REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-840/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. VT iz [adresa], 2. OT iz [adresa] i 3. UT iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Eduard Geber, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Josip Madirazza, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Madirazza i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3863/2025-2 od 14. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7968/2015-91 od 13. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. travnja 2026.,
r i j e š i o j e :
1. Odbija se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljeno pravno pitanje.
2. Odbacuje se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ustavnog i konvencijskog prava.
Obrazloženje
1. Tuženica je ovom sudu podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3863/2025-2 od 14. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 7968/2015-91 od 13. lipnja 2025. u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, zbog pravnog pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a posebice za razvoj prava kroz sudsku praksu. Prijedlog tuženica podnosi i iz razloga što smatra da joj je zbog naročito teške povrede odredaba parničnog postupka prilikom donošenja pobijane presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
2. Tužitelji nisu podnijeli odgovor na tuženičin prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i st. 2. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i da tuženica nije učinila vjerojatnim da joj je tijekom postupka koji je prethodio revizijskom povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.
4. Naime, prema odredbi čl. 385. a ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito
– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili
– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili
– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili
– ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.
Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
5. Pobijanom presudom odbijena je žalbu tuženice i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7968/2015-91 od 13. lipnja 2025. kojom je tuženici naloženo da plati 1. tužitelju VT 2.327,86 EUR, 2. tužiteljici 2287,26 EUR i 3. tužitelju 10.912,76 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na te svote, uz obrazloženje da je tužitelj VT na temelju ugovora od 13. srpnja 1987. oročio kod tužene banke 2.500 DEM (štedni račun br. 2529457398) te da je imao štednu knjižicu br. [broj štedne knjižice] u iznosu od 240,86 CHF sa stanjem na dan 31. 12. 1990.; da je tužiteljica OT po ugovoru od 6. srpnja 1987. oročila kod tužene banke 2.500,00 DEM; da je ĐT (prednik tužitelja UT) ugovorom od 12. srpnja 1989. oročio 22.713,63 DEM (štedni račun br. 2429085432). Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužiteljima je isplaćeno 17.800,00 DEM sa štednog računa br. 2429085432 na kojem je bilo 22.713.63 DEM i to na temelju onoga što je svojom rukom ispisao (i time priznao) tužitelj UT, dok nije utvrđeno da bi tužiteljima bio isplaćen preostali utuženi iznos.
6. Tuženica je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavila pitanje koje glasi:
„Jesu li sudovi počinili bitnu povredu postupka u slučaju kada je prvostupanjski sud u ponovljenom suđenju, unatoč provođenju dokaza iz kojih se može utvrditi odlučna činjenica na koju je drugostupanjski sud povodom prvotnog žalbenog postupka ukazao prvostupanjskom sudu, donio presudu identičnu presudi iz prvotnog suđenja (dakle, ponovno nije utvrdio predmetnu odlučnu činjenicu), a drugostupanjski sud je povodom nove žalbe potvrdio takvu presudu, odnosno potpuno je zanemario činjenicu koju je u prvotnom žalbenom postupku sam utvrdio odlučnom i radi čijeg je utvrđenja prvotna presuda bila ukinuta, te je li takvim postupanjem povrijeđeno pravo stranaka na pošteno i pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava RH i čl. 6. EKLJP- a”?
7.1. Samo pitanje je u suštini činjenične naravi i odnosi se na konkretne okolnosti ovog predmeta koje se apostrofiraju i u pitanju, a zbog načina na koji je pitanje formulirano prethodno treba reći da je tuženica već u odgovoru na tužbu (a to ponavlja i u prijedlogu za dopuštenje revizije) navela na koji način su računi tužitelja zatvoreni te izvršena isplata, a navedeni način isplate i zatvaranja računa u svakom slučaju nije redoviti i propisan način bankarskog poslovanja, niti dokaz da bi cjelokupni podignuti iznos s računa pojedinog tužitelja svakom od njih bio i isplaćen, već ukazuje na propuste same tuženice u organizaciji rada. Isprava koju tuženica naziva „evidencija” i koja je priložena uz prijedlog za dopuštenje revizije nije evidencija banke nego privatno pismo kojeg je tužitelj UT uputio (čini se) tužiteljima VT i OT.
7.2. Navedenu ispravu („evidenciju” ili pismo kojeg je napisao tužitelj UT) prvostupanjski sud je ocijenio kao dokaz da su tužitelji primili 17.800,00 DEM i to po štednom računu br. 2428096432 (pravnog prednika tužitelja UT), a da tužena banka nije dokazala činjenicu da je platila više od tog iznosa. Takvu ocjenu prihvatio je i drugostupanjski sud.
7.3. Tuženica navodi da prvostupanjski sud nije postupio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a (da nije savjesno i brižljivo ocijenio navedenu evidenciju koju je sastavio tužitelj UT) te da je na temelju iste trebao donijeti drugačije činjenične zaključke. Međutim, u ovom stadiju postupka revizijski sud nije ovlašten ispitivati jesu li pojedine činjenice pravilno utvrđene. Stoga nije odlučno ni pozivanje predlagateljice na odluku ovog suda broj Rev-165/2021 u kojoj se navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP time što u obrazloženju presude o „odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika”. U toj odluci citiran je samo ono što je navedeno u toj zakonskoj odredbi, a to što tuženica različito od suda ocjenjuje „evidenciju” koju je napisao tužitelj UT ne može biti razlog za dopuštenje revizije. Konačno, to što je drugostupanjski sud ukinuo raniju presudu prvostupanjskog suda, a nakon ponovnog suđenja potvrdio prvostupanjsku presudu koja je podudarna onoj prvoj i za to iznio razloge, neovisno o tome što po mišljenju tuženice u ponovljenom postupku prvostupanjski sud nije utvrdio odlučnu činjenicu na koju je ukazao sud drugog stupnja kako tuženica smatra da je trebao, također ne predstavlja razlog za dopuštenje revizije.
8. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari u vezi postavljenog pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.
9. Razmatrajući iznesene navode u prijedlogu u vezi povrede temeljnog prava na pravično suđenje ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženici bilo omogućeno da odgovori na tužbu i iznese odlučne činjenice te predlaže dokaze i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženice, a te one sadrže dostatne, relevantne i uvjerljive razloge o ocjeni izvedenih dokaza te o osnovi i visini zahtjeva tužitelja, kao i o istaknutim prigovorima tuženika te se iste ne mogu smatrati neobrazloženima ili arbitrarnima. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
10. Dakle, tuženica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje, pa je prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).
Zagreb, 1. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
