Poslovni broj P-2205/2023-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužiteljice TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koga zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika – odvjetničke vježbenice ČV, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužiteljici TV iznos od 3.969,72 Eur sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 29. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se do 28. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Odbija se, kao djelomično neosnovan, tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 8.635,07 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2015. do isplate, za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos s tijekom od 30. rujna 2015. do 28. ožujka 2023., za isplatom iznosa od 1.647,86 eura sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, kao i za isplatom iznosa od 5.740,14 eura sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknaditi tužiteljici TV troškove postupka u iznosu od 1.790,01 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je sa tuženim sklopila Ugovor o kreditu broj 3208026821 od 7. prosinca 2006. prema kojem joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 172.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan korištenja kredita. Navodi kako su ugovorne strane 3. veljače 2016. sklopile Aneks gore navedenom Ugovoru o kreditu, kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u EUR, umjesto uz dosadašnji CHF. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na dan 29.3.2016. u iznosu od 156,772.34 CHF, odnosno 1,083,190.58 kn. Konverzijom kredita u Euro, nakon izvršenog otpisa u iznosu od 41,992.31 Eur, odnosno 316,424.94 kn, utvrđena je nedospjela glavnica na dan 29.3.2016. u iznosu od 101,756.39 Eur, odnosno 766,765.64 kn. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u kunama prema početnom tečaju, uslijed ništetnosti valutne klauzule, iznosila je 723,516.58 kn , dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženi izračunom konverzije, pri čemu nastaje razlika u navedenim glavnicama od 43,249.06 kn, odnosno 5,740.14 Eur. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi, te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj Eura, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Smatra da je, pozivom i na presude donesene u kolektivnom sporu protiv, među ostalima, i tuženika, tuženik dužan vratiti tužiteljici preplaćene mjesečne anuiteta s osnova tečaja, kao i razliku manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provođenja konverzije. Postavlja stoga tužbeni zahtjevna povrat preplate s osnova tečajnih razlika, kao i razliku između preostale, neotplaćene konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, a postavlja i podredni zahtjev kojim potražuje zatezne kamate na preplaćene tečajne razlike, tj. na više plaćene iznose s osnova tečajnih razlika koje je tužitelju tuženi uračunao prilikom izračuna konverzije kredita, počev od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do dana izvršene konverzije sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Slijedom iznesenoga, predlaže donijeti presudu po specificiranom tužbenom zahtjevu iz podneska od 23. srpnja 2025. na isplatu iznosa od 12.604,79 eura sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, iznosa od 1.647,86 eura sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, kao i iznosa od 5.740,14 eura sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015., a postavlja i podredni zahtjev na isplatu iznosa od 3.969,72 eura sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovanost i visinu tužbe. Osporava tužiteljici svojstvo potrošača, ističe prigovor zastare. Napominje kako je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu 3. veljače 2016. te je time tužiteljica izjednačena s položajem u kojemu bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eur te da su prilikom provedbe konverzije uzeti u obzir cjelokupni uplaćeni iznosi. Osporava i tijek zatezne kamate, kao i zahtjev tužiteljice na isplatu navodne razlike glavnice. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tuženik se u podnesku od 15. rujna 2025. protivi i preinaci tužbe iz podneska tužiteljice od 23. srpnja 2025., kojim je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja povećala tužbeni zahtjev. Sud je takvu preinaku dopustio, s obzirom je odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što u konkretnom slučaju sud smatra, s obzirom da tužitelj ne raspolaže takvim stručnim znanjem kakvo je potrebno da bi se točno utvrdio preplaćeni iznos po ništetnoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, što je u skladu i sa zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV - 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021., kojim je zauzet izričit stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Predmet spora je potraživanje tužiteljice prema tuženiku s obzirom na ništetnost odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka 7. prosinca 2006., kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute švicarski franak obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, kao i pitanje je li takvo potraživanje zastarjelo, je li tužiteljica aktivno legitimirana u ovome postupku, ima li tužiteljica svojstvo potrošača te je li tužiteljica izgubila pravo na povrat plaćenoga po ništetnoj odredbi o vezanosti otplate kredita uz valutu švicarski franak s obzirom na sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“).

5. Radi utvrđivanja navedenih spornih okolnosti, sud je tijekom dokaznoga postupka izveo sljedeće, po strankama predložene, dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu i njegov Dodatak (list 12-31 spisa), izvršen je uvid u izračun konverzije (list 35-44 spisa), izvršen je uvid u pregled prometa po kreditu (list 136-157 spisa), saslušana je tužiteljica (list 326 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (list 333-350 spisa), sudska vještakinja usmeno je obrazložila nalaz i mišljenje (list 488 spisa).

6. Osim navedenih dokaza koji su izvedeni, nijedna od stranaka nije stavljala druge dokazne prijedloge, tako da su u ovome postupku izvedeni svi predloženi dokazi.

7. Sud je, na temelju odredbe čl. 8. ZPP-a i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći izvedene dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Na spornu okolnost ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, izvršen je uvid u predmetni Ugovor o kreditu od 7. prosinca 2006., u kojemu je odredbom čl. 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti valute CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle, riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu koje je tužena sklapala sa potrošačima u utuženim razdobljima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Na okolnost aktivne legitimacije, svojstva potrošača te informiranosti tužiteljice o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, saslušana je tužiteljica, dok drugih dokaznih prijedloga na te okolnosti nije bilo u ovome postupku.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sklopila predmetni ugovor, jer su joj bila potrebna sredstva za rješavanje stambenog pitanja, konkretno kupnje stana za nju, supruga i njihovo dijete. Zbog malih primanja, mogla je dobiti jedino kredit vezan uz valutu švicarski franak i to kroz tzv. paket za mlade. Ništa joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojašnjeno niti je upozorena na bilo kakav rizik. Ugovor je u cijelosti sastavio tuženik. Rata joj je porasla s 4.500,00 kn na 7.000,00 kn te je iznosila više od njezine mjesečne plaće.

14. Iskaz tužiteljice je prihvaćen, s obzirom da je tužiteljica iskazivala životno i logično te je njezin iskaz u skladu s ostalim dokazima izvedenima u ovome postupku.

15. Odredbom čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 125/07 i 79/07, dalje: ZZP) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. S obzirom na prihvaćen iskaz tužitelja, iz kojega proizlazi kako su sredstva iz Ugovora o kreditu iskorištena isključivo za kupnju stana za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, to sud zaključuje da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača. Također, na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je kako ona nije imala mogućnost pregovaranja o predmetnim odredbama ugovora niti su joj pružene informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti rizik sklapanja takvog ugovora, a nije joj niti ponuđeno sklapanje ugovora koji nije bio vezan uz valutu švicarski franak.

16. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO) propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a tužiteljica je postavila kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa koji su plaćeni tuženiku na temelju ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, čija ništetnost je utvrđena presudom u kolektivnom sporu, iz čega jasno proizlazi da se radi o pojedinačnoj parnici vezanoj za utvrđenja iz kolektivnog spora, s obzirom i na utvrđenje u ovome postupku kako tužitelj ima svojstvo potrošača te kako nije bio informiran od tuženika u pogledu rizika sklapanja ugovora vezanog uz valutu švicarski franak.

17. Stoga, s obzirom da je na temelju uvida u Ugovor o kreditu od 7. prosinca 2006., utvrđeno da se pravni učinci pravomoćne presude iz kolektivnog spora protežu i na odredbe predmetnog Ugovora o vezanosti otplate kredita uz valutu švicarski franak, s obzirom na razdoblje u kojemu je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen, kao i s obzirom da je korištena ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, to su predmetne ugovorne odredbe, u dijelu kojim je ugovorena protuvrijednost valute CHF i otplata u toj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan dospjeća, ništetne.

18. S obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužiteljica bi imala pravo na povrat u dijelu u kojem je njezina obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja na dan isplate kredita.

19. Međutim, s obzirom da su stranke 3. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015), kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur, to je cjelokupan iznos koji je tužiteljica uplatila do dana obračuna konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu u Eur. Kako je cjelokupni iznos svih uplata koje je tužiteljica izvršila do datuma konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po novom eurskom kreditu, to nije preostao nikakav iznos preplate koji bi se u ovome postupku tužiteljici mogao vratiti. Naime, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, a to uključuje i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

20. Pritom se ne može prihvatiti shvaćanje da je eurski kredit trebalo zatvoriti i u većem dijelu od onoga kako je obračunato, s obzirom da je navedeno provedeno u skladu s metodologijom i postupkom propisanim odredbama ZID ZPK, a koji Zakon je prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio je spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

21. Međutim, tužiteljica je tužbom zatražila i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO-a, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa, ZOO-a, na čiju primjenu upućuje odredba članka 4. ZZP-a. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

22. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. naveo je kako pravno shvaćanje izraženo u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV- 33/2022-21, a koja je imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

22.1. U istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svrhu ujednačavanja sudske prakse najvišeg suda, zauzima stajalište da potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

23. U ovome postupku provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Petri Blašković, a nalaz i mišljenje od 10. travnja 2025. prihvaćen je u cijelosti, s obzirom je jasan i razumljiv, u njemu je potpunosti odgovoreno na zadatak postavljen od suda, a vještak je usmeno obrazložio na glavnoj raspravi nalaz i mišljenje i otklonio sve primjedbe, nakon kojeg usmenog obrazloženja nijedna od stranaka nije imala daljnjih primjedbi na nalaz i mišljenje niti je ijedna od stranaka imala kakvih drugih dokaznih prijedloga na tu okolnost.

24. Tako je vještakinja u prihvaćenom nalazu i mišljenju navela kako je Ugovor o kreditu sklopljen 7. prosinca 2006. te je isplaćen 13. prosinca 2006. Ugovorena je promjenljiva kamatna stopa koja je iznosila 4,50% godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 360 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 1. svibnja 2007., u iznosu od 864,82 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 3.991,21 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o kreditu). Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen je 3. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu 102.898,65 EUR što primjenjivim tečajem na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 785.330,52 kn (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR). Dodatkom Ugovoru kojim je provedena konverzija utvrđena je preplata tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu 2.027,80 EUR. Tužiteljica je s tuženikom, u razdoblju od 03/2009 do 09/2009 godine ugovorila moratorij u trajanju od 6 mjeseci. Moratorij se ugovara za nedospjelu glavnicu kredita koja na dan početka tijeka moratorija iznosi 167.770,05 CHF, a nakon uvećanja za naknadu za provedbu moratorija iznosi 172.794,78 CHF. Za provedbu moratorija ugovorena je naknada u iznosu 3,0% na iznos glavnice kredita, odnosno 5.024,73 CHF za koji je iznos uvećana glavnica kredita. Za vrijeme trajanja moratorija kreditor mjesečno ne obračunava i ne naplaćuje kamatu, a rok otplate kredita se produljuje za razdoblje moratorija. Kredit se po isteku moratorija vraća u mjesečnim anuitetima koji dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu, a idući anuitet dospijeva 1. listopada 2009. Tužiteljica je s tuženikom, ponovno u razdoblju od 10/2011 do 07/2012 ugovorila moratorij u trajanju od 9 mjeseci. Moratorij se ugovara za nedospjelu glavnicu kredita koja na dan početka tijeka moratorija iznosi 167.453,48 CHF, a nakon uvećanja za naknadu za provedbu moratorija iznosi 171.632,50 CHF. Za provedbu moratorija ugovorena je naknada u iznosu 2,5% na iznos glavnice kredita, odnosno 4.179,02 CHF za koji je iznos uvećana glavnica kredita. Za vrijeme trajanja moratorija kreditor mjesečno ne obračunava i ne naplaćuje kamatu, a rok otplate kredita se produljuje za razdoblje moratorija. Kredit se po isteku moratorija vraća u mjesečnim anuitetima koji dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu, a idući anuitet dospijeva 1. kolovoza 2012.

Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještakinja daje mišljenje na postavljene zadatke. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogao mijenjati tečaj: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 12.604,79 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 318,63 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 12.286,16 EUR. Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 29.03.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 101.756,39 EUR što primjenjivim tečajem na dan 29.03.2016.g. iznosi 766.765,64 kn (tečaj 7,535307 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 29.03.2016.g. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 5.740,14 EUR. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu, čl. 5 utvrđeno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR. Njihova razlika predstavlja preplatu tužitelja koja na dan provođenja konverzije (29.03.2016.g.) iznosi 2.321,86 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita (29.03.2016.g.) iznose 3.969,72 EUR.

24.1. U svome usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja na glavnoj raspravi vještakinja je navela kako ostaje kod nalaza i mišljenja od 27. lipnja 2025. a vezano za prigovore tuženika u kojem navodi kako smatra da je primijenjena pogrešna metoda odnosno navodi kako prilikom izračuna na inicijalni anuitet nije trebala biti primijenjena promjenjiva kamatna stopa, vještakinja se očituje kako je izračun sačinjen sukladno danom zadatku, a to je utvrditi tečajne razlike kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog stvarno obračunatog anuiteta naspram početnog tečaja. Radi se o uobičajenoj metodologiji izračuna u predmetima ovakve vrste te u isti nisu uključene razlike zbog promjene kamatne stope.

24.2. Nakon usmenog obrazloženja nalaza i mišljenja, nijedna od stranaka nije imala daljnjih primjedbi niti je predložen kakav drugi dokaz na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva.

25. Kako je prethodno obrazloženo da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025), a vještakinja je u nalazu i mišljenju koje je u cijelosti prihvaćeno sačinila obračun tih zateznih kamata i navela kako one iznose 3.969,72 Eur, to je upravo za taj iznos valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev, dok je u preostalom dijelu, iz naprijed navedenih razloga, tužbeni zahtjev odbijen kao djelomično neosnovan.

26. Na dosuđeni iznos od 3.969,72 Eur dosuđena je tužiteljici i zatezna kamata koja na taj iznos teče od podnošenja tužbe u ovom predmetu 29. ožujka 2023. do isplate. Naime, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti, jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja (čl. 29. st. 1. ZOO-a). Dok glavna obveza, to jest glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom (to proizlazi iz čl. 160. st. 2. ZOO-a). Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO-a).

26.1. Dakle, kako je prethodno ovom odlukom obrazloženo, glavni dio je prestao s obzirom je cjelokupan iznos koji je tužiteljica uplatila do dana obračuna konverzije iskorišten za zatvaranje obveza po kreditu uz valutnu klauzulu u Eur, dok je preostalo potraživanje po osnovi zatezne kamate, koja se osamostalila po prestanku glavnog duga. Odredbom čl. 31. st. 2. ZOO- a propisano je kako na iznos neisplaćenih kamata se mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. S obzirom da je u ovome postupku zahtjev za njihovu isplatu postavljen već u tužbi, to tužiteljica ima pravo na isplatu zateznih kamata koje na dosuđeni iznos od 3.969,72 Eur u skladu s odredbom čl. 31. st. 2. ZOO-a teku od podnošenja tužbe (29. ožujka 2023.) do isplate, a u preostalom dijelu zahtjeva za isplatom zatezne kamate na isti iznos, s tijekom od 30. rujna 2015. do 28. ožujka 2023., tužbeni zahtjev je odbijen kao djelomično neosnovan.

27. U odnosu na institut zastare mjerodavna pravna norma je ona iz članka 241. ZOO, prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a vezano uz odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP, kojima je reguliran procesnopravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Stoga je utvrđeno da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla i pravna norma bila bi lišena svog korisnog učinka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Zastara restitucijskog zahtjeva u ovome predmetu bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći (ispočetka) od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/2012 (koja je postala pravomoćna 10. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost vezanosti za valutu CHF), stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 11. lipnja 2018. za povrat po osnovi preplate zbog valutne klauzule, a kako je zastarni rok za restituciju u ovome slučaju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO, to potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

28. S obzirom na navedeno, sud je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.969,72 Eur sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 29. ožujka 2023. do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao djelomično neosnovan, na način naveden u izreci ove presude.

28.1. Pritom valja napomenuti da je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev te da iz toga razloga nije donesena odluka o eventualno kumuliranom zahtjevu. Naime, tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan (čl. 188. st. 2. ZPP). U ovom slučaju nema dva ili više zahtjeva, jer su ponovljeni kao eventualni isti zahtjevi koji su istaknuti ispred njih. Naime, već u glavnom zahtjevu sadržan je i zahtjev za isplatom zatezne kamate koja na preplaćene iznose po osnovi ništetne odredbe ugovora o vezanosti otplate uz valutu švicarski franak, teče od svake uplate do izvršene konverzije, i to neovisno o tome je li takav zahtjev prikazan s razdobljem u kojemu kamate teku na pojedini iznos, ili su kamate obračunate u apsolutnom iznosu (što i sama tužiteljica navodi u podnesku od 25. rujna 2025.).

29. Što se zahtjeva za naknadu troškova postupka tiče, tužiteljica je, zbog utvrđene ništetnosti predmetne odredbe, uspjela s osnovom zahtjeva, ali što se tiče visine zahtjeva, uspjela je s otprilike 20%, što znači da joj je tuženik u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a dužan naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice upravo u tom omjeru. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podnesaka od 7.3.2024., 5.2.2025., 23.7.2025. i 25.9.2025. u visini od 250 bodova za svaki (Tbr. 8/1 Tarife), te trošak zastupanja na ročištima 6.3.2024., 3.3.2025. i 5.3.2026. u visini od 250 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), kao i trošak pristupa na ročište za objavu u visini 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), što čini ukupno 2050 bodova, a uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur i za porez na dodanu vrijednost, čini iznos od 5.125,00 Eur, uvećano za trošak pristojbe na tužbu 228,49 eur i presudu 228,49 eur, što iznosi 5.581,98 eura. Kako je tuženik tužiteljici dužan naknaditi 20% troškova, to joj je dužan naknaditi troškove u visini 1.116,40 eura, uvećano za troškove plaćenog predujma za vještačenje od 673,61 euro u cijelosti, kao potreban bez obzira na uspjeh u sporu, tako da ukupan iznos koji joj je tuženik dužan naknaditi iznosi 1.790,01 eura. Na tako određen trošak tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove presude do isplate, na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

29.1. Naprotiv, tužiteljici nije dosuđena naknada troškova sastava podnesaka od 10.12.2024. i 8.9.2025., kojima ponavlja već iznesene navode, kao niti podneska od 6.3.2024., koji je predan istoga dana kada je održano ročište za zastupanje na kojemu joj je dosuđena naknada troškova, tako da su ti podnesci bili nepotrebni u smislu čl. 155. ZPP-a.

U Zagrebu 1. travnja 2026.

Sutkinja:

Ela Mišura Stopfer

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku, uz rj o pristojbi na tužbu 228,49 eur i presudu 228,49 eur

2. Tuženiku po punomoćniku