REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-46/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana i vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr.sc. Senije Ledić i mr. sc. Dražena Jakovine, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, Palmotićeva 50, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R- 96/2024-2 od 16. prosinca 2024., kojim je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4368/2018-42 od 7. lipnja 2024., dana 1. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se rješenje Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-96/2024- 2 od 16. prosinca 2024. i predmet vraća tome sudu na ponovni postupak.

II. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku suda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 1.028,46 eur bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, a odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.796,70 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 7. lipnja 2024. do isplate.

2. Drugostupanjskim rješenjem je preinačena pobijana odluka o parničnom trošku sadržana u presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4368/2018-42 od 7. lipnja 2024. (točka II izreke), na način da je naloženo tužitelju da u roku od 8 dana tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2024. do isplate po stopi preciznije navedenoj u tom rješenju, te je naloženo tužitelju da u roku od 8 dana tuženici naknadi i trošak žalbe u iznosu od 100,00 eura.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd 900/2025-2 od 1. srpnja 2025. dopuštena je tužitelju revizija protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž R-96/2024-2 od 16. prosinca 2024., zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske i na mirno uživanje vlasništva, zajamčeno člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je Vrhovni sud ocijenio da je tužitelj u prijedlogu učinio vjerojatnim da mu je sud u pobijanoj odluc i povrijedio temeljna ljudska prava navedena u izreci toga rješenja.

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. u vezi s čl. 400. i čl. 167. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), pobijajući odluku o trošku zbog povrede temeljenog ljudskog prava na pravično suđenje, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu revizija prihvati, a odluka o trošku preinači ili da se ukine i vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Odredba čl. 391. st. 3. u vezi s čl. 400. st. 1. i čl. 167. st. 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijano rješenje u dijelu kojim se ono pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijano rješenje o parničnom trošku i ispitano.

8. Predmet tužbe je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće zbog prekovremeno odrađenih sati.

9. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud smatra da „neovisno o tome što je tuženik u postupku mirnog rješenja spora te u odgovoru na tužbu i naknadno zaista navodio da bi tužitelju pripadali određeni iznosi, proizlazi da tuženik nije dokazao da bi tužitelju s tog osnova isplatio bilo koji iznos, kao što nije niti priznao tužbeni zahtjev makar i u dijelu kojeg smatra nespornim, a i tijekom postupka je iznosio argumentaciju kojom se u bitnome protivi navodima tužitelja, npr. podneskom od 21. studenog 2018. i dr., kao i na ročištima održanim 10. lipnja 2019., 17. siječnja 2020. te 13. svibnja 2021.“. U tom smislu je zaključio „da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da nije dao povoda za predmetnu tužbu te posljedično provođenje postupka, uključivo i provođenje vještačenja, na koji način u ovom postupku nije primjenjivo pravno stajalište izraženo u dostavljenoj sudskoj praksi.“

10. Drugostupanjski sud nije prihvatio navedeno shvaćanje prvostupanjskog suda, te je utvrđujući da „(…), ovaj parnični postupak tužitelj je pokrenuo stupnjevitom tužbom, nakon što u prethodnom postupku za mirno rješavanje spora nije prihvatio ponudu tuženika na sklapanje nagodbe kojom bi mu se razlika plaće priznala s obzirom na 383,5 sati prekovremenog rada koje je tužitelj, kao službenik Područnog carinskog ureda Zagreb, ostvario u utuženom razdoblju, a koji mu nisu priznati prilikom isplate plaća. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje tužbu za iznos od 13.089,97 kuna, jer da se navedena razlika bruto plaće ima priznati tuženiku upravo s osnove u utuženom razdoblju nepriznatih a ostvarenih prekovremenih sati.

6. Budući da je prvostupanjskom presudom, u skladu sa tužbenim zahtjevom koji je konkretiziran nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelju dosuđen iznos od 1.028,46 eura, tj. manji iznos od onoga koji je povodom zahtjeva za mirno rješavanje spora ponuđen tužitelju te priznat već u odgovoru na tužbu, osnovano tuženik u žalbi navodi da on nije dao povoda za tužbu, kao i da je odmah priznao tužbeni zahtjev. Stoga su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke iz članka 157. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22, uz koje je tužitelj u obvezi nadoknaditi parnični trošak tuženiku.“

