primjenom materijalnog prava odnosno odredbe članka 165. ZV, trebalo je jednako odlučiti.
14. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na svojim sjednicama od 26. listopada 2009. (broj Su IV-188/09-7) i 14. studenog 2013. (broj Su IV-127/13-8) donio pravno shvaćanje: "Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan nadoknaditi korist od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku nadoknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje."
15. U konkretnom slučaju, kako to valjano utvrđuje i zaključuje prvostupanjski sud, predmetni stan je u suvlasništvu stranaka svakog za ½ dijela te je isti stan koristila u utuženom periodu isključivo tuženica, stan je još uvijek u nepromijenjenom obliku, kakav je bio i u vrijeme prestanka suposjeda tužitelja, pa se dakle radi o predmetu, odnosno stanu koji je očuvanog identiteta te se isti može kao takav vratiti u suposjed stranaka, pa stoga, sukladno naprijed citiranom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje je obvezatno za sve niže sudove, konkretan odnos, odnosno postavljeni tužbeni zahtjev je trebalo promatrati kroz odredbe ZV.
16. Odredbom članka 165. stavak 1. ZV je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te nadoknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, a stavak 6. istog članka propisuje da od časa kada je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obaveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika, isto tako se ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarima neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.
17. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje, a što proizlazi iz iskaza stranaka, da je predmetni stan tužitelj napustio nakon razvoda braka te da nije tražio ključ od ulaza niti suposjed stana sve do podnošenja prijedloga za razvrgnuće suvlasničke zajednice, kada je isti, iako faktično nije tražio predaju stana u suposjed, iskazao svoju volju za korištenjem i stjecanjem vrijednosti razvrgnućem suvlasničke zajednice civilnom diobom, odnosno prodajom i pribavljanjem prodajne cijene kao protuvrijednosti svoga suvlasničkog dijela predmetnog stana, pa stoga pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je od tada, iako do tada pošteni posjed tuženice, isti postao nepošten jer je ista znala da tužitelj traži svoj suvlasnički dio stana, pa i razvrgnućem suvlasničke zajednice kojemu se ona protivila zbog čega je tužitelj u izvanparničnom postupku razvrgnuća bio upućen u parnicu radi dokazivanja svog suvlasničkog dijela i civilnog razvrgnuća prodajom predmetnog stana.
18. Dakle, po stavu ovoga suda od trenutka kada je tuženica postala nepošteni posjednik suvlasničkog dijela predmetnog stana, tužitelj ima pravo potraživati naknadu sukladno odredbi članka 165. stavak 1. ZV, pa je stoga tužbeni zahtjev trebalo promatrati i njegovu osnovanost ocjenjivati upravo kroz ovu odredbu.
19. Treba reći da tuženica nije osporavala niti prigovarala nalazu vještaka I.N., odnosno procijenjenoj visini najma predmetnog stana u utuženom periodu, a koji iznos je viši od onoga postavljenog u tužbenom zahtjevu za ½ dijela stana koliki je suvlasnički dio tužitelja, a njeni žalbeni navodi kako će ovako dosuđena visina zajedno sa dosuđenim kamatama, koje su pravilno dosuđene od prvostupanjskog suda, preći polovicu dobivene cijene civilnom diobom nisu od značaja niti mogu utjecati na pravilnost pobijane presude u svezi kako mjesečne visine najma, tako i dužine trajanja nepoštenog posjeda (suposjeda) predmetnog stana od strane ovdje tuženice.
20. Također treba reći da žalbeni navodi i tvrdnje kako je ona cijeli period samog korištenja predmetnog stana (23 godine) sama plaćala režijske i druge troškove koje terete ovu nekretninu, ne utječu na karakter posjeda u smislu njegovog poštenja, jer nepoštenje posjeda proizlazi iz činjenice da je tuženica znala da predmetni stan nije u cjelini njezino vlasništvo, odnosno da je tužitelj suvlasnik za ½ dijela, a što nije sporno, kao i činjenice da je tužitelj podnošenjem prijedloga za razvrgnuće suvlasničke zajednice, kasnije pokretanjem parničnog postupka radi utvrđenja i civilne diobe iskazao svoju volju za korištenjem svog suvlasničkog prava ili suposjedom predmetne nekretnine pa je stoga od tog saznanja, odnosno tim radnjama tužitelja ista postala nepošteni posjednik suvlasničkog dijela tužitelja, odnosno nepošteni suposjednik.
21. Tuženica žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u cijelosti pa time i odluku suda o troškovima postupka, no iz sadržaja žalbe ne proizlazi u odnosu na koje konkretne troškove i iz kojega razloga se žali, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu ovaj sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 5. ZPP obzirom da je trošak postupka dosudio tužitelju koji je gotovo u potpunosti uspio u sporu, odnosno s neznatnim dijelom nije, a niti da je istom dosudio troškove suprotno odredbi članka 155. ZPP niti u visini protivnog odredbama Tarife.
22. S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tuženice, a niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo njenu žalbu, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda pod točkom I. i II. izreke, odnosno presuditi kao u točki I izreke.
23. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu, ovaj sud zaključuje da ta procesna radnja nije bila bitna niti potrebna za uspjeh tužitelja u sporu, pa time niti trošak opravdan, stoga je ovaj sud zahtjev tužitelja za naknadom toga troška odbio kao neosnovan, odnosno odlučio kao u točki II izreke.
24. U nepobijanom dijelu pod točkom III. i IV. izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.
Zadar, 11. siječnja 2024.
Predsjednik vijeća
Eugen Škunca
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.