P-764/2023-18

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ul. Ivana Gundulića 27

21000 SPLIT

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Branki Šolić, u pravnoj stvari tužiteljice FŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika PBZ d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupana po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, nakon provedene usmene i javne glavne rasprave zaključene dana 17.veljače 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnik tuženika, na ročištu za objavu dana 01.travnja 2006.

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 1.137,27 EUR i to sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od po:

- 1,17 EUR-a teče od 31.10.2008 .god.

- 1,69 EUR-a teče od 31.12.2008 .god.

- 2,54 EUR-a teče od 31.1.2009 .god.

- 2,97 EUR-a teče od 28.2.2009 .god.

- 2,08 EUR-a teče od 31.3.2009 .god.

- 2,36 EUR-a teče od 30.4.2009 .god.

- 1,15 EUR-a teče od 31.5.2009 .god.

- 0,13 EUR-a teče od 30.6.2009 .god.

- 0,50 EUR-a teče od 31.7.2009 .god.

- 1,27 EUR-a teče od 31.8.2009 .god.

- 1,32 EUR-a teče od 30.9.2009 .god.

- 0,82 EUR-a teče od 31.10.2009 .god.

- 2,11 EUR-a teče od 30.11.2009 .god.

- 3,10 EUR-a teče od 31.12.2009 .god.

- 4,61 EUR-a teče od 31.1.2010 .god.

- 4,38 EUR-a teče od 28.2.2010 .god.

- 6,30 EUR-a teče od 31.3.2010 .god.

- 6,05 EUR-a teče od 30.4.2010 .god.

- 7,00 EUR-a teče od 31.5.2010 .god.

- 12,60 EUR-a teče od 30.6.2010 .god.

- 11,59 EUR-a teče od 31.7.2010 .god.

- 14,89 EUR-a teče od 31.8.2010 .god.

- 14,03 EUR-a teče od 30.9.2010 .god.

- 12,04 EUR-a teče od 31.10.2010 .god.

- 16,36 EUR-a teče od 30.11.2010 .god.

- 21,73 EUR-a teče od 31.12.2010 .god.

- 18,32 EUR-a teče od 31.1.2011 .god.

- 19,79 EUR-a teče od 28.2.2011 .god.

- 18,20 EUR-a teče od 31.3.2011 .god.

- 18,65 EUR-a teče od 30.4.2011 .god.

- 25,84 EUR-a teče od 31.5.2011 .god.

- 26,51 EUR-a teče od 30.6.2011 .god.

- 32,79 EUR-a teče od 31.7.2011 .god.

- 30,03 EUR-a teče od 31.8.2011 .god.

- 26,97 EUR-a teče od 30.9.2011 .god.

- 26,77 EUR-a teče od 31.10.2011 .god.

- 26,67 EUR-a teče od 30.11.2011 .god.

- 28,32 EUR-a teče od 31.12.2011 .god.

- 30,04 EUR-a teče od 31.1.2012 .god.

- 30,36 EUR-a teče od 29.2.2012 .god.

- 29,56 EUR-a teče od 31.3.2012 .god.

- 30,28 EUR-a teče od 30.4.2012 .god.

- 30,99 EUR-a teče od 31.5.2012 .god.

- 30,44 EUR-a teče od 30.6.2012 .god.

- 30,91 EUR-a teče od 31.7.2012 .god.

- 30,70 EUR-a teče od 31.8.2012 .god.

- 29,83 EUR-a teče od 30.9.2012 .god.

- 31,22 EUR-a teče od 31.10.2012 .god.

- 32,10 EUR-a teče od 30.11.2012 .god.

- 32,09 EUR-a teče od 31.12.2012 .god.

- 29,83 EUR-a teče od 31.1.2013 .god.

- 32,20 EUR-a teče od 28.2.2013 .god.

- 32,54 EUR-a teče od 31.3.2013 .god.

- 31,88 EUR-a teče od 30.4.2013 .god.

- 29,71 EUR-a teče od 31.5.2013 .god.

- 29,88 EUR-a teče od 30.6.2013 .god.

- 30,64 EUR-a teče od 31.7.2013 .god.

- 31,87 EUR-a teče od 31.8.2013 .god.

- 33,62 EUR-a teče od 30.9.2013 .god.

- 32,93 EUR-a teče od 31.10.2013 .god.

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 01.01.2023.g.do 29. 12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. 12. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.568,75 EUR sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je za više zatraženo u iznosu od 300,00 EUR zahtjev odbijen kao neosnovan.

Obrazloženje

1.U tužbi predanoj ovom sudu dana 28.veljače 2023. tužiteljica traži isplatu na ime nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzulu u CHF. Naime, tužiteljica navodi da su dana stranke su sklopile Ugovor o kreditu broj: 9012048295 u Kaštel Lukšiću, 24. listopada 2006.g., koji je solemniziran dana 25. listopada 2006.g. pred javnim bilježnikom Joškom Donikom-Stanojevićem u Kaštel Starom, pod brojem OU-484/06-1. Temeljem navedenog ugovora tužena je odobrila kredit za kupnju automobila u iznosu od 8.915,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju su povećani anuiteti, te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Navodi da su tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tuženik je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakovih ugovornih odredbi. Međutim, tuženik je napravio upravo suprotno, jednostrano je odredio obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene.Tužiteljica se dalje poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora pravne zašite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom te na praksu Suda Europske unije gdje je izrazio tumačenje da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile.

2.Smatra da su korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava.

3.Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužitelj je bio prisiljen plaćati bitno veće iznose od ugovorenih. Kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tužena primila s osnove ništetnih odredbi Ugovora, a sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Tužena je temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli po jednostranoj odluci banke nepripadno stekla određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl.296. st.1. te čl.324. st.1. i 2. u svezi s čl.323.st.1.ZOO-a. Odredbom čl.1111.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa, sve do konačne isplate.

4.U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena i ništetna budući je uredno dozvoljena i predviđena čl.22. Zakona o obveznim odnosima, kako u vrijeme ugovaranja, tako i danas. Pored toga, predmetni Ugovor o kreditu potvrđen je ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta.Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita 11.04.2014 i to više od 8 godina prije podnošenja tužbe te prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g. Ciljnim tumačenjem odredbe čl.19.a st.3. navedenog zakona kojom su izrijekom isključeni svi korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, tuženik smatra da je očito i sam zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu. Nadalje, tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti budući je ugovor o kreditu br. 9012582988 od 11.06.2007.g. u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda. Istaknuo je prigovor zastare potraživanja za sve anuitete dospjele do 04.travnja 2009. , svakako i zbog razloga što je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnijeta dana 04.travnja 2012. kad je već protekao petogodišnji zastarni rok za dospjele anuitete.

5. U dokaznom postupku izveden je dokaz čitanjem Ugovora o kreditu broj 9012048295 od 24.listopada 2006., Plana otplate kredita, Knjigovodstvene kartice na dan 16.prosinca 2022, Pregleda uplata na dan 04.svibnja 2021. Izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Anti Blaževiću te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7.Predmet spora jest kondikcijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.137,27 EUR sa pripadajućim kamatama po osnovi razlike između obračunatih i plaćenih mjesečnih anuiteta zaračunatih po nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

7. Među parničnim strankama nije sporno da su 24.listopada 2006. tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu br. 9012048295 kojim je tužena banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 8.915,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po kupovnom tečaju tuženika za CHF na dan korištenja sa rokom otplate 84 mjeseca.

8. Sporno u postupku je utvrditi jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužiteljice s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 26.siječnja 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03). Za odluku o zahtjevu za povrat stečenog bez pravne osnove mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, ZOO).

10.Saslušana kao parnična stranka tužiteljica je navela da je kod tužene podignula nenamjenski kredit za kupnju osobnog vozila za svoje osobne potrebe. Službenica tuženika joj je ponudila kredit u švicarcima, nisu posebno pregovarali o kamatama i ostalim uvjetima kredita. Rečeno joj je da je kamatna stopa promjenjiva. Ugovor o kreditu je pročitala, ali nije službenicu ništa posebno pitala. Navela je da je kredit otplatila u cijelosti. Rata na početku otplate je bila 590,00 kn, na kraju 1.060,00 kn. Na kućnu adresu nije primila nikakve obavijesti o promjeni kamatne stopa niti bilo koje odluke banke koja je bila navedena u obrascu Ugovora o kreditu.

11. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene ugovorne odredbe ništetne ili ne.

12.Odredbom članka 502.c. ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

14.Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je, pored ostaloga, da je tuženiku u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09; dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/09 to člancima 96. i 97. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15.Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

16.Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17.Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.Dakle, ovaj sud obvezuju gore spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pa se ispravno tužiteljica pozvala na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

19.Stoga ovaj sud smatra da su ništetne utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, kao i odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice radi čega ih utvrđuje ništetenim.

20.Vezano za tuženikov prigovor prekluzije u smislu odredbe članka 326. ZOO-a, valja kazati kako tuženik pogrešno smatra da bi se u konkretnom predmetu radilo o zabrani manjeg značaja, zbog čega se, s obzirom da je ugovor u potpunosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja.

21.Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

22.Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora u članku 1.,4.,5.,6. i 7. valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenoj ništetnoj odredi o valutnoj kaluzuli.

23.Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pročitao nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije Ante Blaževića.

24.U nalazu i mišljenju stalni sudski vještak Ante Blažević utvrdio je da je zbog primjene valutne klauzule od strane banke za vrijeme otplate kredita korisnik kredita platio banci kreditoru iznos od 7.857,11 HRK ili 1.042,82 EUR više nego bi bio platio da valutna klauzula nije primjenjivana. Utvrđuje da su pozitivne tečajne razlike iznosile su 8.568,78 HRK, a negativne (kada je tužitelj plaćao manje) 711,67 HRK.

25.Nakon izrađenog nalaza i mišljenja tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju, ali ne valorizirajući negativne tečajne razlike koje je vještak uzeo u obzir smatrajući da nema zakonskog uporišta za primjenu i uvažavanje tog iznos, osobito kraj činjenice da tuženik nije istakao nikakav zahtjev u vezi navedenog.

26. Vezano za tzv.negativne razlike, za navesti je da je tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja, nije podnio ni protutužbu. Tuženik nema status potrošača, a treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, sve i da treba uračunati tzv.negativne razlike, a ne treba, tuženiku kao ugovornoj strani koja drži da je predmetna odredba valjana i nema stav o tome da je ista nepoštena, ne pripada temeljem, za njega valjane odredbe, išta tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama. Kako sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, ovdje samo zahtjeva tužitelja jer samo zahtjev tužitelja i egzistira, a tzv. pozitivne i negativne razlike se po mjesecima uzajamno isključuju, to se i ne bi radilo o potraživanjima stranaka za isti period po mjesecima. Dakle, bez obzira što je vještak u vještu iskazao i tzv. negativne razlike, dosuđeni iznos nije trebalo umanjiti za negativne razlike, a za slučaj drugačijeg stava višeg suda, iste su izračunate i činjenično stanje je u tom dijelu utvrđeno.

27.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Blaževića s obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo te stranke nisu imale primjedbe na izvršeni izračun.

28.U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

29.Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 28.veljače 2023. to je jasno da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja pretplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule, radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

30.Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

31.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točki I.izreke.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 19.rujna 2024.godine i 22.listopada 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 25.rujna 2024.godine, 14.siječnja 2024.godine, 17.veljače 2026., za svaku radnju po 150,00 EUR. Priznat je i trošak pristup na ročište za objavu u iznosu od 75,00 EUR. Priznat je i trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisu jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati. Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak u iznosu od 1.568,75 EUR, dok je za više zatraženo u iznosu od 300,00 EUR zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Splitu, 01.travnja 2026.

SUDAC

Branka Šolić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU : protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

-u spis