REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-892/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Geothermal solutions d.o.o. Zagreb, Visoka 6, OIB: 67407491749, zastupanog po punomoćnici Ivani Špehar Janković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Gajski, Grlić, Prka i partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika MB Geothermal d.o.o. Zagreb, Gajeva ulica 59, OIB: 06506754851, zastupanog po punomoćniku Marku Karlu Bohačeku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Batarelo Dvojković Vuchetich d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti ugovorne odredbe o arbitražnoj klauzuli, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-796/2022-2 od 24. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-484/2020 od 30. prosinca 2021., u sjednici održanoj 1. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-796/2022-2 od 24. siječnja 2023. i predmet se vraća istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 16.2. Ugovora o pružanju usluga savjetovanja i projektnog upravljanja (engleskog naziva Agreement on Advisory and Project Management Services) zaključen dana 7. listopada 2015. u Zagrebu između tužitelja i tuženika, a ovjeren kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem ovjere OV-9856/2015.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.375,00 kuna sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2021. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova za iznos od 937,50 kuna sa zateznom kamatom od 30. prosinca 2021. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.“ .

Rješenjem istog poslovnog broja i datuma je riješeno:

„Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda.“

2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovoga suda Revd 2342/2023-2 od 19. listopada 2023. podnosi tuženik pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) u odnosu na slijedeće pravno pitanje:

„Je li drugostupanjski sud obvezan u svojoj odluci obrazložiti razloge odbijanja prijedloga stranke kojim se traži da se Sudu Europske unije uputi zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju?“.

3. Predlaže da se revizija prihvati i pobijano rješenje preinači ili ukine uz naknadu parničnih troškova.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija je osnovana.

6. Pobijano rješenje je povodom revizije ispitano u skladu sa čl. 391. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora bio je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim Ugovora o pružanju usluga savjetovanja i projektnog upravljanja zaključen 7. listopada 2015.

8. Povodom revizije sporna je ocjena nižestupanjskih sudova prema kojoj je neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda, odnosno ocjena da se u konkretnom slučaju prema čl. 3. st. 2. Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/01, dalje: ZA) radi o ništetnom arbitražnom ugovoru jer je ugovorena međunarodna arbitraža za rješavanje spora između dvije domaće pravne osobe.

9. Pritom sud drugog stupnja ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio i odredbe čl. 2. st. 1. t. 7. i 3. st. 1. i 2. ZA, kojima se propisuje mogućnost ugovaranja arbitraže čije je mjesto izvan Republike Hrvatske samo u sporovima s međunarodnim obilježjem, dakle, u onim sporovima u kojima je barem jedna od stranaka pravna osoba osnovana po stranom pravu. Nadalje zaključuje kako se u sporovima koji nemaju međunarodno obilježje isključivo može ugovoriti arbitraža u Republici Hrvatskoj, a kako su obje parnične stranke domaće pravne osobe koje nisu osnovane po odredbama stranog prava, arbitražna klauzula u čl. 16.2. predmetnog ugovora je pravilno utvrđena ništetnom, jer je u suprotnosti s prisilnim propisom (čl. 322. ZOO-a).

10. Tuženik je tijekom postupka, kao i u žalbi predlagao da se postupak prekine i da se Sudu Europske unije uputi zahtjev za donošenjem odluke o prethodnom pitanju u odnosu na ocjenu je li čl. 3. st. 2. Zakona o arbitraži protivan Ugovoru o funkcioniranju Europske Unije.

11. U odnosu na ove navode tuženika sud prvog stupnja je u obrazloženju presude naveo da su odredbe ZA potpuno jasne i da čl. 3. st. 2. ZA ne predstavlja ograničenje niti diskriminaciju.

12. Sud drugog stupnja se na žalbene navode tuženika u odnosu na ovaj dio presude - u žalbi istaknute pod toč. b) nije očitovao.

13. Prema čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

14. U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnog ugovorne odredbe koja je sadržajno ugovor o arbitraži – arbitražna klauzula.

15. Slijedom navedenog prilikom ocjene je li u pobijanoj presudi pravilno primijenjeno materijalno pravo sud drugog stupnja je trebao uzeti u obzir navode tuženika kojima tvrdi da je trebalo podnijeti Sudu Europske unije zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju a koje pitanje se odnosilo na ocjenu toga suda je li odredba čl. 3. st. 2. ZA u suprotnosti sa Ugovorom o funkcioniranju Europske Unije.

16. U pogledu podudarnih pravnih okolnosti pravno shvaćanje iznijeto je kako u odlukama Suda Europske unije, tako i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III- 1966/2016 od 6. prosinca 2016., U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. i dr.) koje se u bitnom svodi na slijedeće:

„…Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) je u predmetu Dhahbi protiv Italije (presuda, 8. travnja 2014., zahtjev br. 17120/09) u odnosu na obveze nacionalnog suda u vezi postavljanja prethodnih pitanja Sudu EU-a na temelju članka 267. UFEU-a utvrdio sljedeće:

"31. Sud naglašava da je u predmetu Vergauwen i drugi protiv Belgije (zahtjev br. 4832/04, §§ 89-90, 10. travnja 2012.) ustanovio sljedeća načela:

- članak 6.1. zahtijeva od domaćih sudova da navedu razloge, u svjetlu mjerodavnog prava, za svaku odluku kojom odbijaju uputiti pitanje za prethodnu odluku;

- kada se Sudu iznese prigovor kojim se tvrdi da je došlo do povrede članka 6.1. na tom temelju, uloga Suda se sastoji u provjeravanju je li sporno odbijanje bilo obrazloženo valjanim razlozima;

- dok se takvo odbijanje mora detaljno obrazložiti, nije na Sudu da provjerava bilo kakve pogreške koje su počinili domaći sudovi u tumačenju ili primjeni mjerodavnog prava;

- u specifičnom kontekstu trećeg stavka članka 234. Ugovora o osnivanju Europske zajednice (trenutni članku 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU)), znači da nacionalni sudovi protiv čijih odluka nema pravnog lijeka u skladu s nacionalnim pravom i koji odbiju zahtjev za prethodno mišljenje od Suda Europske unije na postavljeno pitanje koje se odnosi na tumačenje prava Europske unije, dužni su dati razloge za takvo odbijanje u svjetlu izuzetaka predviđenih presedanima Suda EU-a. Oni, dakle, moraju navesti razloge zbog kojih su utvrdili da je pitanje nebitno, da je odredba prava Europske unije u pitanju već protumačena u praksi Suda EU -a ili da ispravna primjena prava EU-a je tako očito da ne ostavlja prostora za bilo kakve razumne sumnje."

…“ Odluka o tome hoće li podnijeti zahtjev Sudu EU za donošenje odluke o prethodnom pitanju u nadležnosti je nacionalnog suda. Nacionalni sudovi trebaju sami odlučiti hoće li Sudu EU postaviti takav zahtjev, neovisno o tome jesu li stranke u postupku to zatražile. U predmetu F (1974., zahtjev br. 166/73) Sud EU-a je utvrdio:

"... članak 177. Ugovora daje nacionalnim sudovima ovlaštenje i, kada je primjereno, nameće im obvezu, da podnesu predmet na prethodnu odluku, čim sud zaključi bilo na vlastitu inicijativu ili na zahtjev stranaka da parnica ovisi o točki koja se spominje u prvom paragrafu članka 177."

Ukoliko je sporno tumačenje prava EU-a, tada sud niže instance može, ali ne mora uputiti zahtjev Sudu EU-a, ali sud zadnje instance mora uputiti takav zahtjev. Status (nacionalnog) suda Sud EU interpretira kao samostalni koncept prava EU.…Prema ustaljenoj praksi Suda EU-a (sažetoj u predmetu CILFIT (1982.) br. 238/81) sud zadnje instance se može osloboditi obveze podnošenja zahtjeva za tumačenje prava EU-a Sudu EU-a u sljedećim slučajevima:

- ako nacionalni sud ustanovi da je pitanje prava EU-a koje je istaknuto nevažno za rješavanje tužbenog zahtjeva;

- ako je Sud EU-a već protumačio odredbu prava EU-a o tom pitanju;

- ako Sud EU-a još nije rješavao o tom pitanju prava EU-a, ali je njegova ispravna primjena toliko očita da ne ostavlja mjesta razumnoj sumnji.“

17. Imajući u vidu prethodno citirane zakonske odredbe, kao i pravna shvaćanja, odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi:

U okolnostima kada tijekom postupka stranka podnosi obrazložen prijedlog za podnošenje Sudu Europske unije zahtjeva za donošenje odluke o prethodnom pitanju u pogledu primjene relevantnih odredbi materijalnog prava za konkretan spor, koje navode ponavlja i u žalbi, sud je dužan odgovoriti na te žalbene navode.

18. Kako sud drugog stupnja nije iznio razloge u pogledu prijedloga tuženika da se Sudu Europske unije podnese zahtjev za donošenje odluke o prethodnom pitanju, na opisan način nije odgovorio na žalbene navode koji su od odlučnog značaja čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka prema čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP na koju sadržajno u reviziji upire tuženik.

19. Zbog prethodno opisane bitne povrede u pobijanoj odluci izostali su razlozi o bitnim činjenicama zbog čega ju nije moguće ispitati. Stoga je temeljem čl. 391. st. 7.

ZPP odlučeno kao u izreci.

20. Temeljem čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

Zagreb, 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek