REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-109/2023-50.

(Raniji broj: P-673/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆSA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl, odvjetnicima iz [adresa], protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 1. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103170387 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 27. rujna 2006. godine koja glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke”, kao i odredba čl. 8. st. 2. navedenog ugovora koja glasi „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke”.

II Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužitelju VALERIJI TEREK JURKOVIĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.861,15 EUR, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, do 31. prosinca 2022. godine, od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023. godine, a od 01. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog 5.861,15 € a zatraženog 8.587,64 € tj. za iznos od 2.726,49 €, kao i zahtjev koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate koja teče na više plaćene redovne kamate i to na pojedine iznose:

- iznos od 18,61 EUR počevši od 05. svibnja 2009. godine

- iznos od 20,18 EUR počevši od 03. lipnja 2009. godine

- iznos od 20,16 EUR počevši od 02. srpnja 2009. godine

- iznos od 20,16 EUR počevši od 07. kolovoza 2009. godine

- iznos od 20,15 EUR počevši od 02. rujna 2009. godine

- iznos od 20,14 EUR počevši od 02. listopada 2009. godine

- iznos od 20,13 EUR počevši od 03. studeni 2009. godine

- iznos od 20,11 EUR počevši od 02. prosinca 2009. godine

- iznos od 20,10 EUR počevši od 05. siječnja 2010. godine

- iznos od 20,09 EUR počevši od 03. veljače 2010. godine

- iznos od 20,07 EUR počevši od 03. ožujka 2010. godine

- iznos od 20,05 EUR počevši od 02. travnja 2010. godine

- iznos od 20,05 EUR počevši od 04. svibnja 2010. godine

- iznos od 20,03 EUR počevši od 02. lipnja 2010. godine

- iznos od 20,02 EUR počevši od 03. srpnja 2010. godine

- iznos od 20,00 EUR počevši od 03. kolovoza 2010. godine

- iznos od 19,98 EUR počevši od 02. rujna 2010. godine

- iznos od 19,96 EUR počevši od 02. listopada 2010. godine

- iznos od 19,95 EUR počevši od 03. studenog 2010. godine

- iznos od 19,93 EUR počevši od 02. prosinca 2010. godine

- iznos od 19,90 EUR počevši od 04. siječnja 2011. godine

- iznos od 19,89 EUR počevši od 02. veljače 2011. godine

- iznos od 19,87 EUR počevši od 02. ožujka 2011. godine

- iznos od 19,84 EUR počevši od 02. travnja 2011. godine

- iznos od 19,82 EUR počevši od 03. svibnja 2011. godine

- iznos od 19,80 EUR počevši od 02. lipnja 2011. godine

- iznos od 19,78 EUR počevši od 02. srpnja 2011. godine

- iznos od 19,75 EUR počevši od 02. kolovoza 2011. godine

- iznos od 19,73 EUR počevši od 02. rujna 2011. godine

- iznos od 19,79 EUR počevši od 02. listopada 2011. godine

- iznos od 12,85 EUR počevši od 02. studenog 2011. godine

- iznos od 12,84 EUR počevši od 02. prosinca 2011. godine

- iznos od 12,82 EUR počevši od 03. siječnja 2012. godine

- iznos od 12,79 EUR počevši od 02. veljače 2012. godine

- iznos od 12,78 EUR počevši od 02. ožujka 2012. godine

- iznos od 12,76 EUR počevši od 02. travnja 2012. godine

- iznos od 12,74 EUR počevši od 02. svibnja 2012. godine

- iznos od 12,71 EUR počevši od 02. lipnja 2012. godine

- iznos od 12,70 EUR počevši od 03. srpnja 2012. godine

- iznos od 12,67 EUR počevši od 02. kolovoza 2012. godine

- iznos od 12,65 EUR počevši od 05. rujna 2012. godine

- iznos od 12,63 EUR počevši od 02. listopada 2012. godine

- iznos od 12,60 EUR počevši od 03. studenog 2012. godine

- iznos od 12,58 EUR počevši od 04. prosinca 2012. godine

- iznos od 12,55 EUR počevši od 03. siječnja 2013. godine

- iznos od 12,53 EUR počevši od 02. veljače 2013. godine

- iznos od 12,50 EUR počevši od 02. ožujka 2013. godine

- iznos od 12,48 EUR počevši od 03. travnja 2013. godine

- iznos od 12,45 EUR počevši od 03. svibnja 2013. godine

- iznos od 12,42 EUR počevši od 04. lipnja 2013. godine

- iznos od 12,39 EUR počevši od 02. srpnja 2013. godine

- iznos od 12,37 EUR počevši od 02. kolovoza 2013. godine

- iznos od 12,33 EUR počevši od 03. rujna 2013. godine

- iznos od 12,31 EUR počevši od 02. listopada 2013. godine

- iznos od 12,28 EUR počevši od 05. studenog 2013. godine

- iznos od 12,25 EUR počevši od 03. prosinca 2013. godine

- iznos od 12,22 EUR počevši od 08. siječnja 2014. godine

- iznos od 12,19 EUR počevši od 05. veljače 2014. godine

- iznos od 12,15 EUR počevši od 05. ožujka 2014. godine

- iznos od 12,12 EUR počevši od 03. travnja 2014. godine

- iznos od 12,09 EUR počevši od 06. svibnja 2014. godine

- iznos od 12,06 EUR počevši od 04. lipnja 2014. godine

- iznos od 12,02 EUR počevši od 02. srpnja 2014. godine

- iznos od 11,86 EUR počevši od 02. kolovoza 2014. godine

- iznos od 11,83 EUR počevši od 03. rujna 2014. godine

- iznos od 11,80 EUR počevši od 03. listopada 2014. godine

- iznos od 11,77 EUR počevši od 05. studenog 2014. godine

- iznos od 11,72 EUR počevši od 03. prosinca 2014. godine

- iznos od 11,68 EUR počevši od 09. siječnja 2015. godine

- iznos od 11,52 EUR počevši od 04. veljače 2015. godine

- iznos od 11,49 EUR počevši od 05. ožujka 2015. godine

- iznos od 11,45 EUR počevši od 09. travnja 2015. godine

- iznos od 11,40 EUR počevši od 08. svibnja 2015. godine

- iznos od 11,36 EUR počevši od 09. lipnja 2015. godine

- iznos od 11,24 EUR počevši od 10. srpnja 2015. godine, do 30. rujna 2015. godine,

te koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na više plaćene tečajne razlike i to:

- iznos od 39,66 EUR počevši od 03. srpnja 2010. godine

- iznos od 33,27 EUR počevši od 03. kolovoza 2010. godine

- iznos od 51,88 EUR počevši od 02. rujna 2010. godine

- iznos od 44,51 EUR počevši od 02. listopada 2010. godine

- iznos od 37,22 EUR počevši od 03. studenog 2010. godine

- iznos od 57,15 EUR počevši od 02. prosinca 2010. godine

- iznos od 67,96 EUR počevši od 04. siječnja 2011. godine

- iznos od 59,59 EUR počevši od 02. veljače 2011. godine

- iznos od 61,82 EUR počevši od 02. ožujka 2011. godine

- iznos od 55,75 EUR počevši od 02. travnja 2011. godine

- iznos od 66,74 EUR počevši od 03. svibnja 2011. godine

- iznos od 75,68 EUR počevši od 02. lipnja 2011. godine

- iznos od 78,87 EUR počevši od 02. srpnja 2011. godine

- iznos od 104,68 EUR počevši od 02. kolovoza 2011. godine

- iznos od 97,70 EUR počevši od 02. rujna 2011. godine

- iznos od 80,48 EUR počevši od 02. listopada 2011. godine

- iznos od 78,61 EUR počevši od 02. studenog 2011. godine

- iznos od 77,43 EUR počevši od 02. prosinca 2011. godine

- iznos od 81,50 EUR počevši od 03. siječnja 2012. godine

- iznos od 86,69 EUR počevši od 02. veljače 2012. godine

- iznos od 86,80 EUR počevši od 02. ožujka 2012. godine

- iznos od 83,18 EUR počevši od 02. travnja 2012. godine

- iznos od 84,75 EUR počevši od 02. svibnja 2012. godine

- iznos od 86,63 EUR počevši od 02. lipnja 2012. godine

- iznos od 84,86 EUR počevši od 03. srpnja 2012. godine

- iznos od 84,98 EUR počevši od 02. kolovoza 2012. godine

- iznos od 83,29 EUR počevši od 05. rujna 2012. godine

- iznos od 78,66 EUR počevši od 02. listopada 2012. godine

- iznos od 83,94 EUR počevši od 03. studeni 2012. godine

- iznos od 83,64 EUR počevši od 04. prosinca 2012. godine

- iznos od 85,12 EUR počevši od 03. siječnja 2013. godine

- iznos od 79,31 EUR počevši od 02. veljače 2013. godine

- iznos od 82,96 EUR počevši od 02. ožujka 2013. godine

- iznos od 84,48 EUR počevši od 03. travnja 2013. godine

- iznos od 82,01 EUR počevši od 03. svibnja 2013. godine

- iznos od 73,83 EUR počevši od 04. lipnja 2013. godine

- iznos od 73,00 EUR počevši od 02. srpnja 2013. godine

- iznos od 75,71 EUR počevši od 02. kolovoza 2013. godine

- iznos od 79,02 EUR počevši od 03. rujna 2013. godine

- iznos od 83,04 EUR počevši od 02. listopada 2013. godine

- iznos od 81,00 EUR počevši od 05. studenog 2013. godine

- iznos od 81,97 EUR počevši od 03. prosinca 2013. godine

- iznos od 80,27 EUR počevši od 08. siječnja 2014. godine

- iznos od 85,42 EUR počevši od 05. veljače 2014. godine

- iznos od 87,91 EUR počevši od 05. ožujka 2014. godine

- iznos od 86,45 EUR počevši od 03. travnja 2014. godine

- iznos od 83,99 EUR počevši od 06. svibnja 2014. godine

- iznos od 82,45 EUR počevši od 04. lipnja 2014. godine

- iznos od 83,84 EUR počevši od 02. srpnja 2014. godine

- iznos od 86,04 EUR počevši od 02. kolovoza 2014. godine

- iznos od 87,85 EUR počevši od 03. rujna 2014. godine

- iznos od 89,11 EUR počevši od 03. listopada 2014. godine

- iznos od 90,66 EUR počevši od 05. studenog 2014. godine

- iznos od 91,76 EUR počevši od 03. prosinca 2014. godine

- iznos od 92,12 EUR počevši od 09. siječnja 2015. godine

- iznos od 92,32 EUR počevši od 04. veljače 2015. godine

- iznos od 92,32 EUR počevši od 05. ožujka 2015. godine

- iznos od 92,32 EUR počevši od 09. travnja 2015. godine

- iznos od 92,32 EUR počevši od 08. svibnja 2015. godine

- iznos od 92,32 EUR počevši od 09. lipnja 2015. godine

- iznos od 92,28 EUR počevši od 10. srpnja 2015. godine

- iznos od 89,49 EUR počevši od 05. kolovoza 2015. godine

- iznos od 89,49 EUR počevši od 04. rujna 2015. godine, do 30. rujna 2015. godine, kao neosnovan.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 28.735,92 kune / 3.813,91€ sa zakonskom zateznom kamatom zatraženom od svakog pojedinog iznosa do isplate istaknuto radi prebijanja, te se odbija tuženikov prigovor radi prebijanja.

V Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužitelju VALERIJI TEREK ĆSA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.895,00 €, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, počevši od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 27. rujna 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103170387 (U daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu).

Tužitelju kao korisniku kredita odobren je kredit u iznosu od 44.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, dakle zaključen je sa ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica švicarski franak (dalje: CHF).

Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenljiva redovna kamatna stopa (koja je u trenutku ugovaranja iznosila 8,25 % godišnje), a koja kamatna stopa je promjenljiva. Čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu je ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika.

Za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu tuženik je jednostranim odlukama u više navrata promijenio ugovorenu redovnu kamatnu stopu iz predmetnog Ugovora o kreditu, a da prije toga nije sa tužiteljem o tome pojedinačno pregovarao. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i to u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke navedene presude, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom i drugim internim odlukama tuženika ,a da prije nisu sa korisnicima kredita pojedinačno pregovarali, pa je time tužena postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i tijekom zaključenja ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnom za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa da je time tuženik postupio suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naprijed navedene sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene u svakom pojedinom slučaju. Vezanost ovog suda za utvrđenja iz naprijed navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine je utemeljeno i na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Sukladno tome, tužitelj je postavio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti točno određenih dijelova odredbi Ugovora o kreditu koji je predmet ove tužbe, u točki 1. tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je sačinio izračun razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tužene promjeni kamatnih stopa, a sve u razdoblju kada je prvotno ugovorena kamatna stopa bila manja od primijenjene kamate stope, te je utvrdio da navedena razlika u periodu od 01. svibnja 2009. godine do 01. srpnja 2015. godine iznosi ukupno 10.831,71 kn, odnosno tužena je u navedenom periodu na temelju ništetne odredbe ugovora i naknadnih promjena kamatnih stopa bez osnove stekla od tužitelja iznos od 10.831,71 kn. Tužitelj je zahtjev za isplatu navedene razlike „preplaćenih” redovnih kamata u pojedinačnim mjesečnim iznosima iskazao u točki 2. tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je sačinio izračun razlike više plaćenog iznosa tuženiku temeljem Ugovora o kreditu s temelja nastalih tečajnih razlika uslijed primjene ugovorene valutne klauzule u CHF u razdoblju u kojem je ugovoreni tečaj bio manji od primijenjenog, odnosno u razdoblju od 01.11.2008. godine do 01.09.2015. godine, te je utvrdio da navedena razlika u tom periodu iznosi 43.378,87 kn, odnosno tužena je u navedenom periodu na temelju ništetne odredbe ugovora bez osnove stekla od tužitelja iznos od 43.378,87 kn. Tužitelj je zahtjev za isplatu utvrđene razlike više plaćenog iznosa s osnova tečajnih razlika u pojedinačnim mjesečnim iznosima iskazao u točki 3. tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je sa tuženikom dana 24. veljače 2016. godine zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj; 5103170387 (dalje u tekstu: Aneks ugovora) koji je tuženik zaključio sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), te radi ispunjenja zakonskih obveza tuženika sukladno tom Zakonu. Navedenim Aneksom ugovora stranke su ugovorile da je otplata obveza po Ugovoru o kreditu u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR (dalje u tekstu: konverzija).

Međutim, sklapanjem Aneksa ugovora i provođenjem konverzije, tuženik nije vratio tužitelju niti na drugi način uzeo u obzir razliku više plaćenog iznosa s osnova redovnih kamata i tečajnih razlika iz točke 4. i 5. tužbe.

Osim toga, prilikom izračuna konverzije, nastala je razlika u iznosu glavnice na dan konverzije, odnosno na dan 30.09.2015. godine, na način da je iznos glavnice kredita u kunama kod kredita uz valutnu klauzulu u EUR nakon konverzije bio 149.735,72 kn, dok iznos glavnice po početnom otplatnom planu kredita u CHF na dan 30.09.2015.g iznosi 139.242,75 kn. Dakle, tuženik je na štetu tužitelja sačinio i proveo konverziju kredita na način da je od tužitelja stekao bez osnove na ime razlike glavnice iznos od 10.492,97 kn, što je predmet točke 4. tužbenog zahtjeva. S obzirom da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je stekao bez osnove, to tužitelj podnosi ovu tužbu sukladno čl. 323. ZOO-a, sve u svezi s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a, a kako tuženik odbija tužitelju dobrovoljno isplatiti dužni iznos, predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5103170387 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 27. rujna 2006. godine koja glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke”, kao i odredba čl. 8. st. 2. navedenog ugovora koja glasi „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke", te kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati na ime više plaćenih iznosa s osnove redovnih kamata isplati iznos od 10.831,71 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na pojedine iznose od dospijeća do isplate, na ime više plaćenih iznosa s osnove tečajne razlike isplati iznos od 43.378,87 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na pojedine iznose od dospijeća do isplate te na ime razlike glavnice isplati iznos od 10.492,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. godine do isplate, uz nadoknadu troškova postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana. Tijekom postupka, a nakon provedenog vještačenja, tužitelj je pismenim podneskom od 17. prosinca 2025. godine precizirao tužbeni zahtjev tako što potražuje isplatu iznosa od 1.148,99€ na ime više plaćenih iznosa s osnova redovnih kamata zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na pojedine iznose do isplate, iznos od 5.100,10€ na ime više plaćenih iznosa s osnova tečajne razlike zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedine iznose do isplate te iznos od 1.249,44€ na ime razlike glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate, pa je navedenim podneskom tužitelj smanjio tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe prigovor mjesne nenadležnosti ističući da je odredbom čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu broj 5103170387 od 27. rujna 2006. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke pa kako su stranke sporazumno odredile nadležnost smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci.

Isto tako, tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari te navodi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP). Ističe da su stranke sklopile Aneks broj 1 ugovora o kreditu 5103170387 kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15).

Navedenim aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (u čl. 6. Aneksa) a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzija i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenih revizora.

Sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate a sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15, pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita CHF-EUR i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredita tako i za EUR kredit.

Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno tuženik je prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

Stoga, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF. Uzete su u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u CHF, iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u EUR po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za eurski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovoreni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka pa tuženik smatra da je u cijelosti neosnovana tužiteljeva tužba.

Tuženik ističe stajalište recentne sudske prakse i pravne teorije da su potrošači sklapanjem aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koji su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita sada s valutnom klauzulom u EUR pa smatra da je tuženi zahtjev neosnovan te se tuženik poziva na više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i stručne članke prof.dr. ĆS i dr.sc. ĐS s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

U odnosu na navode tužitelja vezano za valutnu klauzulu tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule ugovorena u skladu s važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane.

Tužitelj se poziva na presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine donesenu u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenula udruga "Potrošač" protiv banaka a koju je VTSRH 14. lipnja 2018. godine presudom Pž- 6632/2017 potvrdio. Međutim, protiv navedene presude tuženik je uložio izvanredni pravni lijek reviziju o kojoj još nije odlučeno te je predložio prekid postupka do odluke VSRH pod poslovnim brojem Rev-2221/18.

Tuženik ističe da je VTSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući da je on samo procjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi) a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. Smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samoga sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (CHF) za njegove kreditne obveze. Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik ističe da je u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD a ne isključivo ponudu kredita u CHF te ni na koji način nije preferira, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude. Težište je stavio na kreditiranje bez jamaca i to na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca te je isticao da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg korisnik kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan te je na određenim letcima egzaktno grafički prikazao kretanje tečaja CHF; EUR i USD u odnosu na kunu u razdoblju od šest godina prije 2004.

Isto tako tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočeni i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info-telefonu banke.

Ističe da je tuženik tužitelja općenito kao potrošača upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina i to ugovor o kreditu koji sadrži posebnu odredbu "valutna klauzula". Iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti Erste Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke.

Tuženik ističe da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno tužitelj je itekako bio obavješten o riziku intervalutnih promjena u valutnoj klauzulu vezanoj za CHF.

Nadalje se ističe, da tužena nije ostvarila "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imala bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08).

Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio.

Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive).

Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 8,250 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (JS, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan. Nadalje se navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira.

Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev, te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

Tijekom postupka, tuženik je istakao prigovor prijeboja priznatog iznosa u postupku konverzije 28.735,92 kune / 3.813,91 €.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-109/2023 (Raniji broj: P-673/2019), tj. uvid u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103170387 od 27. rujna 2006. godine (list 14-17), u izvadak iz knjige položenih ugovora (list 20), u otplatni plan za kredit (list 22-24), u obavijesti o promjeni kamatne stope i otplatne planove (list 25-49), u Aneks ugovora broj 1 ugovora o kreditu broj 5103170387 od 24. veljače 2016. godine (list 50-52), u obavijest o izračunu konverzije i izračun konverzije (list 54-64), u pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 29. rujna 2006. do 30. rujna 2015. godine (list 65-72), u pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 1. rujna 2015. do 8. listopada 2018. godine (list 73-75), u obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (list 84), u sudsku praksu (list 85-124, 157-158, 172-176, 179-194, 330-341, 385-410, 419-444), u brošure i reklamni materijal za stambene kredite tuženika (list 125-140), u obavijest Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. godine (list 143-150), u metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope (list 151-154), u obavijest Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. godine (list 155-156).

Izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 412-414).

Proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po Rašić računovodstvu i reviziji d.o.o., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje (list 452-480).

4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

6. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103170387 od 27. rujna 2006. godine proizlazi da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 44.000,00 CHF, gotovinski kredit hipotekarni, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 8,250% godišnje, da se kredit u iznosu od 44.000,00 CHF i kamata iz točke. 8. tog Ugovora otplaćuju u 216 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora, te da u slučaju promjene kamatne stope iz toč.8. tog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, i da će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka pisano obavijestiti korisnika kredita.

7. Iz otplatnog plana za kredit od 26. travnja 2019. godine, proizlazi da je tužitelj podigao kredit u iznosu od 44.000,00 CHF, u 216 obroka i iznos obroka 391,66 CHF, kamatna stopa 8,25% promjenjiva, te da prvi anuitet dospijeva 1. studenog 2006. godine a zadnji 1. listopada 2024. godine.

8. Uvidom u obavijesti uvjeta po kreditu utvrđuje se da je tuženik obavještavao tužitelja o povećanju kamatne stope na podignuti kredit koji je u otplati na način da je tuženik obavještavao tužitelja o datumu početka korištenja kredita, krajnjem roku odobrenog kredita, iznosu odobrenog kredita, neotplaćenom iznosu kredita, roku otplate kredita u mjesecima i danima, datumu dospijeća prve otplatne rate, datumu dospijeća slijedeće otplatne rate, iznosu godišnje kamatne stope. Isto tako, tuženik je nakon promjena uvjeta po kreditu zbog promjene kamatne stope dostavljao i otplatne planove u kojim otplatnim planovima je utvrđivao otplatnu ratu koja se mijenja zbog promjene kamatne stope.

9. Iz pregleda prometa po kreditu broj 5103170387 za razdoblje od 29. rujna 2006. godine do 30. rujna 2015. godine i za razdoblje od 1. rujna 2015. do 18. listopada 2018. godine, utvrđuje se da je tužitelj vršio otplatu kredita.

10. Uvidom u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103170387 od 24. veljače 2016. godine, utvrđuje se da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim Aneksom su zaključeni ugovor o kreditu broj 5103170387 na iznos od 44.000,00 CHF, da su izmijenili broj partije kredita tako da ista glasi 5114178224 te da stranke suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na broj kreditne partije, te da su kredit konvertirali tako da su ugovorili otplatu kredita u EUR, te su stranke ugovorile da na dan konverzije 30. rujna 2015. godine korisnik kredita na ime nedospjele glavnice kredita duguje 30.418,34CHF / 19.619,26€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja a koja glavnica će se podmirivati sukladno otplatnom planu koji su stranke ugovorile u toč. 9. Aneksa. Isto tako, stranke su u Aneksu ugovorile kamatnu stopu u visini 9,571% koja je promjenjiva te su stranke i ugovorile na koji način se određuje visina promjenjive kamatne stope.

U čl. 5.3. Aneksa stranke su sporazumno utvrdile da u provedbi konverzije je utvrđena preplata u iznosu od 28.735,92HRK na dan zaključenja Aneksa ugovora o kreditu tj. na dan 24.2.2016., a čije korištenje odnosno isplata je regulirana u čl. 7. Sporazuma a koji čini sastavni dio Aneksa.

U čl. 7. toč. 2. stranke su ugovorile da dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3. a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015. godine a uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju će se koristiti za podmirenje 50% budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću, sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

U čl. 8. Aneksa stranke su ugovorile da je korisnik kredita obvezan uplaćivati za vrijeme važenja Aneksa iznos od 269,71€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja, te su stranke u Aneksu uredile i ostala prava i obveze.

11. Isto tako, tuženik je dostavio u spis oglase i brošure iz kojih je vidljivo da je oglašavao uvjete za odobravanje stambenih kredita kako u eurima tako i u švicarskim francima na kojima je naglašavao kamatnu stopu koja se odobrava uz kredit.

