Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1263/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Lešnjakoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika OTP Banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-29/2025- 28 od 22. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 1. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-29/2025-28 od 22. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ukida se rješenje Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-29/2025-28 od 22. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-29/2025-28 od 22. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

IV. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime povrata pretplaćenih mjesečnih anuiteta prema ništetnim odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i na ime povrata više plaćenog iznosa glavnice kreditne obveze vezane uz valutu švicarski franak prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli iznos od 4.885,93 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude dok je pod točkom II. izreke tužiteljica odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.057,83 €. Nadalje, pod točkom III. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 2.515,15 € uvećana za zatezne kamate tekuće od dana 15.veljače 2016.

1.2. Isto tako, rješenjem istog suda pod točkom I. izreke dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva od 10. travnja 2019. dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.168,17 €.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i III. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe kao i protiv rješenja, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama nakon izvršene konverzije.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Također, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP koju sadržajno ističe žalitelj na koju ukazuje žalitelj budući je u ovom postupku tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogao postaviti konkretan zahtjev sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je pribavljena sva potrebna dokumentacija i prije nego je sukladno tome provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su navodi tuženika u tom smislu neosnovani pa je u tom dijelu valjalo temeljem čl. 380. st. 2. ZPP. potvrditi prvostupanjsko rješenje pod točkom I. izreke te odlučiti kao u točki III. izreke ove odluke.

7. Nije sporno da su tužiteljica (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 5. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici korisniku kredita, odobrio namjenski kredit za adaptaciju u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 46.000,00 CHF obračunatih po prodajnom deviznom tečaju na dan korištenja kredita uz rok otplate od 144 mjeseci. Isto tako, nije sporno da je 15. veljače 2016. između stranaka sklopljen Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure – stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 4.916,12 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 18.950,41 kn/2.515,15 €[1] .

8. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i prednik tuženika, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke proizlazi da iznos ukupno preplaćenog po kreditu (do sveukupne visine ukupno plaćenih anuiteta) zbog promjena (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa i više plaćenog zbog primjene tzv. "valutne klauzule" ukupno iznosi više plaćeno 53.565,56 kuna tako da je više plaćeno 7.109,37 €. Zbrojno samo više plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja povećanja redovnih kamatnih stopa i samo više plaćeno zbog primjene valutne klauzule kada je tečaj za CHF za kune bio veći u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita (izračunato je u koloni 11. tablice 4 po svakom anuitetu i zbrojno), ukupno iznosi samo više plaćeno u iznosu od 55.763,48 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno više plaćeno 7.401,09 EUR. Zbrojno samo manje plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja primjene valutne klauzule kada je tečaj za CHF za kune bio manji u otplati kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, ukupno iznosi samo manje plaćeno u iznosu od -2.197,92 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno manje plaćeno -291,72 EUR. Nadalje, vještak je utvrdio da je u ovom kreditnom odnosu provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Sporazumom o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od dana 12.02.2016. utvrđena je preplata po konverziji u ukupnom iznosu od 18.950,41 kuna. Od ukupno više plaćenih anuiteta po osnovi promjenjive redovne kamatne stope i zbog primjene tzv. "valutne klauzule" izračunate ovim nalazom vještačenje do visine ukupno plaćenog od 53.565,56 kuna(više i manje plaćeno), umanjen je za iznos preplate po ugovornoj dokumentaciji o provedenoj konverziji kredita od dana 12.02.2016. godine u iznosu preplate od 18.950,41 kuna, te je tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužiteljice kreditoru iznosi više plaćeno 34.615,15 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 4.594,22 EUR. Isto tako, vještak utvrđuje da od ukupno samo više plaćenih anuiteta po osnovi promjenjive redovne kamatne stope i zbog primjene tzv. "valutne klauzule" izračunate nalazom od 55.763,48 kuna, umanjen je za iznos preplate po ugovornoj dokumentaciji o provedenoj konverziji kredita od dana 12.02.2016. godine u iznosu preplate od 18.950,41 kuna, te je tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužiteljice kreditoru iznosi više plaćeno 36.813,07 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 4.885,93 EUR.

10. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud utvrđuje da su Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine" br. 41/14, 110/15 - dalje: ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

11. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim jer da se time nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje. Slijedom toga, prvostupanjski sud utvrđuje da iako je izvršena konverzija sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije, tužiteljica ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom I.

12. Međutim, takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda ne mogu se prihvatiti.

13. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljen Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure od 15. veljače 2016. koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 - dalje: ZID ZPK/15).

14. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

15. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

16. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

17. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 15. veljače 2016. Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure na temelju ZIDZOPK i da je tim Dodatkom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica na dan 30. rujan 2015. je 4.916,12 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 18.950,41 kn/2.515,15 €, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

18. Prema tome, navedenim Dodatkom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka od 5. srpnja 2005. u skladu sa od tužiteljice prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Dodatkom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužiteljica je pristala, tako da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Dodatku br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure. Sklapanjem tog Dodatka tužiteljica se suglasila s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope i valutne klauzule), koje je tužiteljica platila tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure.

19. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Dodatka kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - "Narodne novine" br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju iznose glavnice koje potražuje u točki I. izreke, a koje mu je pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

21. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku br. 1. Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure 15. veljače 2016., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

22. Imajući u vidu da je predmetni Dodatka ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

23. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

24. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom od 15. veljače 2016., treba reći da, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

25. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka od 15. veljače 2016. u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom u točki I. izreke, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka uz ugovor o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje te uplate.

26. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 - dalje: ZID ZPK) sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno članku 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (članak 19.e stavak 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (članak 19.c stavak 1. točka 7. ZPK), a na isti je tužiteljica kao korisnik kredita dala svoj pristanak. Tim pristankom tužiteljica je pristala da se i iznosi koje je imala temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

27. Naime, ne može tužiteljica, s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

28. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Dodatka uz ugovor o kreditu na način propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu.

29. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

30. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Tako je ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još i prije sklapanja Dodatka uz ugovor o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

31. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

32. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 GJĐ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

33. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK- a, koju je tužiteljica izričito prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe članka 160. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavak 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. I. izreke.

34. Međutim, tužiteljica je tužbom zatražila i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

35. U tom smislu je, kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

36. Dakle, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja Dodatka uz ugovor o kreditu, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

37. Dosuđene zatezne kamate ne odnose na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Naime, zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem preplate po svakoj od ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu ponaosob, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom" pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

38. Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu odnosno "preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora" – koja je zatražena i koju je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici ne bi bila povrijeđena odredba čl. 5. st. 3. ZPP, a ne bi se radilo niti odlučivanju izvan postavljenog tužbenog zahtjeva, jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćena obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije.

39. Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.)

40. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužiteljici pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, to je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu izreke pod točkom I. presude na temelju odredbe čl. 370. ZPP te vratiti predmet u tom dijelu istom sudu na ponovno suđenje.

41. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka pod točkom III. izreke kao i pod točkom II. rješenja dok će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

42. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te će sukladno predloženim dokazima utvrditi zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, nakon čega će moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu, a potom odlučiti i o parničnom trošku stranaka imajući u vidu da je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je tužiteljičin djelomični uspjeh u parnici (čak dosta manji) posljedica neustaljene sudske prakse.

U Zagrebu 1. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić