Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog p.p. AK, dipl. iur., radniku kod tužitelja, protiv tuženika UNIQA OSIGURANJE d.d., OIB 75665455333, iz Zagreba, Planinska 13A, zastupanog p.p. Luki Vukasoviću, odvjetniku u Rijeci, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 01. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženiku UNIQA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Planinska 13,OIB: 75665455333 da isplati tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od 8.270,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20.11.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, iznos od 3.453,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 06.09.2024.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“
II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.
III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.000,00 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke, pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 18. prosinca 2023. tužitelj tvrdi da se dana 18.3.2008.g. dogodila prometna nezgoda na kolniku B9, dolaskom za 520 m prije 44 KM-a u smjeru sjevera (Baderna), koju nesreću da je prouzročila IK, iz [adresa] upravljajući osobnim automobilom reg. oznaka [registarska oznaka], a u kojoj nesreći da je teške tjelesne povrede zadobio tužiteljev osiguranik ŽK, iz [adresa], kao vozač osobnog automobila reg. oznaka [registarska oznaka]. Vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] da je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano Policom AO kod tuženika. Rješenjem tužitelja br. 3488 od dana 30.3.2011.g. osiguraniku TK, priznato da je pravo na invalidsku mirovinu počevši od 18.10.2010.g., budući da mu je utvrđena opća nesposobnost za rad koja da je 50% u uzročno-posljedičnoj vezi sa predmetnom prometnom nezgodom, a 50% zbog bolesti. Tuženik da je prema ranijim odštetnim zahtjevima podmirio štetu tužitelju za razdoblje od 2011. do 31.1.2021.g. Tužitelj da trpi daljnju štetu time što da osiguraniku ŽK i nadalje isplaćuje invalidsku mirovinu, koja šteta da za razdoblje od 1.2.2021.g. do 30.9.2023.g. iznosi 8.270,20 Eura/ 62.311,79 kn, što da predstavlja 50% isplaćenog iznosa na ime posljedica iz predmetnog štetnog događaja. Prije tužbe, tužitelj da se vansudski obratio tuženiku odštetnim zahtjevom od dana 6.11.2023.g., kojeg da je tuženik primio dana 10.11.2023.g., međutim tuženik da je isti odbio. Zbog navedenog, a temeljem odredbi čl. 161. st. 1. i 2., a u svezi čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju tužitelj da podnosi ovu tužbu, radi obeštećenja na ime predmetne naknade štete koja da obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u iznosu od 8.270,20 Eura/ 62.311,79 kn, što da predstavlja 50% isplaćenog iznosa na ime posljedica iz predmetnog štetnog događaja. Slijedom navedenog tužitelj je, pozivajući se na čl. 161., 164. st. 1. i 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, bio zatražio donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku UNIQA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Planinska 13,OIB: 75665455333 da isplati tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od 8.270,20 eura / 62.311,79.-Kn (preračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kn za 1 euro) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20.11.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da mu naknadi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane, kako osnov tako i visinu. Tuženik da osporava tužbu i tužbeni zahtjev, jer da tužitelj nije dokazao da mu je nastala stvarna šteta, kao i visinu navedene štete, a koja da mu pripada u razmjernom iznosu, sukladno odredbi iz čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tuženik skreće pažnju na primjenu aktualne sudske prakse. Naime, Vrhovni sud RH da je u svojim odlukama Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., kao i drugim odlukama, zauzeo pravno shvaćanje da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju, s obzirom na utuženo razdoblje, odnosno na razdoblje u kojem da je nastala šteta tužitelju isplatama obiteljske mirovine, valjalo da bi primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prema odredbi iz čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju da se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje da se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Tužitelj da u tužbi ne navodi, a niti dokazuje, sukladno odredbama iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, da postoji (te da potražuje) razmjeran iznos mirovine koji predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Slijedom naprijed navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovane.
3. U svojoj replici tužitelj navodi da je predmet ovog spora regresni zahtjev Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz odredbe čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13…115/18, primjena od 1.1.2014. - dalje u tekstu ZMO) za razdoblje isplate mirovine od 1.4.2020. do 31.12.2022., a ne subrogacija iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/2005, primjena od 1.1.2006. – dalje u tekstu ZOOP). Kod prava subrogacije i prava regresa potražuje da se iz različitih osnova. Kod subrogacije određena prava da prelaze sa jednog subjekta obveznog odnosa na drugi, dakle radi da se o izvedenom pravu, dok da je regres izvorno pravo na naknadu štete. Tužitelj da ima izvorno pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva prema odredbama članka 164. ZOMO-a. Odredbe ZOMO-a da predstavljaju poseban propis kojim da je uređena materija naknade štete koju da tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja, dok da ZOOP uređuje samo materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu i da se ne može odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da ima temeljem odredbi ZMO-a izravno pravo regresa od osiguravajućeg društva što da podrazumijeva i pravo na izravnu tužbu, što da je i ovdje slučaj. Direktni zahtjev odnosno direktna tužba da je pravo treće oštećene osobe kojoj je prouzročena šteta upotrebom motornog vozila da zahtjeva naknadu štete neposredno od osiguravatelja kod kojeg je osoba koja je odgovorna za štetu bila osigurana. Osiguranik osiguravatelja da ima ugovorni odnos sa svojim osiguravateljem temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju, dok da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje treća osoba. Obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti za štetu nastale trećim osobama ugovara da se kako bi se zaštitile treće oštećene strane. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da ima svojstvo treće osobe sukladno odredbama čl. 1069. Zakona o obveznim odnosima kao i sukladno odredbama čl. 23. ZOOP-a. Tužitelj da trpi štetu iz predmetne prometne nezgode obzirom da je po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju bio obvezan priznati pravo na invalidsku mirovinu. Da se ovdje radi o regresnoj odgovornosti iz ZMO-a, a ne o subrogaciji iz ZOOP-a da potvrđuje i Ustavni sud u svojoj odluci broj: U-III-1088/2017 od 28.9.2021. koja da navodi: „ U ovom predmetu riječ je o parničnom postupku radi regresnog potraživanja nositelja mirovinskog osiguranja koji oštećenici isplaćuju invalidsku mirovinu, nositelju osiguranja od automobilske odgovornosti, na ime štete (invalidnosti oštećenice, preuranjenog umirovljenja i, posljedično isplate invalidske mirovine) koju je svojim vozilom prouzročio njegov osiguranik.“ Pravo regresa i pravo subrogacije da imaju gotovo pa istovjetan sadržaj, a to da je pravo da se potražuje nešto što je isplaćeno, no ne radi da se o sinonimima (istoznačnim pojmovima), jer da se potražuje iz različite pravne osnove. Dok da je regres izvorno pravo na naknadu štete nastalo ispunjavajući zakonsku obvezu, subrogacija da je promjena kojom da se jedan element građansko-pravnog odnosa zamjenjuje drugim, s time da se ne mijenja identitet odnosa (izvedeno pravo). Dakle, razlikuju da se personalna (mijenja da se subjekt) i realna (mijenja da se objekt) subrogacija. U ovom konkretnom slučaju kao i u drugim identičnim sporovima radi naknade štete na ime isplaćenih mirovinskih davanja temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju da nema promjene u građansko-pravnom odnosu, odnosno da nema subrogacije. U ovim postupcima Zavod da ostvaruje pravo na naknadu štete temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju zbog isplate davanja iz mirovinskog osiguranja, jer da obveze Zavoda (odnosno umanjenje imovine Zavoda) ne bi bilo da nije bilo štetnog događaja u skladu s općim propisima o odgovornosti za štetu. Kada Zavod tuži osiguratelja štetnika, na što da Zavod ima pravo temeljem čl. 164. st.1. Zakona o mirovinskom osiguranju, pravo Zavoda na naknadu štete da se ne izvodi iz prava drugog. Obveza zavoda na isplatu mirovinskih davanja ustanovljena da je rješenjem Zavoda na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno sustavu mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj koje da se zasniva na obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti (čl. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju). Dakle Zakon o mirovinskom osiguranju ovo pravo na naknadu štete da definira kao izvorno pravo na naknadu štete, jer očito da je da je intencija zakonodavca da Zavod naknadu štete u predmetnim slučajevima prvenstveno ostvaruje od osiguratelja štetnika, a do visine vrijednosti ugovorene svote, a s obzirom na činjenicu da je polica-ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štete počinjene trećima osobama obvezno osiguranje, a smisao obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti da je da se vlasnik odnosno ovlašteni korisnik prijevoznog sredstva osigura od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama, a imajući u vidu da je vozilo opasna stvar, koja da po redovnom tijeku stvari dovodi do štetnih posljedica, na taj način štiti da se oštećena osoba, jer da će svoje pravo moći ostvariti i naplatiti od osiguratelja štetnika. Kao protuuslugu osiguravajuća društva da ubiru bogate premije za sklopljene police-ugovore o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosi da se na subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja prema društvu za osiguranje, neprimjenjiva da je na ovaj spor jer da je predmet ovog spora regresni zahtjev tužitelja iz čl. 161. u vezi s čl. 164. ZOMO-a. Stoga da je pogrešno tumačenje tuženika da je u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (u daljnjem tekstu ZOOP) lex specialis i prema kojemu da HZMO od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ako postoji razlika između mirovine utvrđene osiguraniku tužitelja rješenjem i invalidske mirovine koja bi mu se odredila u slučaju povrede na radu, i to samo u visini te razlike. Ovakvo postupanje osiguratelja odnosno tuženika, podržano sa konkretnim odbijajućim sudskim odlukama na zahtjev naknade štete, da dovode do pitanja svrhe sklapanja obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Sklapanjem ugovora o auto osiguranju osiguravatelj da preuzima obvezu osloboditi štetnika od tereta obveze naknade štete trećoj osobi, što da je temeljna obveza osiguratelja prema svom osiguraniku. Obvezno automobilsko osiguranje da štiti pojedinca od štete na osobama i stvarima čime da je ispunjen zahtjev pravičnosti, a to da je da oštećeni dobiju naknadu pretrpljene štete. Stoga da sve EU direktive ističu za temeljni cilj zaštitu oštećenih u cestovnom prometu kod obveznog osiguranja od auto odgovornosti, u tom smislu da su sve države članice uvele i actio directa. Također, kako da je propisano čl. 27. st. 3. ZOOP-a, fiktivna razlika između stvarno isplaćene mirovine i pretpostavljene invalidske mirovine zbog ozljede na radu, da nije i niti može biti šteta po općim načelima odštetnog prava.
Stoga da je tužitelj mišljenja da se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21) prema kojemu da štetu za tužitelja predstavljaju novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (čl.161.st.2.toč.1.), zahtjevom za naknadu štete obuhvaćena da je svota stvarne štete prema isplatama koje se odnose na određeno razdoblje (čl.161.st.3.), naknada da se zahtjeva izravno od društva za osiguranje kod kojega da je vozilo bilo osigurano od odgovornosti za štetu (čl.164.st.1.), a za utvrđivanje visine stvarne štete da su mjerodavne odredbe ovog (ZOMO) zakona (čl.164.st.5.), a takvo stajalište da prihvaća i Visoki trgovački sud RH u brojnim svojim odlukama, ali i Županijski sud u Puli u svojim odlukama, kao i VS RH u svojim odlukama, kao i prvostupanjski sud i to Općinski građanski sud u Zagrebu u svojim odlukama. U utuženom razdoblju na snazi da je ZOMO iz 2013. godine (NN 157/13) kao posljednji propis te da se sigurno ne može primijeniti ZOOP iz 2005. godine budući da ZOMO niti jednom odredbom ne upućuje na ZOOP već da svojom odredbom čl. 170. isključuje iz primjene i opći propis, Zakon o obveznim odnosima (ZOO) ako je u suprotnosti sa njegovim odredbama. Opće da je pravno načelo da pravna norma donesena kasnije derogira normu koja je donesena ranije ako se radi o pravnom aktu iste snage (u ovom slučaju da se radi o dva pravna akta jednake snage-zakonima) koja reguliraju isto pitanje, ali na različit način. Izraženo pravnom maksimom Lex posterior derogat legi priori. Tužitelj da nema ništa protiv da osiguravajuća društva ostvaruju profit od sklopljenih polica osiguranja od automobilske odgovornosti, uostalom prema Zakonu o trgovačkim društvima, glavni cilj osnivanja trgovačkog društva da jest stjecanje profita, ali smatra da je potpuno neprihvatljivo i pravno neutemeljeno da se osiguravajuća društva u postupcima za naknadu štete koje Zavod pokreće temeljem pozitivnih odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju stavlja u povoljniji položaj u odnosu na ostala trgovačka društva ili druge fizičke ili pravne osobe u pravnom prometu. Stoga da se tužitelj poziva na ustaljeno pravno shvaćanje koje da potvrđuje mišljenje tužitelja da su u sporu za naknadu štete jedino mjerodavno pravo odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na snazi u vrijeme nastanka štete i to u odlukama VS-a, kao i u odlukama pojedinih županijskih sudova, s time da je u svim predmetima povodom kojih je vođen revizijski postupak tužitelj naknadu štete tražio u visini propisanoj odredbama ZOMO koji da je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata i tužbeni zahtjevi tužitelja da su usvojeni. Također tužitelj ističe i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-11/2023 od 24. siječnja 2023.g. u kojoj da sud iako odbija žalbu tužitelja (HZMO) kao neosnovanu i potvrđuje presudu Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-177/2018 od 22. studenoga 2022.g. pozivajući se na „novo“ pravno shvaćanje Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022. prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje da je obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince toga odjela odnosno suda, ali navodeći da se bez obzira na donesenu odluku Sud u potpunosti slaže s mišljenjem žalitelja (ovdje tužitelja) da je Zakon o mirovinskom osiguranju (iz 2013. godine s naknadnim izmjenama i dopunama tog Zakona) lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (taj zakon da je stupio na snagu 1. siječnja 2006.) te da bi (i) prema čl. 164. stavku 5. Zakona o mirovinskom osiguranju za utvrđivanje visine stvarne štete trebale kao mjerodavne primijeniti odredbe tog Zakona. Posljedica primjene odredbe čl. 27. ZOOP-a kako da to zahtjeva tuženik, bila da bi da svi vozači u Republici Hrvatskoj koji su odgovorni za nastanak prometne nezgode, odgovaraju za naknadu štete prema HZMO-u, iako da su se osigurali od odgovornosti za štetu prema trećima. Tužitelj ipak smatra da intencija zakonodavca nije bila osloboditi osiguravajuća društva obveze naknade štete ili ih dovoditi u povlašteniji položaj od drugih pravnih i fizičkih osoba. Tužitelj ukazuje i u najnoviju sudsku praksu. Tužitelj da ponovno posebno ukazuje na Rješenje Vrhovnog suda RH BROJ Revd 1177/2023 od 21.3.2023. kojim da se Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dopušta revizija u odnosu na slijedeće pravno pitanje: „1. Da li za HZMO u parničnom postupku naknade štete, kojom potražuje naknadu štete po isplaćenoj invalidskoj mirovini nakon 1. siječnja 2014. stvarnu štetu predstavlja puni iznos isplaćene mirovine u skladu s člankom 161. ZOMO („Narodne novine“ 157/13) ili kako smatra tuženik štetu predstavlja razlika između rješenjem priznate i isplaćene mirovine i pretpostavljenog iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u skladu sa čl. 27. ZOOP-a („Narodne novine“ 151/05) „…. uz obrazloženje da se radi o pravnom pitanju o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena. Tužitelj dalje navodi da je i nakon tužbe nastavio s isplatama invalidske mirovine svom osiguraniku, pa da je tako u periodu od 01.10.2023.g. do 31.08.2024 isplatio iznos od 6.906,18 eura. S obzirom na suodgovornost od 50%, tužitelj potražuje iznos od 3.453,09 eura. S obzirom na navedeno tužitelj specificira svoj tužbeni zahtjev na način kako slijedi: „Nalaže se tuženiku UNIQA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Planinska 13,OIB: 75665455333 da isplati tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od 8.270,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20.11.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, iznos od 3.453,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 06.09.2024.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena kao i da mu naknadi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: odštetni zahtjev s povratnicom (6-9), obračun isplata (10), ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih davanja (11-21), nalaz i mišljenje o invalidnosti (23-25), rješenje HZMO-a od 30. ožujka 2011. (27-30), zapisnik o očevidu od 18. ožujka 2008. (31-41), ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih davanja (95-98) i obračun isplata (99). Provedeno je financijsko vještačenje.
5. Među strankama je nesporno da se dana 18. ožujka 2008. dogodila prometna nezgoda na kolniku B9, dolaskom za 520 m prije 44 KM-a u smjeru sjevera (Baderna) koju je prouzročila IK, iz [adresa], upravljajući osobnim automobilom reg. oznaka [registarska oznaka], a u kojoj nesreći je teške tjelesne povrede zadobio tužiteljev osiguranik ŽK, iz [adresa], kao vozač osobnog automobila reg. oznaka [registarska oznaka].
Nesporno je da je vozilo reg. oznaka [registarska oznaka] u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano policom AO kod pravnog prednika tuženika.
Nesporno je da je rješenjem br. 3488 od **.**.2011. FK (dalje: oštećenik) priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 18. listopada 2010., budući da mu je utvrđena opća nesposobnost za rad koja je 50 % u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnom prometnom nezgodom, a 50 % zbog bolesti.
Nesporno je da se tužitelj vansudski obratio tuženiku odštetnim zahtjevom od 06. studenog 2023., kojeg je tuženik primio 10. studenog 2023., te da je tuženik odbio zahtjev.
Iz isprava u koje je izvršen uvid nisu utvrđene odlučne činjenice.
Za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno, u trenutku kada su izvršene uplate mirovine, u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 i dr., dalje: ZOOP).
Prema čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema st. 2. istog članka stvarnom štetom u smislu st. 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno, članova njezine obitelji. Prema st. 3. istog članka razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
Dakle, tuženik je dužan naknaditi tužitelju stvarnu štetu u vidu razmjernog iznosa mirovine pod pretpostavkom da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene oštećeniku rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalj: HZMO) i invalidske mirovine koja bi oštećeniku bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
Za utvrđenje da li postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene oštećeniku rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi oštećeniku bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te u kojoj visini, potrebno je stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Zato je, radi utvrđenja ovih činjenica provedeno financijsko vještačenje.
Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je za razdoblje od 01. veljače 2021. do 31. kolovoza 2024. tužitelj oštećeniku, temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 30. ožujka 2011., isplatio ukupan iznos invalidske mirovine od 23.446,59 eur, te da bi, za razdoblje od 01. veljače 2021. do 31. kolovoza 2024., oštećeniku bila, zbog potpunog gubitka radne sposobnosti u slučaju povrede na radu, utvrđena invalidska mirovina u ukupnom iznosu od 23.446,59 eur.
Tužitelj je prihvatio matematički izračun financijskog vještaka u dijelu kojim isti utvrđuje da je za razdoblje od 01. veljače 2021. do 31. kolovoza 2024. tužitelj svom osiguraniku FK, temeljem rješenja tužitelja od 30. ožujka 2011. isplatio ukupan iznos invalidske mirovine od 23.446,59 eur. U pogledu drugog dijela nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj, u bitnom, navodi da je taj dio nalaza izrađen na temelju pretpostavki, na temelju kojih da sud ne može, niti smije suditi, a niti da se o istom tužitelj ima razloga očitovati. Sud da je dužan suditi i utvrđivati činjenično stanje u svakoj konkretnoj stvari na temelju činjenica i dokaza, a ne na temelju pretpostavki. Utvrđivati iznos invalidske mirovine koji bi bio obračunat i isplaćen da je u konkretnom slučaju potpuni gubitak radne sposobnosti bio uzrokovan povredom na radu da je pravno neutemeljen, jer da se ne može utvrđivati nešto čega da nema. Takav pristup da životno glasi "što bi bilo kad bi bilo" i nikako da nije primjenjiv u sudskom postupku kao strogo formalnom postupku u kojem da je na jasan način zakonskim odredbama uređeno postupanje suda. Stoga da je hipotetski pristup konkretnoj pravnoj stvari na način da se utvrđuje iznos invalidske mirovine koji bi bio obračunat i isplaćen da je u konkretnom slučaju potpuni gubitak radne sposobnosti bio uzrokovan povredom na radu ne samo pravno neprihvatljiv, već da je u suprotnosti s činjenicama utvrđenim upravnim aktom tužitelja kojim je priznato pravo na invalidsku mirovinu. Dakle, suditi da se može samo u okviru donesenog upravnog akta od strane tužitelja, niti više niti manje od toga, posebno ne drugačije od onoga što je utvrđeno. Bilo kakvo drugačije suđenje da je suđenje van okvira tužbenog zahtjeva i utvrđenih činjenica u postupku, a samo da se na temelju utvrđenih činjenica, a ne pretpostavki i ima suditi. Nadalje, da se ne treba zaboraviti niti činjenicu da je sud u postupku vezan upravnim aktom kojim je utvrđeno određeno pravo i sud da nema zakonskog osnova to pravo mijenjati. Konkretno, tužitelj da je u upravnom postupku priznao svom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada, a ukoliko bi sud sudio pretpostavljeni iznos invalidske mirovine koji bi bio obračunat i isplaćen za slučaj da se radilo o povredi na radu, to da bi značilo da bi sud takvom odlukom mijenjao upravni akt tužitelja, za što da ga ne ovlašćuje niti jedna zakonska odredba. S druge strane, tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.
Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome pod kojom pretpostavkom bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a to sukladno čl. 271. st. 1., 2. i 3. ZOOP-a. Tužitelj nije uputio na konkretne objektivne elemente koji bi izazvali sumnju u stručnost nalaza i mišljenja vještaka, već prigovore pravne prirode. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje temeljitim i stručnim. Zbog navedenih razloga, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Kako nema razlike između invalidske mirovine utvrđene oštećeniku rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi oštećeniku bila utvrđena u slučaju povrede na radu, to ne postoji obveza tuženika da tužitelju naknadi stvarnu štetu u vidu razmjernog iznosa mirovine za utuženi period.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.
6. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.
Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.
Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 25. travnja 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 12. veljače 2026. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 13. ožujka 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 200,00 (Tbr. 46.), ili ukupno 1.000,00 eur.
Tuženiku, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zakonske zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 01. travnja 2026.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