12. Iz priopćenja za javnost Hrvatske narodne banke proizlazi da je Hrvatska narodna banka priopćavala neke činjenice o kreditima u CHF i nekim mogućnostima državne intervencije.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor o kreditu zaključila tijekom 2006. godine kod tuženika u [adresa]. Namjena kredita je bila kupnja automobila i za životne potrebe, a iznos kredita je bio 44.000,00 CHF, rok otplate je bio 18 godina. Ne sjeća se koja je bila kamata. Kada je došla u banku u [adresa], bilo je raznih ponuda za kredite i u eurima i bio je u kunama i u CHF, međutim službenica banke joj je ponudila i rekla da je u CHF najpovoljniji a najpovoljniji što se tiče tečaja da je najstabilniji i bile su najniže kamate. Rečeno joj je da su to takvi uvjeti, da se neće kasnije mijenjati i da je to najstabilnije. Ne sjeća se da joj je bilo rečeno da bi bila promjenjiva kamata. Taj dan kada je došla prvi put interesirati se za kredit, rečeno joj je kolika će biti rata i rok otplate, na što je pristala jer joj je odgovaralo i kada je došla drugi put čekao ju je pripremljen ugovor prema dogovorenom roku otplate i iznosu rata i to je onda ona prihvatila. Ugovor je ona dobila i pročitala međutim nitko joj ništa nije objašnjavao odredbe ugovora, a nije bilo nikakve mogućnosti pregovora, kako je napisano tako je morala prihvatiti a ugovor je ovjeren kod bilježnika koji je pročitao ugovor ništa nije posebno objašnjavala a ugovor je ovjeren u [adresa]. Otplata je bila u mjesečnim obrocima, i to na način da je obustavljan iznos rate od plaće koju je dobivala a radila je u to vrijeme u odvjetničkom uredu Doneski. U početku otplata je bila kako je dogovoreno, nakon nekog vremena počele su rate rasti jer se tečaj povećavao. Od banke stizale su obavijesti da se tečaj povećava. Nakon nekog vremena išla je u banku pitati zbog čega se rate povećavaju, a u banci nisu znali odgovoriti. Uredno je otplaćivala kredit jer je otplata bila obustavom od plaće koja je bila uredna i tako je i kredit uredno otplaćivan. Godine 2015. bio poziv iz banke da dođe sačiniti aneks kako bi otplaćivala kredit u eurima. Kada je došla u banku sve je bilo u naprijed pripremljeno, izračuni su bili sačinjeni i aneks, i ona je to mogla samo prihvatiti a u tom trenu je to bilo njoj povoljnije i prihvatila je. Ne sjeća se što je utvrđeno i kakav je izračun bio koliko je još trebala otplaćivati ali ugovor je bio do 2024. godine. U izračunu kod konverzije ugovora utvrđena je preplata i nešto joj je priznato, a upravo je taj iznos koji je priznat u preplati korišten za otplatu budućih rata dok se to nije potrošilo i onda su uslijedile rate koliko je trebala plaćati. Nakon što je napravljena konverzija nije bilo nekakvih velikih problema kod otplate u smislu da je bilo problema u pogledu rasta rate u odnosu na kamatu i tečaj, ali je i dalje to bilo nepovoljno jer to nije bilo kako je uzela kredit, rata kakva je bila kada je zaključila ugovor o kreditu. Godine 2019. godine uzela drugi kredit kod iste banke i taj kredit je zatvorila sa drugim kreditom koji je također otplaćen. U odnosu na aneks ugovora odnosno isplata kredita sada u eurima koji je zaključila bilo je nešto povoljnije u odnosu na ranije kako je bila otplata u CHF i to je bilo jedan period dobro sve dok se uračunavala preplata koju joj je banka priznala. Rata otplate kredita je bila negdje 1.200,00-1.300,00 kuna na početku otplate prilikom zaključenja ugovora da bi na kraju došlo na 2.700,00-2.800,00 kuna a to je bilo prije konverzije, da bi na kraju bila 2.300,00 kuna nakon konverzije. Kada joj je predočen ugovor u banci prvi kao i aneks ugovora, pročitala je, nešto joj je bilo jasno, nešto nije, posebno joj ništa nije objašnjavano a ugovor je mogla prihvatiti ili ostaviti nije mogla mijenjati neke odredbe. Ugovor je sačinila banka a ona je mogla samo prihvatiti taj ugovor ako može otplaćivati prema svojoj kreditnoj sposobnosti. Njoj je jedino bilo bitno rok otplate i da ratu može otplaćivati prema visini svoje plaće. Kada je primila izračun konverzije banci je uputila prigovor, ali nije dobila nikakav odgovor. Prigovarala je iznosu koji je izračunat, jer je smatrala da je trebao biti veći iznos preplate u odnosu na ono što su oni izračunali, i nije joj bilo jasno na koji način su došli do tog izračuna.

14. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

15. U provedenom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na okolnosti:

- pozitivnih razlika između iznosa mjesečnog obroka koji bi tužiteljica platila da je primijenjena ugovorena kamatna stopa koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu i anuiteta koji je plaćen po kamatnoj stopi koja je bila uvećana,

- pozitivnih razlika u anuitetu u odnosu na tečaj i to tako da se mjesečni anuitet obračuna po tečaju CHF u odnosu na kune na dan sklapanja ugovora i onoga što je tužiteljica platila s osnove tečaja koji je primijenjen prilikom uplate svakog pojedinačnog anuiteta sve to za razdoblje od dana sklapanja ugovora pa do mjeseca rujna 2015. godine

- da li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navedene preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije te da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita CHF-EUR,

- utvrditi je li konverzija konkretnog Ugovora izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ili ne, pri čemu je vještak dužan dati konkretan izračun.

16. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. od 9. listopada 2025 godine, proizlazi da je u razdoblju povrata kreditne obveze tužitelj platio banci 1.849,10 CHF, odnosno 8.656,75 kuna, više kamata, na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan odobrenja kredita, sve prikazano u stupcu 12. i stupcu 13. tablice 2.

Prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, utvrđene razlike kamata iznose 1.148,99 EUR (stupac 14. tablice 2.)

Utvrđene razlike kamata u CHF iskazane su u kunama prema početnom tečaju za valutu CHF – dan odobrenja kredita, s obzirom da tužitelj pored razlike kamate potražuje i tečajne razlike.

Utvrđen je preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u obliku pozitivnih razlika u razdoblju otplate kredita, u iznosu 39.473,46 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9. tablice 3. nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita.

Isto tako uzeo je u obzir kretanje tečaja u oba smjera, pa je tako u stupcu 10. tablice 3. ovog nalaza naznačio negativne iznose tečajnih razlika u periodu otplate kredita koji su nastali u mjesecima otplate u kojima je tečaj plaćanja dospjele kreditne obveze bio niži od tečaja na dan odobrenja kredita, a iste iznose -1.800,01 kuna. Ukoliko bi kod izračuna ukupnih tečajnih razlika uzeli u obzir (prijeboj) negativne iznose tečajnih razlika tada bi ukupne tečajne razlike iznosile 37.673,45 kuna, a iste su iskazane u stupcu 11. tablice 3..

Iste razlike iskazane prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznose 5.000,10 EUR (stupac 12. tablice 3.)

Prilikom izračuna konverzije uzete su u obzir sve kunske uplate tužitelja s temelja kreditne obveze te su iste preračunavane u EUR valutu i tako obračunati iznosi su sučeljavani sa iznosima kreditne obveze preračunate u EUR iznose i obračunate prema uvjetima po pretpostavci da se radi o EUR kreditu. Iz takvog odnosa ukupnih uplata i kreditnog zaduženja proizašla je preplata kreditnog iznosa na dan 30.09.2015. godine u iznosu 26.455,07 kuna. Prikazani obračunski postupak je proveden u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj je uredno plaćao dospjele anuitete kredita i isti su u svojoj ukupnosti uključeni obračun, odnosno unutar plaćenih anuiteta sadržane su i promjene u kamatnim stopama.

Potraživanja tužitelja s obzirom na provedenu konverziju 30.09.2015. godine su sačinjena u dvije varijante:

U I. varijanti obračuna potraživanja tužitelja na dan 30.09.2015. godine u kojoj nije uzet u obzir iznos razlike glavnice kredita na dan konverzije utvrđeno je da isti na dan 30.09.2015. godine potražuje ukupno 34.746,58 kuna.

Isto potraživanje iskazano prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 4.611,71 EUR (stupac 7. tablice 7.)

Na iskazane iznose potraživanja od 30.09.2015. godine teku zatezne kamate do dana izmirivanja istih.

U II. varijanti obračuna potraživanja tužitelja na dan 30.09.2015. godine u kojoj je uzet u obzir iznos razlike glavnice kredita na dan konverzije. Potraživanje tužitelja na dan 30.rujna 2015. iznosi i to 1.148,99 Eura u odnosu na pretplaćene kamate do 30. rujna 2015., iznos od 5.000,10 Eura a što se odnosi na ime pretplaćene tečajne razlike do dana 30. rujna 2015., odnosno ukupno pretplaćeni iznos na dan 30. rujna 2015., 6.149,09 Eura. Zatezne kamate na pretplaćene iznose do 30. rujna 2015. iznose 1.973,81 Eura, utvrđena razlika glavnice po izvršenoj konverziji je 1.249,44 Eura pa ukupna potraživanja tužitelja na dan 30. rujna 2015. iznose 9.372,34 Eura. Isto tako, vještak je utvrdio pretplatu po izvršenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. 3.519,19 Eura, odnosno ukupno potraživanje na dan 30. rujna 2015. iznosi 5.861,15 Eura a koje iznose dobije kada se od ukupnog potraživanja 9.372,34 Eura oduzme iznos utvrđene pretplate po izvršenoj konverziji 3.511,19 Eura.

Isto potraživanje iskazano prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 5.861,15 EUR (stupac 7. tablice 8. nalaza). Na iskazane iznose potraživanja od 30.09.2015. godine teku zatezne kamate do dana izmirivanja istih.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti s obzirom da je isti odgovorio na sva postavljena pitanja suda a i istome stranke nisu prigovarale.

18. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

19. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca

20. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

21. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

22. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP).

Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

23. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora.

Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

24. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

25. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

26. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

27. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa i tečaj valute koji su bili na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

28. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 5.861,15 € s pripadajućom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

29. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu, a od 13. lipnja 2019. godine za promjenjivu kamatnu stopu.

30. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

31. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 2402006-1031262160/51401652-5103170387, koji je zaključio sa tužiteljem dana 27. rujna 2006. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP).

Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno navedenim odredbama ZZP-a.

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju od 9. listopada 2025. godine i to iznos od 5.861,15 € zajedno sa zateznom kamatom koje teku od 1. listopada 2015. do isplate s obzirom da je sud prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstveno vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. koji je utvrdio pretplatu tužitelja po promjeni kamatne stope u iznosu od 1.148,99 eura, visinu pretplate po tečajnoj razlici u iznosu od 5.010,00 eura, te obračunao zakonsku zateznu kamatu na pretplaćene iznose do 30. rujna 2015. a što iznosi 1.973,81 eur, te utvrđenu razliku glavnice u iznosu od 1.249,44 eura, odnosno ukupno potraživanje tužitelja na dan 30. rujna 2015. vještak je utvrdio u iznosu od 9.372,34 eura. Kako je nesporno da je tužitelju u postupku konverzije priznat iznos od 3.511,19 eura jer to proizlazi iz nalaza knjigovodstvenog vještaka kao i iskaza tužitelja koji iskazuju da je iznos pretplate priznat u postupku konverzije korišten za otplatu budućih rata, a onda je sud za priznati iznos konverzije umanjio potraživanje tužitelja jer bi u suprotnom došlo do dvostruke isplate pa je nakon umanjenja naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi iznos od 5.861,15 eura sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 1. listopada 2015.

Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

32. Zbog navedenoga sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. II. izreke ove presude.

33. Presudom suda EU C118/17 (slučaj Ć) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

34. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

35. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja pretplaćenog iznosa po osnovi pretplate iz konverzije nije osnovan. Pismenim podneskom od 12. srpnja 2021. godine tuženik je istakao da sud ne može zanemariti činjenicu da je tuženik isplatio tužitelju novčani iznos po utvrđenoj konverziji i da tužitelj bez obzira na tu činjenicu potražuje cjelokupni iznos bez da je umanjio tužbeni zahtjev za iznos priznat u postupku konverzije.

Međutim, kako je tužitelj u svom iskazu naveo da je tuženiku priznao novčani iznos u postupku konverzije i da je upravo zbog toga mu umanjena bila rata kredita kada je kredit pretvoren u kredit u Euro pa kako je iznos koji je priznat u postupku konverzije korišten za otplatu kredita, to onda sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud je uračunao iznos koji je tužitelju priznat u postupku konverzije i za navedeni iznos smanjio tužbeni zahtjev, a koji je financijsko knjigovodstveni vještak izračunao u iznosu od 3.519,19 eura ili 26.455,07 HRK koji iznos je izračunat do 30.9.2015. Naime iako tuženik ističe prigovor prijeboja do iznosa od 28.735,92 HRK ili 3.813,91 eur s obzirom da je Aneks ugovora o konverziji zaključen 24.2.2016. međutim sud je prihvatio izračun konverzije sukladno nalazu financijsko knjigovodstvenog vještaka u iznosu od 3.519,19 eura ili 26.455,07 HRK koji je računat do dana konverzije tj. do dana 30.9.2015. pa je za navedeni iznos i umanjen tužbeni zahtjev tužitelja.

36. Tužitelj je pismenim podneskom od 17. prosinca 2025. godine postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje 1.148,99 Eura s osnove više plaćenih iznosa na ime redovnih kamata zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose do isplate, te iznos od 5.100,10 Eura s osnova tečajne razlike zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na pojedinačne iznose do isplate te iznos od 1.249,44 Eura s osnova razlike glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. do isplate ili iznos od 7.498,53 Eura pa je onda smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na ranije postavljeni u tužbi u iznosu od 8.587,64 Eura, tj. povukao je tužbeni zahtjev za iznos od 1.089,11 Eura, a na koje povlačenje nije pristao tuženik pa je onda u odnosu na povučeni dio sud odbio tužbeni zahtjev zajedno sa zahtjevom koji je izračunat nakon što je od ukupnog potraživanja tužitelja umanjen iznos priznat u konverziji.

Budući da tužitelju pripadaju preplaćeni iznosi sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pa do dana konverzije na pojedine iznose koje je preplatio, to je onda sud priznao tužitelju zakonsku zateznu kamatu računajući od dospijeća pojedinih iznosa pa do 30.9.2015. godine, budući je nesporno kako je tuženik nesavjestan stjecatelj obzirom je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, pa je do stjecanja došlo na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega je tuženik dužan platiti stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO od dana stjecanja, odnosno od idućeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta tužitelju.

Nakon što je sud izvršio uračunavanje priznatog iznosa u postupku konverzije, a imajući u vidu sve navedeno, sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.861,15 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) odlučeno je kao u izreci pod točkama I, II i III.

37. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točki IV. izreke.

38. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 2. ZPP- a, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici a imajući u vidu cjelokupni postupak kao i vrijednost tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

Budući da je tužitelj u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti odnosno u omjeru od 100% a u pogledu visine tužbenog zahtjeva sud cijeni da je njegov uspjeh 68%, onda ukupan uspjeh mu je 168% koji se podijeli sa 2 pa se dobije ukupni omjer uspjeha tužitelja u postupku od 84%.

Tuženik je uspio u postupku sa 32% i kada se njegov uspjeh podijeli sa 2, dobije se da je tuženik uspio ukupno u postupku sa 16% i kada se tužiteljev uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh onda proizlazi da je tužitelj ukupno uspio u postupku sa 68% a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na:

- sastav tužbe 200,00€,

- sastav obrazloženih podnesaka od 7. studenog 2019., 23. listopada 2025., 17. prosinca 2025. godine za svaki podnesak 200,00€,

- sastav podneska od 21. srpnja 2021. godine umjesto traženih 200,00€, sud je priznao 50,00€ ili 25% Tarife s obzirom da isti podnesak spada u tzv. "ostale podneske"

- zastupanje na ročištu 6. listopada 2021. i 12. lipnja 2023. godine za svako ročište 100,00€ umjesto traženih 200,00€, ili 50% Tarife budući da su ista ročišta odgođena,

- zastupanje na ročištu 9. ožujka 2023., 4. veljače 2025., 16. veljače 2026. godine za svako ročište 200,00€,

- trošak PDV-a 412,50€ ili ukupni trošak zastupanja 2.062,50€

- sudsku pristojbu na tužbu 136,31€ ili sveukupno 2.198,81€.

Budući da je tužitelj uspio u postupku sa 68%, to onda je sud tužitelju priznao trošak prema uspjehu u parnici u iznosu od 1.495,00€.

Sud je tužitelju priznao u cijelosti trošak koji se odnosi na troškove vještačenja u iznosu od 400,00€ bez obzira na postignuti uspjeh u parnici s obzirom da je tuženik prigovorio i osnovi i visini pa je takav dokaz bio neophodno potreban.

Kada se iznos troškova prema uspjehu u parnici od 1.495,00€ pribroji iznos troškova vještačenja koji je sud priznao u cijelosti u iznosu od 400,00€ to onda proizlazi da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.895,00€ pa je naložio tuženiku da navedeni trošak nadoknadi tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, sukladno zahtjevu tužitelja, u roku od 15 dana, pa je odlučio kao u izreci pod točkom V.

Sud nije priznao tužitelju kao opravdane i potrebne troškove koji se odnose na:

- trošak zastupanja na ročištu 7. studenog 2019. godine u iznosu od 200,00€

- sastav podneska od 4. ožujka 2020. godine 200,00€

- sastav podneska od 20. veljače 2025. godine 200,00€

- sastav podneska od 14. studenog 2025. godine 100,00€.

O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude u iznosu od 100,00€, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

U Grubišnom Polju, 1. travnja 2026. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 1. travnja 2026. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.

BILJEŠKA

Tekst diktata pregledala sutkinja Milka Katić.

Rješenje

I.Presuda nepravomoćna.

II.Dn-a presudu:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika

III.Vidi upisnik «P».

IV.Kal. 15 dana.

U Grubišnom Polju, 1. travnja 2026. godine

Sudac: