REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Posl.br. Pn-134/2018-68

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Mirni Mačešić-Biscuoli kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja ZĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Igor Vujčić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika Opća bolnica Pula - Ospedale Generale di Pola, iz Pule, Santoriova ulica - Via Santorio Santorio 24A, OIB: 16089706543, zastupana po punomoćniku Tea Tončić odvjetnik iz Pule, radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 27. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika parničnih stranaka, a objavljene dana 01. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi štetu isplatom iznosa od 1.500,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24.05.2018 do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, sve u roku od 15 dana.

II Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.500,00 eura tužitelj se odbija.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 1.462,25 eura sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi navodi da je od 22.05.2015. do 01.06.2015. bio hospitaliziran na odjelu neurologije kod tuženika a sve iz razloga što je 21.05.2015. kod tuženika obavljala dijagnostičku pretragu EMNG. Nakon što je pretraga obavljena navodi kako se nije osjećala dobro, tvrdi da je tražila pomoć sestre i doktora da joj pomognu da ustane sa stola i odvedu je u čekaonicu, međutim nitko da joj pomoć nije pružio. Nakon toga da se sama ustala sa kreveta i počela polako hodati; no obzirom da je toga dana u bolnicu došla sa sanitetom i hodalicom, dakle teže pokretna, nije se mogla kretati bez pomoći treće osobe, da je u jednom trenutku pala na način da je pala, na doktora koji je pisao nalaz te su oboje završili na tlu. Tvrdi da je uslijed toga pada zadobila teške tjelesne ozljede i to povrede kralježnice, živaca, tešku reakciju na stres. Nakon toga da ju je liječnik koji joj je obavljao pretragu EMNG i hospitalizirao te je zadržana u bolnici sve do 01.06.2015. kada je otpuštena kući. Tužitelj navodi da je zbog opisanog štetnog događaja i nemara i propusta tuženika, odnosno njegovih djelatnika pretrpio neimovinsku štetu koja se ogleda u pretrpljenim fizičkim bolovima, strahu, nastalom naruženju, te smanjenju životne aktivnosti. Osim toga navodi da je za vrijeme dok je boravila u bolnici tretman od strane medicinskih sestara prema njoj bio krajnje neprimjeren i neprofesionalan. Tvrdi da su je sestre zlostavljale, da su joj bez njenog pitanja i odobrenja stavile pelenu, iako nije inkontinentna, zavezali ruke iako je bila potpuno mirna, prilikom davanja terapija i nošenja obroka te obavljanja jutarnje higijene, upućivale joj ružne riječi i psovke zbog čega da joj je povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povreda časti. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj na ime naknade štete potražuje iznos od 4.000,00 eura zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje ističe prigovor zastare, tvrdeći da se štetni događaj dogodio 21.05.2015. a tužba da je podnesena 24.05.2018., dakle nakon proteka roka od 3 godine po štetnom događaju pa sukladno čl. 230. ZOO-a predlaže odbiti zahtjev tužitelja. Nadalje tuženik ne osporava da je tužiteljica bila u bolnici dana 21.05.2015. te da je obavila dijagnostičku pretragu EMNG. Također se ne osporava da je toga dana nakon obavljene pretrage prilikom silaska sa kreveta pala. Tuženik osporava da je tužitelj pao kako je opisano u tužbi te osporava da bi uslijed toga pada zadobila ozljede koje u tužbi opisuje. Tvrdi kako tužitelj boluje od kronične bolesti ishialgija koji se ogledaju u bolovima u kralježnici, kočenju ruku i jezika koje smetnje ima još od 2008. Također navode kako je početkom 2015. imala i prometnu nezgodu i još jednu povredu tako da dijagnoze koje navodi u tužbi nisu u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnim padom. Smatra kako su djelatnici tuženika u cijelosti postupali u skladu s pravilima struke te se prema tužiteljici za vrijeme hospitalizacije odnosili profesionalno. Smatraju da je tužiteljica sama odgovorna za predmetni pad jer nije sačekala pratitelja pacijenta već se dizala bez ičije pomoći iako je znala da nije u mogućnosti samostalno hodati. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u kompletnu medicinsku bolničku dokumentaciju tužitelja, izvršen je uvid u medicinsku dokumentaciju na strani 4 do 32 spisa, pročitane su pritužbe pacijenta i odgovori na te pritužbe na strani 33 do 49 spisa, izvršen je uvid u fotografije na strani 50 spisa, pročitani su iskazi svjedoka KĐ, EĐ, NĐ, ŠĐ, LĐ, ŽĐ, DĐ, pročitan je iskaz tužitelja, pročitana je evidencija prisutnosti na radu, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka specijalista neurokirurg prof. dr. Darko Ledić, pročitana je usmena dopuna vještaka dr. Darka Ledića od 27.02.2026. na strani 178 spisa.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Istaknuti prigovor zastare od strane tuženika nije osnovan. U konkretnom slučaju radi se o postupku radi naknade štete pa valja primijeniti odredbu čl. 230. ZOO-a. Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koje je štetu učinila. U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Nesporno je da je do štetnog događaja došlo 21.05.2015. a da je tužiteljica tužbu predala preporučenom poštom 24.05.2018., dakle, izvan zastarnog roka od 3 godine.

Međutim, do zastare ipak nije došlo iz slijedećih razloga. Točno je da je tužiteljica za štetu i štetnika znala već 21.05.2015., međutim, obim štete i vrstu štete koju je pretrpjela nije mogla znati isti dan jer je tužiteljica upravo po nalogu tuženika nakon pada hospitalizirana te je u bolnici bila sve do 01.06.2015. a za to vrijeme su joj rađene različite dijagnostičke pretrage te je liječena kako bi se utvrdilo da li je pad uzrokovao daljnje povrede kod tužiteljice osim onih od kojih je već bolovala Kako dakle tužitelj nije 21.05.2015. mogao znati vrstu i opseg štete koju je pretrpio a ovdje se potražuje naknada neimovinske štete to nema govora da je nastupila zastara.

6. Provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da je tužitelj doista dana 21.05.20215 došla na pregled kod tuženika. Toga dana je dovezena u bolnicu sanitetnim vozilom jer je bila teško pokretna i hodala je pomoću hodalice uz pratnju treće osobe. Kada je obavila pregled kod liječnika djelatnici saniteta su je prebacili na odjel neurologije jer su znali od ranije da je tužitelj bio naručen na obavljanje dijagnostičke pretrage EMNG pa su djelatnici saniteta na odjelu pitali da li se tužiteljica može pregledati toga dana da je dva puta ne voze na pregled. Kako je postojao slobodni termin djelatnici saniteta su tužiteljicu odveli na polikliniku odjel neurologije, predali su svu dokumentaciju medicinskoj sestri rekli da kad obave pregled da će je natrag odvesti kući, a oni su otišli na drugu intervenciju jer nisu mogli čekati pregled sa tužiteljicom.

7. U medicinskoj dokumentaciji koju su djelatnici saniteta predali medicinskoj sestri koja radi na odjelu neurologije je bilo vidljivo da je tužiteljica teže pokretna i da joj treba pomoć. Prema iskazu tužiteljice proizlazi da su i sami djelatnici saniteta rekli sestri da je tužiteljica teško pokretna i da joj treba pomoć pri hodanju. No, sve i da tome nije tako kako tvrdi tuženik, životna logika mora nalagati medicinskoj sestri koja je preuzela dokumentaciju od djelatnika saniteta da je ta osoba teže pokretna jer se sanitetskim vozilom prevoze isključivo potpuno nepokretne ili teško pokretne osobe.

8. Nakon nekog vremena tužiteljica je pozvana na pregled te tvrdi da je zvala sestru da joj pomogne ustati da uđe u ambulantu, da je dizala ruku, ali nitko da nije dolazio pa da je sama krenula prema ambulanti a sestra iz ambulante da je vikala neka požuri jer da nemaju vremena.

Kada je tužiteljica ušla u ambulantu dočekali su je doktor i medicinska sestra. Oboje su joj pomogli da legne na krevet te je liječnik obavio EMNG pregled. Liječnik joj rekao da nalaz nije dobar te je krenuo pisati nalaz, a sestra je radila svoje poslove u istoj ambulanti. Sud vjeruje tužiteljici kada kaže da joj nakon završenog pregleda nije bilo dobro te da joj se vrtjelo u glavi što je rekla liječniku a on je rekao neka ostane još malo ležati na krevetu što je i učinila. Kad je osjetila da joj je bolje tužiteljica se obratila i liječniku i medicinskoj sestri te ih je tražila da joj pomognu da se digne sa kreveta i da je otprate do hodnika jer da teško hoda.

Medicinska sestra koja je bila u ambulanti nije pomogla tužiteljici prilikom silaska s kreveta niti ju je otpratila u hodnik gdje je trebala čekati sanitet koji ju je trebao voziti kući. Doktor joj je rekao neka polako hoda.

9. Utvrđeno je da je tužiteljica u konačnici sama sišla s kreveta i počela polako hodati prema izlazu. U jednom trenutku je osjetila da će pasti te je rekla liječniku "doktore pasti ću" tada je doktor skočio i pokušao ju uhvatiti rukama, međutim nije uspio te su tužiteljica i doktor zajedno pali na pod. Tužiteljica nije bila u nesvijesti ali je bila u stanju šoka te je osjećala jaku smušenost. Tada je u ambulantu došlo više sestara te tužiteljica tvrdi da je netko od sestara prebacio medicinskoj sestri koja je bila s njom u ambulanti kako joj nije pomogla da siđe s kreveta i izađe van iz ordinacije a na što da je ta sestra odgovorila da je kuhala kavu.

10. Upravo zbog tog pada tužiteljica je hospitalizirana kod tuženika od 21.05.2015. na dan pada sve do 01.06.2015. kada je otpuštena na kućno liječenje. Tužiteljica je hospitalizirana po nalogu liječnika koji joj je obavljao EMNG pregled kako bi se utvrdilo da li je zadobila neke daljnje povrede osim onih zbog kojih je inicijalno i došla na preglede u bolnicu. Za vrijeme bolničkog liječenja utvrđeno je da tužiteljica nije zadobila daljnje povrede niti prijelome kostiju. Isto je tako liječena zbog bolesti zbog koje je u tom trenutku i bila teško pokretna.

11. Prema iskazu tužitelja proizlazi da noćna mora za tužiteljicu počinje onog trenutka kada je završila na odjelu neurologije. Navodi kako su sve medicinske sestre na odjelu bile izrazito bezobrazne prema njoj, da su joj vene pucale pa da su joj stavili braunilu jer više nisu imali mjesta za postavljanje infuzije koju je primala zajedno sa lijekovima protiv bolova. Navodi kako je zvala sestre i tražila pomoć da je odvedu do wc-a, međutim one da su rekla da ne može otići u wc i da mora obaviti mokrenje u padelu koju joj nisu nikada donijele pa kako nije mogla trpjeti da se popišala u krevet.

Tvrdi da su sestre nakon toga na nju strašno vikale te da su joj nakon toga stavile pelenu koju ona nije htjela ali da ju je morala nositi jer su one tako naredile. Kod jutarnje higijene da su bile neugodne i grube zbog čega je često plakala i osjećala se poniženo. Kada je trebala početi hodati da su joj namjerno uzimale hodalicu i tjerale je da hoda sama. Isto navodi da su je zavezale za krevet na što je ona protestirala a one su rekle da je to za njeno dobro. Da joj je jedna sestra donijela pogrešne lijekove koje je skoro popila, da joj nisu dale doručak prije lijekova, da su se na nju sa visoka otresale pa navodi da je cijelo to vrijeme bolničkog liječenja bila tužna, potištena, zabrinuta.

12. Utvrđeno je da je tužiteljica pisala prigovor ravnatelju bolnice na ponašanje medicinskih sestara poglavito medicinske sestre LĐ koja je prema navodima tužiteljice bila prema njoj najgora. Navodi da je dobila ispriku ravnatelja bolnice te da joj je preporučeno da ode kod liječnika psihijatra kako bi se smirila. Navodi da se ranije nikada nije liječila kod psihijatra no pomoć da je prihvatila te dobila lijekove za smirenje i spavanje iako je osobno smatrala da joj to ne treba jer nije imala problema sa snom. Zbog tretmana kojeg je imala na odjelu neurologije da joj je povrijeđeno pravo osobnosti i njena čast.

13. Što se tiče samog štetnog događaja koji se dogodio 21.05.2015. ovaj sud smatra da je do istog doista i došlo što tuženik niti ne osporava. Tuženik samo osporava način nastanka štetnog događaja, smatrajući da je tužiteljica sama odgovorna za pad s kreveta jer da je znala da ne može hodati te da je trebala sačekati pomoć treće osobe. Dakle, nesporno je utvrđeno da je toga dana tužiteljica kod tuženika obavila EMNG pregled te da je po obavljenom pregledu a prilikom silaska sa stola pala na liječnika te su ona i liječnik završili na podu.

Upravo zbog toga je tužiteljica i hospitalizirana na odjelu neurologije kako bi se utvrdilo da li je zadobila nove povrede ili prijelome. Da nije bilo štetnog događaja vozilo saniteta bi tužiteljicu vratilo kući jer je ona taj dan došla kod tuženika obaviti liječničke preglede i pretrage.

14. Ovaj sud smatra da je tuženik za predmetni pad odgovoran tužiteljici jer joj medicinska sestra kojoj je to u opisu posla nije pomogla da se digne sa kreveta i da je odvede u hodnik gdje bi čekala sanitet koji bi je vozio kući. Liječnik joj nije pomogao jer je pisao nalaz i samo joj je rekao neka polako hoda. Dakle, i liječnik i medicinska sestra su očito olako držali ili previdjeli činjenicu da je tužiteljica teško pokretna došla u njihovu ambulantu sa hodalicom a to im nije moglo ostati nepoznato jer su tužiteljicu na pregled doveli djelatnici sanitetnog vozila koje u pravilu koriste teško pokretne ili nepokretne osobe. Dakle, i liječnik i medicinska sestra su očito zanemarili tu činjenicu a očito nisu reagirali niti ozbiljno shvaćali pozive tužiteljice da joj pomognu kod dizanja sa kreveta. Upravo zbog takvog ponašanja tuženika neodgovorno, neprofesionalno i očito aljkavog pristupa prema pacijentu je i došlo do pada. Stoga je tuženik dužan tužiteljici naknaditi pretrpjelu štetu uslijed pada sa stola a sukladno odredbi čl. 1045 ZOO-a.

15. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da su njegovi djelatnici tom prilikom postupali brižljivo i savjesno u obavljanju svojih radnih zadataka a da je tome tako potvrđuje i nesporna činjenica da je tužiteljicu prilikom pada pokušao zadržati liječnik ali u tome nije uspio jer su skupa pali na pod. Postavlja se pitanje gdje je bila medicinska sestra i što je radila, te zašto nije reagirala na pozive tužiteljice za pomoć pri dizanju sa kreveta i izlaska iz ambulante kojoj je to i u opisu radnog mjesta.

Sud smatra da i medicinska sestra i liječnik su u tom trenutku bili nepažljivi, nesavjesni, očito nisu vidjeli ili su vidjeli pa zanemarili činjenicu da je tužiteljica u ambulantu došla teško pokretna sa hodalicom te da ju je na pregled dovezlo vozilo saniteta.

Tvrdnja tuženika da tužiteljica nije poštivala pravila bolnice te da je trebala sačekati pratitelja pacijenta i ne se dizati bez ičije pomoći pa da je time sama prouzročila štetu je potpuno neprimjerena. Sud na strani tužiteljice ne nalazi nikakvih propusta u ponašanju, dapače, tužiteljica se ponašala uobičajeno kao i svaki drugi pacijent koji je bolestan, treba obaviti pregled ali je nažalost u sustavu zdravstva samo broj a ne i čovjek i to bolestan. Dakle, na strani tužiteljice nema odgovornosti za predmetni štetni događaj jer tužiteljica svojim radnjama niti na koji način nije istom doprinijela.

16. Treba imati u vidu da je medicinska sestra koja je zaprimila dokumentaciju tužiteljice od djelatnika sanitetskog vozila već tada trebala znati da je ista nepokretna ili teško pokretna bez da je i pogledala medicinsku dokumentaciju u kojoj je pisalo od čega aktualno boluje tužiteljica a što je i izazivalo njenu tešku pokretljivost. Pa tako tužiteljici nije pružena pomoć niti kod ulaska u ambulantu a očito niti kod izlaska. Takav propust djelatnika tuženika je prema mišljenju suda nedopustiv za bolnički sustav te je upravo zbog takvog propusta i ne pružanja pomoći bolesnom pacijentu i došlo do pada za kojeg je u cijelosti odgovoran tuženik.

17. Odredbom čl. 1045. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Tijekom dokaznog postupka tuženik nije dokazao niti jedan od razloga oslobođenja od odgovornosti za štetu iz čl. 1067. ZOO-a pa je zahtjev tužitelja u ovom djelu sud ocijenio osnovanim.

18. Tužiteljica zbog predmetnog pada navodi da je pretrpjela neimovinsku štetu koja se ogleda u pretrpljenim fizičkim bolovima i strahu, nastalom naruženju, te smanjenju životne i radne aktivnosti.

19. Radi utvrđenja obima i visine pretrpljene štete sud je proveo dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku specijalista neurokirurg prof. dr. Darko Ledić, te je provedena i njegova usmena dopuna nalaza od 27.02.2026.

Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj i tuženik imali su primjedbe. U pravilu tužitelj je iskazao nezadovoljstvo osnovnim nalazom vještaka smatrajući da je isti prenisko procijenio obim i visinu pretrpljene štete, dok je tuženik pak smatrao suprotno da je ista previsoko procijenjena, odnosno da šteta nije ni nastala. No nakon što je provedena usmena dopuna nalaza po imenovanom vještaku obje stranke su nalaz prihvatile i na njega više nisu imale primjedbi.

Ovaj sud smatra da je osnovni nalaz vještaka kao i njegova usmena dopuna u skladu sa medicinskom dokumentacijom, jasan, potpun te u skladu sam sa sobom i ostalim provedenim dokazima. Stranke nisu dovele sud u pojavu osnovane sumnje u pravilnost danog mišljenja pa je i sud prihvatio nalaz vještaka temeljem kojeg je utvrdio obim i visinu pretrpljene štete kod tužitelja uslijed opisanog štetnog događaja.

20. Uvidom u nalaz imenovanog vještaka sud je utvrdio da na sreću tužiteljice predmetni pad nije imao nikakvih ozbiljnih posljedica za ionako bolesno stanje tužiteljice. Tužiteljica je naime tada kao i danas bolovala od kronične lumboishialgija zbog čega je i došla na preglede u bolnicu sanitetskim vozilom.

21. Međutim, sud je utvrdio da je uslijed pada tužiteljica ipak pretrpjela fizičke bolove i to jake bolove u trajanju od jednog dana, srednje bolove u trajanju od tri do četiri dana, a lakše bolove u trajanju od tri tjedna. Sve ostale bolove koje je tužiteljica trpjela nisu u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnim padom.

Tužiteljica je u trenutku pada pretrpjela i strah jakog intenziteta u trajanju od jedan dan, da bi taj strah postupno prerastao u strah srednjeg intenziteta koji se ogledao u zabrinutosti za ishod liječenja u daljnjem trajanju od 3 - 4 dana a potom je trpjela strah lakog intenziteta dok nisu završene sve medicinske obrade i dok nije utvrđeno da nije zadobila prijelome ili druge povrede oko mjesec dana.

Zbog predmetnog pada došlo je kod tužiteljice i do smanjenja životne aktivnosti za 2,5 do 3 % u odnosu na stanje prije pada. Naime, predmetni pad je samo pogoršao ionako bolesno od ranije stanje tužiteljice koje joj smanjuje životnu aktivnost za 20 do 25%, no odnosi se na njenu osnovnu kroničnu bolest a ne na predmetni pad. U taj postotak je uračunat postotak od 2,5 do 3% koji se odnosi na spornu ozljedu.

Utvrđeno je da zbog predmetnog pada kod tužiteljice nije došlo do naruženosti.

22. Temeljem odredbe čl. 1100. ZOO-a sud je tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu jer je utvrđeno kako je u štetnom događaju došlo do povrede prava osobnosti. Naime, sud smatra da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisnu od naknade imovinske štete. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade ovaj sud je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli i pretrpljenom strahu, umanjenju životne aktivnosti, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Imajući u vidu pretrpljene fizičke bolove, strah, te utvrđeno trajno umanjenje životne i radne aktivnosti tužitelja sud je tužitelju temeljem čl. 1100. ZOO-a dosudio pravičnu novčanu naknadu u sveukupnom iznosu od 1.500,00 eura.

23. Tužiteljica potražuje daljnju naknadu neimovinske štete zbog povrede časti i ugleda, sve zbog načina na koji je tretirana od strane medicinskih sestara tuženika (poglavito medicinske sestre LĐ) na odjelu neurologije tijekom hospitalizacije zbog ovog štetnog događaja koji je trajao od 21.05.2015. do 01.06.2015.

Po ovom osnovu sud tužiteljici nije dosudio naknadu štete jer smatra da ovaj oblik štete tužiteljica nije pretrpjela. Iz iskaza tužiteljice kao i iz prijava pritužbe pacijenata (tužiteljice) i odgovora na te prijave sud je utvrdio da se medicinske sestre ipak nisu ponašale na način kako je to opisala tužiteljica u svom iskazu prilikom hospitalizacije na odjelu neurologije. Naime, vidljivo je da se tužiteljica u nekoliko navrata pisano obraćala nadležnim tijelima na loš tretman medicinskih sestara prema njoj. Na te prijave je odgovorio i tuženik osobno koji je naveo kako ti navodi tužiteljice nisu točni te da medicinske sestre poglavito LĐ na koju se tužiteljica žalila najviše nisu sve iste. Neke su prema pacijentima izrazito popustljive i blage dok su druge stroge i traže suradnju pacijenta, aktivaciju pacijenta a sve sa ciljem što bržeg ozdravljenja. U tu grupu sestra spada i medicinska sestra LĐ.

24. Obzirom da se tuženik ispričao tužiteljici ukoliko ju je bilo koja sestra povrijedila riječima i postupcima a imajući u vidu da se te predstavke otišle i do Ministarstva zdravlja te Hrvatske liječničke komore ovaj sud sumnja da bi institucije poput Ministarstva zdravlja i liječnička komora da je doista bilo ponašanje sestara takvo kako ga opisuje tužiteljica prošlo bez provođenja disciplinskog postupka. Naime, niti jedna medicinska sestra sa tog odjela nije procesuirana zbog pritužbi tužiteljice na njihov rad.

25. Sud smatra da je tužiteljica jednostavno u tim trenutcima bila preosjetljiva te da je ponašanje sestara doživljavala kao napad na sebe i svoju osobnost. To naime proizlazi i iz nalaza vještaka dr. Darko Ledić koji navodi da stavljanje pelene tužiteljici i vezivanje ruku je napravljeno isključivo po nalogu liječnika, o tome ne odlučuju medicinske sestre. Nesporno je da se i tužiteljica popišala u krevet a uzrok tome može biti različit a ne samo onaj koji navodi tužiteljica da je ona zvala sestre da je vode na wc a one da su to zabranile i nisu joj donijele padelu na vrijeme pa da se zato pošišala u krevet. Tužiteljica nije u tom trenutku bila inkontinentna ali iz nalaza vještaka proizlazi da je zbog lijekova za bol koje je primala u tom trenutku postojala mogućnost da joj popuste mišići za mokrenje i da se i zbog toga mogla popišati u krevet. Osim toga pelena koja joj je stavljena je ordinirana od strane liječnika a ne od strane medicinskih sestara.

26. Tvrdnja da je sva bila krvava kada se probudila jedno jutro što dokazuju i fotografije koje prileže spisu, nisu sporne po mišljenju suda. No to ne znači kako to tvrdi tužiteljica da su je sestre bole iglama, da su joj pucale vene zbog čega su joj na kraju stavili braunilu čemu se ona protivila. Upravo te fotografije dokazuju što potvrđuje i nalaz vještaka da je tužiteljica tijekom noći mogla biti nemirna te iščupati iglu i na takav način prouzročiti krvarenje. Isto je tako vezana za krevet jer je bila nemirna zbog čega je očito padala igla tijekom noći i krv je tekla po plahti. Međutim vezivanje ruku također ordinira liječnik a ne medicinska sestra.

27. Što se tiče komunikacije medicinskih sestara prema tužiteljici, tužiteljica osim svojim iskazom i prijavama nije dokazala da su sestre doista na takav grubi i neprofesionalni način tijekom hospitalizacije komunicirale sa njom. Sud je mišljenja da je sigurno bilo sestara koje su strože u ophođenju sa pacijentima i onih sestara koje su blaže. No to ne znači da bi jedne i druge bile bolje ili lošije ili da krše svoj kodeks ponašanja prema pacijentu. Tužiteljici je prema mišljenju suda teško palo ophođenje sestre LĐ koja je bila stroža sestra te je tražila od tužiteljice da se što prije aktivira, da počne što prije hodati bez hodalice no to ne znači da ju je ponižavala, vrijeđala kao što to u svom iskazu opisuje tužiteljica.

28. Tužiteljica je odnos sestara za vrijeme hospitalizacije opisala subjektivno, odnosno onako kako ga je ona doživjela a ne kako je to u stvarnosti bilo. Svaka stroža riječ upućena tužitelju u tom trenutku je tužiteljica doživljavala kao napad na sebe i svoju osobnost. No obzirom da sud smatra da takvog ponašanja sestara prema tužitelju nije bilo to tužiteljica niti nema pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti povredom ugleda i časti, pa je u tom djelu njen zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan.

29. Tužiteljica je sveukupno na ime pretrpljene neimovinske štete zatražila naknadu štete u iznosu od 4.000,00 eura. Ovaj sud joj je dosudio iznos od 1.500,00 eura dok je sa preostalim djelom zahtjeva od 2.500,00 eura zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

30. Na dosuđeni iznos neimovinske štete sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe 24.05.2018. do isplate sukladno čl. 29. ZOO-a u svezi s čl. 1103. ZOO-a.

31. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

32. Tužitelj je u ovom postupku uspio sa 38 % a tuženik sa 62%. Stoga tužitelj mora naknaditi trošak tuženiku razmjerno uspjehu u sporu temeljem odredbe čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. ZPP-a.

Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je trošak odmjeren u skladu sa važećim odredbama odvjetničke tarife i utvrđenoj vrijednosti predmeta spora za sastav odgovora na tužbu, zastupanje na sedam ročišta za glavnu raspravu od čega jedno u 50% tarife u sveukupnom iznosu od 750 bodova.

Imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura i PDV od 25% tuženiku na ime odvjetničkog troška pripada iznos od 1.875,00 eura. Obzirom na uspjeh u sporu od 62% sud je tuženiku na ime odvjetničkog troška dosudio iznos od 1.162,25 eura. Tom iznosu valja pridodati trošak sudskih pristojbi za tužbu, odgovor na tužbu i presudu i iznosu od 300,00 eura (tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudskih troškova i troškova vještačenja) pa sveukupan trošak koji tužiteljica mora platiti tuženiku iznosi 1.462,25 eura. Trošak predujma za usmenu dopunu vještačenja sud tuženiku nije priznao jer je ta dopuna nalaza bila nepotrebna a tuženik nije dopunom vještačenja dokazao svoje tvrdnje.

U Puli 01. travnja 2026.

S u d a c

Mirna Mačešić-Biscuoli

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku