REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-125/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zagorje Betoni d.o.o., Zagreb, Zadarska 77, OIB 47485954557, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Ena Hemar, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Terešak & Partneri d.o.o., Zagreb, Kaptol 15, protiv tuženika BKS Bank AG, Austrija, A-9020 Klagenfurt Am Wörthersee, St. Veiter Ring 43, OIB 95202348925, Glavna podružnica Hrvatska, Rijeka, Mljekarski trg 3, OIB 02138784111, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, Strossmayerov trg 8, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3288/2024-6 od 13. kolovoza 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-620/2022 od 7. lipnja 2024., u sjednici održanoj 1. travnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koje smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 , dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: Konvencija).
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je predložio ovom sudu da ga odbaci ili odbije.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan, a djelomično nedopušten.
4. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužiteljev zahtjev za isplatu određene novčane svote utemeljen na članku 1061. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO). Nižestupanjski sudovi smatraju, naime, da tuženik, kao poslodavac, odgovara tužitelju za štetu koju mu je prouzročio tuženikov zaposlenik u radu odnosno u svezi s radom, jer tuženik nije dokazao da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika. Konkretno, radi se o tome da je jedan od tuženikovih zaposlenika kao član uprave na bankarskoj garanciji izdanoj u korist tužitelja krivotvorio potpis drugoga člana uprave, a tuženik je zbog toga odbio isplatiti tužitelja po toj bankarskoj garanciji.
5.1. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio pitanja:
„1) Je li sud ovlašten u istom danu samoinicijativno pomaknuti vrijeme već zakazanog ročišta zbog neopravdanog izostanka punomoćnika tužitelja, ako su pritom ispunjenje pretpostavke za donošenje rješenja o presumiranom povlačenju tužbe?
2) Ako se u odgovoru na tužbu izrijekom u cijelosti usprotivi tužbenom zahtjevu i ospori sve činjenične navode iz tužbe, a tijekom postupka nastavi s njihovim osporavanjem, mora li tuženik po pravilima o teretu dokazivanja zasebno osporiti visinu tužbenog zahtjeva?
3) Može li sud po pravilima o teretu dokazivanja sa stupnjem izvjesnosti zaključiti o postojanju tužiteljeve tražbine samo temeljem od njega potpisanog izvoda otvorenih stavki (tzv. IOS)?
4) Može li tuženik odgovarati za štetu temeljem čl. 1061. ZOO-a (odgovornost poslodavca za štetu koju zaposlenik prouzroči trećoj osobi) ako štetna radnja predstavlja neovlašteno zastupanje iz čl. 312. ZOO-a?
5) Je li zaposlenik štetnu radnju poduzeo „u radu ili u svezi s radom“ u smislu čl. 1061. ZOO-a (odgovornost poslodavca za štetu koju zaposlenik prouzroči trećoj osobi), ako nije bio ovlašten poduzeti tu radnju u okviru svog radnog mjesta?
6) Je li primatelj pisanog očitovanja volje trgovačkog društva, koje je preuzeo u prostorijama tog društva, postupao s pažnjom koja se u prometu zahtijeva ako nije imao predodžbu o identitetu i funkciji potpisnika predmetnog očitovanja niti je to provjerio?“.
5.2. Naznačena pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP.
5.3. Prvim citiranim pitanjem tuženik problematizira to što prvostupanjski sud u ovome postupku nije rješenjem utvrdio presumirano povlačenje tužbe zbog izostanka tužiteljeva punomoćnika na ročištu 27. rujna 2023. Tuženik, međutim, zanemaruje da se nisu ispunili uvjeti za takvo utvrđenje, a zbog razloga opisanih u točkama 9. do 11. obrazloženja drugostupanjske presude. Zato naznačeno pitanje nije važno za odluku u sporu.
5.4. Drugostupanjski sud je obrazložio i zašto iz cjelokupnoga tuženikova držanja u parnici proizlazi da tuženik nije osporio visinu štete, već je osporio isključivo osnovu tužbenoga zahtjeva, unatoč tome što je u odgovoru na tužbu paušalno naveo da osporava „sve činjenične navode tužbe“. Zato drugo citirano pitanje nije važno pravno pitanje.
5.5. Treće citirano pitanje nije uopće pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP jer se na njega ne može odgovoriti jednoznačno odnosno tako da se izrazi pravno shvaćanje prema kojemu se u svakom konkretnom slučaju o postojanju tražbine može ili ne može zaključiti samo na temelju izvedenoga dokaza u izvod otvorenih stavki, a to zbog načela slobodne ocjene dokaza propisanoga člankom 8. ZPP.
5.6. Četvrto je citirano pitanje nevažno jer tuženik u njemu polazi od pogrešne pretpostavke da se ovdje radilo o njegovu neovlaštenom zastupanju. Ovdje se radi o tome da je tuženikov radnik krivotvorio potpis druge osobe tako da se prikaže da je tuženik ovlašteno zastupan. Zato od toga pitanja ne ovisi odluka u sporu.
5.7. Ni na peto se citirano pitanje ne može odgovoriti jednoznačno, odnosno, nije jasno zašto tuženik smatra da je isključena odgovornost poslodavca za postupak njegova radnika, ako radnik u radu poduzme radnju na koju nije ovlašten, a uslijed te radnje treća osobi trpi štetu. Zato ni to pitanje nije važno pravno pitanje.
5.8. Odgovor na šesto citirano pitanje ovisi o okolnostima svakoga konkretnog slučaja pa kao takvo ne predstavlja važno pravno pitanje. Valja primijetiti i to da je prvostupanjski sud utvrdio odlučnu činjenicu da tužitelj nije učinio nikakav propust kada je primivši tuženikovu bankarsku garanciju povjerovao da su obje osobe ovlaštene za zastupanje tuženika potpisale garanciju, a tuženikovim je aktima propisano skupno zastupane po obje te osobe, odnosno, utvrđeno je da tužitelj nije imao razloga posumnjati da je jedan od članova tuženikove uprave krivotvorio potpis drugoga.
5.9. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
6. Nižestupanjske su presude jasno i neproturječno obrazložene glede svega onoga što tuženik problematizira naznačenim pitanjima, glede činjeničnih utvrđenja pa i primjene materijalnoga prava na kojemu je zasnovan zaključak o osnovanosti tužbenoga zahtjeva. Navodima prijedloga za dopuštenje revizije tuženik nije učinio vjerojatnom tvrdnju o povredi Ustavnih i Konvencijskih prava. Zato je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 1. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