11. Arbitrarnost u suđenju tužitelj, u podnesenoj reviziji, nalazi u činjenici da drugostupanjski sud u rješenju iznosi činjenice koje ne proizlaze iz obrazloženja prvostupanjske presude, te što zaključak o utvrđenom činjeničnom stanju ne temelji na relevantnim činjenicama već paušalnim tvrdnjama tuženika. Smatra da je vezano za pitanje je li tuženica dala povoda za tužbu relevantno jedino je li ona, ili nije, isplatila tužitelju na njegov tekući račun dosuđeni iznos, kao i činjenica da u tom iznosu nije priznala tužbeni zahtjev niti je predložila donošenje presude na temelju priznanja, odnosno da nije ispunila svoju obvezu, pa sve dok tako nije postupila, ne može se smatrati da nije dala povoda za tužbu. Postupanje drugostupanjskog suda smatra samovoljnim i arbitrarnim u tumačenju i primijeni mjerodavnog materijalnog prava, što je rezultiralo odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška, ne navodeći pritom razloge za takvo suđenje, a dani razlozi nemaju uporište u stanju spisa i odredbama mjerodavnih propisa, s tim da obrazloženje rješenja kako je dano, u postupovnom smislu, nije ustavnopravno prihvatljivo.

12. Polazeći od navedenog te revizijskih navoda, revizija je razmotrena u odnosu na povredu Ustavnog prava na pravično suđeno propisanog odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), prema kojoj svaka osoba ima pravo da zakonom ustanovljenim, neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku, odluči o njegovim pravima i obvezama, te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99- ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija), sukladno kojoj odredbi se regulira pravo na pošteno suđenje „radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi (...) svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično (...) ispita njegov slučaj (...)“.

13. Ustavno pravo na pravično suđenje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Stoga, obrazloženje sudske odluke o parničnom trošku koje ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuje na zaključak o postojanju arbitrarnosti u postupovnom ili materijalno pravnom smislu (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5748/2014 od 11. prosinca 2014.).

14. U svezi s navedenim, u odluci poslovni broj U-III-3226/2022 od 11. srpnja 2023.

Ustavni sud Republike Hrvatske navodi:

„Sudska odluka, odnosno odluka drugih tijela javne vlasti smatrat će se arbitrarnom (proizvoljnom) u mjeri koja dovodi u pitanje pravičnost postupka ako ne sadrži dostatne pravno relevantne razloge, odnosno ako su razlozi za njezino donošenje utemeljeni na faktičnoj i pravnoj pogrešci koja za svoju posljedicu imaju uskratu pravne zaštite.“ (npr. predmet Europskog suda za ljudska prava Urot protiv Turske broj 53561/09, 13952/11, Paragraf 68. presuda od 27. studenoga 2018.).

15. Prema odredbi čl. 157. ZPP-a ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je prije nego se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove.

16. Primjenjujući navedena pravila na ovaj konkretni slučaj, ovaj sud je pravnog shvaćanja da obrazloženje drugostupanjske odluke predstavlja arbitrarno obrazloženje, ali i obrazloženje koje je protivno sadržaju spisa, jer je drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka pogrešno utvrdio da je tuženica u odgovoru na tužbu priznala tužbu za iznos od 13.089,97 kuna, posljedično čemu je pogrešno zaključio da tuženica nije dala povoda za tužbu.

17. Naime, i prema stanju spisa, u odgovoru na tužbu, (list 9. i 10. spisa), niti tijekom postupka tuženica nije priznala tužbeni zahtjev tužitelja niti je predložila donošenje presude na temelju priznanja, naprotiv, ona je tijekom postupka iznosila argumentaciju kojom se u bitnome protivila navodima tužitelja, (npr. podneskom od 21. studenog 2018. i dr., kao i na ročištima održanim 10. lipnja 2019., 17. siječnja 2020. te 13. svibnja 2021.), a nije ni platila tuženiku utuženi iznos koji mu nije osporavala (ne i priznala).

18. Prema navedenom, ako tuženica nije priznala tužiteljev zahtjev i ako mu nije platila neosporeni iznos, ona je dala povoda tužbi pa nema pravo na naknadu parničnih troškova od tužitelja. Stoga se ne može u ovom slučaju primijeniti spomenuta zakonska odredba čl. 157. ZPP-a. Nepriznavanjem tužbenog zahtjeva na način kao što propisuje spomenuta odredba čl. 157. ZPP-a, tuženica je uzrokovala tužitelju parnične troškove. Kako se u konkretnom slučaju ne može primijeniti navedena zakonska odredba, to dolazi do primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču nadoknaditi troškove, (tako i u Rev- 324/2022-2 od 18. lipnja 2022., Rev 2147/1991-2 od 17. prosinca 1991. i dr.).

19. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, pobijano rješenje ne udovoljava standardima prava na obrazloženu sudsku oduku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje koje je zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), a koja u bitnom osigurava temeljna procesna jamstva.

20. Stoga je revizija osnovana te je valjalo ukinuti pobijano rješenje na temelju odredbe članka 391. stavka 7. ZPP-a u svezi čl. 400. st. 2. ZPP-a.

21. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP - a.

Zagreb 1. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić